Znate li kako izgleda fiziološki porođaj?

[leonisa]

ispravite me ako sam u krivu, ali zar nije za efektivnost trudova kod fizioloskog poroda bitna zenina opustenost?
pa kako mogu biti opustena, ako trpim sve i svasta sto zapravo ne bi trebala trpiti.

zasto se iscudjavati postu u kojem muz masira, dodaje, mazi i pazi? da je bar meni bio netko kraj mene da mi puni bocu vode, da me drzi dok gubim ravnotezu i mijenjam kompresu i kulen kace, da mi pomogne da se ustanem ili drzi dok hodam da ne padnem, a ne da sve to pokusavam sama u trudu i da sam skoncentrirana na trudove, a ne ove besmislene radnje.
ili da se nisam morala pokrivat preko glave da udjem u svoju spilju i mantrati da ne cujem buku.

zar sve te stvari nisu "ometaci" poroda?

[Nena-Jabuka]

ispravite me ako sam u krivu, ali zar nije za efektivnost trudova kod fizioloskog poroda bitna zenina opustenost?
pa kako mogu biti opustena, ako trpim sve i svasta sto zapravo ne bi trebala trpiti.

zasto se iscudjavati postu u kojem muz masira, dodaje, mazi i pazi? da je bar meni bio netko kraj mene da mi puni bocu vode, da me drzi dok gubim ravnotezu i mijenjam kompresu i kulen kace, da mi pomogne da se ustanem ili drzi dok hodam da ne padnem, a ne da sve to pokusavam sama u trudu i da sam skoncentrirana na trudove, a ne ove besmislene radnje.
ili da se nisam morala pokrivat preko glave da udjem u svoju spilju i mantrati da ne cujem buku.

zar sve te stvari nisu "ometaci" poroda?

sve si točno napisala, kako je. rijetke bi tvoj porod, onakav, prepun "ometača", tako izgurale. izvjesnije su blokade i zastoji u tim situacijama.

[Jadranka]

Baš me zanima da li još netko gleda na porod kao na nešto usputno, samo granicu između trudnoće i djeteta, a ne nešto što određuje, ne znam, budućnost, bar blisku.

Bas sam jutros razmisljala da napisem da sam ja porod dozivjela kao nesto totalno usputno, kao prijelaz od trudnoce do djeteta, i nesto sto mi je, van konteksta rodjene bebe, bilo poprilicno nebitno. Dosla sam u rodiliste bez ikakvog plana, s tetinim savjetom (koji mi je bas pasao) "slusaj doktora i sve ce biti ok" i sa uvjerenjem da doktor i babice rade sve sto je u djetetovom i mom najboljem interesu. I samo sjecanje na porod mi je poprilicno neutralno (osim na sam izgon koje mi je bi bas divan i na to kako je malisan samo iskliznuo iz mene ko ribica, pa na malisana i na pupcanu vrpcu, ta pupcana vrpca i to koliko je ona kompleksno i divno izgledala mi je bilo fascinantno).

Makar sad kad citam ovu temu, i ja bi jedan prirodniji i fizioloskiji porod drugi put (ovaj je bio induciran), u skladu s onim Martinim opisom svracanja na kavu, i gledanja izloga; al i da jos jedan porod bude kao ovaj, stvarno to ne bi bilo nesto cime bi se zamarala i o cemu bi puno razmisljala.

[leonisa]

sve si točno napisala, kako je. rijetke bi tvoj porod, onakav, prepun "ometača", tako izgurale. izvjesnije su blokade i zastoji u tim situacijama.

meni su jako pomogli postovi na forumu i tekstovi na portalu. kao i price uzivo. svi tricks and tips.
sto je najbolje, kroz 6g sam ih samo usputno citala.
cak kad sam se refleksno pokrila preko glave, sjetila sam se da je to, mislim marta, jednom davo napisala. ili MJ.
pa i kad sam trazila epiduralnu, onako dok su me pregledavali u trudu, proslo mi je kroz glavu- it's ok cak i topic lune rocco iz 2006.
al ja nisam bas normalna, samnom je kroz porod u glavi bio cijeli forum i forumasice

[Kaae]

Ja sam, zapravo, ugadjala samoj sebi i mislila samo na svoju guzicu tijekom cijele maratonske price. To ne znaci da mi je bilo svejedno sto ce biti s djetetom, naravno (naprotiv!), ali nikako mi porod nije bio prijelaz izmedju trudnoce i majcinstva, u smislu da je to nesto nevazno i nebitno. Nisam ocekivala da ce tako biti, ali kad je pocelo, shvatila sam da zelim, a i trebam, od svega toga napraviti nekakvo prekrasno i nezaboravno iskustvo. I tako je na kraju i bilo, cak se niti ne salim, ni najmanje, kad kazem da gotovo nista nije boljelo.


Enivej, natrcala sam danas na zgodan citat:

"We do not see childbirth in many obstetric units now. What we see resembles childbirth as much as artificial insemination resembles sexual intercourse." - Ronald Laing
(I to je jos tamo negdje, mislim, iz sedamdesetih ili osamdesetih.)

[mikka]

evo bas sam danas naisla na lijepi citat, stavila frendica na fb

"Birth is not only about making babies. Birth is about making mothers ~ strong, competent, capable mothers who trust themselves and know their inner strength."

[mikka]

hahaha, kaae i ja krenule s citatima

[Nena-Jabuka]

Iz perspektive djeteta porod nikako ne može biti usputna stvar, svaki potez i događaj može ga obilježiti, pa i za cijeli život.
Nema tu dopuštenog nemara ni pogreške.
Pa čak i te naoko bezznačajne stvari isto mogu djelovati na dijete. Ne moraju, ali mogu.
A glede stavova, svi se mi mijenjamo.
Sjećam se, i to dosta friško, kako Kaae nije bilo baš jasno šta to ima ženama biti tako značajan porod.
A gle sad dojmova.

[ekoi]

Već su opisane porođajne faze, i u postovima, i u linkovima, pa da ne ponavljam,

samo ću navesti u kontekstu straha i panike, pred kraj drugog porođajnog doba, kad se cerkviks gotovo otvori do potrebnih 10 prstiju, negdje pred tu fazu, a naročito u njoj, trudovi su najjači, pa je normalno da je to psihofizički najteže podnijeti.

