 |
|||
Evo, potvrđujem da je brojanje (još uvijek) vrlo učinkovito, moje su 5 i pol, i 9.
S tim da brojanje ne koristim za svaku glupost i ostavljam ga kao zadnju opciju pa mu time dajem na važnosti (zadnje upozorenje obično glasi: moram li početi brojati?).
I kod moje brojanje pali, iako se u zadnje vrijeme buni: Ne volim kad mi brojis! Samo mi nemoj brojati! Ja joj onda kazem, ne volim ni ja kad ti moram brojati, sta nije ljepse kad se sve lijepo dogovorimo? Tu nastane tisina
Ne koristim ni ja brojanje za svaku sitnicu, a kad ga iskoristim, jos uvijek djeluje odmah.
Ostaje mi jos tesko motivirati pozeljno ponasanje. Molim ju da pospremi igracke, ona je onda ili umorna, ili joj se spava, ili ne moooooze. A ima dana kad sama sve uredi i ponosno se dodje pohvaliti (samo to je rijetko). Uvijek ju izljubim i zajedno konstatiramo kako je sad ljepse i kako je ugodnije crtati/igrat se s necim drugim kad nismo usred kaosa igracaka. Ali ovaj vikend je bas bila nekooperativna, beljila nam se, odgovarala...ma kao da imamo tinejdzericu u kuci!
Ni meni se ne svijda brojanje.Ms. Mar prvotno napisa
Ma bolje brojanje, nego nasilje, naravno. Ili kao što Davor dobro kaže da ispališ na živce. I vjerujem da kod mnoge djece funkcionira. Imala sam prilike vidjeti - ono klinac radi glupost neku, a tata samopouzdano namigne društvu i kaže 'Gledajte sad', počne brojati i do 2 je sve bilo opet ok. Ali ja imam metodu da uvijek sebe zapitam - bih li ja voljela da tako prema meni partner, direktor ili netko treći.
Ovo s igračkama - mislim da nije dobro moliti. Pospremanje sobe na kraju dana/igranja nešto je što se očekuje, kao i, ne znam, pranje ruku poslije WC-a. Moje mogu birati hoće li prije ili poslije nečega (večere napr.), ili ako izaberu "poslije", onda moraju znati da onda nema nečeg drugog. Jedino što im treba je najava kraja igre i pospremanja (još pola sata, još 15 minuta, za 5 min. se posprema...).
Što se tiče ovog "ne bih voljela da meni netko odbrojava", mislim da ne treba pretjerivati i u svakom detalju odgoja razmišljati jesu li povrijeđeni nečiji osjećaji. Ako sam roditelj, onda sam glavni i odgovorni urednik, donosim odluke i nemam resursa za pregovore oko svake sitnice.
Zdrav razum, procjena i doviđenja. Odbrojavanje je meni samo skraćena i praktična verzija dugačkih upozoravanja - jednom, dvaput i stiže posljedica.
Bravo Sirius Black u potpunosti te potpisujem.čovječe da meni netko kaže da moram svako veče leći u 22:00h al svako i jesti točno tad i tad, ispalila bih na živce...zato ne kužim i neću nikad kužit kad roditelji kažu moje dijete ide spavat npr. u 20:00h i ni makac.
I ja sam bila na raznim radionicama i rekli su nam da je rutina važna kod mlađe djece do 2. god. al da trebamo puno više vodit računa o potrebama djeteta, pritom mislim na fiziološke potrebe djeteta (glad, žeđ, spavanje, a ne želje i prohtjeve), znači ako je dijete puno spavalo popodne naravno da mu se ne spava u 20:00h a mi ga silimo u ime rutine i onda jadno dijete leži po sat vremena u krevetu buljeći u strop jer se mama i tata drže rutine. Meni je to onak...otužno. A roditelji ponosni na sebe nema kod nas cile mile mora se držat rasporeda. to mi je bezveze.
Daleko od toga da ću dat djetetu da harači do ne znam kad, nekog reda mora bit, al brate sve radit svaki dan isto u isto vrijeme grrrr....sva sam se naježila.neka se ne uvrijede neistomišljenici.
tu metodu su počeli primjenjivat kod nas u grupi, brzo su odustali. Suvremeni psiholozi ne zagovaraju tu metodu jer njome dijete ne uči i ne povezuje vezu uzroka i posljedice nego slijepo onako iz straha od kazne posustane. Definitivno iz toga ne nauči a ni ne motivira se poželjno ponašanje djeteta.
e da govorim o metodi 123, i naše teta u vrtiću su bzo odustale od nje.
i kako netko gore reče, hebemu miša, pa mora se znati tko je roditelj i tko je glavni.
