Scene u trgovini

[crnka84]

Nisam pronašla temu, doduše nemam baš vremena za tražiti, ako ima slobodno premjestite, spojite ili što već...

Dakle, priča ide ovako:

Moj trogodišnjak inače ne radi scene po trgovinama, u zadnje vrijeme mu se ponašanje promjenilo, puno je tvrdoglaviji, ignorira nas, ne sluša baš. Po 10 puta mu postavim pitanje, on se pravi da me nije čuo, i to me baš izbaci iz takta. Moguće da je neka promjena ponašanja zbog trudnoće, a možda neka faza koja se poklopila s tim, uglavnom, nije to ništa tako strašno, može se izaći na kraj s tim...

Večeras mi u trgovini, ja uzela što sam trebala, i on sebi uzme sok na slamku, i ja kažem, može, idemo na kasu. Stanemo u red na kasu, on se progura kraj žene ispred mene i pobjegne u redove. Ja za njim, dok sam se progurala, nestao mi je iz vida, trgovian nije velika, nakon pola minute jedan čovjek mi je pokazao da se sakrio iza stupa. Došla sam do njega, uzela mu sok iz ruke, rekla sad nećeš dobiti sok zato što si mi pobjegao, uhvatim za ruku i na blagajnu. Tu je krenilo otimanje i deranje, plakanje da bi on sok, naravno svi u mene, pogledi tipa, jadno dijete, kupi mu sok... ja mirno kažem ne možeš dobiti sok jer si mi pobjegao. Čekali smo nekih par minuta u redu, on se cijelo to vrijeme otimao i plakao kao da sam mu uzela sve na svijetu. Izašli smo van, stavila sam ga u sjedalicu i počela mu objašnjavati zašto nije dobio sok. Nije prvi put da nam pobjegne, njemu je to igra skrivača, a nama srce stane, i svaki put mu pričamo da se to ne smije, da se jako uplašimo, da se može izgubiti i sl. ali očito ga ne dira to. Cijelim putem kući nije htio pričati sa mnom, tek kad smo došli pred kuću objavio mi je da SAD priča sa mnom Došli smo kući, odma je krenilo žaljenje didi i baki da nije dobio sok, ali je rekao i zašto nije dobio sok, na to su mu oni rekli isto što i ja.

Mene zanima kako vi rješavate te situacije, da li sam drugačije trebala reagirati? On kad pobjegne, to je samo par sekundi da se izgubi iz vida jer odmah krenemo za njim, ali me obuzme takva panika i u tom trenu sam bijesna na njega jer mu ne mogu objasniti i jer ga uopće ne dira ono što mu se govori oko bilo čega, točno zna ponoviti šta mu se reklo, ali ne shvaća baš najbolje... ili jednostavno odluči da ne želi poslušati...

[rehab]

Po meni reagiraš baš onako kako bi trebala, isto sam i ja postupala dok nije naučio da scenama i vriskom neće dobiti ama baš ništa. I još bi mu rekla da me ni najmanje ne dira što sada on neće pričati samnom. Kod nas su situacije sad prilično dobre, ali i dalje ga izbjegavam voditi sa sobom u duge kupovine, mislim da još nije vrijeme za to.

[SuncicaSun]

Kod takvih situacija svako detaljnije objašnjavanje je uzaludno,dijete je frustrirano i ne sluša,ne shvaća... Knjiga 1-2-3 disciplina od 2 do 12 godina,savršena.

[mamitzi]

neko vrijeme moj trogodišnji sin bi se naljutio u trgovini (ali i zbog drugih razloga) i povratio. obzirom da je vrlo malo jeo i dobivao na težini, to me izuzetno mučilo.tako da bi se ili dogovorila s njim prije kupovine, ili bi otišao muž sam u kupovinu ili bi mu kupila nešto od stvari koje želi. mislim da je ključan dogovor unaprijed kad god je moguće (i čekaj da naraste koju godinu). ne sviđa mi se kad roditelj prkosi prkosnom djetetu, vjerujem u dogovor, pa čak i s tako malenim.

[trampolina]

Ja sam bježanje riješila tako da sam ih nasmrt prepala sa, al ne preočito-u stilu šta radimo kad se izgubimo. Bit će da su osvijestili što se može dogoditi. Sad ako se i maknu od mene uvijek me imaju na oku po većim centrima (a i ja njih, naravno)
Skužio je da vas dira takvo ponašanje. pa sad pokušava ponovo i ponovo.
Probaj ga koji put izignorirati, vidi šta bi se dogodilo (u sigurnim uvjetima, naravno)

[crnka84]

Kod takvih situacija svako detaljnije objašnjavanje je uzaludno,dijete je frustrirano i ne sluša,ne shvaća... Knjiga 1-2-3 disciplina od 2 do 12 godina,savršena.