Dakle, u toj fazi "tranzicije", cerviks je otvoren, dijete je gotovo spremno za izlazak, ali još ne ide, vodenjak je pukao već prije (ili nije, nebitno), a malo čudo još ne bi van, mamicu mu njegovu. Nekima čak prirodni trudovi neko vrijeme stanu, kao, ajmo malo odmora pred finiš, nekima se pojačaju. Ta faza traje par, 10, 20 minuta, pola sata, kod prvorotki dulje, znam i neke višerotke koje je potrefilo da im se odulji više od sata (evo, sebe npr.) .

Zna ta faza biti baš kratka, ali koliko god bila kratka, najbolnija je i ženama se čini da traje vječno, vječno... i da nikad neće završiti.

E, tu dolazimo do onih silnih izvještaja o gubitku kontrole, o jadu, očaju, panici. To je ono vrijeme kad se plače, vrišti, psuje, kuka, imamo cijeli spektar fenomenalnih izjava : nikad više..., izlazi, izlazi...ne mogu više, umrijet ću, ubit ću se, ubijte me, dajte mi epiduralnu, hoću na carski, ovo je nemoguće---tu je i cijeli niz "religioznih" (to osoblje rodilišta posebno zabavlja) tipa Gospe moja (u Dalmaciji) ili prizivanje cijelog niza svetaca i svetica...

Nastavite niz. Normalan je i sasvim "fiziološki".

Nakon te faze doći će brzo kraj cijelom procesu, ali to treba nekako izgurati. Da je tada biti pametan i sjetiti se da je blizu kraj, eeeee.

(Molim da se netko uključi u podrobnije opise što je u ovim etapama potrebno i nužno, a što ne, od upada sa strane, ja sam jedan aspekt obradila, moje "pameti" je bilo inaf, pretpostavljam.)

Lako za vikanje, psovanje i ine stvari koje u ovoj fazi izgovorimo, brine me ono što tada osjećamo. Mene upravo tih trenutaka najviše strah. Sa prvog poroda ostalo mi je urezano u sjećanje misao koja se tada javila: ovo nije normalno, ovo nije za izdržati, ja ovo neću moć podnjeti, mislim da ću upravo sad umrijeti...uf. Ovako se čine samo kao puste riječi, ali tada sam intezivno osjetila strah baš od same smrti, smrti od neizdržive boli, i strah da ću prije same smrti poludjeti, ono totalno ispasti izvan sebe. ne bih više nikada u životu voljela to iskusiti. Ne znam kolko je to baš bilo normalno, tj. fiziološki...

[mikka]

pa eto ti u citatu, iz poroda se radja i majka

[mikka]

to sam i ja imala u trecem porodu, taj "tocno u podne" osjecaj. na kraju sam se pomirila s tim da ja moram umrijeti da se ona rodi

kao sto vidis umrla nisam, a to je bilo presudno da se porod lijepo odvije do kraja

i rodis se ponovo iz pepela, ko feniks

[Jadranka]

Iz perspektive djeteta porod nikako ne može biti usputna stvar, svaki potez i događaj može ga obilježiti, pa i za cijeli život.
Nema tu dopuštenog nemara ni pogreške.

Ja vjerujem da su to srecom zaista rijetki potezi i dogadjaji.

[leonisa]

je, imam ja u obitelji dva blizanca, vrsnjaci moje starije.
i dva doktora koja su se nad sestricnom svadjala.
a i ona je imala napuknuce zdjelice.
opet mi je muka kad se sjetim toga.

[Tiziana]

Nena jako lijepo pise gotovo bi je covjek pozelio imati na porodu. Jesi li mozda te struke ili radis nesto tome blisko?

Ja bih bas pitala vas koje ste radjale doma ima li ikoja razlika u percepciji bola? Dakako ako ste imale iskustvo prethodnog neometanog fizioloskog poroda u bolnici. Jeste li u bilo kom trenutku pomislile da ste mozda ipak trebale iz nekog razloga ipak krenuti u rodiliste? Ono kao kad i najvece zagovornice fiziologije pocnu moliti carski ili epiduralnu, dolaze li i ukucnom porodu tako neke ideje? Jeste li urlale i doma i u bolnici?

[kli_kli]

Ja sam imala srecu da dozivim bezbolan porod. Ok, imala sam onu bol koju osetite kad ste u kontrakcijama, ono zatezanje i namestanje, ali dozivela sam savrseno bezbolnu tranziciju i izgon u trecem porodu.
U drugom je tranzicija bila relativno bolna a trudovi izgona, u stojecem polozaju, bili su samo kao desetostruko jaca gravitacija. U trecem - nista, i sto je najzanimljivije, imala sam jako retke trudove.

[kli_kli]

Inace nisam se glasala ni kuci ni u bolnici, sto ne mislim da je previse dobro, ali eto, ja tako. Na prvom je verovatno bilo situacija u kojima bi se mozda i javila, a ko to vise moze da zna posle 8 godina s porodom i porodima svakodnevno u glavi :D

[rutvica]

Lako za vikanje, psovanje i ine stvari koje u ovoj fazi izgovorimo, brine me ono što tada osjećamo. Mene upravo tih trenutaka najviše strah. Sa prvog poroda ostalo mi je urezano u sjećanje misao koja se tada javila: ovo nije normalno, ovo nije za izdržati, ja ovo neću moć podnjeti, mislim da ću upravo sad umrijeti...uf. Ovako se čine samo kao puste riječi, ali tada sam intezivno osjetila strah baš od same smrti, smrti od neizdržive boli, i strah da ću prije same smrti poludjeti, ono totalno ispasti izvan sebe. ne bih više nikada u životu voljela to iskusiti. Ne znam kolko je to baš bilo normalno, tj. fiziološki...

to je totalno normalno, ja sam se u jednom trenu pomirila s tim da ću umrijeti (imala sam osjećaj da ću se raspasti, da se raspršujem u bezbroj atoma) i tada se ona rodila
meni je to logično jer i na smrt gledam kao na tranziciju iz ovog stanja u...neko drugo a ovdje imamo tranziciju u... pa stanje majčinstva, jel
prije poroda ja sam bila ja, doduše nešto trbušastija nego inače , a nakon poroda bila sam mama. i dalje sam bila ja, ali istovremno i nisam bila, ak me kužite
to je za mene bio događaj koji je nepovratno utjecao na moju ličnost. to mi je isto logično, gledano fiziološki porod prati nevjerovatan koktel hormona, usporediv s tripanjem na nekim drugim drogama i isto kao što jedan takav trip može imati dugotrajne posljedice na ličnost, može i ovaj porođajni hormonski vrtuljak

[Kaae]

hahaha, kaae i ja krenule s citatima

A doslo nam.