I ja sam glavni i odgovorni urednik i ne pregovaram oko svake sitnice. Na treba uvijek smatrati da je nekorištenje neke metode neka druga krajnost i vječni pregovori. Postoje i druge stvari. Po meni je ok voditi računa o tuđim osjećajima. Pogotovo kod djece jer ona se ne mogu uvijek zauzeti za svoje osjećaje kao što možemo mi odrasli. Nije to strah od toga da se dijete slučajno putem ne povrijedi (dovoljno je prilika za to u danu), to je samo želja da ga se ne povrijedi.
Provođenje rutine ne znači da si zatočenik te rutine i da se mora ići spavati u točno određeno vrijeme i ni makac. Ali znači da svaki dan u približno isto vrijeme ideš spavati. I naravno da postoje iznimke. Gdje ima pravila ima prostora za iznimku.
Ja mislim da se ne mogu uspoređivati odnosi s partnerom, direktorom ni samo među sobom, kamoli s odnosom s djetetom. Ne koristim 123 metodu, ali ako nekome pomaže i ako nečije dijete na taj način najbolje usvaja pravila dopuštenog i nedopuštenog, zašto ne.
Ovo o čemu Sirius piše po meni graniči s opsesivno kompulzivnim poremećajem, i nema veze s rutinom. Mi smo rutinu usvojili na taj način da sam pratila djetetov prirodni ritam i nastojala ga održati. Rutina ne znači slijepo držanje rasporeda koji su sastavili roditelji i strogo određivanje svakog djetetovog koraka, nego prati dijete, podržava ga i pretvara djetetove potrebe za jelom, spavanjem, šetnjom, itd. u navike i svakodnevnicu (ne znam kako bih to drugačije opisala).
Pa bas tako, nije rutina diktatura, i nije rutina tu radi rutine same, nego zato sto (nekoj) djeci to tako odgovara. Sto god radionice rekle o tome. Meni isto odgovara ici na spavanje svaki dan u slicno doba jer se u slicno doba i ustajem (s iznimkom sad na porodiljnom kad spavam kad mogu). Naravno da to ne znaci da drzim dijete u krevetu da pilji u strop satima jer se meni hoce imat rutinu. Moje dijete nakon vecere, tusiranja, crtica i price oko 8:15, plus minus, legne i zaspi u roku dvije minute. Kad smo doma i obican je dan ne vidim zasto joj to ne bi omogucili.
Kad treba, onda smo fleksibilni, ali necu sjedit u restoranu do ponoci a da dijete spava na stolcu do mene (iako, nikad ne reci nikad
Rutina meni znači da dijete kad dođe iz vana obavezno se izuje, ide prati ruke, presvuče ako je blatno. Prije spavanja ide pranje, oblačenje pidžame, malo crtića i u krevet. E sad da li je odlazak u krevet u 20:00 ili u 22:00 h ovisi da li je ljeto-zima, da li je popodne dijete spavalo, znači prilagođavanje situacijama. Odstupanja su moguća i dopuštena (znači nismo freakovi koji dijete u 13 h tjeramo na popodnevno spavanje te iz tog razloga ne idemo na izlet, rođendan itd. dok je bio mali definitivno smo se držali njegovog ritma spavanja-hranjenja-presvlačenja a sve ostalo je išlo između koliko smo stizali).
Definitivno ću posuditi tu knjigu i isprobati metodu.
tako je cure, rutina prilagođena potrebama djeteta, to je prava stvar. Ja sam pričala o onima koji se slijepo drže rutine zanemarujući potrebe djeteta, znači dijete od rođenja do svoje 4 god. ide uvijek na spavanje u npr. 20:00h
Pa nije moguće da kroz svoj 4-godišnji razvoj dijete nije imalo neke pomake rutine.
Da, znam ljude koji nigdje ne idu vikendima jer dijete od 3 god mora spavati po danu doma u svom krevetu, nema cjelodnevnih izleta, pa čak ni na moru, a šetnja rivom naveče pa malo kasniji odlazak u krevet jer su ribarske večeri...jok ni čuti...to su očito ekstremi al oni kažu da se samo drže rutine.meni su takve situacije nezamislive, da netko ne može biti bar malo flekisbilan.