Ovo je istina, dok je u fazi histerije samo ponavlja svoje. Ali ja ipak imam potrebu mu reci zasto to ne moze dobiti, hvala za preporuku

[crnka84]

neko vrijeme moj trogodišnji sin bi se naljutio u trgovini (ali i zbog drugih razloga) i povratio. obzirom da je vrlo malo jeo i dobivao na težini, to me izuzetno mučilo.tako da bi se ili dogovorila s njim prije kupovine, ili bi otišanisao muž sam u kupovinu ili bi mu kupila nešto od stvari koje želi. mislim da je ključan dogovor unaprijed kad god je moguće (i čekaj da naraste koju godinu). ne sviđa mi se kad roditelj prkosi prkosnom djetetu, vjerujem u dogovor, pa čak i s tako malenim.

Nisam shvatila ovaj dio s prkosenjem, kako misliš da sam mu prkosila? I ja vjeeujem u dogovore, ali moj sin se ne slaze sa mnom. Oko svega se pokusavam dogovoriti, i svojom greskom sam se dovela u situaciju da se dogovorimo, i makon sto ga ja zamolim 10 puta za nesto i na jedvite jade to napravi, ja ipak ispunim svoj dio dogovora, a mislim da ne bi trebala nqkon sto se natezem s njim oko dogovorenog. Sad to pokusavam ispravit. Ali tvrd je orah...

[leonisa]

moja je naucila od malena da smije ici dokle god je mi vidimo i ona vidi nas, da se uvijek mora javiti ako se udaljava od nas.
jednom se izgubila u ducanu i tu je i srce stalo i meni i njoj jer je i ona skuzila da mene nema.
nikad vise se nije izgubila.

ok osim ovo ljeto sa 6 i pol godina kad nas je gomila ljudi presjekla, a ja sam drzala uplakanu bebu i izgubila njenu ruku.
a stenderi u h&m ogromni. jos je rekla kako je vikala moje ime jer je tamo bilo puno mama pa ne bi znala koga ona zove <3

od malena pricamo da nije problem samo nasa uplasenost vec i drugi problemi vezani uz neponate ljude i nestanke.
nema fobije, samo je "poslusna".

[makita]

1. čini mi se da si sve skpa dobro stvar postavila i odreagirala
2. postoji blago gubljenje kontrole koje dijete ispipava kad ti pobjegne.

Sviđa mi se ideja da prije ulaska u dućan stvorite dogovor, kupujemo to, to i to, jel tebi što treba. <Možeš i reći da se ne želiš igrat skrivača, da te to plaši i ljuti ida ti se ne sviđa.

<prekši li dogovor, eto ti izgovora da ga 2.put ne vodiš, ne kupiš što hoće itd.

i još nešto, a to mi je zapravo 1. palo na um čitajuči tvoje postove: kad zbrlja na bilo koji način, ne pridonosit općoj sceni usred dućana trčeći okolo za njim. <pokušaj stat na preglednom mjestu dućana, locirat ga, došetat se i ČUČNIT do njega, zagrlit ga ako to situacija ili tvoje raspoloženje traži, posvetit mu nekoliko sekundi, kazat, obavili smo kupovinu, trebamo sačekat red...dat mu razlog čekanja. Ako i na to nema mirnog odgovora, znala sam reći čvrste granice, sad ne možeš birat, bit će to i to, a kad dođemo u aut/kući, razgovaart ćemo

[bijelko]

i ja isto tako reagiram. ne može to i to jer si napravio to i to. i gotovo, ne objašnjavam puno.
drugi put kad krene samo ga podsjetim što će se dogoditi.

ne pretjerujem ali kad me izludi ili se dovede u opasnost naravno da reagiram. djeca su nam tu negdje, mislim da oni sad već puno toga kuže. i ja sam trudna, i stavim se u situaciju da mi tako zbriše a ja s bebom u rukama ili kolicima. mora znati neka pravila prije nego beba dođe da ne misli da je to zbog bebe pa postane ljut na nju.

često mu izražavam svoje osjećaje, vidim da mu je to važno. pogotovo kad izađemo iz trgovine a ja kažem kako sam sretna jer se držao dogovora, onda je on sav važan! nekako mi se čini da to više pali nego korenje.

[domy]

Mislim da treba djetetu pokazati da ako je dobro znači ako surađuje i lijepo se ponaša nagraditi a ako je suprotno da za to sljede posljedice.
Ok to u dučanu je ok nekako bi i ja tako odreagirala, samo bi a probala ne trčati za njim nego ga ako mogu pretiti pogledom iz reda. Jer koliko sam ja skužila on se u tom trenutku igrao i njemu je bilo "fora" to što ti trčiš za njim i tražiš ga.
E sad naprimjer ja bi onda kad dođemo doma kad je on to već i zaboravo kad bi on nešto tražio od mene ja bi mu rekla ne može ili tipa neču se igrati zbog toga i toga i objasnila lijepo zaašto je to tako.
Recimo nama je to funkcioniralo

[Jurana]

svi u mene, pogledi tipa, jadno dijete, kupi mu sok...