Ono sto Nena spominje je stvarno istina. Skroz mi je bilo nejasno da netko moze praviti bas toliku dramu oko poroda. Kao, ok, je to sve zgodno, ovo ono, ali o cemu se tu ima toliko za razgovarati? (No naravno da mi je u svakom trenutku ipak bilo bitno da sve bude onako kako ja hocu i da - ne povracam. ) Na kraju je sve stvarno ispalo kako treba i - promijenila sam misljenje, u trenu. Pa i ponijela posteljicu kuci. I sad sam ja ta koja se iscudjava i skoro pa pomalo nervira, u neku ruku, kad mi netko kaze da mu je zao sto sam se toliko mucila, da sto su me pustili da radjam toliko dugo, blabla. Sigurna sam da su se bas svi ti sati trebali dogoditi i da sam radjala bas onoliko koliko sam trebala radjati. I nisam se namucila, cak mi ni tranzicija (vise) nije strasna (zapravo, kaze moja doula da mi nije bila strasna ni kad se dogadjala, barem sto se njezinog osmogodisnjeg iskustva tice - nisam ni psovala, ni svadjala se, ni vikala... samo sam i ja na kratko mislila da cu odapeti). Porod mi je bio skroz na skroz preporod, a trebalo mi je par mjeseci da uspijem pogledati video skupa sa slikom i tonom samo zato sto sam jos i sad tuzna jer je sve zavrsilo i sto se nece ponoviti. Jeb'ga, najbolja droga ikad. I, da, nisam radjala kod kuce, ali boljelo me u principu nije nista.


(Probat cu ja to opet, ako se jednog dana polukrepane jajne stanice opet sretnu s poluinvalidnim spermicima... )

[_Candy Candy_]

Baš to, nakon skoro prirodnog poroda (ne mogu ni zamisliti kako bi tek bilo da je bio fiziološki) nisam razmišljala kao nakon prvog da nikad više neću roditi nego mi je bilo žao što je već iza mene. Mogla bi tako slobodno jednom godišnje samo ne znam što bih s toliko djece. :D
Dvaput u životu mi se dogodilo da neki događaj konstantno prolazim u glavi puna 2 mjeseca. Prvi poljubac i drugi porod.

[leonisa]

tocno znam da sam rekla: i to je to??? gotovo? what's a big deal? :D
iako i taj tren "dotaknite glavicu svog djeteta" je u meni imalo adrenalinski utjecaj. vise nisam imala onoliko jaki nagon za tiskanjem jer su mi se po glavi motale one gore recenice, pa ushicenje sto cemo se svakog trena upoznati, zadovoljstvo ishodom, sreca, ponos, zahvala...

sad imam novo pitanje
spomenuto je da zena tiska kad osjeti da treba tiskati, a ne kad joj se kaze da (ne)tiska.
s druge strane, niej li primalja ta koja masira medjicu i vidi boju medjice i govori kako se okrenuti, kada ne tiskati, kada tiskati?

mislim, meni je moja govorila, cak trud izgona broj 2 (predzadnji) mi je rekla da ga ne prodisavam vec da tiskam, a ja sam jos u glavi razglabala sama sa sobom o novootkrivenim osjecajima (masaza, ring of fire).

[Nena-Jabuka]

Skroz mi je bilo nejasno da netko moze praviti bas toliku dramu oko poroda. Kao, ok, je to sve zgodno, ovo ono, ali o cemu se tu ima toliko za razgovarati? (No naravno da mi je u svakom trenutku ipak bilo bitno da sve bude onako kako ja hocu i da - ne povracam. ) Na kraju je sve stvarno ispalo kako treba i - promijenila sam misljenje, u trenu. Pa i ponijela posteljicu kuci. I sad sam ja ta koja se iscudjava i skoro pa pomalo nervira, u neku ruku, kad mi netko kaze da mu je zao sto sam se toliko mucila, da sto su me pustili da radjam toliko dugo, blabla. Sigurna sam da su se bas svi ti sati trebali dogoditi i da sam radjala bas onoliko koliko sam trebala radjati. I nisam se namucila, cak mi ni tranzicija (vise) nije strasna (zapravo, kaze moja doula da mi nije bila strasna ni kad se dogadjala, barem sto se njezinog osmogodisnjeg iskustva tice - nisam ni psovala, ni svadjala se, ni vikala... samo sam i ja na kratko mislila da cu odapeti). Porod mi je bio skroz na skroz preporod, a trebalo mi je par mjeseci da uspijem pogledati video skupa sa slikom i tonom samo zato sto sam jos i sad tuzna jer je sve zavrsilo i sto se nece ponoviti. Jeb'ga, najbolja droga ikad. I, da, nisam radjala kod kuce, ali boljelo me u principu nije nista

Taj osjećaj zadovoljstva i pomirenosti, izrečen sa "sve je trebalo biti baš kako je i baš je meni to trebalo", koliko god bilo teško ili dugo ili komplicirano ili nesavršeno (gledajući sa strane), kad žena osjeti da je to baš njezin osobni porod, nakon kojega nema gorčine ni jada, nego upravo suprotno, to je ono što bi svatko mogao poželjeti.
Osjete to i žene kojima porod nije big deal, a i one kojima je preporod.
U tim se situacijama dvije stvari trebaju susresti.
Okolina koja je tomu doprinijela, što je slučaj kod tebe (obično doprinese djelomično),
i unutarnje stanje žene, njezin film koji uspješno fura u glavi.
Da sad ne bi bilo da trabunjam idealistički, naravno da nema čarobnog recepta, i kad su najidealniji uvjeti, Mojca je spominjala, opet ode u smjeru koji nije zacrtan.
Ali, to nije bitno. Bitno je da svi stave svoje najbolje karte na stol.
Onda ishod nije razočaravajući, mislim u psihičkom smislu, realno, s djetetom, uvijek je dobitni.