Moji su bome kao mali znali itekako spavat u kolicima dok mi naveče šećemo rivom, pogotovo jer ljetujemo u mirnim mjestima pa je naveče tišina i mir Božji, šetaš mjestom, slušaš valove, cvrčke i uživaš, dođeš doma, prebaciš dijete u krevet, svi zadovoljni.
Uporna posudi, evo ja sam je pročitala i vidla u kakve zamke upadam.
Nakon dugo vremena ova knjiga o odgoju mi je sjela baš kak spada.
Niasam isključiva u ničemu ali moja voljena djeca od mene u sat vremena naprave ludu mamu, eee pa vrijeme je da skuže što je nepoželjno ponašanje i sada nakon dan dva primjene same odu na hlađenje, doma nam je tiše i ljepše.
ribice, super da vam funkcionira, istina pomaže kod smanjivanja nepoželjnog ponašanja ali ne potiče poželjno ponašanje.
Iz razgovora s puno stručnjaka, smatram da stvarno ne pomaže da dijete shvati vezu uzrok-posljedica. to izgleda tipa a-ha zgriješio/-la sam, idem se malo oladit al dijete to isto opet ponavlja jer ne uviđa zašto to ne treba radit.
ribice, ako nije predirektno ajd navedi neke od tih zamki u koje kažeš da si upadala i da si ih sad osvijestila, nekako si najlakše predočim u glavi kad imam neki konkretan primjer.
Htjedoh reći da se meni čini da nema nerješivih situacija, samo roditelj treba nastojat bit dosljedan u odgoju i djeca to jako dobro osjete, znaju koga s kime mogu manipulirati (ne volim koristit tu riječ kad se radi o djeci), a s kim ne.
kao u školi isti razred je kod nekih nastavnika nemoguć,a kod nekih vlada red, rad i disiplina. ja sam dijete profesora ove druge kategorije, pa si mislite kako je kod mene
višak riječ "koga"
pojašnjenje: isti razred kod različitih profesora-raličito ponašanje
Nisam sve pročitala, jer mi je sama ova fraza u naslovu "dijete tvrd orah"- prestrašna, no išla sam vidjeti o čemu se radi. Što znači to brojanje? Dijete prestane sa onim što već radi kad roditelj dođe do DVA? Da li to znači da nakon TRI slijedi nešto strašno, kazna, batine, što je iza tri da dijete prestane s neposluhom na DVA? Da li je dijete samo prestrašeno mogućnošću onoga što je iza tri, ili ono zna što je iza tri?
Jooj Beti, zato je taj tvrd orah pod navodnicima, ne vidim sta je tu prestrasno? A ima tema na forumu 'Rodila sam zvijer', pa nitko ne misli da to pokretacica stvarno misli.
Inace meni to s brojanjem isto nije jasno, vjerujem da treba procitati knjigu, ali me bas zanima sta se to odbrojava?
Lili ja za poželjno ponašanje imam druge metode ali mene je izluđivalo npr, svađa oko iste igračke ( tu se ohlade na 2 ili ja oduzmem igračku), tučnjava jer je jedna drugu krivo pogledala, neprekidno dosađivanje dok me ne izludi ( i ne, ne dobije i ne znam jel ikad dobila išta nakon dosađivanja ali meni tako digne živac da sam pod gadnim stresom od cvileža).
Istina je da su djeca izvrsne kopirke i da vrlo lako nađu bolnu točku svakome, ova metoda mi pomaže shvatiti da oni samo pokušavaju istjerati vodu na svoj mlin na bilo koji način, moj je jezik već presušio od neprekidnog lamatanja o tome da seku boli kada je ugrizeš, nemoj ovako jer, nemoj ovo zato.
Skužila sam da se ponavljam previše puta i pritom gubim živce a to je ono što ima paše, privlače pažnju bilo dobrim, bilo lošim.
Sa metodom 1, 2, 3 ne dajem im to što žele s neprimjerenim ponašanjem.
Kad se po tisućiti put uhvate tuči/otimati/vriskati ja više ne trebam objašnjavati zašto je to loše nego im pokazati da s tim ponašanjem ne dobivaju pažnju.
Beti na 3 je udaljavanje na par minuta, ništa strašno.
Idem spat samo kratko.
