Koliko je vase dijete samostalno

[tanja_b]

Nekako si mislim da se kroz život može naučiti da ako vidiš neku frku da staneš na minutu i pomogneš, ok netko to ima u sebi, ali nekoga se mora naučiti, potaknuti. I da, mislim da se to može naučiti doma.

Potpis.
Imam i primjere za oboje iz vlastitog života: mene nije trebalo poticati, sama sam sudjelovala u kućnim poslovima u roditeljskom domu, dok sina trebam stalno podsjećati. Ali to i radim, ciljano, iako često jamra da mu se ne da i da zašto baš on Usprkos jamranju, sve na kraju napravi što ga zamolim, i upravo to i želim postići.
Što se tiče osobne samostalnosti, u dobi o kojoj je ovdje riječ (4-5 godina) se sam oblačio, brisao rit, prao zube i jeo sasvim samostalno. Role je svladao s 4,5 godina, bicikl s 5, proplivao sa 7 i pol.
Sad (8 i pol) tražim od njega da opere za sobom tanjur ili zdjelicu od doručka, da si sam slaže krevet, usisava svoju sobu (i održava je u kakvom-takvom redu), nosi plastične boce u dućan i ponekad odnese smeće. To što ja tražim, ne znači da uvijek i napravi ali napredak je vidljiv.

[tangerina]

Nedavno sam bila na predavanju Jasenke Pregrad gdje je ona pričala kako je djeci potrebno da se osjećaju korisno u obitelji, da nešto rade što je za cijelu obitelj. Navela je primjer kako su prije prilično mala djeca vodila blago na ispašu i čuvali ga, a to je nešto jako važno za cijelu obitelj.
U tom smislu preuzimanje nekih kućanskih poslova može imati tu ulogu, ali možda neka obitelj može pronaći neke druge dužnosti i zadatke.

[Mima]

Iz moje perspektive - jako me zanimalo kuhanje i vrlo rano sam se počela motati po kuhinji i sama tražiti mamu da mi ostavi namirnice pa da skuham ručak. Ona se ispočetka bojala, ali kad mi je počela ostavljati da kuham brzo se navikla pa je moje kuhanje počela uzimati zdravo za gotovo, i zapravo očekivati da ja skuham ručak. E to se meni onda nikako nije sviđalo, i osjećala sam da me iskorištavaju i da nije u redu da to bude moja obaveza.

[zhabica]

Nedavno sam bila na predavanju Jasenke Pregrad gdje je ona pričala kako je djeci potrebno da se osjećaju korisno u obitelji, da nešto rade što je za cijelu obitelj. Navela je primjer kako su prije prilično mala djeca vodila blago na ispašu i čuvali ga, a to je nešto jako važno za cijelu obitelj.
U tom smislu preuzimanje nekih kućanskih poslova može imati tu ulogu, ali možda neka obitelj može pronaći neke druge dužnosti i zadatke.

Meni je isto važno da sudjeluju u nečem opećnito važnom za obitelj. Zato se svi volimo skupa muvat po kuzini i tu provedemo poprilicno zajednickog vremena u kuhanju.

Iako mislim da je dobro da sto vise toga znaju i da ce im sve te vjestine dobro doci u zivotu, najcesce ispadne da sve to sto rade, i kao znaju i sudjeluju, bude zato jer kucanske poslove slucajno i namjerno koristim za nase zajednicko vrijeme koje ne mogu uvijek s njima provest u igri, pa ih uposlim da sa mnom rade ono sto zele i mogu. Najcesce se oni sami ponude za vise toga nego bi mi i samoj palo napamet.

Oboje ili samostalno ili zajednički jedno s drugim il sa mnom stavljaju spizu u frizider i na police, čisto sudje koje mogu isto tako na police, prave krevete, slazu odjecu u ormar, zhabac pere prozore, usisava malim usisivačem i velikim i brise prasinu, zhabica brise prasinu i isto usisava, svi skupa kupimo igračke, oboje stavljaju odjecu svoju i nasu nu kosaru sa prljavom odjecom ili u masinu, to ih jos uvijek ne moram nagovarat nego s gustom rade, ne naravno svaki dan ali često, niti je sve to sto naprave napravljeno tip - top ali nikad ne prigovaram, samo ih pohvalim za trud i sami vec znaju da sto vise vjezbas neki posao bolje ce ti ici.

[Peterlin]

Iz moje perspektive - jako me zanimalo kuhanje i vrlo rano sam se počela motati po kuhinji i sama tražiti mamu da mi ostavi namirnice pa da skuham ručak. Ona se ispočetka bojala, ali kad mi je počela ostavljati da kuham brzo se navikla pa je moje kuhanje počela uzimati zdravo za gotovo, i zapravo očekivati da ja skuham ručak. E to se meni onda nikako nije sviđalo, i osjećala sam da me iskorištavaju i da nije u redu da to bude moja obaveza.

Nečeg sličnog se sjećam iz svoje mladosti. Ne toliko kuhanje koliko čišćenje kuće.

Iz današnje perspektive mislim da to nije bilo loše, ali više bih u ono vrijeme cijenila da me se pita "hoćeš danas ti kuhati ili spremati"? nego prepustiti dio obveza i gotovo... Mislim da je uzrok tome odgoj naših roditelja koji su isto od malena ne samo doprinosili nego za ozbiljno sudjelovali u kućnim obvezama, često i u kućnom prihodu. Danas je pak normalno da roditelji uzdržavaju djecu do 30. godine i dalje...

