Nisam znala točno kamo bih stavila ovo, pretpostavljam da spada ovdje, ako ne, molim da me premjestite. Javila sam se i na Rodinu Facebook stranicu, ali nisam sigurna da li link na članak radi, pa ga prenosim ovdje cijelog. Uglavnom, danas sam slučajno naletjela na ovaj članak i ostala zgrožena što se nešto ovakvo može objaviti u relativno većim dnevnim novinama, kakav je Novi list. Budući da se Roda spominje poimence kao glavni "krivac" za promicanje attachment parentinga (koji je, po njihovom, izgleda, izvor svega zla), željela sam vam skrenuti pažnju na to. Meni je članak uvredljiv na više razina te se nadam da postoji šansa za službenu reakciju. Nekako smatram da ovako nešto ne bi smjelo proći urednika i dospjeti u tisak.
SLIJEPA ZALUĐENOST MODERNIM RODITELJSTVOM NUSPOJAVE SVEPROŠIRENOG TRENDA ODGOJA KOJI SE VRTI OKO DJECE KAO BOŽANSTVA
ZAŠTO ODGAJAMO mala čudovišta?
Maja HRGOVIĆ
Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite«, napisao je netko duhovit na zgradi vrtića u novozagrebačkim Utrinama. Nakon razgovora s odgojiteljicama koje ondje rade, sve sam sigurnija da dosjetka anonimnog grafitera nije slučajno pronašla mjesto baš ovdje. Netko bi rekao da je okrutno, možda i čudovišno, ispisati citat iz Danteova »Pakla« na ustanovi za odgoj djece, tih malih, nevinih anđela. Ali, oni koji rade s djecom, teško da će u razgovoru spomenuti pridjev »anđeoski«.
– Mali sadisti. Sebični, okrutni, lijeni, škrti, bezobrazni.
Tako ih opisuje naša sugovornica, tridesetogodišnja teta koja je u proteklih sedam godina stekla odradila čitav maraton zamjena po raznim zagrebačkim vrtićima. Status »prve rezerve« podrazumijeva da radi s djecom kad se neka od redovnih teta razboli ili ode na porodiljski, ali na stalno zaposlenje još uvijek ne može računati. Trenutno je »između poslova« – čeka da neka od starijih odgajateljica ode u mirovinu, ili da neka od mlađih zatrudni. Ona sama ne razmišlja o djeci.
– Kad sam bila na faksu, nije bilo upitno da ću biti majka, nisam nikad ni pomislila da ću jednog dana zazirati od same pomisli da imam dijete, kaže ona. Ovo, naravno, nikad ne bi otkrila na razgovoru za posao.
– Odakle ovaj cinizam? – čudim se.
– Iz prakse! – kaže ona. A zatim uslijedi bujica frustranih opisa svakojakih dogodovština iz vrtića i susreta s roditeljima, na temelju kojih je u sedam godina razvila čvrsto uvjerenje da je današnji odgoj djece ustvari – proizvodnja malih čudovišta. Po njezinom mišljenju, koje je spremna izreći jedino anonimno, na internetskim forumima (ili na fasadi vrtića?), za akutnu razmaženost djece – koja ne poštuju autoritete, koja su »teška«, bezobzirna zanovijetala, patološki usmjerena na zadovoljenje vlastitih »fiks-ideja« – naša sugovornica krivi roditelje.
– Mnogim roditeljima su isprane glave ovim nametljivim trendom odgoja koji djecu stavlja na pijedestal, kojim se od djece rade božanstva. Sve te priče o bezgraničnoj podršci, iscjeljenju ljubavlju, ostvarenju potencijala… Tek će se pokazati koliko je taj roditeljski fanatizam štetan. Ja se bojim budućnosti u kojoj će ova djeca stasati i preuzeti svijet, kaže naša sugovornica, nesvjesno ponavljajući tezu iz najsurovijeg i najobjektivnijeg književnog teksta koji sam ikad pročitala o ovoj temi, »The Case Against Babies« J. Williamsa, objavljen u Granta Magazineu, u broju naslovljenom »Children«.
Povampirenje djece
Iako cijenim njezinu iskrenost, dok je slušam, osjećam olakšanje što moja četverogodišnja kćer nije imala priliku imati nju za tetu. Možda njezino mišljenje o djeci ne bi bilo ovoliko negativno da je i sama majka. S druge strane, često baš roditeljstvo pomućuje objektivnost; zato je o problematičnoj djeci najteže razgovarati s njihovim ljubavlju zaslijepljenim roditeljima.
U svakom slučaju, parovi koji se kolebaju oko roditeljstva nisu nikad imali ovoliko razloga da konačno i potpuno odbace tu ideju: današnja su djeca anti-reklama za roditeljstvo. Koliko vam se puta dogodilo da vam u goste dođu prijatelji s djecom, a da vam ta djeca nisu zalila trosjed lakom za nokte, išarala zid, prolila sve šampone u zahodsku školjku, kemijskom »obojala« tek kupljenu bijelu kožnu fotelju, i zamalo razbila glavu u jednome od nekoliko iritantnih napadaja razmaženosti, kad su histeričnim skvičanjem, udaranjem roditelja i bacanjem po podu zahtijevala da im se puste Gormiti ili koji drugi popularni crtić prepun agresije i krajnje debilnih dijaloga, ili im je na pamet pala neka druga, fizički ili tehnički neizvediva ideja? Ako vam je ovaj scenarij nepoznat, znači da niste u bližem doticaju s djecom. (Možete se smatrati sretnima, rekla bi naša sugovornica N.)
Još osamdesetih godina prošloga stoljeća, odgoj je podrazumijevao uvažavanje starijih, roditelja i profesora, razvijanje odgovornosti, a ne samo zadovoljavanje prohtjeva djece. Teško je bilo i zamisliti da bi učenici mogli terorizirati profesora, kao što se dogodilo Renati Kraljić, mladoj profesorici engleskog jezika u osnovnoj školi Rugvica. Kad je 2005. godine istupila u javnost ispovijedivši svoju priču o učenicima koji su je napadali, uništili joj automobil i prijetili joj, priča je zvučala pomalo nevjerojatno.
– Zbog ove djece moj je život pakao. Dolazak u školu za mene je užasno, stresno iskustvo – i sve mi je teže staviti na lice osmijeh kad ulazim u učionicu. Učenici kao da se natječu tko će mi načiniti veću štetu; prijetili su mi premlaćivanjem, na automobilu su mi urezali križeve, izgrebali su mi vjetrobransko staklo... Većina njih ne zna uopće razlikovati dobro od zla, nemaju nimalo poštovanja, ne uvažavaju nikakav autoritet, nikog se ne boje, vjeruju da mogu činiti što ih je volja i proći bez ikakvih posljedica, rekla je tada Renata Kraljić, jedna od prvih obrazovnih djelatnika koji su progovorili o povampirenju djece i tinejdžera.
Odgoj u krizi
Osam godina kasnije, nitko se tome više ne čudi. Nasilje u školama vrvi u svim smjerovima, žrtve su i profesori i drugi učenici. U međuvremenu, dogodilo se puno toga: napadi na profesore postali su učestala stavka u crnoj kronici; nasmrt je, ni kriv ni dužan, premlaćen Luka Ritz; učenik petog razreda pretukao je profesoricu u Varaždinu; profesora Ivu Zuraka iz Medicinske škole u Rijeci napao je i teško fizički ozlijedio otac učenice koja je dobila jedinicu, a iz istog razloga u bolnici je završio profesor Fakulteta političkih znanosti Tonči Kursar. Dok odgojitelji za odgovornost prozivaju roditelje, optužujući ih da su prezaposleni i da se ne bave djecom, roditelji vraćaju lopticu, govoreći da su škole prezahtjevne, da izlažu djecu stresu. Postalo je važnije da se loši učenici zaštite od stresa zbog jedinice koju su zaradili neradom, nego da se odgovorno suoče s posljedicama svog nerada.
Kad je točno nastupila ova promjena, kad je »društvo čvrstog stanja«, kako sociolozi i filozofi nazivaju drugu polovicu 20. stoljeća, prešlo u »društvo tekućeg stanja« u kojemu se promjene događaju takvom brzinom da je zapravo ultimativni zahtjev biti spreman odgovoriti zahtjevima sada i ovdje?
– U današnjem društvu, dakle, treba biti prilagodljiv, snalažljiv, otvoren i znati misliti svojom glavom – a to možemo ako razvijamo samopoštovanje, vjeru u sebe i odgovornost, kaže Sabina Marunčić iz Agencije za odgoj i obrazovanje.
No, vodi li danas prevladavajući odgojni trend prema ovim ciljevima? Marunčić odgovara negativno.
– U krizi je obitelj, odgojni modeli i odgoj općenito. Kriza odgoja u obitelji plod je slabosti, nezrelosti i nespremnosti starijih članova obitelji, ali i zavodljivosti vanjskih negativnih utjecaja. Krizi doprinosi i svjetonazor koji pretjerano uzvisuje pojedinca i njegovu slobodu, a zaboravlja na njeno naličje – odgovornost, zaključuje.
Zlatna pravila
Za učinkovito promicanje takozvanog »povezujućeg roditeljstva« valja čestitati udruzi Roda (Roditelji u akciji) čiji je primarni postulat »osluškivanje potreba djeteta i reagiranje u smjeru njihova zadovoljenja«. Takozvana zlatna pravila nalažu da se djecu ne smije kažnjavati za loše ponašanje nego se truditi »eliminirati prilike za izazivanje takvog ponašanja«. Također, djecu ne valja ni kritizirati zbog lošeg ponašanja, jer treba uvijek razmišljati o tome da su djeca ustvari dobra i da imaju dobre namjere. Ako dijete ima bijesne ispade i napada druge (poput onog prvašića koji je u jednoj školi napadao nastavnike i učenike vičući »Kurvo!«, »Ubit ću te!«, »Smeće jedno!«), umjesto da ga kazni, roditelj treba meditirati o tome što se krije iza tih riječi i zbog čega to dijete pati. Uopće, roditelji imaju ulogu uspostaviti »banku ljubavi« i zasipati djecu nježnošću.
Sve ovo zvuči kao zaneseni eksperiment iz idealizma. A sudeći prema prevladavajućem modelu ponašanja djece, taj je eksperiment propao. Potvrđuju to i neke vrlo ozbiljne studije, poput one uglednog američkog sveučilišta Stanford, koja je 2007. godine pokazala da djeca koju se neprestano hvali kasnije smatraju da su inteligencija i talent dovoljni da bez imalo truda postigneš ono što želiš. Istraživanje je provela profesorica Carol Dweck, i to na 400 njujorških devetogodišnjaka koji su od roditelja »maženi i paženi«, i umjesto da kao rezultat takvog tretmana postanu samopouzdani i zadovoljni, postali su nesposobni nositi se s izazovima, zabrinjavajuće su lišeni motivacije, čime su poljuljani i izgledi da vode uspješan, kvalitetan i samostalan odrasli život. Eksperiment modernog, liberalnog odgoja, prelama se tako na leđima same djece.
Dječja psihologinja Sue Edgerley, autorica priručnika »5 keys Parenting« odvela je ovu ideju korak dalje. Njezina je priča zanimljiva. I sama pobornica povezujućeg roditeljstva, svoju je prvu kćer odgajala mrkvom (bez batine), ulagala puno vremena u predviđanje njezinih potreba i hirova, u kreiranje situacija u kojima su veće šanse da nepoželjno ponašanje bude izbjegnuto. No, djevojčica je do svog trećeg rođendana postala neukrotivo, razmaženo derište, ovisno o »scenama«. Edgerley je tada odlučila revidirati svoju dotad slijepu vjeru u ideju o neupitnoj roditeljskoj podršci djeci. Dovedena pred zid, okrenula se proučavanju rezultata modernih i tradicionalnih metoda odgoja. Zaključila je da nije problem u kćeri, nego u načinu na koji je odgajana.
Središnja os tradicionalnog roditeljstva je roditelj kojega se mora poštovati, i set čvrstih granica koje se ne smije prijeći. Ako dijete prekrši ta pravila, suočava se s neposrednim posljedicama, u obliku kazne. Tradicionalno roditeljstvo je šezdesetih godina prošlog stoljeća polako napuštano u korist modernog, manje restriktivnog roditeljskog stila, propagiranog kroz knjige doktora Spocka i drugih utjecajnih dječjih psihologa. Otad naovamo, uloge su postajale sve zamagljenije, disciplina manje jasna, izloženost negativnim vanjskim utjecajima veća, obiteljski život fragmentiraniji... Neke promjene bile su pozitivne, na primjer, veće učešće očeva u odgoju. Ipak, mnoge promjene rezultirale su negativnim rezultatima za roditelje, djecu i obitelji u cjelini.
– Usporedite modernu djecu s djecom koja su odgojena tradicionalnim metodama, i vidjet ćete da djeca danas imaju lošije manire i vrijednosti, manje poštovanja prema odraslima i osobito roditeljima, manje samokontrole i samodiscipline, siromašniju osobnu etiku i moral, te da su tjeskobnija i nesigurnija, kaže Sue Edgerley.
Čvrsta pravila
Nakon što je svoju »problematičnu« kćer počela odgajati čvršćom rukom, problemi su nestali »kao rukom odneseni«. Principom neposrednih (ali primjerenih) kazni za neposredna kršenja čvrstih pravila Egderley se vodila i u odgajanju svojih drugih dvaju sinova i kaže da je zadovoljna i ponosna majka uspješne i sretne djece. O tome je iskustvu napisala »5 keys parenting«, bestseler u kojemu kaže da roditelji moraju prestati, za dobro svoje djece, biti njihovi prijatelji i opsesivno odgonetati razloge njihova lošeg ponašanja. Dobri stari udarac po guzi odaslat će jasnu poruku djetetu koje obijesno divlja, a bezobrazne tinejdžere koji su preveliki za udarce treba kazniti zatvaranjem u njihovu sobu, iz koje su prethodno sklonjene njihove osobne stvari, poput mobitela i računala s internetom. Autorica, bivša socijalna radnica, kune se u učinkovitost ove metode. (Možda bi ta metoda učinila dobro i jednoj mojoj poznanici, majci osebujne srednjoškolke, koja mi je u šali ispričala kako joj je kćer nakon roditeljskog sastanka u školi zaprijetila »razgovarat ćemo mi još doma!«, jer se pred njom požalila razredniku na njezino ponašanje.)
Sve je više skeptika koji odbacuju slijepu zaluđenost modernim roditeljstvom, uviđajući njegove opasne nuspojave. Hit knjiga autorskog dvojca Po Bronsona i Ashley Merryman »NurtureShock« (Šok odgoja), a u podnaslovu »Zašto je sve što smo znali o odgoju naše djece krivo«, koja na temelju novih znanstvenih spoznaja objašnjava zašto je pogrešno djecu tretirati kao »male odrasle« i bavi se nezahvalnim tinejdžerima, u Hrvatskoj je još uvijek nepoželjno štivo, budući da smo u odnosu prema roditeljstvu »zapeli« na utopijskom idealu povezujućeg roditeljstva koje, kanalizirano kroz interpretacije radikalnih udruga, posredno normira »prave roditelje« kao one kojima je roditeljstvo primarni, dominantni identitet, niječući na primjer majkama pravo da se ostvare kroz karijeru.
Koji god odgojni princip zastupali, rasprava o odgoju uvijek će biti jednako svježa kako je bila onda kad ga je Kant proglasio velikom tajnom usavršavanja ljudske naravi i putem do ostvarenja sretnije budućnosti ljudskog roda.