Ribice hvala na primjerima. Ja si zamisljam svoje dvoje u toj situaciji, mislim da bih ja rekla prvo jedna pa druga dogovorite se, ako ne ide tako cure oduzimam igracku objema. Znaci najava, ako opet krenu s navlacenjem oduzimanje i gotovo pa nek se derace u paru, drugi put bi vec malo opreznije otimale,uvjerena sam. Moj maleni od 20 mj i seka od 4god zasad se sve uspiju dogovorit iako nijedno od njih nije sklono bas otimanju drugome , vise tipa i on bi se igrao sto i seka al je mali pa joj sve pokvari al nekako i ona to shvati kao braco je mali pa to jos ne zna. Nisu grubi jedno prema drugome al na tucnjave bih poludila.to mi je grozno.
Ajd bas javi je li se smanjila ucestalost tih situacija ili se ti sad samo bolje nosis u takvim situacijama.
Laku noc cujemo se sutra!
I mene cviljenje izludjuje...a za grizenje bih mrtva hladna rekla ugrizenoj seki da sljedeci put i ona vrati pa nek vidi kako to boli. Nije bas pedagoski ali mali grizaci nakon toga obicno skuze i prestanu s grizenjem.moj mali je grizao kad su mu raslu zubi ne zbog ljutnje nego ga je valjda boljelo i znao je ugrist i mene i tatu i seku i plisance i sve zivo ...al rekla sam L.da uzvrati jer ona sama od sebe ne bi nikad.
Pa to se tako kaže. Zašto je to strašno? I meni znaju reći da sam tvrd orah pa mi bude smiješno. A vezano za to što slijedi poslije tri, znam jednu mamu koja mi kaže 'ne dao bog da izbrojim do tri jer ni ja ne znam što ide poslije toga'
Ja ne moram doci do 3, djeluje na 2. Za sad. A na 3 je spremna prigodna posljedica, da ne kazem kazna. I to koristim za stvari koje smo stoput prozvakali i objasnili zasto se nesto ne radi, sto se moze desiti, zasto je vazno poslusati....zna ona to jako dobro, ali ipak pokusa. Pobjegne joj
Ne vidim ni ja nista groznog u nazivu tvrd orah. Pa s nekim ljudima (djecom) je lakse suradjivati, s drugima teze...nije jedno nuzno losije od drugog, ali je drugacije.
Meni se čini da moj prelazi sve moguće granice i ja sam se izgubila. Hormoni mi toliko divljaju da mi se po cijeli dan plače, ako netko puhne krivo na nešto što sam rekla, ja bih plakala pola sata, i to ne plakala, već jecala. On ne sluša ni koliko je crno ispod nokta. U stanju je 100 puta izletit na cestu, preskakat stepenice, bježat, sakrivat se....i nikakvi razgovori, moje uplašeno lice i panika njega ne spriječavaju. Primjer današnji: Odemo u tvrđavu na igralište, natrpa mi punu torbu bagera, traktora, dumpera... i lijepo se tamo igrao sat i pol. Vrijeme za kući, ja kažem, ajmo sad dovedi vozila u "praonicu" pa ćemo ih oprati maramicama da ih možemo vratiti u torbu, i sve ok. Treba krenuti, on meni: sad ću ti pobjeć... Ja lijepo, nemoj bježat, doćemo opet, sad trebamo ići kući malo se odmoriti prije ručka. I krene, pa stane, pa krene, pa stane...... od tvrđave do parka, do kojeg inače treba 5 minuta, išli smo pola sata. Da bi u parku stao i nije se htio pokrenuti. Ja probam otići malo dalje od njega, on i dalje stoji...tu se naravno nađu znatiželjne babe s milijun i jednim pitanjem i savjetom, a meni živci na nuli. Vratim se po njega i uhvatim ga za ruku, na to se on počne derat kao da mu kožu gulim i vikat: mamaaaa, pusti meeee... nailazi jos jedna baba i viče sram te bilo, ja na to popi:biiip: i viknem gledaj svoja posla, on se i dalje dere i tu ja puknem i počnem plakat. Napokon dođemo pred ulaz, ja se popnem do stana ( prizemlje ) on ostaje dolje, uđem, skinem se, vratim se, on i dalje stoji dolje, zamolim ga da se popne, jednom, dvaput, pet puta, siđem dolje po njega i tu kreće opet deranje..... mogu brojati do 100, kod njega ne pali ništa, ni obećanja, ni kazne, ni prijetnje oduzimanja crtića, igračaka, apsolutno ništa. Dozvoljavam si misliti da trenutno to sve shvaćam preuveličano jer sam stvarno osjetljiva. Ne sjećam se da sam s njim toliko bila, ali opet, nisam imala provokatora kraj sebe
I ne vidim ništa loše u izrazu "tvrd orah", loše mi je to analiziranje svake pojedine riječi, ali dobro, moj tvrđi ne može bit( kome prav izraz, kome kriv )
Crnka, tesko ti je trudna si on te zeka...i to posteno. Ja bih ostrije.rekla bih mu da vise ne idemo u park dok se ne pocne ponasat normalno i ne bi ga vodila al fakat.trudna si on je vec veliki i trebao bi imat razvijeno i suosjecanje da je mami trudnoj tesko. Sad ne mogu pisat al ja bih to po kratkom postupku pa kako ces kad jos dodje beba moras to rjesit dotad. Sretno draga i drz se po ovim vrucinama.