Ja svoju djecu gurkam, ali ako im se baš ne da, ne uzrujavam se previše. Primjenjujem druge metode - ako si sami ne očiste cipele, idu u zamazanima. Ako se sami ne sjete napisati zadaću - idu bez zadaće. Ali to je recimo trenutno primjereno njihovoj dobi i mijenja se s godinama. U vrijeme dok sam ja doma kao srednjoškolka spremala kuću svake subote bilo mi je drago čuti pohvalu. Moj tata je to uredno rješavao - kuća očišćena, eto tebi kćeri novci za subotnji izlazak! I sve je štimalo. Bitno je samo da roditelj na neki način pokaže da cijeni doprinos. S druge strane, tako mi je dobro došlo kasnije što sam svašta znala... Pohvale sam dobivala i od obje bake (bila sam spremna pomagati, pa sam od njih svašta i naučila), od svojih teta itd. Danas moja djeca jednostavno imaju puno manje prilike.

[Svimbalo]

Meni je bolje da ne pišem ovdje
Dakle, moje je dijete, mojom greškom, oko svih ovdje nabrojanih stvari, a koje su vezane za kućanske obveze, osobnu higijenu i odijevanje, tragično nesamostalno.
Ali je zato razgovorljiv, otvoren i nevjerojatno snalažljiv u društvenim situacijama svakog tipa.
Primjer: nedavno je jedini iz svoje grupe išao na jednodnevni izlet (zašto su roditelji ostale djece iz naše grupe propustili priliku da pošalju svoju djecu, to je već d(r)uga priča), dakle s više-manje nepoznatim tetama i nepoznatom djecom-ali je uživao, vratio se sretan i pun dojmova.

I da dodam-začudo, teta mi je rekla da je lijepo pazio na svoje stvari i s njim nije bilo nikakvih problema.
Pa možda i da ne stavljam taj škartoc

[laumi]

E., 5,5 godina - jede sama otkako je počela jesti (nikako nije htjela da je netko hrani), skida se i oblači samostalno, tušira se (ja joj perem leđa i kosu), pere zube (svakih par dana joj ih ja malo detaljnije iščetkam). ide sama na WC (guzu joj brišem ja).
bicikl bez pomoćnih vozi od 4,5 godine, proplivala s 5, prorolala je ovaj vikend.
pomaže mi stavljati veš u sušilicu/perilicu. sprema svoju sobu (ne uvijek dobrovoljno). kad je nešto zamolim, rado mi pomogne.
uzme si sama jesti (voće ili jogurt), štednjak joj ne dam dirati (kao ni 7-godišnjem sinu), ne dam im još ni da režu kruh ili nešto drugo oštrim nožem. režu si sami voće tupim nožem i mažu namaze na kruh.

ne zna vezat žnirance (nismo je još ni učili), nisam se još sjetila pustiti je samu u dućan (kad budem, čekat ću je vani, neće još neko vrijeme ići sama), ne zna na sat.

mislim da sam u nekim stvarima koje se tiču samostalnosti kiksala - npr. ni ona ni brat još ne vežu sami žnirance, mogla sam ih to već naučiti, isto sam ih mogla već naučiti da sami brišu guzu (bojim se da to ne bi napravili detaljno).
i mogla bih ih početi učiti da sami ugriju mlijeko, skuhaju ili ispeku jaje.

[zhabica]

Ali je zato razgovorljiv, otvoren i nevjerojatno snalažljiv u društvenim situacijama svakog tipa.
Primjer: nedavno je jedini iz svoje grupe išao na jednodnevni izlet (zašto su roditelji ostale djece iz naše grupe propustili priliku da pošalju svoju djecu, to je već d(r)uga priča), dakle s više-manje nepoznatim tetama i nepoznatom djecom-ali je uživao, vratio se sretan i pun dojmova.

I da dodam-začudo, teta mi je rekla da je lijepo pazio na svoje stvari i s njim nije bilo nikakvih problema.
Pa možda i da ne stavljam taj škartoc

Sunce malo prekrasno

[Svimbalo]

Prekrasno sunce koje se ne bi samo priredilo za krevet, poput zhapca, da mu život o tome ovisi

[Peterlin]

Prekrasno sunce koje se ne bi samo priredilo za krevet, poput zhapca, da mu život o tome ovisi

Ma da, sve u rok sluzbe...

Kad bolje razmislim, s vremenom velika vecina djece sve nauci, a redoslijed je individualna stvar.

A mi - roditelji, skloni smo kod svoje djece traziti mane, a kod druge gledati dobre strane. Istina je negdje u sredini. Ne treba se time bas previse opterecivati, ali bome ni stavljati skarnicle na glavu .

[pomikaki]

Ja bih prema primjerima iz svoje okoline - a znam ih bome stvarno ekstremnih - rekla i da ta samostalnost, zapravo nesamostalnost u dječjoj dobi ne utječe puno niti na kasniju samostalnost i sposobnost u životu. Znam neke primjere kad su bake djeci oblačile štrample u osmom razredu, pa su kasnije ta ista djeca pokazala itekakvu samostalnost kad nije bilo druge . Dakle kao što kaže cvijeta, to je bitno više zato da se ujutro može popiti kava.

A ja baš znam primjere koji potvrđuju da utjecaji iz djetinjstva mogu značiti puno.
Ne da će netko otići iz kuće a neće znati speći biskvit, nego da će se osjećati izgubljeno i prestravljeno, dobivati napadaje panike ako bude morao živjeti sam, patiti od depresije i slično, ne znati se snaći u nekim situacijama kojih je bio pošteđen, postati hipohondar...
Dakle ako čovjek ne zna speći jaje, ali ima volje da to nauči, nema problema.
Problema će biti ako se djetetu toliko pomaže da mu se ne dozvoli razvoj, pa će se kao odrasla osoba demoralizirati pred banalnim izazovom kao što je jaje na oko.

Tu se ne treba dizati na stražnje noge netko tko ponekad hrani dijete na žlicu (ključna riječ je ponekad), niti se treba brinuti roditelj čije dijete s 5 godina ne pliva ili ne vozi bicikl (mislim da ovo zadnje ni nema puno veze sa samostalnošću nego s motorikom).
Ako ponekad pomognemo djetetu da se obuče, također ne znači da će biti invalid.
Ali ima djece koja to sve dobivaju u paketu i stalno, uz neprestanu brigu i upozoravanja koja sputavaju.
Pa ako se netko prepoznaje u tome, bolje neka radi na tome umjesto da se tješi forumskim savjetima "slijedi svoj majčinski instinkt".

[ninik]

nakon svega pročitanog i lista što sve rade i ne rade moj zaključak je sljedeći: mogu oni puno toga kad žele...
primjer moje ćupi prošlog proljeća...htjela je neke tenisice koje su joj bile em velike em na žniranje... (tada je imala 4,5 g.)...nakon dugo nagovaranja pristanem joj kupiti ali uz naznaku da joj ih ja neću oblačiti...i bile su joj velike cijelo ljeto ali je majstorica svaki dan na plaži vježbala vezati mašnicu...na kupaćim gaćama...ja sam joj pokazala jednom a ona je toliko uporno to pokušavala dok joj nije uspjelo i onda je sva ponosna izjavila da će sutra obući te tenisice, ma koliko velike bile

ista stvar je bila sa puhanjem balona na žvakama...nije mi na kraju pameti bilo da je to neka vještina koja se uči dok nisam vidjela da ona ne može pa me pitala kako da napuše...meni je to bila zadnja stvar na svirali pa sam joj pokazala jednom i cijeli taj dan je provela pokušavajući...i onda sam vidjela da to je neki big deal jer je bila jedina u grupi koja je to mogla ( tada je imala nepune 4)

isto tako i doma, zna sve sama, osim kuhanja jer joj ne dam, ali kad može koristiti ... debelo koristi i ne radi niš...onda malo poguram pa ide...

a što se tiče nekih socijalnih vještina...takav je tip da joj to nikada nije bio baš nikakav problem čak ni kada sam sveee radila umjesto nje

[zhabica]

Prekrasno sunce koje se ne bi samo priredilo za krevet, poput zhapca, da mu život o tome ovisi

Ja ga svakako obozavam

Sad kad si spomenula vidim da nisam bila gore jasna, zhabac i zhabica to sve rade tako da sam ja negdi prisutna u blizini, to nam je vise jos jedan (ali vrijedan ) oblik zajednickog vremena, npr. krevet kad zajedno namjestamo, namjestamo tako da se oni najprije iskacu, pa malo letimo ako imam volje, pa onda rasirim lancune i deke a oni potezu i zatezu skupa sa mnom, ili svako sa svoje strane, tako namistimo krevet, morala sam pojasnit to sa krevetom, kad si vec spomenila vidim da gore zvuci ko da ga sami namjestaju (svaki dan) u potpunosti, sto nije istina, iako to nije neka mudrolija od posla.

A ciscenje ide tako da ja krenem sredjivat, a oni bi onda nesto pa im dam sta mogu, zhabac obozava brisat prozore pa je to kao njegov posa, usisivac razvucem pa se onda razmjenjuju i usisavaju, ako perem neku fleku na podu svak od njih dobije svoju spuzvicu pa i oni peru i tako.

Naravno da imamo i situacija di ih ja oboje i obucem i nahranim i ponasam se skroz u suprotnosti od onog sto oni mogu al to je sve kako kaze Peterlin u rok sluzbe, ne dramimo oko pojedinacnih momenata, bitno mi je da oni nesto mogu sami i da to ipak rade sto cesce, ne mislim da ce bit invalidi ako ih tetosim koji put ali volim da su sto samostalniji izmedju ostalog i jer je meni tako lakse

[seni]

ja samostalnost uopce toliko ne vezujem na te domacinskie stvari.
to se sve da vrlo brzo i lako nauciti, kad ti zatreba. i u principu nekako mi to uopce nije bitno. vjerojatno zato, sto ja uopce nisam onaj domacinski tip, ti su mi poslovi dosadni, zamarajuci, u principu ih (osim kuhanja ) uopce ne volim.
osim toga, meni se cini da to savladas u tren oka, kad moras. steta mi je uopce trositi resurse njihovog mozga i vremena na to. to se nekako sve uz put nauci.

u smislu podjele posla megu ukucanima, sam kao cvijeta, pragmaticna.
radi se o nekom suvislom suzivotu, da dijete s godinama dijeli neke poslove s nama, u smislu toga da nitko nije nikome sluga. i da kroz tu podjelu svi ti dosadni poslovi ne padnu jednoj osobi na glavu.

ona samostalnost da se zna organizirati, posloziti, npr. u skolskim ili drugim obavezama, da nema straha od novoga, da stice nova iskustva, da prosiruje svoj prostor kretanja i bivanja, da razvija talente, sposobnosti, isprobava nova polja...itd
meni se cini puno bitnija. ja naravno ovdje govorimi o 13-godisnjakinji, dakle o vecoj djeci.

[seni]

uh, sad vidim da sam fulala ceo fudbal. ovo je od 3-6 godina.

[crnka84]

3,3 godine, tek zadnjih 3 - 4 mjeseca pokazuje želju da jede sam, i to urednije pojede juhu ili neko varivo nego npr. krumpir i meso
Papuče i patike oblači sam ( na čičak ), samo me pita da li je naopako. Skinuti se zna, obući baš i ne, tj. pokušava, ali na kraju traži mene za pomoć,pa mu pomognem. Zube pere sam, obožava se umivati, ruke isto pere sam, ali sam uvijek ja s njim u kupatilu jer nemamo lavabo, već kadu, a kad stane na stepenicu velika mogućnost da se prevrne u nju ( nespretan je strašno ).

Oko kuhanja mi voli pomogat. Sve mi donese, evo danas mi je pomagao rezati povrće na ono čudo što ga reže na kockice. Pogotovo kad se kolači prave ili neko tijesto mjesi, onda je glavni, imam video gdje valja tortilje sa nepunih 2 godine

Oko čiščenja voli pomoći, uvijek mu dam neku krpu, pa briše sa mnom, usisivač mu je oduvijek najomiljenija igračka, skupa s metlom i lopaticom...

Ali nije baš društven, igra se sa sekinom malom ( 15 dana razlike ) i sa malim od strica ( mali je stariji od njega godinu dana ) i to je to. Krenio je u vrtić u igraonicu 2 puta tjedno, teta kaže da se cijelo vrijeme igra sam i ne pokazuje nikakvu želju da bi se s nekim upoznao i poigrao. Ali dobro....

[pomikaki]

Prekrasno sunce koje se ne bi samo priredilo za krevet, poput zhapca, da mu život o tome ovisi

što kaže ninik, treba mu samo malo motivacije
recimo možda si čitala kad sam napisala na bađi, prvi put kad se moja cura spremila sama na spavanje bilo je kad smo konačno osposobili komp (nakon dosta života bez tv-a i kompjutora) i objavili da bi mogla dobiti crtić ako se sama spremi na spavanje
mislim da je imala godina koliko i tvoje sunašce sada
ne moram ni reći kako je završilo, jedva smo uspjeli na vrijeme izvući cd s crtićima, a inače smo se svake večeri borili oko pidžame i pranja zubi.

[zhabica]

što kaže ninik, treba mu samo malo motivacije

Hehe

Meni kad se ne da da se rastezu sa oblacenjem za spavanje proglasim utrku pa se svi troje natjecemo ko ce se prvi obuc, ja naravo uvijek izgubim a njima je to super zabavno kad me pobijede i budu obuceni za par minuta

[crnka84]

Hehe

Meni kad se ne da da se rastezu sa oblacenjem za spavanje proglasim utrku pa se svi troje natjecemo ko ce se prvi obuc, ja naravo uvijek izgubim a njima je to super zabavno kad me pobijede i budu obuceni za par minuta

Nama trkanje još uvijek za većinu pali: ko će prvi do kuhinje, ko će prvi spavat, ko će prvi obući patike... itd. Metoda koja većinom pali :D

[Sirius Black]

A ja baš znam primjere koji potvrđuju da utjecaji iz djetinjstva mogu značiti puno.
Ne da će netko otići iz kuće a neće znati speći biskvit, nego da će se osjećati izgubljeno i prestravljeno, dobivati napadaje panike ako bude morao živjeti sam, patiti od depresije i slično, ne znati se snaći u nekim situacijama kojih je bio pošteđen, postati hipohondar...
Dakle ako čovjek ne zna speći jaje, ali ima volje da to nauči, nema problema.
Problema će biti ako se djetetu toliko pomaže da mu se ne dozvoli razvoj, pa će se kao odrasla osoba demoralizirati pred banalnim izazovom kao što je jaje na oko.

Da, samo što ima i suprotnih primjera loših utjecaja iz djetinjstva.

Znam curu, studenticu koja dođe k prijateljici i prvo opere tanjure ako ima u sudoperu jer ona nema mira ako vidi negdje suđe neoprano, čak i kod drugih ljudi. To je stvoren OPK u djetinjstvu jer je doma bilo nezamislivo da se sve ne opere odmah poslije jela. Jedna stvar su radne navike i sudjelovanje u poslovima a drugo su odmalena usađene neke opsesivne navike, npr. pospremanje nakon ručka.

Npr. bila sam u bolnici s jednom curom koja je stradala u prometnoj i ležala u krevetu. Sva u suzama me molila da joj spremim gornji dio trenirke u ormar, jer je sestra prebacila preko naslona od stolice. Ova jadna to nije mogla gledati, a sama nije mogla pospremiti.

Mislim da su djeca i ljudi s bilo kakvim duboko ukorijenjenim navikama puno manje prilagodljivi na promjene životnih okolnosti.

[pomikaki]

SB, mislim da se u mojoj obitelji to neće dogoditi

[pomikaki]

Ali da, slažem se da nikako nije dobro kad se dođe do OPK
samo to nema veze sa samostalnošću

Nisam napisala kakvo je stanje kod nas.
Cura od 5,5 godina (cca), ne voli biti sama, još uvijek se uspavljuje tako da netko kod nje leži i spava s nama u krevetu.
Prespava kod bake bez problema ali ni tamo ne želi spavati sama.
Jede sama, oblači se sama (pomognem kad se žurimo ili kad nešto zapne), sprema se na spavanje sama ali često uz natezanje. Nismo je učili vezati žnirance, ali pretpostavljam da bi se to moglo.
Unazad pola godine počela je i pospremati igračke, kad joj ja kažem. Ponekad pomogne u kuhinji, zainteresirana je za kuhanje i ja je nešto pustim, a nešto ne (najčešće jer se žurim skuhati ručak da jedemo prije 18h )
U komunikaciji je dosta otvorena, ali spora, i treba joj vremena pogotovo kad govori s nepoznatima. Voli plaćati račune kad smo u kafiću, to lagano potičem, kao i da sama naruči ili ode po čašu vode, ali je nisam nikad pustila samu u dućan (nije nam blizu). Puštam je da se sama igra oko kuće :selsko dijete:
Ne pliva još i ne vozi bicikl, ali kako sam rekla mislim da to uopće nije vezano uz temu. Pomalo je previše oprezna, bar za moje pojmove.

[Anemona]

Danas dođem s posla i dočeka me dijete da je jeo sladoled i sam išao kupiti.
Pitam baku. Stvarno, želio je sladoled, dala mu je novce i otišao je u trgovinu kupiti.
Nije nam trgovina ne znam kako daleko, ali meni je tu bitniji dio da se on osjeća sposoban otiči sam, dogovoriti s trgovcem što želi, platiti,... U svakom slučaju bitnije mi je da želi i zna "odkomunicirati tu situaciju".

(Na stranu to što mi se ne sviđa da je danas jeo sladoled).

[Anemona]

Dodatak: ili npr. nedavno maškare. Išao je u maškare s 2 djece svoje dobi (još jedna mama i ja smo bile u pratnji) i moje dijete je jedino bez problema zvonilo na nepoznate kuće, pjevalo, razgovaralo,...
Taj dio samostalnosti mi je bitan, kao što je več netko napisao tehnikalije se nauče, ali ovaj dio teže.

[tanja_b]

Danas dođem s posla i dočeka me dijete da je jeo sladoled i sam išao kupiti.
Pitam baku. Stvarno, želio je sladoled, dala mu je novce i otišao je u trgovinu kupiti.
Nije nam trgovina ne znam kako daleko, ali meni je tu bitniji dio da se on osjeća sposoban otiči sam, dogovoriti s trgovcem što želi, platiti,... U svakom slučaju bitnije mi je da želi i zna "odkomunicirati tu situaciju".

(Na stranu to što mi se ne sviđa da je danas jeo sladoled).

Ne raduj se prerano... moj odavno sam kupuje i sladoled u dućanu i sličice na kiosku, ali je neki dan dramio kad sam ga htjela poslati u pekaru po kruh, jer da se "srami"
To bih ja nazvala "selektivnom samostalnošću"

[Anemona]

Ma meni je i selektivna bolja nego nikakva.

[mama_jos_malo]

da odgovorim na pitanje:
Moja djeca kod mene dok su neće raditi ništa, jer će ih život već dočekati sa svojim obvezama.
Kod mame nisam kuhala ( čistila jesam ) pa danas čudesa znam skuhati, nisam zbog nedostatka treninga od malih nogu u tom smislu zakinuta.
Nekako želim da uživaju u svojoj obitelji, iako ne tvrdim da bi manje uživale kad bi trebale stavit tanjur u sudjericu, ali to je stvar osjećaja, ono nešto suptilno.
Moje dijete se danas skida prije spavanja i promatram je ponukana ovom temom, a ona slaže odjeću koju nosi u košaru za prljavo. Puno toga se pokupi, uče gledajući.
Jučer mi skuhala kavu, vidjela na mojoj faci da bi me jedna jača spasila, a to se ne uvježbava!
To mi znači, da skuži što bi nekog razveselilo pa mu to priredi, napravi krevet jer je ustala prije svih, ali ne zato što se mora, nego sama procjeni da je to ok. Kad u vrtićkom dvorištu mladju sestru uvede medju svoje cure pa ona nesto objasnjava a velike curice je pozorno slušaju. To je isto vrsta samostalnosti po meni.
Ne znam niti jednu odraslu osobu koja ne zna zavezati vezice na cipeli, ali znam ih koji ne znaju započeti razgovor ili se gube u nepoznatom društvu.

[cipelica]

ne očekujem da djeca budu samostalna meni nego sebi. jednom sam stajala u redu u jukićevoj. ispred mene srednjoškolka s mamom. djevojka je izgubila zdravstvenu a mama izašla s posla da joj pomogne. umjesto da joj dopusti da sama ispravi ono što je pogriješila, da nauči nešto o redovima i proceduri, odgovorna mama je izašla s posla i odgovorno s*ala pola sata o odgovornosti i neodgovornosti.
meni se čini da je u redu povremeno pomagati ali samo do granice koliko nam je istinski komotno.