Kad ti spominješ svu moguću pažnju koju si dobivala, sjetim se da ta pažnja može biti svedena i na elementarno,
uopće ne na bogznašta, a da žena bude zadovoljna. Samo da nije suprotno.
I lijep pogled i dva-tri znaka pažnje i uvažavanju mogu biti dosta da žena nakon poroda u sebi osjeća duboku zahvalnost osoblju koje ju je pratilo na porodu.
Može ona naknadno saznati i da joj baš i nisu trebali prištekati taj drip, ali ako je njoj doktor tada to lijepo i ljubazno objasnio da joj zaista treba, ako se slaže, da su trudovi posve stali, da neće dugo trajati, a djetetu će biti lakše,
ako joj se cijelo vrijeme obraćao kao subjektu koji odlučuje, a ne objektu,
ako su se sestre obraćale toplo i s razumijevanjem, nema šansi da će njima žena zamjerati što su to napravili. Možda hoće racionalno, u raspravi, ali neće imati emocionalne traume od njih.
Dapače, obično će blagonaklono govoriti o njima.
No, ako se to sve odvijalo pod omalovažavanjem i ucjenama- vi ugrožavate svoje diejte, što biste vi htejli, što vam pada na pamet, ako je samo pogled bio s visoka, to se tada urezuje kao vrlo negativan doživljaj.

Naročito osjećaj poniženja i narušavanja dostojanstva, tu nastaju pravi PTSP-ovi, tu su žene spremne ko papagaji cijeli život ponavljati, kad je tema o tome- on je me rekao ovo ili ono, s točnim citatom, naravno.
Koliko je to duboko urezano u svijest.
Žene koje su teško zatrudnjele ili koje su čuvale trudnoću,često su pod posebnom pažnjom osoblja i to god to osoblje napravilo, one osjećaju da su posebne u tom porodu i da svatko misli tada na njih i na to dijete.
Ponijeti takav osjećaj da se žena i dijete tada tetiraju kao važni i da svi misle kako da se njezino dijete sretno rodi je neprocjenjiv.
Zašto to sad pišem?
Zbog hormona, naravno.
Te silne rijeke hormona tada djeluju i na tijelo i na psihu i zbog njih se stvari percipiraju drugačije nego što bi inače.
Teško da bismo inače, u nekim drugim situacijama, toliko pažnje pridavale jednom osmijehu, jednoj lijepoji ili jednj gruboj gesti.
Pa doživljavamo ih svaki da i nikom ništa.
Ali u toj boli i potrebi su izrazito značajni.
Kad porod teče prirodno i podupiruće, tijekom njega, a naročito odmah nakon rođenja djeteta, u cijeloj prostorji, ne samo kod majke i oca djeteta, struji ogromna količina endorfina, hormona ljubavi. Koktel oksitocina i endorfina izaziva suze, rastapanja, žena koja ima podršku okoline osjeća još jako dugo silnu zahvalnost za njihovu podršku, iako relano možda nisu radili goovo ništa. Ali njoj puno nije ni trebalo. Samo osjećaj- tu smo za vas.
Pamti čak i usputnu neku gestu, npr. spremačice koja je slučajno naišla i sućutno joj se obratila, karikiram ,ali ima toga.
U knjizi "Žensko tijelo, ženska mudrost" autorica, ginekologinja, navodi da ti "ljubavni hormoni" ne tako rijetko dovode i da se žena "zaljubi" u doktora koji joj je bio na porodu (naročito ako je kakav zgodan, moja opaska), ako se prema njoj odnosio s punom pažnjom i poštovanjem.
Naravno da to nije prava zaljubljenost, to su trenutni filmovi uslijed hormona, ali on ostaje u glavi te rodilje kao super heroj i koliko god ga neki možda negdje kasnije krizirali, ona će naći način da stane u njegovu obranu.

Evo, malo sam bil opširna, nadam se da nije bilo dosadno, ne uzimajte ovo kao znanstveni članak niti nešto s tom težinom, ofkors, već kao prepričavanje različitih pogleda na porod, na koje sam usput nailazila.

[blackberry]

Nena jako lijepo pise gotovo bi je covjek pozelio imati na porodu. Jesi li mozda te struke ili radis nesto tome blisko?

Ja bih bas pitala vas koje ste radjale doma ima li ikoja razlika u percepciji bola? Dakako ako ste imale iskustvo prethodnog neometanog fizioloskog poroda u bolnici. Jeste li u bilo kom trenutku pomislile da ste mozda ipak trebale iz nekog razloga ipak krenuti u rodiliste? Ono kao kad i najvece zagovornice fiziologije pocnu moliti carski ili epiduralnu, dolaze li i ukucnom porodu tako neke ideje? Jeste li urlale i doma i u bolnici?

ja u bolnici nisam imala neometani fiziološki porod...ali sam imala svoje trudove...čitav dan...
i kad uspoređujem bolnost...to je to...
samo se to u bolnici oteglo...a doma se to sve nekako brže zahuktalo....

subjektivni dojam svega....
doma daleko, daleko opuštenija...radila sam sve što sam htjela...bez ometanja ikakvih....

tranzicija i zgon....
u bolnici...uh..morala sam se suzdržavati od tiskanja...to mi je bilo mučenje pravo...
onda su trudovi malo udihnuli...pred izgon...tu su mi skočili na stomak...napravili epi...i rekli mi...rodila si...no super...
niš nisam osjetila....

doma...trazicija u pravom smislu te riječi....ono...mislila sam da ću umrijeti....
ring of fire....izgon...ma ono...
bolnije sigurno puuuuuunooooo više nego u bolnici...
al...nitko mi nije morao reći da sam rodila
ne bi mijenjala nikad za ništa to što sam doživjela doma.

i kao što većina njih kaže...odah se javilo pitanje...zar je već gotovo? ja bi opet...

[leonisa]

nena, a zato sam ja zaljubljena u svoju primalju i ocu joj pisma slati

al fakat, ko sto sam napisala u prici s poroda ona kad je usla u predradjaonu ko da je osvjetlila cijelu prostoriju (tad jos nisam znala da ce mi ona biti primalja). drugi su mi svi izgledali ko karikature, znas ono kako crtaju zle polusestre i macehu u slikovnicama i jadnu lijepu pepeljugu, e tako je izgledalo u mojoj glavi.
i znam kad sam rodila da sam joj se zahvaljivala, hvalila je, pitala za ime, onako sva opijena hormonima, govorila da je divna i da joj ne mogu opisati koliko sam joj zahvalna jer sam imala porod kakav sam sanjala (daydreaming, po noci sam imala nocne more :D). i danas joj vidim lice pred ocima, i podsjeca me na neki lik iz, mislim, santa barbare, bila je tamo neka mila i mlada medicinska sestra sa sinom, pozitivan lik
ni jednog drugog lica se ne mogu sjetiti (u magli mi je jedna druga primalja koja je u meni stvarala negativne emocije, s ovom ko da je bila kemija). jednog pregleda se ni ne sjecam, ni tko me gledo ni kako ni zasto. samo znam da sam imala pregled, tamo na 2-3min i da sam zapamtila da sam 4 prsta otvorena, al vec sam tada uspjevala "odlaziti" negdje drugdje, u neku svoju spilju.

[Jadranka]

Kad ti spominješ svu moguću pažnju koju si dobivala, sjetim se da ta pažnja može biti svedena i na elementarno,
uopće ne na bogznašta, a da žena bude zadovoljna. Samo da nije suprotno.
I lijep pogled i dva-tri znaka pažnje i uvažavanju mogu biti dosta da žena nakon poroda u sebi osjeća duboku zahvalnost osoblju koje ju je pratilo na porodu.
Može ona naknadno saznati i da joj baš i nisu trebali prištekati taj drip, ali ako je njoj doktor tada to lijepo i ljubazno objasnio da joj zaista treba, ako se slaže, da su trudovi posve stali, da neće dugo trajati, a djetetu će biti lakše,
ako joj se cijelo vrijeme obraćao kao subjektu koji odlučuje, a ne objektu,
ako su se sestre obraćale toplo i s razumijevanjem, nema šansi da će njima žena zamjerati što su to napravili. Možda hoće racionalno, u raspravi, ali neće imati emocionalne traume od njih.
Dapače, obično će blagonaklono govoriti o njima.
No, ako se to sve odvijalo pod omalovažavanjem i ucjenama- vi ugrožavate svoje diejte, što biste vi htejli, što vam pada na pamet, ako je samo pogled bio s visoka, to se tada urezuje kao vrlo negativan doživljaj.

Tako sam ja zapamtila da sam primila babicu za ruku za vrijeme izgona i da me ona cvrsto drzala. I ja sam eto imala i drip i probijanje vodenjaka i epi, al meni je sve to bilo ok, i osoblje mi je bilo ok, i ok mi je sjecanje na porod (vise manje )

[Nena-Jabuka]

nena, a zato sam ja zaljubljena u svoju primalju i ocu joj pisma slati

eto, sad znaš zašto.
A i došlo je vrijeme da izađeš iz ormara i priznaš da si gej

[leonisa]

lol i to isto

[blackberry]

eh ta zaljubljenost...
meni je teško opisati kako sam se osjećala kad je došao tren u kojem doula i primalja moraju otići kući...
kako sam samo bila žalosna...
koja je to veza...divna

[Nena-Jabuka]

Ma vidite da je tako. Zahvalne smo do neba.
Ma kakva bombonjera, kuću bi im dao.
Al kad nas netko na porodu iz čista mira nagazi i ponizi, često tu iza rečenica koje se pišu o "takvima",
negdje u zagradama, u oblačićima misli koje se ne vide u tekstu stoji i p.m. i još sijaset psovki.
Mislim da tim ljudima češće pobjegne tramvaj ispred nosa ili im se pokvari auto,
koliko negativnih vibri otputuje prema njima.
Ne može si tu čovjek (žena) puno pomoći, dosta vremena i truda treba da proradi opcija ignore.

[klokanica1506]

(kloki, je li to ono što si očekivala da ću napisati o strahovima ili možda da nema razloga za strah, da se svi možemo uhvatiti za rukice i otići roditi na Javor planinu)

Nena-jabuka, ma pogađaš u sridu!

[Nena-Jabuka]

Nena-jabuka, ma pogađaš u sridu!

malo se zezaš ili stvarno? (teže skužim ironiju kad nema smajlića)

[Tiziana]

Nena je ziher ova Leonisina primalja! Tako joj postovi svijetle

[klokanica1506]

malo se zezaš ili stvarno? (teže skužim ironiju kad nema smajlića)

Ne zezam , zaista tako mislim, lijepo te je čitati - a možda sam i ja izašla iz ormara

Šalu na stranu, lijepo pišeš.

[Nena-Jabuka]

Nena je ziher ova Leonisina primalja! Tako joj postovi svijetle

ma sto posto

Ne zezam , zaista tako mislim, lijepo te je čitati - a možda sam i ja izašla iz ormara

Šalu na stranu, lijepo pišeš

LOL

aj, super, tnx, drago mi je, obično se na ovakvim temama pofajtamo, ovdje se zasad dobro držimo

[lola3]

da da skužila sam, al ako se izbori za kretanje, klečanje, čučanje ili bilo koji položaj da joj paše onda je moguće izbjeći epiziotomiju. Možda se treba usmjeriti na to pa to onda i emitiraš i osoblje to osjeti i poštuje jer znaju oni s kime se nije za zezat Ja to nisam u stanju, u trudovima ne govorim, trebam mir i mrak (barem do sada je tako bilo) i nisam kadra nabrajat što hoću ili neću, ali nismo svi isti.

ja sam rodila dvaput u merkuru i nije bilo ni epiziotomije, ni pucanja, dakle bez šava. prvi put sam stajala skoro do kraja, a drugi put ležela skroz. nisam nikog ništa posebno tražila, bebu su mi odmah bez kupanja stavili na prsa i bila je sat vremena sa mnom. nije bilo toalet papira pa sam ponijela svoj, a i boks nije bio o zadnjoj modi, ali nisam puno gledala. nemam novaca za privatno rodilište, ali mi je i ovo bilo ok. došla sam roditi, odradila svoje i nakon dva dana sretna otišla doma. nekoliko sestara i dr-a su mi ostali u super sjećanju, neke sam odmah zaboravila, a isto je i sa cimericama i to je to. mislim da je ok svega previše filozofije, a stvar je potpuno jednostavna... možda je ovo off topic oprostite, ali mi je par vaših komentara upalo u oči pa sam morala sam nešto napisati.

[mikka]

oko cega je previse filozofije?

[ekoi]

Evo, ja se konačno dočepala literature M. Odenta. Moram priznati da sam u tim knjigama na neki način samo pronašla potvrdu o onome što već godinama predosjećam i smatram da je u biti normalno, prirodno, fiziološki - a ovo što mi imamo u rodilištima - zapravo obrnuto i suprotno svemu tome.

Zanimljivo mi je bilo čitati i shvatiti kako su zapravo današnji pogledi na ženu, seksualnost, trudnoću, porod i dojenje - totalno izvrnuti, većinom u društvu.