Samo ću dodati da, iako je neugodno da te svi gledaju, ne mora značiti i da osuđuju, nego da im je jednostavno sve to privuklo pažnju.
I ja uvijek u dućanu pogledam kad dijete plače, ali uopće pri tom ni ne mislim o toj situaciji, a kamoli da se zgražam. Ustvari, samo pomislim: Aj dobro, ovaj put nismo mi

[bijelko]

Samo ću dodati da, iako je neugodno da te svi gledaju, ne mora značiti i da osuđuju, nego da im je jednostavno sve to privuklo pažnju.
I ja uvijek u dućanu pogledam kad dijete plače, ali uopće pri tom ni ne mislim o toj situaciji, a kamoli da se zgražam. Ustvari, samo pomislim: Aj dobro, ovaj put nismo mi

i ja tako

[leonisa]

i ja

i kad je imala fazu moljakanja, imali smo dil da ce dobiti nesto na blagajni, ako zasluzi. zivotinjsko carstvo ili nesto u rangu njega.

inace, uveli smo zvjezdice. kako je samo ponosna kad ih zasluzi i kako je u rasulu kad joj ih oduzmem.

i gore je netko napisao (domy mislim) da prijeti pogledom, tako i ja. i jako dobro od malena zna kad nesto ne smije i prvo gleda u mene i trazi odobrenje.

[domy]

inace, uveli smo zvjezdice. kako je samo ponosna kad ih zasluzi i kako je u rasulu kad joj ih oduzmem.

Da i ovo je ok to bi isto moglo biti dobar poticaj za lijepo ponašanje

[klokanica1506]

inace, uveli smo zvjezdice. kako je samo ponosna kad ih zasluzi i kako je u rasulu kad joj ih oduzmem

Velika rasprava se vodila na podforumu "Škola", tema "Plačkići i smješkići" o štetnosti takvih i sličnih odgojnih metoda, po meni neutemeljenih (ili ovisno o načinu na koji se provodi). E sad, pošto osobno vjerujem u sustav "nagrade i kazne", zanima me na koji način provodiš tu metodu? Da li nakon niza skupljenih zvjezdica klinci dobiju neku ne nužno materijalnu nagradu? Ili su im same zvjezdice dovoljne?

[leonisa]

za sada su joj zvjezdice dovoljne. i mislim da su joj one bitne.
stvar uopce ne mora biti materijalna.
niti ih dobija za gluposti.
jednu je dobila kad je provela samnom i s malolm dan u kojem smo obisle pola grada i poobavljale sto stvari, a ona mi nije popila krv na slamku jer joj se to uopce nije radilo.
nikad zvjezdicu ne najavim i ne zna kad ce je dobiti niti joj kazem da nesto ucini/neucini da bi zaradila zvjezdicu.
ima 7g i ne vidim kako ono moze biti stetno.
draze mi je da joj dajem zvjezdice nego kazne (oduzimanje ipada, crtica, vikend nocnog kucnog kina...)

[klokanica1506]

Mislim da si me pogrešno shvatila, ni je ne vidim zašto bi to bilo štetno, ali zvjezdice mi definitivno spadaju u metodu "nagrade i kazne", jer pohvala, zvjezdica, što već, ne nužno materijalno smatram nagradom. Kao što povišen ton, uskraćivanje pojedinih aktivnosti, oduzimanje zvjezdice smatram kaznom.
Nego da ne skrećem s teme, zanima me kako reagira kad joj istu oduzmeš? Dobro to sigurno ovisi od djeteta do djeteta, ali da li u tom slučaju izgubi volju za zvjezdicama općenito?

[anamix]

crnka opet se pratimo, odnosno naši se malci prate u ponašanju ja mislim da je sve to normalno. i hvala bogu prolazno. ja sve isto kao ti iako sviđa mi se ova ideja sa zvjezdicama, možda i to uvedem

[Matovila]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

[Matovila]

i ja

i kad je imala fazu moljakanja, imali smo dil da ce dobiti nesto na blagajni, ako zasluzi. zivotinjsko carstvo ili nesto u rangu njega.

inace, uveli smo zvjezdice. kako je samo ponosna kad ih zasluzi i kako je u rasulu kad joj ih oduzmem.

i gore je netko napisao (domy mislim) da prijeti pogledom, tako i ja. i jako dobro od malena zna kad nesto ne smije i prvo gleda u mene i trazi odobrenje.

Ucjene, prijetnje? Zar uistinu želite takav odnos njegovati s djetetom? I OK, dijete je možda naučilo što ne smije jer kako i sama kažeš prvo gleda u tebe i traži odobrenje, ali nisam sigurna da zna što bi ti željela osim ako ti ne čita misli

[crnka84]

Ima super savjeta. Trenutno i ja prolazim fazu nulte tolerancije, jako puno se trudim da ne buknem, jer me njegovo ponašanje izbacuje iz takta puno brže nego inače. Svjesna sam ja da on osjeti promjenu zbog trudnoće, na kraju krajeva i vidi ju, jer do sad je već skužio da ga ja ne mogu dizati, da ga sad većinom tata kupa, ali trudim se uključivati ga u sve. Kada ga ja kupam, zamolim ga da mi on pomogne da uđe u kadu, ili kada ga trebam staviti u AS, isto tako držim ga za ruku i zamolim za pomoć, i skužila am da mu se to sviđa. Postao je dosta prkosan, ali idem nekako s tom metodom dogovaranja, zapravo nemamo nekih kazni, ali znam mu zabraniti crtić prije spavanja kada pretjera. Ali ne vidim baš puno smisla u tome da mu se stalno prijetim sa zabranom crtića ili sklanjanjem igračaka, a opet to je ono što kod njega većinom pali. S obzirom na hormone koji me lupaju sada mi treba puno više snage da bi nešto postigla s njim, a živci su mi sve tanji.