[cipelica]

ništa neće raditi kod tebe a već sad slaže veš u košaru i kuha kavu? misliš ništa neće na silu? ne kužim

[cipelica]

meni je samostalnost unutrašnji osjećaj da čovjek nešto može i hoće. moji su samostalni kad peru zube. to znači da ih znaju oprati i da to žele. ne stojim iznad njih . sami pospremaju svoju sobu ali imaju pravo odlučiti da im se neda, pa im bude bomba nekoliko dana (a ja odlučujem hoću li pomoći ili ne). sami slažu svoj ormar i ja poštujem taj raspored. oblače se sami ali i donose odluku što će obući. ja nekad kažem svoje mišljenje ali odluka je njihova. kćer je krenula u prvi razred. samostalna je . sama se sprema, ide u školu(blizu nam je), sama odlučuje kad će pisati zadaću( fulala je dva,tri puta,učiteljica napisala da nema zadaću, i dobro, naučila se) sama odlučuje kad će i kako potrošiti džeparac..
a pomaganje u kući? kad dođemo iz trgovine svi nosimo stvari. dnevnu sobu navečer svi složimo pa se onda nešto igramo... živimo zajedno .

[Anemona]

Ne znam niti jednu odraslu osobu koja ne zna zavezati vezice na cipeli, ali znam ih koji ne znaju započeti razgovor ili se gube u nepoznatom društvu.

O ovome govorim od početka teme. To je i meni bitno.

ništa neće raditi kod tebe a već sad slaže veš u košaru i kuha kavu? misliš ništa neće na silu? ne kužim

Ovo i meni nije jasno.
Prva nisam tip osobe koja bi dijete nešto silila, ali pod naučiti uz mamu očito mislimo na iste stvari, a potpuno ih drugačije tumačimo.
Način na koji se nadam da će moje dijete naučiti npr. osnove o kolačima je kao i do sad - zanima ga pa mu dozvolim da pomaže, da uči, a ne sputavam ga da ne dira brašno radi nereda.
Drobi jaja, važe sastojke, objasnim mu razliku između glatkog i oštrog,...
Takve stvari djetetu ostanu, pa poslije zna osnovne tehnikalije kojim redoslijedom se što radi i slično.

Znači ne prisila, nego dozvoliti djetetu kad ga zanima da sudjeluje, ponekad ga i potaknuti da vidi nešto zanimljivo.

[sillyme]

Osobno mislim da treba razlikovati kategorije samostalnosti i tu definitivno imam razlicita ocekivanja
Prvo i osnovno mi je briga za sebe, ona osnovna minimalna samostalnost u smislu samohranjenja, oblacenja i svlacenja, odlaska na wc, kupanja, brisanja, pranja zubi, umivanja, puhanja nosa, osiguranja vlastite zabave, komuniciranja vlastitih zelja i problema. I tu iskreno s cetiri godine pocinjem imati prilicno velika ocekivanja tj. ako mogu to svladati onda smatram da i trebaju svladati. Jer da, oni su nasa djeca, ali istovremeno oni su i svoje osobe i ako se mene pita trebaju poceti raditi na samostalnosti i samodostatnosti i ove osnovne radnje mi se cine kao prvi korak u izgradnji osobe koja je samostalna individua. I smatram da uspjesno obavljanje ovih osnovnih stvari izmedju ostalog potice njihovo samopouzdanje, pogotovo ako ih pohvalimo. Takodjer, tu je uvijek izvor nekih malih izazova i frustracija koje treba znati svladati, nositi se s njima, dozivjeti malu pobjedu u borbi s tvrdoglavim ciferom, kompliciranom majcom, ili polupraznom pastom za zube koja ne zeli van. S druge strane, jasno mi je da smo svi na nesto slabi i popustamo, recimo ja popustam kod oblacenja za vrtic jer mi se zuri, ali hranjenje, pranje zubi, tocenje vode kad je zedna, svlacenje cipela i jakne kad dodjemo doma, pranje ruku i sl, to znam da moze i to od nje i ocekujem.

Kucanski poslovi su mi sasvim druga kategorija, stepenica iznad, i to ne ocekujem s cetiri, pet godina ali s devet, deset mislim da cu sigurno ocekivati jer smatram da je dijete do tada dovoljno razumno da shvati da svi zivimo zajedno, svi pridonosimo neredu, necistoci i inom i svi trebamo i sudjelovati u rjesavanju toga, a tu je i korist da ce jednog dana kad odu zivjeti sami da znaju da se smece baca u kos za smece, da prljavo rublje se stavlja u kos za prljavo rublje a ne na podu sobe, da prasina je nesto sto se brise a ne nestaje carolijom dok oni spavaju itd.

Drustvenost, otvorenost i komunikativnost mi nisu isto sto i samostalnost, to mi je vise karakterna osobina koja se moze izmijeniti ako se potrudimo ali ne vidim nikakvu korelaciju izmedju pricanja s nepoznatim osobama na cesti i redovnog hranjenja petogodisnjaka... S time da ovo drugo osim u iznimnim slucajevima ne smatram da je OK, iako naravno ne kazem da drugi ne moraju biti istog misljenja...

[apricot]

O ovome govorim od početka teme. To je i meni bitno.

ali je začetnica teme počela govoriti upravo o tim stvarima: jedu li, odijevaju li se, peru li zube... sami
jer je o petogodišnjacima teško govoriti sa te neke druge strane
mislim da je rijetko tko od nas u poziciji da iskušava njihovu samostalnost sa 5 godina (?!)
mogu govoriti o tovorenosti, komunikativnosti, povjerenju i nepovjerenju... ali samostalnost...

moje mlađe dijete, dakle. ne želi ići sa tetom na tjedan dana na more (starija je htjela) ili ne želi izaći iz našega kreveta... ali se apsolutno snalazi u nepoznatim situacijama, zapodijeva razgovore, sudjeluje...
to nije samostalnost; on se takav rodio i bio bi takav (u manjoj ili većoj mjeri) i bez našega utjecaja.

