Moja bebica ima 3,5 mjeseca i odbija svako "prijevozno sredstvo", osim ruku. Ne znam više što bih s njom, osim da se naoružam strpljenjem. A to postaje pomalo teško.
1. Mrzi auto. Ono, MRZI!!!!! Svaka vožnja je popraćena urlicima skoro od samog početka do kraja. Osim ako slučajno zaspi. Situacija se bila kratkotrajno popravila kad smo maknuli umetak za novorođenče pa sam mislila da joj je bilo tijesno... No, nakon nekog vremena ona opet po starom. I sad, ne bi to meni bio problem da ona malo plače, malo zaspi... To dijete vrišti! Kao da se sili! Vrišti!!!!! Trese se, grca... Prestrašno! I šta da čovjek napravi? Ne možeš je uzeti, ne možeš stati sa strane, a ugušit će se od grcanja. Ne možemo normalno otići do dućana. Nemam uopće volje ići k frendovima, bakama, na more... Kad znam da me ovo čeka u autu. Ima i igračkice koje je zanimaju neko vrijeme, a onda podivlja...
2. Sad po novom ne voli ni kolica. Dok je bila manja, zaspala bi čim izađemo na zrak. Sad urla čim je stavim u kolica i nastavlja urlati i dalje. Otprilike isto ovako kako je u autu. Smiri se eventualno ako joj maknem kupolu pa gleda u stabla ili ako idemo po neravnom terenu ili ako jurimo. E, sad. To nije uvijek izvedivo. Nema svugdje neravnih terena i ne mogu uvijek ići brzo. I ne mogu joj maknuti kupolu kad joj sunce ide u oči ili kad puše vjetar ili kiša "visi".
Dakle, ako ne može biti u "kabrioletu", bolje da i ne idemo van. Žao mi je da čamimo u stanu kad imamo prekrasnih prostora za šetnju, ali nemam baš nekog izbora. Ili? Ne mogu je pustiti da urla. A ono da je izvadim iz kolica pa malo pomazim pa nahranim pa vratim nazad... Jok. Nakon toga bude još gore.
3. Mislila sam si kad dijete već neće kolica, ajmo u sling pa ćemo se tako našetavati. Ionako je stalno po rukama i to voli... E ne budemo! Kad vidi sling - doslovno, ČIM GA VIDI - okrene dreka. Ista onakva kao u autu. Dok je pokušavam ubaciti u sling, otima se, bacaka... i urla.
Ima li itko išta pametno za reći, osim da moje dijete evidentno priznaje samo ruke? Jasno mi je da ona želi gledati oko sebe i da je sve zanima, ali nemam ni volje ni snage da je svaki dan nosim na rukama u šetnju.
...
Inače, nije ona 24 h dnevno na rukama. Ima razdoblja kad se igra sama (u gymu ili na dekici), ponekad se igramo skupa dok ona leži na podlozi, krevetu ili mojim nogama... Nije ono totalno zahtjevno dijete koje traži moju pažnju svake milisekunde, ali voljela bih nekad nekamo otići s njom. I voljela bih da ne urla na taj način da mislim da će umrijeti od vriske. Je li stvarno moguće da se ona tako mala već sili?