Ne znam šta mi je gore, ostavit ga zatvorenog u kući, gdje ludimo i ja i on, ovako se po igralištu koliko toliko istrče i izmori. Uz sve to još je i strašno nespretno dijete, al ono smotan, onu "muha bez glave" su za njega smislili
U zadnje vrijeme kad kaznim njega s negledanjem crtića, vjeruj da je to gora kazna meni nego njemu
Posljednje uređivanje od crnka84 : 15.05.2013. at 15:45
Ja isto kao Lili, ovo bih riješila po kratkom postupku. Ponesi kolica kad pođete u park, i kad počne sa zafrkavanjem, samo ga bez riječi stavi u kolica i doma. Trebaš biti odrješita kod ovakvih stvari, jer će ti biti teže naganjati se s njim u visokoj trudnoći i kad dođe beba.
Imam troje djece i do trećeg sam bila apsolutno uvjerena da su roditelji one stalno cvileće djece koja se bacaju po dućanu, tuku druge u parku i vrište bezrazložno ili a nesposobni ili b nezainteresirani ili c poremećeni....i Onda nam se dogodio On, pametan i sladak, ali i plačljiv i nesuradljiv do bola. Rješenje je da rješenja nema, jednostavno nema i sve što preostaje je naviknut se na ovoliko plakanja i cviljenja... Sve gore dane savjete sam pročitala i osim brojanja poduzela davno... i s prvom dvojicom prilično uspješno, ali s trećim koji sad ima dvije i po godine ne funkcionira. Možda malo olakša da mu sat vremena unaprijed najavim nešto, ali on ipak uvijek pronađe nešto što mu ne odgovara. Mislim da je laž da kod svakog djeteta taj princip razumijem te, odgovaram na tvoje potrebe i čuvam svoje potrebe pali. Nisam nikad u svom roditeljskom stažu imala takav osjećaj da dijete ne reagira na mene i na okolinu već da je plač reakcija na samog sebe...kao neka unutarnja borba... i takav je oduvijek, nije ovo terrible two faza... Recite mi da će proći... Zapravo se brinem kako će tako samostalan, tako krut jednom stvarati prijateljstva, pronaći partnera, voljeti svoju djecu, surađivat s kolegama na poslu...Sigurna sam da će bit odličan u školi, na faksu, u samom poslu, jer tolika količina ustrajnosti mora urodit plodom( i vrijeme koje dnevno provede budan mu daje prednost pred vršnjacima)... Recite mi da griješim i da će se promijeniti potpuno .... I potpuno sam sigurna da nije jadan zapostavljen uz dvoje starije braće
Casa, ne znam što bih tebi rekla, moj je vjerojatno kao tvoje prvo dvoje.
Ali zato se slažem sa gornjim savjetima crnki, takvo ponašanje mora instantno biti kažnjeno odlaskom kući.
A kad doma nastavi urlati, neka ode u sobu dok se ne primiri.
Jednom mi je netko rekao da u pristupu maloj djeci treba biti ponekad jednostavno tvrdoglaviji od njih-dakle, on jedno, ti uporno i dosljedno drugo. Vrlo brzo će shvatiti da je isplativije biti dobar.