[apricot]

silly... istovremeno ista stvar

[flopica]

ne očekujem da djeca budu samostalna meni nego sebi. jednom sam stajala u redu u jukićevoj. ispred mene srednjoškolka s mamom. djevojka je izgubila zdravstvenu a mama izašla s posla da joj pomogne. umjesto da joj dopusti da sama ispravi ono što je pogriješila, da nauči nešto o redovima i proceduri, odgovorna mama je izašla s posla i odgovorno s*ala pola sata o odgovornosti i neodgovornosti.
meni se čini da je u redu povremeno pomagati ali samo do granice koliko nam je istinski komotno.

e ovo je nešto na što sam doslovno alergična
kad vidim srednjoškolce koje roditelji vuku kao da su smanjene mentalne sposobnosti
to mi puno govori o jednima i drugima - nagledala sam se toga i kod prijema na faks?!

što se tiče samostalnosti meni je važno da dijete obavlja neke bazične stvari - one koje će mu pomoći i dobro doći da ih zna
važno je da se zna pobrinuti za sebe - da zna pripremiti neki obrok a ne da čeka nas s posla i crkava od gladi

da zna sama napisati domaći, da zna koji su joj prioriteti jer dok ne obavi zadatke ne može van - time uči o raspolaganju vremenom
da sama obavlja higijenu, dobro smješno bi bilo da u 3. razredu mora imati pomoć pri odijevanju, tuširanju itd.
bitno mi je i da čisti nered za sobom - stavlja prljavo u koš, cipele, jakne, torbe, rekete, opremu na svoje mjesto - jer ako to ne učini onda taj posao ostaje meni
i ako to ne nauči onda ne zna gje joj je što pa kad joj zatreba sljedeći put nastaje problem - kasni jer ne može pronaći stvari - a ako aksnimo onda smo nerovozni i svađamo se - znači meni je pospremanje stvari na svoje mjesto užasno bitna stavka

u dobi od 5 godina bilo mi je važno da sama obavlja toalet, nauči se obrisati, pustiti vodu i oprati ruke
da se sama zna obući, zavezati cipele
da zna pravila prometa - jako bitno
već sam je znala pustiti do dućana po kruh iako je bilo u neposrednoj blizini ali bilo je prometno
da zna npr. moj broj telefona u slučaju neke nužde iako je rijetko bila bez nadzora, ma skoro nikada - možda na 10 min.
što se tiče jela bilo mi je dovoljno da samostalno jede i uzme čašu vode - ništa više
kuhanje nikako, osim uz mene kao dio zabave
išla je u susjedstvo na igru s drugom djecom ali ja sam stalno bila na balkonu i to je to

[vissnja]

To me podsetilo na priču moje prijateljice koja se hvali svojoj baki kako njen mali dvoipogodišnjak broji do deset na engleskom. Na to njena baka kaže: čekaj, jel beše još se*e u gaće? De majketi nauči ga na wc, kakav engleski sa 2 godine!

[apricot]

pa ne možemo se svi jednako razvijati u svakome smjeru
pa šta onda što sere u gaće
prestat će
ali će znati jezik

[Anemona]

ali je začetnica teme počela govoriti upravo o tim stvarima: jedu li, odijevaju li se, peru li zube... sami
jer je o petogodišnjacima teško govoriti sa te neke druge strane
mislim da je rijetko tko od nas u poziciji da iskušava njihovu samostalnost sa 5 godina (?!)
mogu govoriti o tovorenosti, komunikativnosti, povjerenju i nepovjerenju... ali samostalnost...

moje mlađe dijete, dakle. ne želi ići sa tetom na tjedan dana na more (starija je htjela) ili ne želi izaći iz našega kreveta... ali se apsolutno snalazi u nepoznatim situacijama, zapodijeva razgovore, sudjeluje...
to nije samostalnost; on se takav rodio i bio bi takav (u manjoj ili većoj mjeri) i bez našega utjecaja.

apricot, jasno je to meni. Ponavljam ponovno da od početka teme želim reči da su te stvari jedu li sami, peru li zube, brišu li guzu,... u toj dobi skoro pa nebitne naspram druge strane.

Svako dijete će naučiti oprati zube, jesti sa žlicom,... samo je bitno ne sputavati ih, ne ići u krajnost, ali mnogo djece će puno teže "naučiti" adekvatno komunicirati s drugima i snači se u životu. To je bitno.

Sad ćeš reči, ali to nije tema.
Nije, ali nakon nekih postova na početku teme dalo se zaključiti da djeci skoro pa život ovisi o tome da li sami peru zube, da li donesu tanjur u sudoper, da li pokupe mrvice,... a to je kilometrima daleko od istine.

[Anemona]

Dodatak: zašto uopće o tome pišem?
Zato jer sam sa svojim djetetom prošla od situacije poprilične nesamostalnosti, pa preko promjene gledišta u mojoj glavi do prilično velike samostalnosti, u dosta stvari prilično veče od vršnjaka.
Znači cijela ta nekakva samostalnost u tehnikalijama je vrlo podložna utjecaju roditelja, znači da se može prilično lako korigirati.
(Naravno da je dio u karakteru, neka djeca od kad govore viču, pusti, sama ću,... a neka viču pomozi, daj,...).