Ako je ženi njena priroda kojom je stvorena dala i namjenila da rodi neometano, udaljena iz zajednice, u svom miru i sigurnosti, u svom skrovištu, sama ili uz pomoć iskusne, suosjećajne, majčinske zaštitničke figure koje ne osuđuje, kako bi se pravilno odvijala hormonska reakcija koja podržava porod, ako je sve to potrebno za sigurniji, brži i lakši porod, kakve šanse za takav porod imamo u našim rodilištima, gdje nas pitaju za adresu, zanimanje, gdje nas klistiraju, briju, bodu, uljevaju kojekakve kemije u naša tijela trebalo ili netrebalo, tjeraju na ležeći položaj da bi njima bilo lakše, naljegaju na trbuh, režu, ne pokazuju nikakve osjećaje.....?

Zanimljivo je također čitati o poslijeporođajnim depresijama kojih zapravo nema kod žena koje su rodile fiziološki, nenasilno, neometano, uz emocionalnu podršku, naspram većinu nas koje smo izašle iz rodilišta u kojima su nam oduzeli mogućnost da rodimo na takav način...

Itd, itd.....

[nela08]

Evo, ja se konačno dočepala literature M. Odenta. Moram priznati da sam u tim knjigama na neki način samo pronašla potvrdu o onome što već godinama predosjećam i smatram da je u biti normalno, prirodno, fiziološki - a ovo što mi imamo u rodilištima - zapravo obrnuto i suprotno svemu tome.

Zanimljivo mi je bilo čitati i shvatiti kako su zapravo današnji pogledi na ženu, seksualnost, trudnoću, porod i dojenje - totalno izvrnuti, većinom u društvu.

Ako je ženi njena priroda kojom je stvorena dala i namjenila da rodi neometano, udaljena iz zajednice, u svom miru i sigurnosti, u svom skrovištu, sama ili uz pomoć iskusne, suosjećajne, majčinske zaštitničke figure koje ne osuđuje, kako bi se pravilno odvijala hormonska reakcija koja podržava porod, ako je sve to potrebno za sigurniji, brži i lakši porod, kakve šanse za takav porod imamo u našim rodilištima, gdje nas pitaju za adresu, zanimanje, gdje nas klistiraju, briju, bodu, uljevaju kojekakve kemije u naša tijela trebalo ili netrebalo, tjeraju na ležeći položaj da bi njima bilo lakše, naljegaju na trbuh, režu, ne pokazuju nikakve osjećaje.....?

Zanimljivo je također čitati o poslijeporođajnim depresijama kojih zapravo nema kod žena koje su rodile fiziološki, nenasilno, neometano, uz emocionalnu podršku, naspram većinu nas koje smo izašle iz rodilišta u kojima su nam oduzeli mogućnost da rodimo na takav način...

Itd, itd.....

ti ćeš roditi onda kod kuće ili....

[mikka]

meni je bilo zivo otkrice kako nema ni p od poslijeporodajne depresije kad zena rodi sama.

[leonisa]

meni je bilo zivo otkrice kako nema ni p od poslijeporodajne depresije kad zena rodi sama.

meni su prvi i drugi, po tom pitanju, nebo i zemlja!

[_Candy Candy_]

Naravno... kad su te kao prvo uvjerili da nisi sposobna roditi, onda dojiti, brinuti se sama za bebu i sve ostalo što se tiče majčinstva, a hormoni ti divljaju sto na sat kako ne pasti u depresiju??
I meni je tako bilo s prvom bebom.

[anasti]

to sam i ja imala u trecem porodu, taj "tocno u podne" osjecaj. na kraju sam se pomirila s tim da ja moram umrijeti da se ona rodi

kao sto vidis umrla nisam, a to je bilo presudno da se porod lijepo odvije do kraja

i rodis se ponovo iz pepela, ko feniks

baš ovako! ja sam mislila da će mi utroba eksplodirati, i u trenutku kad sam se pomirila s tim da moram roditi zbog njega pa makar eksplodirala, tad sam i rodila..

[Beti3]

Imamo različite boje očiju, različite brojeve nogu, različite ukuse za hranu i/ili muškarce..., pa što ne bi imale i različite doživljaje trudnoća i poroda.

Meni je to sve tako normalno, nikakvi osjećaji depresije, nesigurnosti, straha, ma nema toga tko bi mene uvjerio da nešto nisam sposobna, a kamoli roditi i dojiti.

[ekoi]

Hm...veli moj muž ak mi krene porod spontano kod kuće da se vrlo vjerojatno neću dat u rodilište...
U prvu ruku želja mi je roditi prirodno ili ti fiziološki, dokle got bude sve u redu sa trudnoćom, samnom i bebom...

Kada govorimo u kontekstu fiziološkog poroda, mene zanima fiziološki slijed događaja odmah nakon poroda također.
Žene koje su rodile kod kuće, nisam shvatila - na kraju odlaze u bolnicu ili ne?
Koliko je bitno inače boraviti 3 dana u bolničkom okruženju, koliko to utječe na mamu i bebu, tj. koliko ih to ometa u njihovom oporavku i povezivanju i bebinom boljem startu za život?

[Nightswimming]

Kada govorimo u kontekstu fiziološkog poroda, mene zanima fiziološki slijed događaja odmah nakon poroda također.
Žene koje su rodile kod kuće, nisam shvatila - na kraju odlaze u bolnicu ili ne?
Koliko je bitno inače boraviti 3 dana u bolničkom okruženju, koliko to utječe na mamu i bebu, tj. koliko ih to ometa u njihovom oporavku i povezivanju i bebinom boljem startu za život?

E vidiš, ovo je meni bilo najbitnije. Znači, ja nisam rodila doma planirano, nego zadesno, jer je moj plan bio ostati doma čim je dulje moguće i doći u bolnicu samo na izgon, međutim porod je bio munjevit i nije bilo teoretske šanse da se ikud mrdnem, iako mi je bolnica na 5 minuta. Ali najbitniji dio mog plana je bio zapravo potpisati se odmah i izaći iz rodilišta čim je prije moguće - sat, dva nakon poroda. Načelno sam se tako i dogovorila s doktorom koji mi je vodio trudnoću - naravno, pod uvjetom da je sve ok i sa mnom i s bebom.