Naravno da je laž. Jer to nije princip koji bi trebao paliti. To je samo preduvjet za kvalitetan odnos. Razumiješ li koje su djetetove potrebe za takvim ponašanjem? Ne kažem da se loše ponašanje treba dopustiti. Svakako se treba spriječiti. Ali istovremeno treba vidjeti i otkud dolazi. Dijete ne treba biti zapostavljeno da mu ne bi bile zadovoljene sve potrebe. Moguće je i da ima visoku razinu potreba i da ima neke druge potrebe, koje tvoje drugo dvoje nema.
Ali nije on bio neposlušan dok se igrao na igralištu, naprotiv, stvarno se lijepo igrao s tim što si je ponio. Problem i je nastao kad smo krenuli kući. Ja ga nosit ne mogu, a ako ga uhvatim za ruku, on je u stanju objesit se skroz, pa ispadne da ga vučem. Inače ako dolazi do takvih situacija za vrijeme igranja bilo da smo vani ili kod nekoga, nakon 2 - 3 upozorenja o smirivanju, idemo kući. Tako smo zadnji put bili na igranju, i nakon što sam ga opomenula dva puta da prestane trčati u krug ( vrata su bila tako postavljena da mogu trčati iz jedne protorije u drugu u krug ako su vrata otvorena ), treći put kad sam ga opomenula odmah sam uzela stvari, a na to je krenulo deranje i kreveljenje. Ali otišli smo kući, i cijelim putem u AS iza je on ridao iz sveg glasa, a to baš nije ugodno slušati dok voziš. Mrvicu ti shebe koncentraciju
Ah, isto tako, uz famoznu: moj sigurno neće tako... karma is a bitch
Jooj tako sam i ja prije mislila, kako ljudi kojima djeca urlaju i bacaju se jednostavno ne znaju s njima. Prije nego sam rodila iscitavala sam rodu, pa juula, pa kako odgojiti dijete bez vikanja itd., ali jos nisam pronasla kljuc. Ona je jednostavno jako osjetljiva i sve negativne emocije ili bilo sto, sto joj ne pase izrazava plakanjem i urlanjem. I to nije lako slusati dnevno i po 20 puta. Stvarno nisam mislila da je moguce da dijete moze toliko plakati zbog svega i svacega.
Npr. igra se, slaze nesto i to ne stoji, ona urla kao da joj je netko glavu otkinuo. Nade prljavstinu na ruci i urla itd.
casa ja bi baš željela da te utješim al ne mogu
sve ovo što si rekla da te muči muči i mene a moje dijete ima preko 9
ona je vječito u nečemu oštećena strana, danas recimo ja sijem grašak i treba na dvorištu ovu malu zabaviti doslovno 15 min.
starijoj je to uskrata njenih prava na slobodnu igru, na dostojno djetinjstvo - nema veze što se igrala već dobar dio dana i što ja nemam izbora - sama s njih dvije, došla s posla, s puta, hoću taj grašak posijati danima ali ne stižem.
i uvijek je takva, jednostavno mora verbalizirati svoju frustraciju, pokušati pregovorima izvući za sebe više
na kraju je kopala motikom kućice, stavljala zrna, sudjelovala i bila zadovoljna
ali nema nikakve šanseeda ona prethodno ne odprotestira, jok
Moram pitati - ta djeca s kojima vam je teško, jesu li ona uvijek, svaki dan takva ili su to faze? Jer ja svog ne smatram lako odgojivim, ali imamo faze kad je sve pjesma, faze kad nekako ide, a svako toliko imamo faze ajme meni. I svaki put kad je ta teška faza shvatim da postoji neki razlog. Od svih mogućih razloga (da ne nabrajam sad one kad shvatim da ja nešto nesvjesno radim krivo ili samo odašiljem neku lošu energiju) vrlo često bude da se njemu događa neka razvojna prekretnica, da nakon toga vidim da je u nečemu poskočio, da je zapravo imao za svladati nešto njemu veliko, a meni možda neprimjetno. I svaki put nakon uspješno preživljene 'ajme meni' faze, slijedi bar jedan kratak period kad je sve pjesma, kad se odmaramo od te faze, punimo se i pripremamo za sljedeću.