To što se može lako korigirati meni nekako pokazuje da nije toliko bitno. Kod djeteta su mi bitnije stvari koje ne možeš tako lako korigirati - tu dolazi ta snalažljivost, komunikativnost, upornost,...

Naravno da preko ovih "nebitnih" stvari utječemo i na bitne, ali ne u tolikoj mjeri da bi mi bilo presudno da dijete od 4 godine pod obavezno nosi tanjur u sudoper.

:zapetljana:

[cipelica]

nije problem u djetetu. djeca se ne razvijaju linearno i nisu sva ista.međutim, ako ima baš puno stvari koje zdravo dijete ne može i neće (ne u zadanom trenutku nego u dužem periodu) mislim da se roditelji trebaju zapitati zašto je je to tako.

[mama_jos_malo]

ništa neće raditi kod tebe a već sad slaže veš u košaru i kuha kavu? misliš ništa neće na silu? ne kužim

u smislu nema obveze, da je stavila robu na stolac ne bih je poslala da nosi u kupaonicu, cipele da ostavi razroko ne bih je vraćala da složi... (kava je iz kofi mašine, stisneš gumb i voila, ali ne bitno)

[marta]

A da je bacila jaknu nasred poda u hodniku, jednu cipelu lijevo od jakne, a drugu pod krevet u sobi, skolsku torbu pod stol u kuhinji, i tako svaki dan? Bi li ju onda vratila?
Ja stalno vracam, a ko da zidu govorim.

[cipelica]

meni je samostalnost i sposobnost odlučivanja s kim će i kada pričati. mi smo živjeli vani. kad smo se vratili nisam ih tjerala da ljube rodbinu i pozdravljaju nepoznate susjede. njima su to bili stranci. i nije lijepo izgledalo, odrasli se kao nešto napadno trude a oni se sakrivaju iza mene. sad se ne sakrivaju, pozdravljaju i komuniciraju normalno. nije to samo stvar karaktera.

[cvijeta73]

a mi uvijek u neku filozofiju, i najjednostavnije stvari uspijemo zapetljati
nemam pojma kakvi će biti kao odrasli ljudi, al mi je bezveze sad vidjeti školarce koji ne znaju vezati cipele, ne znaju sami jesti, ne znaju sami ići u dućan. školarce koji ne znaju voziti biciklu, ne znaju plivati, koji zovu mama za svaku pi*dariju. a šta ne?

[mama_jos_malo]

meni je samostalnost i sposobnost odlučivanja s kim će i kada pričati. mi smo živjeli vani. kad smo se vratili nisam ih tjerala da ljube rodbinu i pozdravljaju nepoznate susjede. njima su to bili stranci. i nije lijepo izgledalo, odrasli se kao nešto napadno trude a oni se sakrivaju iza mene. sad se ne sakrivaju, pozdravljaju i komuniciraju normalno. nije to samo stvar karaktera.

x
ne govorim ajde reci dobar dan, pozdravi tetu/striceka.

Marta, ne bih, naci ce stvari gdje ih je i ćušnula, a onda će biti zgužvana jakna i gubit će vrijeme u potrazi za drugim parom cipele, e tu je belaj, nju to živcira, usporava...I onda sama zaključi da je lakše složitipa kad treba kuda, sve je spremno čeka

[marta]

Ovaj moj nije takav, on krene cviliti i derati se da ce zakasnit i nema nikakvog pojma gdje je sta ostavio. A ja ne mogu pustiti te stvari po podu, jer ovi ostali onda gaze po tome. Oni su druga prica.

[cipelica]

kad malo zaborave gdje što stoji ja potpuno prestanem pospremati. dan, dva, pet...kad nastane potpuni nered svi se vrate na normalu.

[Anci]

A da je bacila jaknu nasred poda u hodniku, jednu cipelu lijevo od jakne, a drugu pod krevet u sobi, skolsku torbu pod stol u kuhinji, i tako svaki dan? Bi li ju onda vratila?
Ja stalno vracam, a ko da zidu govorim.

baš sam ovo pomislila. nije da nema odraslih ljudi koji to nikad ne nauče

moja djeca nemaju obveze u smislu bacanja smeća, pranaj suđa i sl.
no, mislim da nije dobro za njih da je umjesto njih radim stvari koje mogu sama. to je nekad bilo hranjenje i oblačenje pa su to počele raditi same. sad je to jakna na podu u hodniku. jer ta jakna nije neki posao, ali kad živiš u kućanstvu, a jaknu bacaš svaki dan na pod i prljavi veš ostavljaš na podu, onda je i neki izraz i poštovanja prema ostalima i poštovanja tog našeg zajedničkog života da dijete tu jaknu spremi na mjesto. sve drugo je, da prostite, zahebavanje. mene

a sad, jel vid samostalnosti to da dijete hoće pričati sa svima i ići na izlete, dalo bi se diskutirati

[Anci]

nepoštovanja, hoću reći

[marta]

Anci, totalno se slazem, to kontinuirano razbacivanje stvari naokolo meni ide na zivce radi mene. Boli mene dupe sta ce on s tim stvarima raditi kad se odseli. Hoce li drazat robu u sodoperu, cipele pod jastukom, a hranu u krevetu, njegova stvar. Al dok je ovdje, kod mene, hocu red kakav takav. Jer JA tako kazem.