Naime, iako mi je prvi porod bio koma, zapravo mi se najviše od svega zamjerilo i urezalo u sjećanje to postporođajno razdoblje. Ta tri dana u bolnici su mi bili čista tortura - osoblje me vrijeđalo, uvjeravalo u svakojake nebuloze Inače nisam cendrav tip, ali ja sam tih par dana provela u konstantnom plaču i grču. To nisam imala namjeru ponovno si priuštiti osim u slučaju prijeke potrebe.

Pa kad se onda desilo već da sam rodila doma, nisam nikud išla. Navodno je protokol takav da te zadrže 7 dana na odjelu,bebu stave preventivno na antibiotike jer ne znaju u kakvim je uvjetima prerezana pupkovina. Naravno, potreban je određeni vid postpartalne obrade - u smislu da dijete pregleda pedijatar, te da netko iskusan pogleda posteljicu i provjeri treba li rodilja šivanje - to smo sve izorganizirali. Mislim da bi se osjećala jako neodgovornom da nismo.

A što se tiče postporođajne depresije - za razliku od prvog puta, poslije sasvim prirodnog i neometanog poroda ja sam razvila postporođajnu euforiju. To je nešto nemoguće za opisati - tu razinu ushićenosti, sreće, preporoda, spoznaje da ja mogu baš sve sasvim sama. Jedva čekam opet

[Zuska]

Nightswimming, a tko te je porodio doma, tj. kako je sve to točno izgledalo...vi ste u jednom trenutku shvatili da nećete stići u bolnicu i onda je netko preuzeo porod? Pliz, malo više detalja, ako ti se da... I kako si tako brzo iskoordinirala tu postpartalnu obradu?

[pčelica_maja_23]

znam , doživjela sam.
i opet ću!!
iako se micek okrenuo na zadak u 38+3, znam da bu se vratio.
a ako ne, pričat ćemo o fiziološkom zadku.

[Nightswimming]

Nightswimming, a tko te je porodio doma, tj. kako je sve to točno izgledalo...vi ste u jednom trenutku shvatili da nećete stići u bolnicu i onda je netko preuzeo porod? Pliz, malo više detalja, ako ti se da... I kako si tako brzo iskoordinirala tu postpartalnu obradu?

Pisala sam o tome na pričama s poroda - evo link: http://forum.roda.hr/threads/57218-V...va-na%C4%8Dina

[Nena-Jabuka]

Evo, ja se konačno dočepala literature M. Odenta. Moram priznati da sam u tim knjigama na neki način samo pronašla potvrdu o onome što već godinama predosjećam i smatram da je u biti normalno, prirodno, fiziološki - a ovo što mi imamo u rodilištima - zapravo obrnuto i suprotno svemu tome.

Zanimljivo mi je bilo čitati i shvatiti kako su zapravo današnji pogledi na ženu, seksualnost, trudnoću, porod i dojenje - totalno izvrnuti, većinom u društvu.

Ako je ženi njena priroda kojom je stvorena dala i namjenila da rodi neometano, udaljena iz zajednice, u svom miru i sigurnosti, u svom skrovištu, sama ili uz pomoć iskusne, suosjećajne, majčinske zaštitničke figure koje ne osuđuje, kako bi se pravilno odvijala hormonska reakcija koja podržava porod, ako je sve to potrebno za sigurniji, brži i lakši porod, kakve šanse za takav porod imamo u našim rodilištima, gdje nas pitaju za adresu, zanimanje, gdje nas klistiraju, briju, bodu, uljevaju kojekakve kemije u naša tijela trebalo ili netrebalo, tjeraju na ležeći položaj da bi njima bilo lakše, naljegaju na trbuh, režu, ne pokazuju nikakve osjećaje.....?

Koliko god ovo zvučalo pomalo deprimirajuće, u neku ruku nije ni to loše znati jer se žena barem može spasiti od osjećaja malodušnosti i neuspjeha koji ju prati nakon što nije "uspjela" roditi bez intervencija. Odlazi doma, a "zna" da "nije sposobna roditi" i eto je ipak u rodilištu bila, sva sreća, hrpa medikamenata i postupaka koji su "spasili stvar". A zapravo, da nisu ništa čeprkali i htjeli požurivati, uz malo strpljenja ništa ne bi trebali ni "spašavati". No, to je dobro znati, ako se žena na to pripremi, da uspije barem ohrabriti sebe u trenutcima kad čuje "ccccc, TEK ste toliko otvoreni" ili "slabi su to trudovi, to treba ubrzati" pa možda ipak uspije, unatoče svemu tomu sa strane, zadržati dovoljno samopouzdanja da ipak negdje zna da je zlatni standard pri porodu fiziološki porod, a da nije zlatni standard probijanje vodenjaka i drip. Ne kažem da treba odbiti bilo što u čemu ne vidi štete, svatko to odlučuje za sebe, ali jednom dijelu rodilja ipak nešto znači kad znaju da nisu defektna roba s greškom nego su se jednostavno trebale uklopiti u bolničku proceduru.Tamo gdje treba intervenirati, naravno da se neće tu raditi filozofija, uopće nije sporno. Sad to čak ni ne govorim radi žena kojima je sve to ful normalno i ne vide nikakav problem ni u rutinskom dripu ni u bilo čemu drugome, imaju svoju furku, i to je u redu, već radi velikog broja onih koje razviju silnu količinu osjećaja straha i neuspjeha i teško se s tim nose, i tijeko poroda i kasnije. Doći na porod s osjećajem da je to samo iznimno važan i težak posao koji se treba odraditi i ne polagati uopće puno računa o okolišu i onome što se događa pritom, zapravo i nije loše samo po sebi. To je samo jedan u nizu dosta dobro formiranih "filmova" u glavi koji pomažu da se bez puno traume prožive ti događaji, vrlo dobar obrambeni mehanizam. Zapravo, nema ništa negativno, dapače. Nalazim samo jednu zamjerku, a to je ona koja se odnosi baš na dijete. Njemu, naime, nijedna stvar koja se događa majci u tim satima, ilitvar koja se unosi u njezino tijelo, nije nevažna. Ono ima šansu roditi se samo tada i nikad više, žena ima šansu i na drugu trudnoću i idući porod, ali dijete ne. Ne znam kad i zašto se počelo tu njihovu simbiozu, tu fino satkanu mrežu neprestanog kontakta, koja se poštiva tijekom cijele trudnoće, obezvrijeđivati tijekom poroda kao nebitnu. Pupčana vrpca se reže tek nakon što se dijete rodi, a sve do tada, svaki dah, hormon, osjećaj, opuštanje ili grčenje, svaki lijek koji dobiva majka, dobiva i dijete. Od trudnice se traži da jako pazi što radi, što jede i diše tijekom trudnoće, radi djeteta, pa i kad doji, očekuje se da pazi. A zašto ne tijekom poroda? Zašto je tada odjednom, u nekom imaginarnom intermezzu, kao, nebitno tuče li se po toj rodilji, zašto je tada nebitno što ona podnosi, kao da to dojednom, samo tada, nema nikakve veze s djetetom,kao da u nečijoj glavi oni postaju dva svemira. Znamo da nije tako. Djetetu nije svejedno ništa što se događa tijekom poroda. Ne radi se tu o osjećaju boli, bol je tada naš saveznik, a ne neprijatelj jer je ona posljedica dobrog rada mišića. Rijetke žene ne osjećaju bol i to su velike sretnice, a ostale se trebaju truditi da malo smanje njezin intenzitet, pokušavajući se opustiti. Ako uspiju, naravno. Priroda za fiziološki porod osigurala sve što treba u tijelu žene, njezine i djetetove hormone koji to sve vode. To je taj zlatni standard o kojemu pričamo. Mislim da bi njega trebalo poštivati koliko god se može i gdje se može, a sve iznimke su dozvoljene i poželjne tamo gdje se dogodi otklon ili zastoj. Dalje ću govoriti o psihičkim i fizičkim blokadama i zastojima koji se događaju tijekom fiziološkog poroda. Samo što će to biti vjerojatno nakon što sredim ovo čudo od tipkovnice koja mi danas, ničim izazvana, ne da da stisnem razmak pa pišem ovako zgusnuto, što mi je živi očaj za čitanje.

