ekoi prvotno napisa
Vau Nightswimming, presretna sam zbog tvog takvog iskustva kućnog poroda, uvijek me razveseli kada žena ostvari prirodni porod i sve prođe u redu.
Ono što je tebe mučilo i oko čega si se dvoumila, također i mene sada proganja (sad sam u 36 tt). Moj prvi porod je također bio horor, tako da imamo dosta slično iskustvo i način razmišljanja.
Volje bih nekako predvidjeti (a znam da je ipak nemoguće) da li bi u scenariju vlastitog kućnog poroda uspjela ostati u "svom svijetu" daleko od racia, daleko od razuma i razmišljanja, kako bi M. Odent rekao u stanju funkcioniranja primitivnog dijela mozga, a ne neokorteksa koji sve upropasti. Mislim vjerovatno bi to tako teklo, a ne na način da usred izgona počnem razbijati glavu jel beba u dobrom položaju, jer ide najprije zatiljkom, jel će negdje zapeti, i kad izađe dal će normalno prodisati i sl. Eto, ove dvije stvari su mi nekako najveći izvor panike. Kako u tom slučaju u roku od minute do bolnice i aparata? Ehhh...