Matovila sviđa mi se taj pristup koji si opisala, malo ću proučiti pa možda i pokušati.

Anamix, a što da ti kažem?Kakose vi snalazite s bebačem? Kako ga je prihvatio?

[Beti3]

Ovo da se dere jer mu nešto nisi kupila, uopće nije bitno. Shvatit će brzo da dernjavom neće dobiti ništa. Bez brige, pametni su oni.

No, mene bi brinulo to što bježi. To je opasno. Treba reagirati tako da mu ne padne na pamet da poonovi. Npr. kad ga nađeš, uzeti ga, izaći brzo iz dućana, neka sve stvari ostanu, jako ozbiljnim glasom govoriti da je to opasno što je učinio, takvim tonom da shvaća da si jako preplašena, preplašena do suza, a ne ljuta. Ljutnja će izazvati njegov prkos. Na tvoj strah da mu se nešto ne dogodi trebao bi drugačije reagirati.

Valjda sam to dobro objasnila. Jednostavno, skrivanje je nedozvoljeno, bez obzira na nultu toleranciju. Sa tri godine mogu već shvatiti mamine osjećaje.

[uporna]

To je i faza i isprobavanje granica i osjeća dijete i promjene. Ja se samo nadam da kad dođe beba da neće postati gore (mislim na nas).
Bez brige i mi to prolazimo baš sam pisala da se ja sa njim dogovorim prije ulaska u dućan da ćemo kupiti što nam treba i njemu neku sitnicu i onda na strateškom mjestu u dućanu stoje igračke i naravno on krene žicati a završi tako da mu ako me ne posluša onda ne dozvolim niti tu sitnicu koju smo se dogovorili, on urla ja ga držim dok rješim blagajnu, svi gledaju (ali me nije briga što tko misli) i idemo doma.
Uglavnom obavljamo velike kupovine bez djeteta (volim ciljano obaviti kupnju po popisu i čim prije otići što mi je sa djetetom često nemoguće jer više ne želi sjediti u kolicima) - baka uskoči i pričuva tih 1-1,5 h.
Matovila super je ovaj pristup i za obuvanje papuča (ja stalno govorim obuj papuče ali smo to riješili duplim termo čarapama umjesto papuča a tepih nemamo u svim prostorijama). Loptom isto dozvolim samo po hodniku i po podu i to onim laganim spužvastim.
Samo prvo treba čovjek poraditi na sebi da bi to mogao primjeniti jer iskreno to su sekunde u kojima mi je teško iskontrolirati reakciju (trebam vježbati).

[Lili75]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

jako lijepo napisano i u potpunosti potpisujem.

[Loryblue]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

lijepo je ovo napisano, ali ti imaš dijete od 3 ili nepune tri godine. i bez obzira što je ovo stvarno lijepo napisano ja ne vjerujem u ovakve relacije roditelj - dijete od 3 godine.
ok kad je dijete veće, više kuži, ali od 3 godine ????

ja imam malca od 3,5 godine i mislim da njega stvarno zaboli lijevi đon tko će biti u doktora, u gostima, u gradu, što je dozvoljenoo, što nije. to je dijete, maleno, željno istraživanja i testiranja roditeljskih granica. njemu je sve igra ma koliko ja njemu objašnjavala što je u nekim situacijama dozvoljeno, a što nije.

i moj se 2 puta udaljio u dućanu od mene, u sekundi, dok sam trepnila nije više bio uz mene. a inače je dijete koje vječito mora držati moju ruku. ali eto, tad se "izgubio". ja protrnila. treći put sam mu skužila namjeru i pustila ga da mi "pobjegne". a onda se ja njemu sakrila. ustvari ja sam ga pratila po dućanu, ali uvijek njemu iza leđa da me ne vidi. od toga dana više nema udaljavanja od mene. mislim da mu je bilo dosta. strah je učinio svoje kad je skužio da me "nema".

sa scenama u dućanima inače nemamo problema. ja ne vičem po dućanu, ne zovem, ne dozivam....samo im pokažem prstom i pogledom gdje im je mjesto kad vidim da bi lutanje po dućanu moglo izmaći kontroli.

[cvijetak]

Ne znam kakva je trgovina, ali ja bih svom majstoru (trogodišnjaku također) objasnila da ne može bježati i obećala vožnju u kolicima drugi put (alergičan je na to da mora raditi nešto kao bebe ) ako bude bježao. Ili, ako nema kolica - ne bi išao sa mnom dok ne obeća da će prestati s tim (moj jako dobro zna što znači obećati). Nedavno mi se valjao po podu jer mu nisam kupila Kinder jaje. Izašli smo momentalno van i popričali. Zasad nije ponovio ništa slično. Ispred trgovine dogovorimo pravila (nekad smije nešto izabrati, a nekad ne) i toga se držimo.

[Matovila]

lijepo je ovo napisano, ali ti imaš dijete od 3 ili nepune tri godine. i bez obzira što je ovo stvarno lijepo napisano ja ne vjerujem u ovakve relacije roditelj - dijete od 3 godine.
ok kad je dijete veće, više kuži, ali od 3 godine ????

ja imam malca od 3,5 godine i mislim da njega stvarno zaboli lijevi đon tko će biti u doktora, u gostima, u gradu, što je dozvoljenoo, što nije. to je dijete, maleno, željno istraživanja i testiranja roditeljskih granica. njemu je sve igra ma koliko ja njemu objašnjavala što je u nekim situacijama dozvoljeno, a što nije.

i moj se 2 puta udaljio u dućanu od mene, u sekundi, dok sam trepnila nije više bio uz mene. a inače je dijete koje vječito mora držati moju ruku. ali eto, tad se "izgubio". ja protrnila. treći put sam mu skužila namjeru i pustila ga da mi "pobjegne". a onda se ja njemu sakrila. ustvari ja sam ga pratila po dućanu, ali uvijek njemu iza leđa da me ne vidi. od

Nema veze koliko je dijete ima godina. Ja s njom tako razgovaram oduvijek. Jednako kao i s 7-godisnjacima ili 14-godisnjacima s kojima se susrecem na poslu. Ne vicem. Dapace, ako krenu vikati ja jos tise i mirno kazem uvijek u toj formuli (kad napravi, uradi to i to, ja se osjecam tako, brinem zbog toga i drugi puta bih zeljela da ... ponudim alternativu). Sa starijom djecom primjenjujem posljedice (koje su unaprijed dogovorene s djetetom i u cijem je usuglasavanju sudjelovalo dijete. Njima je lakse postivati pravila u cijem su donosenju sudjelovali, nego ona koja su nametnuta. Pazim na to da posljedice budu logicne. Kod starije djece primjenjujem restituciju (ako se radilo o vecem 'prekrsaju'). I moram priznat nikad problema s eskalacijom, a neki bi rekli da se radi o 'tesko odgojivoj djeci'.

Dijete gleda tebe, ti si mu model. Ako u svojoj komunikaciji koristis ucjene nemoj se iznenadit ako ti za par godina kad ga zamolis da iznese smece kaze 'moze AKO....'. Ili ako mu vec sad prijetis (makar i pogledom) on ce to ciniti drugoj djeci. Ako koristimo silu dijete samo uci 'tko jaci, taj kvaci'. Da se razumijemo, nisam ni ja savrseni roditelj ni strucnjak. I meni se dogode situacije kada osjetim kako mi se para skuplja u glavi i imam osjecaj da bih mogla eksplodirati. U takvim situacijama udahnem duboko, ako treba i brojim u sebi, raskoracim tako da imam osjecaj da sam s obje noge stabilno na zemlji...

[Matovila]

Mislim da je kljuc u tome da ti preuzmes odgovornost za svoje ponasanje/osjecaje i trazis isto od djeteta. Btw, u hrvatskim se vrticima (njih 100-injak i svim obiteljskim centrima provodi program Rastimo Zajedno. Rijec je o programu podrske roditeljstvu koji se sastoji od 11 radionica. Program je razvio UNICEF zajedno s nekoliko vodecih hrvatskih strucnjakinja po pitanju ranog razvoja djece i roditeljstva (Nina Pecnik, Branka Starc i drustvo). Preporucam program od srca. Tamo upravo imate priliku osvijestiti svoje ponasanje, vjezbati / usvajati neke nove obrasce koji ce vam pomoci. Puno se govori upravo i o ovim problemima: razvojnim fazama djeteta, postavljanju granica... itd. Znam puno roditelja koji su polazili radionice i svi su odreda bili jako zadovoljni. I radionice su stvarno jako prakticne, interaktivne, nema tu predavanja i moraliziranja s visoka ... itd. Mislim da se i knjiga moze nabaviti u svim vecim knjiznicama (ne knjizarama!).

[flopica]

kod nas je bilo ključno dogovoriti pravila prije odlaska u dućan
ne 175 pravila, nego osnovna pravila ( ne se udaljavati od mame, ne dirati stvari i kupiti to i to ili ovaj put ništa ne kupiti)
obavezno bi je pohvalila kad bi izašle van, njoj pohvala oduvijek puno znači

jednom smo imali scenu kad je imala cca 2 godine, vrištala je i nije htjela izaći tako da se uhvatila za kolica i nismo je mogli izvaditi van
ščepala je onu žičanu mrežu svojim prstićima, horor živi
samo što smo i mi tada bili skroz neiskusni i nismo znali ni što ni kako, djeca vide kad su roditelji nesigurni

[kaina]

naša starija kčerka je imala običaj slučajno odlutat no mi smo joj doskočili jer bi se obično vratila il nas zvala. Mi smo se jednom njoj sakrili jer ju to kaj nas brine dok ode nnije cukalo ni pol posto i onda panika ne vidi nas, ne javljamo se i malo smo ju pustili da nas traži,naravno da smo sve vrijeme bili blizu i vidjelu ju i onda smo se javili da vidi gdi smo. od onda ona gura kolica i ne odvaja se bez pitanja jer smo joj objasnili da si lijepo pitala mogli smmo zajedno otići pogledati a ne ti si samo odlutala. A kaj se tiče dramljenja oko ne kupovanja nečeg što žele. U autu je dogovor ako ćete biti dobre i poslušne možete si izabrati nešto u dučanu. Naravno da smo imali scenu, ali ja sam fino to što si je odabrala, a nije bila baš dobra taj put, dala blagajnici irekla da to nečemo uzeti suze su tekle u potocima i dramila je ko da je svijet propao. Nisam joj ništa ni pokušavala objasnit dok se nije smirila. Kad vidi da ne doživljam to kaj drami i urla brzo prestane. A kaj se tiće pogleda pristnih- jel bude njima razmaženo djete papalo živce narednih 20 godina?-ne i stoga se nemaju pravo zgražat i djelit savjete

[mikka]

ja trenutno pokusavam sebe istrenirati da dajem vise slobode jer sam skuzila da ovako vise ne ide

to otprilike ukljucuje da, ako pobjegne, ne idem za njom nego cekam da se vrati. da ju pustam i da padne i da se razbije ako to bas jako zeli, da jede prljavi snijeg za koji sam 1000000000000000000 puta rekla, objasnjavala, pokazivala da se ne jede (i slicne gadosti).. uglavnom suprotno od ono sto sam radila dosad (uzaludno) i nervirala se i pi*dila. primjetila sam da se puno suradljivije ponasa otad. naravno, ne dam da istrci na cestu i sl, ali sve neopasne stvari su trenutno dozvoljene. ona je takav tip da mora sama isprobat ili ce svijet propasti, a ja mogu dzabe objasnjavati 500 godina.

ovo sa kupnjom ili ne prepustam svom trenutnom ceifu i financijskoj situaciji, a nekad se i sjetim unaprijed obavijestiti o odluci (i nje se drzim bez obzira na ispade, ako ih bude). u trgovine igrackama ulazimo se defaultnim "nista ne kupujem", ali dozvoljavam da se predomislim na licu mjesta

uglavnom nam je ok, slusaju me, postujemo se i nemam prevelikih zamjerki (iako naravno ima dana kad poludim i derem se i prijetim svacim sto obicno ne izvrsim). ali to ima veze samo s karakterima srednje i najmanje. one me iz topa na mjesec ispaljuju, a istovremeno su divne

[cipelica]

mikka, i ja tako. više slobode su dobili pa su odgovorniji. sad je i najmanja( 4 god) počela dobivati đžeparac. 5 kn tijedno. stariji( 5 i pol, skoro 7 ) ga imaju već godinu dana. da mi je netko prije 5 godina rekao da ću tako maloj djeci davati đžeparac rekla bih:nema šanse!!! promjenila sam mišljenje.
kad nešto žele ja im kažem da štede i kupe. jako su osvijestili pojam novca ali i svoje želje.

[trampolina]

Matovila, lijepo pišeš.
Samo meni često bude problem što bi takav pristup x3 zahtjevao i mene bar x2
Ali balansiram, danas jedan-sutra drugi, malena stalno.
Zbilja nevjerovatne rezultate dobivam (kad me ne talasaju hormoni).

[koksy]

Nemam vremena sad čitati sve komentare, nabrzinu ću što je kod nas palilo. Prvo i osnovno je najava da se ide u dućan, da će se kupiti to i to, da on može dobiti npr. sok ali da ne smije bježat. Tražiti da dijete ponovi dogovor. Kao drugo, zaposliti dijete u dućanu, moj uvijek gura ona mala kolica ili vuče košaru, zadužen je za stavljanje stvari i vađenje istih na blagajni. Ako mu se da, naravno, nije mu to dužnost, ali on to voli, ja ga uvijek pohvalim kako mi puno znači njegova pomoć i kako nebi mogla sama. Dakle, zaposliti dijete da mu ne padaju na pamet gluposti. I treće, u slučaju skretanja od dogovora iste sekunde se ide doma, stvari se ostavljaju i bez puno rasprave doma! Objašnjavanja djetetu nadaleko i naširoko su gubitak vremena, oni čuju eventualno jednu rečenicu i onda se isključe.

[Matovila]

Matovila, lijepo pišeš.
Samo meni često bude problem što bi takav pristup x3 zahtjevao i mene bar x2
Ali balansiram, danas jedan-sutra drugi, malena stalno.
Zbilja nevjerovatne rezultate dobivam (kad me ne talasaju hormoni).

Rad na sebi zahtjeva vrijeme, trud, ustrajnost, stpljivost... nista se ne dogodi preko noci. Inace, razni odrasli skojima se susrecem (ucitelji, roditelji, itd.) mi cesto kazu "sve super, ali ja nemam vremena za takav pristup". Zastupati takvo misljenje je za mene isto kao i reci "nemam vremena za odgoj".

Prije dosta vremena sam slusala jednu psihologinju koju izuzetno cijenim i volim njena predavanja, a koja kaze "da ukoliko ulozimo trud i izgradnju odnosa koji uvazava drugu stranu, temelji se na ravnopravnom dostojanstvu, a pritom inzistira na osobnoj odgovornosti, sve ce nam se jednog dana visestruko vratiti. Uistinu je teško ponekad pratiti djecu, ali ako im uvijek i bezuvjetno nudimo pažnju i ljubav i volimo ih zato što su tu, a ne zato što su nekim određenim ponašanjem zaslužili našu ljubav, onda će i ona narodna (mala djeca, mala briga, a velika djeca, velika briga) postati mala djeca - velika briga, a velika djeca - radost i veselje zbog njihovih uspjeha!"

Inače, u subotu popodne je moje ludovalo, u nekoliko navrata mi je došlo da viknem ili nešto drugo.... svaki put sam duboko udahnula i iznova....
Navecer kaze ona meni "mama, ja sam ti danas jako vesela i znam da sam te malo zafrkavala, a meni se tako sviđa kad se zafrkavamo. Sutra možeš ti mene zafrkavati, a poslije ćemo zajedno tatu!" Mudrica, zar ne?

[Suncokretica]

Čisto da pružim potporu - i u našoj se familiji primijenjuje takav pristup, od samog rođenja, malac sad ima 15 mj.
Mogu reći da vlada jedna harmonija, međusobno poštivanje, mnogo osmijeha i mir.
To još, sukladno dobi, nije dijete koje je u fazi izvolijevanja, "NE" fazi i sl., pa bi mi mnogi mogli na ovo reći "vidjet ćeš ti dok dođe u fazu....", međutim sigurna sam i neupitno je da ovakav pristup otpočetka gradi dijete s unutarnjim mirom, samopouzdanjem, koje osjeća da ga se poštuje kao osobu i koje na taj način uči poštivati druge ljude, jer ono što prima to će i reflektirati.
Nisam znala da se isti pristup obrađuje i u knjizi Bolje biti vjetar nego list, tako da ću ju posuditi prvom prilikom.
Mene su oblikovale spoznaje iz knjiga poput - Naomi Aldort: Što nas djeca mogu naučiti, Haim Ginott: Između roditelja i djeteta, A.S. Neill: Slobodna djeca Summerhilla, koje najtoplije preporučam kao "otvarače očiju", zatim Juulove, i još mnogo mnogo korisnih tekstova iste i slične tematike sa siteova poput http://www.naturalchild.org/articles/
Čitam Rosenberga: Nenasilna komunikacija.
Samo toliko od mene, uz zahvalu Matovili na inspirirajućim retcima

[klokanica1506]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

Primjenjivati posljedice i discipliniranje? A što je tu drugačije od nagrade-kazne? A što ti misliš da sam pod kaznu podrazumijevala klečanje u kutu?

[cipelica]

i ja sam za posljedice. koja je razlika učim se svakodnevno već nekoliko godina. rekla bih da da je u odgovornosti. kod nagrade i kazne odrasla osoba je vrhunski autoritet koji prosuđuje a djetetu ostaje da bude poslušno ili ne. kod posljedica dijete prosuđuje na vlastitom iskustvu i tako razvija unutrašnju odgovornost .
npr.djetetu naredim da obuče jaknu- nagrada:bravo, kako slušaš mamu; čokoladica....
kazna: zločest si, odi u sobu u kaznu, nećeš ići trala...la
posljedica: zima je, ja ću obući jaknu ,odi na balkon provjeriti kako je vani
ako neće jaknu djetetu dopustimo da mu bude hladno

u početku mi je najgore bilo to dopuštanje jer sam samoj sebi izgledala kao neodgovorna mama. jedan dan dijete ostane polugladno, drugi dan izađe vani obučeno u sto boja, u prljavoj majici, treći dan ode u školu bez zadaće, četvrti mora iz parka jer je eto skočilo u lokvu i smočilo se.. uvidjela sam da je jako malo stvari koje su po život opasne. to objašnjavam i ne dopuštam.
sve ovo odnosi se na područje djetetove odgovornosti: gladi, žeđi, sna, odijevanja, školskih obaveza.... 'moje je mišljenje takvo ali ti imaš pravo samo odlučiti' u 99% slučajeva odluče u skladu s našim mišljenjem( još su mali, kako će biti kasnije vidjet ćemo)
sve ovo ne odnosi se na područje moje odgovornosti: računalo ne diraj, nemogu te nositi bole me leđa,nećemo ništa kupiti osim kruha,... ako moraju plakati zbog toga neka plaču, ne ljutim se zbog plača. ako ipak naprave ono što nedam vičem..
imamo troje djece (4;5 i pol; 6 god i 9 mj) i mogu reći da kod nas takav pristup pali. vičemo vrlo rijetko, dogovaramo se, poprilično su samostalni
kao što rekoh, početak je bio najteži jer u svojoj memoriji ni ja ni mm nismo imali sliku roditelja koji poštuje.(ne pričam o ljubavi nego baš o poštovanju)

[leonisa]

Mislim da si me pogrešno shvatila, ni je ne vidim zašto bi to bilo štetno, ali zvjezdice mi definitivno spadaju u metodu "nagrade i kazne", jer pohvala, zvjezdica, što već, ne nužno materijalno smatram nagradom. Kao što povišen ton, uskraćivanje pojedinih aktivnosti, oduzimanje zvjezdice smatram kaznom.
Nego da ne skrećem s teme, zanima me kako reagira kad joj istu oduzmeš? Dobro to sigurno ovisi od djeteta do djeteta, ali da li u tom slučaju izgubi volju za zvjezdicama općenito?

ne, ne izgubi.
par puta sam joj oduzela i pocela je sizu i tu je uletio muz i rekao: umjesto da se skuliras i poslusas pa ju zaradis mozda nazad riskiras da izgubis jos jednu. pa se skulirala, poslje je i zaboravila.

[leonisa]

Ucjene, prijetnje? Zar uistinu želite takav odnos njegovati s djetetom? I OK, dijete je možda naučilo što ne smije jer kako i sama kažeš prvo gleda u tebe i traži odobrenje, ali nisam sigurna da zna što bi ti željela osim ako ti ne čita misli

moje dijete ima 7 godina i ja poruke prakticiramo od rodjenja. isto tako taj pogled je kad zna da ne sto ne moze a testira granice. iz mog pogleda jako dobro zna da li ih je presla (da li sam joj dopustila da ih predje) ili ih nije (nisam dopustila da predje). komunikacija nisu samo rijeci. puno vise dijete nauci iz neverbalne komunikacije, a djaba ti rijeci ako ostalo nije u skladu s njima. i tada dijete gazi granice, a roditelj sizi zaso to radi.

[leonisa]

i da, njena kazna je oduzimanje privilegija, to je jedina kazna koju je ikad dobila i dobija je mozda par puta godisnje.
meni nije prijetnja: ako ne pospremis sobu nece ti prijatelji doci na igranje/ti neces ici na igranje. niti je ucjena. to je izvrsavanje njenih obaveza i ukidanje privilegija ako ih ne izvrsava.

[leonisa]

ode edit...

zapravo je ucim akciji, reakciji i posljedici. ucim je preuzimanju odgovornisti za svoje postupke.
za slape govorim i ja, al nakon 10001 puta kazem: slape! i ona zna sta nije/treba uciniti.

:inaniz:

[klokanica1506]

kazna: zločest si, odi u sobu u kaznu, nećeš ići tralala
posljedica: zima je, ja ću obući jaknu ,odi na balkon provjeriti kako je vani
ako neće jaknu djetetu dopustimo da mu bude hladno

Tanka je granica između posljedice i kazne, odnosno u mom riječniku kazna je posljedica, dakle dijete je kažnjeno time što mu je hladno.

[Suncokretica]

Ne mogu se složiti. To što mu je hladno je - prirodna posljedica.
Kazna - bi bila da mama namjerno odluči ostaviti njegovu jaknu doma i nakon pola sata kad dijete počne cvokotati mama izjavi "lijepo sam ti rekla da odjeneš jaknu, sad trpi".
Dijete je naučilo dovoljno samim time što mu je postalo hladno jer nije odjenulo jaknu. Drugi put će razmislit dva put.

[leonisa]

u mom rjecniku ne postoji zlocesta si.

[leonisa]

a sta ako dijete izadje na balkon i kaze da mu nije hladno?
mislim, ako mu je vani bilo hladno nakon pola sata, onda na balkonu treba biti barem 45 minuta.
jos ako je balkon na suncu i zavjetrini...sat i pol?

[Suncokretica]

What's the catch?

[klokanica1506]

a sta ako dijete izadje na balkon i kaze da mu nije hladno?
mislim, ako mu je vani bilo hladno nakon pola sata, onda na balkonu treba biti barem 45 minuta.
jos ako je balkon na suncu i zavjetrini...sat i pol?

Zato će mama uzeti jaknu, a ne je namjerno ostaviti kod kuće.

Uostalom koja mama namjerno ostavi jaknu kod kuće, to su mi neke krajnosti.

[Suncokretica]

To je bio primjer usporedbe posljedice i kazne.
O nijansama možemo diskutirat.