U istoj smo situaciji, također scene u parku, pa neću ovo, neću ono ili ja bih ovako, ja bih onako...lijepo ga zamolim triput, uz upozorenje da više neću moliti i da idemo kući. Znao je bježati, ja s trbuhom trčat za njim, ali ga bih ga uhvatila, to je bio kraj izlaska. Dvaput ili triput sam ga tako odvela kući, derao se ko da ga kolju, isplakao svoje i kući, potom sam popričala s njim kad se smirio i sve ok. Sad je situacija već bolja, prije će poslušat nego ranije.Meni se čini da moj prelazi sve moguće granice i ja sam se izgubila. Hormoni mi toliko divljaju da mi se po cijeli dan plače, ako netko puhne krivo na nešto što sam rekla, ja bih plakala pola sata, i to ne plakala, već jecala. On ne sluša ni koliko je crno ispod nokta. U stanju je 100 puta izletit na cestu, preskakat stepenice, bježat, sakrivat se....i nikakvi razgovori, moje uplašeno lice i panika njega ne spriječavaju. Primjer današnji: Odemo u tvrđavu na igralište, natrpa mi punu torbu bagera, traktora, dumpera... i lijepo se tamo igrao sat i pol. Vrijeme za kući, ja kažem, ajmo sad dovedi vozila u "praonicu" pa ćemo ih oprati maramicama da ih možemo vratiti u torbu, i sve ok. Treba krenuti, on meni: sad ću ti pobjeć... Ja lijepo, nemoj bježat, doćemo opet, sad trebamo ići kući malo se odmoriti prije ručka. I krene, pa stane, pa krene, pa stane...... od tvrđave do parka, do kojeg inače treba 5 minuta, išli smo pola sata. Da bi u parku stao i nije se htio pokrenuti. Ja probam otići malo dalje od njega, on i dalje stoji...tu se naravno nađu znatiželjne babe s milijun i jednim pitanjem i savjetom, a meni živci na nuli. Vratim se po njega i uhvatim ga za ruku, na to se on počne derat kao da mu kožu gulim i vikat: mamaaaa, pusti meeee... nailazi jos jedna baba i viče sram te bilo, ja na to popi:biiip: i viknem gledaj svoja posla, on se i dalje dere i tu ja puknem i počnem plakat. Napokon dođemo pred ulaz, ja se popnem do stana ( prizemlje ) on ostaje dolje, uđem, skinem se, vratim se, on i dalje stoji dolje, zamolim ga da se popne, jednom, dvaput, pet puta, siđem dolje po njega i tu kreće opet deranje..... mogu brojati do 100, kod njega ne pali ništa, ni obećanja, ni kazne, ni prijetnje oduzimanja crtića, igračaka, apsolutno ništa. Dozvoljavam si misliti da trenutno to sve shvaćam preuveličano jer sam stvarno osjetljiva. Ne sjećam se da sam s njim toliko bila, ali opet, nisam imala provokatora kraj sebe
I ne vidim ništa loše u izrazu "tvrd orah", loše mi je to analiziranje svake pojedine riječi, ali dobro, moj tvrđi ne može bit
Posljednje uređivanje od Smajlich : 16.05.2013. at 11:03
Kako se točno zove knjiga o kojoj govorite (izgubila sam se negdje putem)? Hvala.
O ovoj se knjizi pričalo: http://www.izvorznanja.com/index.php...&product_id=40
Ja sam odustala. Ali netko je gore spominjao 'Disciplina sa srcem'. Nju bih sa srcem preporučila svakom.
knjiga je 1-2-3 uspjeh, autor Thomas W.Phelan
Evo knjiga je doma još ju treba pročitati.
A ovo kako sam i ja nekad smatrala roditelje djece koja urlaju, bacjau se po podu, i ostala ponašanja tog tipa čudnim, nezainteresiranim .... je istina. Dok nemaš djecu mislim da nemaš blage veze u kakvim se sve situacijama možeš naći.