[inikaaaaaa]

O fiziologiji znam jedno: ako je žena rodila, prilično je sigurno da je bila trudna. :D

aaaaa carice

[inikaaaaaa]

Koliko god ovo zvučalo pomalo deprimirajuće, u neku ruku nije ni to loše znati jer se žena barem može spasiti od osjećaja malodušnosti i neuspjeha koji ju prati nakon što nije "uspjela" roditi bez intervencija. Odlazi doma, a "zna" da "nije sposobna roditi" i eto je ipak u rodilištu bila, sva sreća, hrpa medikamenata i postupaka koji su "spasili stvar". A zapravo, da nisu ništa čeprkali i htjeli požurivati, uz malo strpljenja ništa ne bi trebali ni "spašavati". No, to je dobro znati, ako se žena na to pripremi, da uspije barem ohrabriti sebe u trenutcima kad čuje "ccccc, TEK ste toliko otvoreni" ili "slabi su to trudovi, to treba ubrzati" pa možda ipak uspije, unatoče svemu tomu sa strane, zadržati dovoljno samopouzdanja da ipak negdje zna da je zlatni standard pri porodu fiziološki porod, a da nije zlatni standard probijanje vodenjaka i drip. Ne kažem da treba odbiti bilo što u čemu ne vidi štete, svatko to odlučuje za sebe, ali jednom dijelu rodilja ipak nešto znači kad znaju da nisu defektna roba s greškom nego su se jednostavno trebale uklopiti u bolničku proceduru.Tamo gdje treba intervenirati, naravno da se neće tu raditi filozofija, uopće nije sporno. Sad to čak ni ne govorim radi žena kojima je sve to ful normalno i ne vide nikakav problem ni u rutinskom dripu ni u bilo čemu drugome, imaju svoju furku, i to je u redu, već radi velikog broja onih koje razviju silnu količinu osjećaja straha i neuspjeha i teško se s tim nose, i tijeko poroda i kasnije. Doći na porod s osjećajem da je to samo iznimno važan i težak posao koji se treba odraditi i ne polagati uopće puno računa o okolišu i onome što se događa pritom, zapravo i nije loše samo po sebi. To je samo jedan u nizu dosta dobro formiranih "filmova" u glavi koji pomažu da se bez puno traume prožive ti događaji, vrlo dobar obrambeni mehanizam. Zapravo, nema ništa negativno, dapače. Nalazim samo jednu zamjerku, a to je ona koja se odnosi baš na dijete. Njemu, naime, nijedna stvar koja se događa majci u tim satima, ilitvar koja se unosi u njezino tijelo, nije nevažna. Ono ima šansu roditi se samo tada i nikad više, žena ima šansu i na drugu trudnoću i idući porod, ali dijete ne. Ne znam kad i zašto se počelo tu njihovu simbiozu, tu fino satkanu mrežu neprestanog kontakta, koja se poštiva tijekom cijele trudnoće, obezvrijeđivati tijekom poroda kao nebitnu. Pupčana vrpca se reže tek nakon što se dijete rodi, a sve do tada, svaki dah, hormon, osjećaj, opuštanje ili grčenje, svaki lijek koji dobiva majka, dobiva i dijete. Od trudnice se traži da jako pazi što radi, što jede i diše tijekom trudnoće, radi djeteta, pa i kad doji, očekuje se da pazi. A zašto ne tijekom poroda? Zašto je tada odjednom, u nekom imaginarnom intermezzu, kao, nebitno tuče li se po toj rodilji, zašto je tada nebitno što ona podnosi, kao da to dojednom, samo tada, nema nikakve veze s djetetom,kao da u nečijoj glavi oni postaju dva svemira. Znamo da nije tako. Djetetu nije svejedno ništa što se događa tijekom poroda. Ne radi se tu o osjećaju boli, bol je tada naš saveznik, a ne neprijatelj jer je ona posljedica dobrog rada mišića. Rijetke žene ne osjećaju bol i to su velike sretnice, a ostale se trebaju truditi da malo smanje njezin intenzitet, pokušavajući se opustiti. Ako uspiju, naravno. Priroda za fiziološki porod osigurala sve što treba u tijelu žene, njezine i djetetove hormone koji to sve vode. To je taj zlatni standard o kojemu pričamo. Mislim da bi njega trebalo poštivati koliko god se može i gdje se može, a sve iznimke su dozvoljene i poželjne tamo gdje se dogodi otklon ili zastoj. Dalje ću govoriti o psihičkim i fizičkim blokadama i zastojima koji se događaju tijekom fiziološkog poroda. Samo što će to biti vjerojatno nakon što sredim ovo čudo od tipkovnice koja mi danas, ničim izazvana, ne da da stisnem razmak pa pišem ovako zgusnuto, što mi je živi očaj za čitanje.

Amen! Moj potpis na sve !!