Mog je teško uloviti i kad nisam trudna jer je brz ali najučinkovitije pali da mu se sa nepoželjnim ponašanjem prekida igra, izlazak u park i slijedi povratak doma ili slanje u njegovu sobu. E sad da li netko smatra da je to kazna a djeca se ne smiju kažnjavati .... jednostavno ne znam. Meni je uspijeh kada uspijem zadržati mirnoću glasa a ne da urlam na njega tj. napravim ignor i provedem navedeni prekid zabave. Da jasno da kad je dijete vani se istrči i izigra i lakše je i meni i njemu, i da taj povratak doma je kazna i meni ali vidi se pozitivan pomak a ja ću preživjeti, valjda
Pa, recimo da sam ja za svog uspjela za sada zaključiti da se jako teško miri s činjenicom postojanja Drugog, u praktičnom i filozofskom smislu. I meni s njim više nije cilj da sluša i bude dobar, već da u svijetu kakav jest i kakvim ga zajedno činimo on bude dobro sam sa sobom.Ne znam razumijete li me.... I moj je takav u svemu otkad se rodio, i imali smo napornije faze po mene ili njega i manje naporne, ali odgovorno tvrdim da se to ponašanje ne može okarakterizirati kao loše ponašanje zbog neodgoja, zapostavljenosti ili neodgovaranja na potrebe. U jednom sam trenutku čak mislila da je možda neki oblik autizma ( iako izvrsno govori, uspostavlja kontakte) jer mi se činilo da je takva usmjerenost samo na sebe i svoje potrebe bolest. Nije, to je karakter.
casa, ne mogu ti reći da će se potpuno promijeniti, ali vjerujem da će dio onoga što ga muči prerasti.
Ja bih u njegovom ponašanju pokušala razlučiti što se da, a što ne da mijenjati, odnosno što je loše ponašanje, ako ga ima.
Plakanje, naravno, ne bih kažnjavala. Ali neko beskrajno cviljenje i cendranje ne bih dopustila. I svom mlađem ja pokušavam objasniti da sve što ga muči, može vebalizirati bez cviljenja - na njegovoj razini.
Kažeš da mu sat vremena ranije nešto najaviš, a onda mu najavi još pola sata i još pet minuta prije. Granice čvrste, ali fleksibilne (
Kad se žali da mu nešto ne odgovara, ne tvrdim da mu je dobro i da mu ništa ne fali, nego pokušavam pokazati razumijevanje (npr. Znam da je teško odlučiti se između više autića, a ne: Kako te nije sram kukati, budi sretan da imaš tolike igračke!
I tako, svaki dan nova borba.
Nije svaki dan, ali je svakim danom sve više i više takav unazad par mjeseci. Ne znam da li je to njegova reakcija na trudnoću, ili sam mu više dosadna jer sam na komplikacijama pa smo po cijeli dan zajedno
ovo je jako bitno, jer ako nisi sa sobom "u miru" kakav ćeš jednog dana biti nekome prijatelj, supružnik,suradnik u poslu ... To dosta utječe na odnose s drugim ljudima oko sebe, a fokusiranost na isključivo svoje potrebe (da ne kažem egoizam ili egocentričnost, te riječi kažem mužu ha,ha,..) nije baš poželjno ponašanje.
Zato najviše, baš zbog dobrobiti djeteta, mislim da treba raditi na tome da se dijete nauči bar u nekoj mjeri malo prilagodit svijetu oko sebe jer neće se cijeli svijet prilagođavat djetetu kao što to (neki) roditelji čine. To je tek medvjeđa usluga.
Neka djeca se fakat rode onako da imaju mir u sebi, ne znam to objasnit, onako dobro se osjećaju u svojoj koži, smireni su, iskazuju emocije na primjeren način, lako savladaju sami svoju frustraciju (ja sam imala sreće u tom polju, ne bi se hvalila al kad je tako).
jesi je ikad jednostavno pitala: Zašto plačeš/urlaš? i ako da, što je odgovorila.Nisam valjda predirektna.
On kad tako krene bez razloga urlat, na moje pitanje: zašto sad plačeš? on plače još jače, moje iduće pitanje bude: jel te nešto boli? on odmahne glavom i nastavi urlat...
kad plače s njim nema razgovora, moram čekati da se smiri pa onda reći što sam imala za reći, jer svako moje objašnjavanje i pitanja u toku plača, rezultiraju još jačim urlanjem
p.s. znam da nije bilo pitanje meni, al eto mog odgovora
Crnka
a jel finim tonom ili ozbiljnim zasto places?
Mislim da bi ozbiljni ton bio puno bolji.i bez onog SAD. Sta ne funkcionirackad krene tako iz cistog mira urlat a ne kaze zasto da se vratite doma ili prestanete s igrom ili tako nesto da vidi da to posljedicno vuce nesto drugo. Nekako ih se mora naucit da to izverbaliziraju njih samih radi. A kakvo je stanje u vrticu s tetama bakama dedama? Isto ili ipak. drugacije.
A kad kazes dosta,prekini!
Jel opet ubaci u vecu brzinu?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom