Postavljanje granica kad je dijete 'tvrd orah'?

[rehab]

Pa, recimo da sam ja za svog uspjela za sada zaključiti da se jako teško miri s činjenicom postojanja Drugog, u praktičnom i filozofskom smislu. I meni s njim više nije cilj da sluša i bude dobar, već da u svijetu kakav jest i kakvim ga zajedno činimo on bude dobro sam sa sobom.Ne znam razumijete li me.... I moj je takav u svemu otkad se rodio, i imali smo napornije faze po mene ili njega i manje naporne, ali odgovorno tvrdim da se to ponašanje ne može okarakterizirati kao loše ponašanje zbog neodgoja, zapostavljenosti ili neodgovaranja na potrebe. U jednom sam trenutku čak mislila da je možda neki oblik autizma ( iako izvrsno govori, uspostavlja kontakte) jer mi se činilo da je takva usmjerenost samo na sebe i svoje potrebe bolest. Nije, to je karakter.

Ajme Casa, kao da pišeš o mom starijem sinu ! Taj je od rođenja bio živi mrgud, ja sam isto jedno vrijeme brijala na autizam jer je on kao beba samo blijedo gledao kroz nas sa namrgođenom facom. Kad je počeo komunicirati vidjela sam da to nije to, ali uvijek se teško uklapao među drugu djecu, sve mu je teško, uvijek zbog nečeg kenjka i prigovara, izrazito tvrdoglav... Mlađem nisam pružila ni pola toga koliko njemu (nije dojen, nema zajedničkog spavanja, vozi se u kolicima), a uvijek je nasmiješen, razdragan, umiljat... To je jednostavno takav karakter. Samo mali primjer, kad je bio sv. Nikola sva su djeca u vrtiću danima bila uzbuđena oko tog događaja, veselila se dolasku sv. Nikole, darovima koje će dobiti, a njega to apsolutno nije zanimalo i privlačilo. I općenito ga ne veseli većina stvari za koju bi se druga djeca prodala. On ima svoj uski krug interesa i ne odstupa od toga. Izrazito je inteligentan, tete u vrtiću kaže da mu po inteligenciji, pamćenju i komunikaciji druga djeca nisu do koljena, oduvijek je sve kužio, ničim ga nisi mogao namamiti ili mu nešto podvaliti (npr. kad hoće kavu, nisi mu mogao podmetnuti kakao, samo bi pogledom na šalice skužio da to nije to), ali taj mrgudni, tvrdoglavi karakter... Nekad je stvarno teško nositi se s time.

[crnka84]

Crnka
a jel finim tonom ili ozbiljnim zasto places?
Mislim da bi ozbiljni ton bio puno bolji.i bez onog SAD. Sta ne funkcionirackad krene tako iz cistog mira urlat a ne kaze zasto da se vratite doma ili prestanete s igrom ili tako nesto da vidi da to posljedicno vuce nesto drugo. Nekako ih se mora naucit da to izverbaliziraju njih samih radi. A kakvo je stanje u vrticu s tetama bakama dedama? Isto ili ipak. drugacije.

Najozbiljnije ga pitam, nakon toliko urlanja ne ostane finog tona u meni to SAD ubacim nakon 10 puta u danu bezrazložnog urlanja i kreveljenja za svaku sitnicu. Kad ga nakon što se smiri upitam za ponašanje, odgovor mu je stalno: ne znam. U vrtić ide u igraonicu dva puta tjedno po dva sata, teta kaže da je dobar, miran, ali da se većinom sam igra. Zadnjih par puta mi priča o jednoj curici Ani, čak je u srijedu i razmjenio užinu s njom. Ovaj tjedan nam je pakao što se tiče muževog posla, radi od jutra (6.00) pa do....evo sad je došao kući. Baku i didu isto tako ne tangira ( s njima živimo ). Inače kad muž radi u svom normalnom ritmu, u sloodno vrijeme ga dosta preuzme, idu se voziti biciklom, šetati i mene dosta rasteriti. Samo ja trenutno ne mogu ići s njim na biciklu u sjedalici iza ili dok on juri s likeabikeom, tako da je to sad tata preuzeo. Neki dan je vozio like a bike 5 km, i došao kući i htio na igralište, taj se ne umara

[casa]

casa, ne mogu ti reći da će se potpuno promijeniti, ali vjerujem da će dio onoga što ga muči prerasti.
Ja bih u njegovom ponašanju pokušala razlučiti što se da, a što ne da mijenjati, odnosno što je loše ponašanje, ako ga ima.
Plakanje, naravno, ne bih kažnjavala. Ali neko beskrajno cviljenje i cendranje ne bih dopustila. I svom mlađem ja pokušavam objasniti da sve što ga muči, može vebalizirati bez cviljenja - na njegovoj razini.
Kažeš da mu sat vremena ranije nešto najaviš, a onda mu najavi još pola sata i još pet minuta prije. Granice čvrste, ali fleksibilne ( znam što ste svi sad pomislili) - u smislu da odlučiš da ćete krenuti iz kuće u razdoblju od 15.45 do 16.15, a ne baš u 16, ali onda da se ne prelazi onih 16.15.
Kad se žali da mu nešto ne odgovara, ne tvrdim da mu je dobro i da mu ništa ne fali, nego pokušavam pokazati razumijevanje (npr. Znam da je teško odlučiti se između više autića, a ne: Kako te nije sram kukati, budi sretan da imaš tolike igračke! ) Ako mu (im) oponiram, kukanje se rastegne unedogled, a kad se složim da im je teško, brže se umire.
I tako, svaki dan nova borba.

Da, sve ove savjete sam više manje uspješno provodila s dvoje starije djece i upravo to objašnjavam, tu činjenicu da kod najmlađeg ako je on nezadovoljan, i čak ako uspije sam verbalizirat razlog nezadovoljstva moje razumijevanje, volja da mu pomognem i pomoć ne mijenjaju nezadovoljstvo... Ono on i dalje plače i tako dok sam ničim izazvan ne prestane... I mi nemamo problema s izlascima, mi izlazimo kad ja odlučim i nemam ja problema s postavljanjem granica. Čak ne bih rekla ni da on ima problema s postavljenim granicama, više on dnevno mora biti 3-4sata jaaako nezadovoljan, 3-4 sata cvileći i pola sata zadovoljan a ostatk vremena se bavi svojim poslovima u kojima mu se braća, ja i mm možemo ali i ne moramo pridružiti. Evo, naš tipični primjer je: idemo van, on je za, ali on se ne želi prvi obući, pa ja spremam prvo srednjeg dok on vrišti mama, nemoj oblačit t., pa ja spremam njega, pa on neće da ja spremam njega dok nisam obučena, pa spremam sebe dok on otvara vrata jer on nas neće čekat, pa ja i t. krećemo a on drži kvaku jer on neće ići van. pa krenemo , ja ga nosim, pa bi on hodao, pa ga spustim, pa plače da on neće hodat, pa ga dignem, pa on plače da nek ja nosim njih obojicu i tako dalje nastavi niz, sveukupno pola sata 45 minuta, pa odjednom prestane i kaže mi smirio sam se. I onda ja sljedeći dan obrnem redoslijed pa on jednako plače, pa idući dobijam nosit, on jednako plače, pa idući , odbijam krenut dok se ne smiri, pa on jedanko plače... Zaključak: ja se trudim ponašat kao da on nije takav, dogovorit se s njim, ne reagirat na sitne provokacije, najavljivat, ignorirat sve u nadi... Najjače mi je da otkad je naučio govorit doslovno na pitanje što je??' dok plače odgovara ništaaa.... I još jedna crtica našeg obiteljskog života u nekoj fazi oko godine dana kad bi se naljutio lupao bi glavom o pod ( to je radio i drugi sin, par puta pa kad je uvidio da ne pomaže prestao), ali on je lupao glavom o pod jedno 6 mjeseci i jednom je lupao toliko jako da mu krv počela ići iz nosa, a on i dalje lupa... O takvim tvrdim orasima ja govorim, a ne o onom da dijete od 2, godine ima povremeni histerični ispad...

[crnka84]

Evo, naš tipični primjer je: idemo van, on je za, ali on se ne želi prvi obući, pa ja spremam prvo srednjeg dok on vrišti mama, nemoj oblačit t., pa ja spremam njega, pa on neće da ja spremam njega dok nisam obučena, pa spremam sebe dok on otvara vrata jer on nas neće čekat, pa ja i t. krećemo a on drži kvaku jer on neće ići van. pa krenemo , ja ga nosim, pa bi on hodao, pa ga spustim, pa plače da on neće hodat, pa ga dignem, pa on plače da nek ja nosim njih obojicu i tako dalje nastavi niz, sveukupno pola sata 45 minuta, pa odjednom prestane i kaže mi smirio sam se. I onda ja sljedeći dan obrnem redoslijed pa on jednako plače, pa idući dobijam nosit, on jednako plače, pa idući , odbijam krenut dok se ne smiri, pa on jedanko plače... jednom je lupao toliko jako da mu krv počela ići iz nosa, a on i dalje lupa... O takvim tvrdim orasima ja govorim, a ne o onom da dijete od 2, godine ima povremeni histerični ispad...

e to, hoću neću. totalno nezadovoljan kako god ja reagirala, ako prihvatim - nije dobro, ako je po mom - nije dobro. i onda isto nakon nekog vremena kaže: e sad sam dobro. moj se nikad nije samoozljeđivao, ali je u stanju 100 puta udariti glavom o isti štok, ili bez granice se u krug ( obavezno blizu štoka ) i klepiti glavom, izurla se, pa se nastavi vrtiti

[casa]

I najgore mi je da smo se svi naviknuli na njegov plač, ono svima nam je postalo normalno da je on nezadovoljan... To mi je baš tužno..

[mikka]

casa, jel jarac?

[mikka]

ili bik. moja srednja je takva. sad je bolje. ali ona kad se zahukta, to je gotovo. okine ju nesto i pobjesni. prevristala cijelu prvu godinu, kasnije imala epske tantrume. naravno da sam izgubila tonu zivaca dok nisam skuzila kaj da radim (stariji je bio dobrica). sad joj govorim kak da se smiri, disi, ili prebacim na neku salu.

sad ova najmanja zajebaje. danas je cendrala navecer skoro punih sat vremena. nicim izazvana. prvo sam se nervirala onda sam pocela ignorirati, ponasala sam se kao da je sve u najboljem redu. ali smori te to. psihicki te iscrpi.

[casa]

Nije, djevica je... Ja ovan, i starija dva lav... I da nas jedna mala djevica tako hendla...

[crnka84]

casa, jel jarac?

vidiš moj je jarac, mora da je do horoskopa prihvaćam bilo kakvo objašnjenje

[casa]

Ma, zapravo nakon grozne faze s oko godinu dana, živciram se stvarno minimalno, ali stvarno kad gledam kako u parku druga djeca neće s njim jer jaaako često plače i drami stvarno se brinem kako će kad odraste naći ženu, prijatelja... I kako može uvijek bit tako mrk... ono djeca od 2,3 godine se smiju svemu, a on mrk i mrk

[mikka]

u bliskoj okolini imam 4 jarca (md, tata, sestra i frend) i primjetila sam obrazac ponasanja, nema tu drugih, samo oni.

[Jurana]

casa, nemoj se ljutiti ali tvoj post me je podsjetio na ovo
(malo da se oraspoložiš)

[cipelica]

casa, znam o čemu pričaš. ja mislim da su to vrlo osjetljiva djeca. već i male frustracije ih rasturaju. u početku je tako. međutim, s obzirom da to nisu kratke faze slobodno mogu reći da je moj sin počeo usvajati model ponašanja: malo sam nezadovoljan-derem se i pokušavam upravljati svijetom.
pa sam pustila da se dere, koliko hoće
bilo nam je jako teško
sad će skoro 6 i ne radi to više. sazrio je i uvidio da dernjava nije najbolji način

[cipelica]

moje je mišljenje da nije problem ako se ja kao roditelj ponekad naljutim, viknem, pošaljem u kaznu. problem je ako to stalno radim. nije problem ako ponekad pokušam odvući pažnju, preduhitriti dernjavu. problem je ako to stalno radim.
kako izaći iz začaranog kruga?
ugrubo mogu reći da me je sin natjerao da počnem postavljati svoje granice i odbacim sliku o idiličnoj obitelji u kojoj se svi lijepo dogovaramo. tek kad sam se zauzela za sebe počeli smo se ljepše dogovarati

[crnka84]

casa, nemoj se ljutiti ali tvoj post me je podsjetio na ovo
(malo da se oraspoložiš)

gledala sam cijelu kolekciju tih slika, meni su prezakon, ja svog isto znam slikati kad se tako krevelji i sve ću mu pokazati kad bude stariji, kao i tablicu dohrane koju sam napravila u excelu koja je od 6. do 15. mjeseca života maltene prazna

[Ms. Mar]

Mene neki opisi ovdje asociraju na darovitu djecu. Ne mora biti, ali nema štete u tome da se na svako dijete gleda kao na potencijalno darovito. Možda te sve osobine tako možemo vidjetu u drugom svijetlu. Istražite malo da li se vaš mali nezadovoljnik uklapa u opise darovite djece. Ja i dalje vjerujem da kad je dijete jako nezadovoljno da mu neke potrebe nisu zadovoljene. A možda mu su pruža milion puta više nego nekom drugom djetetu, ali ima neke potrebe koje možda ne prepoznajemo jer eto nisu standardne.
I još nešto - antropolozi su prepoznali da se već neko vrijeme javljaju nove generacije djece, koja često imaju manju potrebu za snom ili za hranom ili za oboje, koja imaju veliku količinu energije, osjetljivija su s jedne strane, a s druge strane traže više... i jednostavno traže drugačiji pristup.

[mitovski]

Casa i mikka a i mnoge druge, ja mogu prepisati vaše rečenice.
Ms. Mar moja Jana je takvo dijete kojem ne treba puno sna, hrane, ima ogromnu količinu energije i strašno je osjetljiva. Ona u 20h navečer kad se većina djece koju znam polako gasi, dobije neku novu energiju, nevjerojatno u jednom trenutku kao da dobije tu novu snagu, kao da se sad probudila i ona bi se u 22h navečer igrala i radila sve i svašta i sad ju takvu treba smiriti i pripremiti za spavanje.
Jutros npr. budi se sva nezadovoljna i plače, kao i svako jutro. Obučemo se jedva i sad bi ona da ju tata nosi ( ima užasno veliku potrebu za nošenjem) i sad ju MM uzme i nosa i kaže joj spustiti ću te jer moram na wc i tu ona počne urlati i jecati ( to nije izoliran slučaj, to je stalno tako) i tuli i tuli, jer ju je tata spustio. Ja objašnjavam , da je tata na wc-u i da će doći. E onda se tata vrati i uzme ju i onda je spusti jer mora cipele obuči i tu opet suza suzu stiže i onda joj kažem, jer više ne mogu slušati to svaki dan, da ju neće dići dok ne prestane plakati, e tu tek počne tuliti. Znači nosiš ju i spustiš ju jer moraš na wc i ona urla.
Ona urla doslovce za sve. Da ne ispadne sad, da samo urla, ona je i vesela i igra se i jako je bistra, ali mi smo na rubu živaca, jednostavno ne možemo otkriti u čemu je problem, zbog čega tolika preosjetljivost.
I baš imam osjećej da joj kako kaže Ms. Mar, treba drugačiji pristup, ali ne znamo koji.

[rehab]

Mene neki opisi ovdje asociraju na darovitu djecu. Ne mora biti, ali nema štete u tome da se na svako dijete gleda kao na potencijalno darovito. Možda te sve osobine tako možemo vidjetu u drugom svijetlu. Istražite malo da li se vaš mali nezadovoljnik uklapa u opise darovite djece. Ja i dalje vjerujem da kad je dijete jako nezadovoljno da mu neke potrebe nisu zadovoljene. A možda mu su pruža milion puta više nego nekom drugom djetetu, ali ima neke potrebe koje možda ne prepoznajemo jer eto nisu standardne.
I još nešto - antropolozi su prepoznali da se već neko vrijeme javljaju nove generacije djece, koja često imaju manju potrebu za snom ili za hranom ili za oboje, koja imaju veliku količinu energije, osjetljivija su s jedne strane, a s druge strane traže više... i jednostavno traže drugačiji pristup.

Ja sam svjesna toga da je moje dijete potencijalno darovito dijete. U vrtiću se situacija znatno poboljšala kada su ga postupno počeli uključivati u stariju grupu, sada je malo s malima (jer je tu već stekao neka prijateljstva), malo s velikima. Trudim se doma pružati mu što više da zadovoljim njegove potrebe, što intelektualne, što emocionalne. Ali uz posao, malu bebu, sve obaveze, ne mogu držati fokus non stop na njemu. A mislim da je i važno da nauči da fokus ne može uvijek biti na njemu, i da se nauči nositi s time.

[ribice]

Mitovski i meni se takve situacije ponavljaju na dnevnoj bazi i često me košta jako puno živaca, jako puno.
Npr. urlanje jer je salata na tanjuru dodirnula meso, aime tragedije
Kužim njoj to smeta ali zašto urlanje? Sada se učimo verbalno-mirnom iskazivanju emocija.
I skužila sam kad ju uhvati šiza pokušam razgovarati i objašnjavati, ona šuti dok ja verglam pa ja verglam a ona sluša, ali čim završim, eto opet urlačine.
Nakon uvođenja 123 metode, potreba za hlađenjem i odmakom se fino prorijedila i sada sam smirenija i ja laše pristupim situaciji kad ih nema 50 dnevno već samo par komada.
Pričam o manjoj jer stariju puno lakše razumijem i ona mene.

[casa]

Ove slike su me nasmijale i mislim da od pregledanih ima samo jedna situacija koja se nama nije dogodila a ima 2i po godine. I kao je pametan, ono logopedica kaže da ima govorne vještine petogodišnjaka, i zna brojati više nego godinu dana starijibrat... Ali, ljudi, ja ne radim , ja sam 24 sata dnevno posvećena njima, oni ne gledaju crtiće osim subotom ujutro, oni imaju svoje radne tekice, kistove, učimo talijanski i engleski jer to mene jaaaako veseli... Oni mogu biti samo previše poticani... i srednji mi je počeo govorit da bi on ujutro gledao crtiće kao ostala djeca iz parka... Mala zvijer je dobra u svemu, ako nema muha u blizini, ako nitko nije prije njega dirnuo crvenu bojicu, ako je kist bio suh, ako je čaša vode bila s prave strane, ako je.... I zapravo da i ima kvocijent inteligencije 190, ja ga kao žena, kao prijateljica,ili kao suradnica ne bih mogla podnijet.... Ima nešto zločestog u sebi... Legne u krevet do godinu dana starijeg brata koji siše prst, stavi svoj prst u usta i umire od smijeha...(prije drugog rođendana), a ako brat slučajno pokaže da mu smeta njegovo cendranje uvrijedi se i ne želi s njim razgovarat pola dana...

[oka]

Casa i mikka a i mnoge druge, ja mogu prepisati vaše rečenice.
Ms. Mar moja Jana je takvo dijete kojem ne treba puno sna, hrane, ima ogromnu količinu energije i strašno je osjetljiva. Ona u 20h navečer kad se većina djece koju znam polako gasi, dobije neku novu energiju, nevjerojatno u jednom trenutku kao da dobije tu novu snagu, kao da se sad probudila i ona bi se u 22h navečer igrala i radila sve i svašta i sad ju takvu treba smiriti i pripremiti za spavanje.
Jutros npr. budi se sva nezadovoljna i plače, kao i svako jutro. Obučemo se jedva i sad bi ona da ju tata nosi ( ima užasno veliku potrebu za nošenjem) i sad ju MM uzme i nosa i kaže joj spustiti ću te jer moram na wc i tu ona počne urlati i jecati ( to nije izoliran slučaj, to je stalno tako) i tuli i tuli, jer ju je tata spustio. Ja objašnjavam , da je tata na wc-u i da će doći. E onda se tata vrati i uzme ju i onda je spusti jer mora cipele obuči i tu opet suza suzu stiže i onda joj kažem, jer više ne mogu slušati to svaki dan, da ju neće dići dok ne prestane plakati, e tu tek počne tuliti. Znači nosiš ju i spustiš ju jer moraš na wc i ona urla.
Ona urla doslovce za sve. Da ne ispadne sad, da samo urla, ona je i vesela i igra se i jako je bistra, ali mi smo na rubu živaca, jednostavno ne možemo otkriti u čemu je problem, zbog čega tolika preosjetljivost.
I baš imam osjećej da joj kako kaže Ms. Mar, treba drugačiji pristup, ali ne znamo koji.

x

Mitovski,
od prvog dana kad pišeš o svom djetetu kao da pišeš o mom, tako da te potpuno razumijem.
Ali isto tako znam da je moje dijete sa 2,3mj dobilo brata i tada sam shvatila da se nisam pretrgla od stvaranja granica,
tada sam shvatila da sam granice gradila od početka malo po malo da bi bilo lakše i meni i mom djetetu.
Uglavnom, od tad sam počela postavljati čvršće granice i da ih nemamo ja bih izgorjela, jer ona je dijete koje stalno hoda po granici i isprobava što je iza njih.

I odgovor na naslov: 'Jednom tvrd orah, zauvjek tvrd orah'

Nema toga dana kad ona ne prigovara, ne želi uvjek nešto treće, sa njom je uvijek NEŠTO u vezi bilo čega, uvjek prelazi granice svojih i naših mogućnosti.

Od kad ide u vrtić puno je bolje, obožava prijatelje i društvo pa je meni barem malo lakše. Sad ide u školu, jedna je velika ozbiljna cura i veseli se tome, rastu oni,
ali ta zahtjevnost je uvijek tu negdje prisutna samo u nekom drugom obliku, takvi su, još ako su i temperamenti, nema im kraja.

A kako da ti to ishendlaš, teško ti je to objasniti ako ti je samo jedno dijete, do mene isto nije dolazilo sve dok nisam narodila drugo pa sam tek onda shvatila
gdje sam griješila...itd....Čvrstoča i tvoja odluka da se neke stvari moraju poštivati i mijenjati, jer vjeruj mi jednm će ti preliti čašu, moja je isisala svu snagu iz mene, osjećam se kao olupina i trebaju mi godine da se vratim na mjesto, ako je to uopće i moguće.
Želim ti samo reći da nisi sama, da nas ima još sa super-duper temperamentnom i zahtjevnom djecom!

[Anemona]

Casa i mikka a i mnoge druge, ja mogu prepisati vaše rečenice.
Ms. Mar moja Jana je takvo dijete kojem ne treba puno sna, hrane, ima ogromnu količinu energije i strašno je osjetljiva. Ona u 20h navečer kad se većina djece koju znam polako gasi, dobije neku novu energiju, nevjerojatno u jednom trenutku kao da dobije tu novu snagu, kao da se sad probudila i ona bi se u 22h navečer igrala i radila sve i svašta i sad ju takvu treba smiriti i pripremiti za spavanje.

Da se malo nadovežem na spavanje. Naše iskustvo s ovim "novim valom energije" u noćnim satima je da smo fulali vrijeme spavanja.
Obično se dijete mrvicu umiri i ako se tada ne stavi spavati krene novi val energije.
Naravno taj val ima obično grešku u smislu da je dijete uskoro cendravo, iziritirano, urlajuće,...
To je moje zapažanje, mada istu stvar vidim i kod prijatelja, ne znači da je i kod vas takav slučaj.

[rehab]

Da se malo nadovežem na spavanje. Naše iskustvo s ovim "novim valom energije" u noćnim satima je da smo fulali vrijeme spavanja.
Obično se dijete mrvicu umiri i ako se tada ne stavi spavati krene novi val energije.
Naravno taj val ima obično grešku u smislu da je dijete uskoro cendravo, iziritirano, urlajuće,...
To je moje zapažanje, mada istu stvar vidim i kod prijatelja, ne znači da je i kod vas takav slučaj.

Ista stvar. Svaki put kad dijete nismo stavili na spavanje s prvim znakovima umora (trljanje okica, razdražljivost, cendravost...), promašili smo. Dijete prođe pospanost i onda je gotovo. Svakako smanjiti podražaje prije spavanja - bez živih, zanimljivih igara, neki kažu i bez tv-a, mada mog starijeg tv uspava i stvoriti neku rutinu prije spavanja, npr. lagana šetnja, kupka... I redovito nam se događa da ako djeca idu kasnije spavati, ranije ustaju.

[Anemona]

I redovito nam se događa da ako djeca idu kasnije spavati, ranije ustaju.

O da, ovo je i kod nas potpuno točno.

[casa]

Lakše mi je... kod nas je barem spavanje staljinistički uređeno i izuzev što maleni me pozove u sobu još nekoliko puta zaspu obojica bez spavljivanja i drama. Naravno, da se ovaj zahtjevni budio po noći do prije tjedan dana s bizarnim potrebama ( mama, ja bi badem) i da se zahtjevniji diže sat vremena ranije od godinu dana starijeg brata.... ali bar zaspu bez drame... Idem ih poljubit...

[Anemona]

Nekako čitam temu od početka i pokušavam nešto pametno napisati, ali padaju mi na pamet samo neke očite smjernice, koje vjerojatno i vi radite.
- spavanje u normalno vrijeme, bez obzira što dijete djeluje kao da nema potrebu za snom. Moj je vrlo rano izbacio dnevno spavanje, ali noćno je u toj dobi trajalo 11 sati. Sad u dobi od 6 godina optimalno mu je 10 sati noćnog sna, mada normalno funkcionira i s 9, ponekad 8.
- dijete bi kroz dan trebalo biti sito, obavljene nužde, bez milijon podražaja i obučeno tako da mu nije pretoplo/prehladno
Ovaj dio sa dito dijete namjerno spominjem, jer moje dijete u toj dobi, pa ni dan danas u večini slučajeva nikad nije gladno, u smislu da sam traži, pogortovo ako mu je zabavno.
Od najranije dobi ako nekud idemo imam u torbi bananu ili tako nešto, ako se negdje zadržimo da imam odmah obrok.
Doma mu nudim sama obrok kad vidim da bi mogao biti gladan.
Od najranije dobi sam presatala pitati za glad, nego mu servirala, pa ako je gladan odmah počne jesti, ako nije dobro.

Urlanje i cviljene za sve i svašta - isto tako od najranije dobi sam govorila ne razumijem te, molim te reci lijepo.
Urlanje sam stvarno od najranije dobi morala nekako smanjiti, jer jednostavno ne podnosim tu frekvenciju zvuka. Luda sam od toga.

Ostalo - uvijek najavljivanje događaja, jasno i primjereno dobi.
Npr. kad završi ovaj crtić, gotovo je gledanje, idemo xy,...
Ako je dijete bilo premalo za shvatiti što je to npr. jedan crtić, ili mu je to preteško padalo, narihtala bih tajmer na TV da se ugasi sam.

Birala sam bitke prema prioritetu - uvijek.

Ako nisam imala npr. dovoljno vremena za vrludanje u svim smjerovima, nismo išli u šetnju.
Znači kad je bila situacija da nas jako pritišće vremenski okvir, nismo išli npr. u trgovinu.

Ili ako smo krenuli u park, a znala sam da će dijete sigurno htjeti duže ostati, obavezno bih opet uzela bananu, vodu, mlijeko,... da se ne dovedem u situaciju razdraženog, gladnog djeteta koje još želi ostati.

Kad smo išli u trgovinu prije ulaska smo imali dogoreno što obavljamo što može očekivati i što eventualno može dobiti.
U njegovo doba bili su to oni autići po 6 kuna, to mi nije bilo preskupo, a on se obožavao njima igrati.

I slažem se za čvrstoću. Ne treba biti tu užasno krut, ali odabrati bitke i ono što ti je bitno i tu nema uzmicanja, da dijete napokon osjeti da postoji neka granica.
Pomalo uvoditi granice, jasna pravila,...

[casa]

Ali meni nije problem s uvođenjem granica, ono ja ih imam troje, mi granice imamo jer bi se inače raspali svi skupa. Meni je problem što je on stalno nezadovoljan, nesretan, a za to nema nekog određenog razloga... On kad idemo na sladoled plače da hoće palačinku... Ima li pomoći??? On je dakle prilagođen granicama, on funkcionira u granicama ali je nezadovoljan....

[rehab]

Nekako čitam temu od početka i pokušavam nešto pametno napisati, ali padaju mi na pamet samo neke očite smjernice, koje vjerojatno i vi radite.
- spavanje u normalno vrijeme, bez obzira što dijete djeluje kao da nema potrebu za snom. Moj je vrlo rano izbacio dnevno spavanje, ali noćno je u toj dobi trajalo 11 sati. Sad u dobi od 6 godina optimalno mu je 10 sati noćnog sna, mada normalno funkcionira i s 9, ponekad 8.
- dijete bi kroz dan trebalo biti sito, obavljene nužde, bez milijon podražaja i obučeno tako da mu nije pretoplo/prehladno
Ovaj dio sa dito dijete namjerno spominjem, jer moje dijete u toj dobi, pa ni dan danas u večini slučajeva nikad nije gladno, u smislu da sam traži, pogortovo ako mu je zabavno.
Od najranije dobi ako nekud idemo imam u torbi bananu ili tako nešto, ako se negdje zadržimo da imam odmah obrok.
Doma mu nudim sama obrok kad vidim da bi mogao biti gladan.
Od najranije dobi sam presatala pitati za glad, nego mu servirala, pa ako je gladan odmah počne jesti, ako nije dobro.

Uh, ovo je jako jako važno. Moj ni uz svu pamet koju ima ni dandanas ne zna reći da je gladan. Ako vidi hranu ili nekoga da jede, a gladan je, on će se pridružiti. Ako nema hrane na vidnom mjestu, on ne zna sam reći da je gladan. Obično se dogodi da primijetim da je razdražljiv i cendrav, pa kad bacim oko na sat, shvatim da je vrijeme za večeru. Jednom sam imala baš lud dan, bebač je bio jako nervozan, non stop na rukama, ja bolesna, ugl. ludnica u kući. On je počeo divljati, i ja se sva u čudu pitala što mu je odjednom. Tek kad sam ga legla na spavanje shvatila da sam mu zaboravila dati večeru :nemajka

[Charlie]

Sad kad vas citam vidim da moja mozda ipak nije tako tvrd orah. Recimo, nema bas stalnog urlanja, ali zacendra vrlo cesto, samo to vise izgleda onako, na silu. Ali ono u cemu ju najvise nalazim je ovo sto pise casa: nezadovoljstvo. Vodimo ju u park na jahanje, po njenoj zelji, ona odjednom mama ja sam tuzna. Zasto si tuzna? Htjela sam onog velikog konja a ne ponija. Odemo u park, radimo piknik, isto njena zelja, e onda nije sretna jer nema krekera nego keksa. Nesretna je ako seka odjene rozu boju. Ma ono...uvijek nadje nesto. Cesto i glumata. ali mislim si, ne bi glumatala da nema nesto u pozadin? Srecom kod nje to ide u fazama, bude tjedan dva grintava a onda ide malo bolje razdoblje. Za sada od razgovora nema puno koristi, rasplace se, ili ne slusa, nema strpljenja. Uh. Imam osjecaj da je sama sebi teska, a bome i nama. S druge strane tete u vrticu ju hvale da suradjuje, da je uvijek aktivna...odnos s djecom u parkicu je pak posebna prica.

[cipelica]

mitovski, a gdje ste vi u svemu tome? to je pitanje koje sam si ja postavila tek kad sam došla do zida. leđa su me rasturala a glava pucala od stalne dernjave. ako je u pitanju mala beba onda je kontakt s roditeljima potreba, sa tri godine nošenje je želja koju ja želim,mogu, hoću ili ne želim, ne mogu, neću ispuniti.
želite li, možete li, hoćete li nositi još uvijek?
ako je odgovor da nemojte se ljutiti što to traži
ako je odgovor ne- nemojte to više raditi , nemojte se ljutiti što vrišti da promjenite odluku, nemojte joj objašnjavati kako ne treba vrištati, nemojte je ucjenjivati niti mititi da prestane--jednostavno joj recite da je ne možete više nositi i neka plače ako treba ali da nećete promjeniti odluku.
to sam ja napravila. danima je plakao pa prestao.
to je bila prekretnica u našem odnosu općenito. počela sam preuzimati odgovornost a on je počeo mene doživljavati kao osobu koja također nešto treba/želi a ne kao automat za ispunjavanje njegovih želja

[Anemona]

to je bila prekretnica u našem odnosu općenito. počela sam preuzimati odgovornost a on je počeo mene doživljavati kao osobu koja također nešto treba/želi a ne kao automat za ispunjavanje njegovih želja

Slažem se s cipelicom.
mitovski, nekako su mi ostali tvoji postovi u glavi od najranije dobi djeteta i imam dojam da ona nekako "vodi" vas, a ne vi nju.

[Anemona]

I još bih dodala, da ne ispadne da se smatram savršenom majkom.
Imam ja i dan danas takvih trenutaka, isto tako godinama se nisam usudila reči djetetu jasno i glasno NE, jer što ako će plakati, što ako će,...
I onda mi jednom dojadilo isto kao i cipelici, isti razlozi, osjećala sam se baš kao automat za ispunjavanje želja, i rekla sam NE, a dijete poslušalo, ne na prvu, ali vrlo brzo.
Točno se vidjelo da je laknulo i njemu, a i meni kad smo uspostavili "vođu čopora".

I dan danas se zna desiti situacija da dijete vodi mene.
Baš nedavno, nekako nam se rastegnuo odlazak na spavanje do kasnijih sati, jer je njegov jedini crtić koji je pratio u nastavcima (Avatar) počinjao taman malo prije odlaska na spavanje.

Danima (točnije tjednima) smo MM i ja kuhali u sebi, jer nam je bilo žao djetetu oduzeti crtić, a evidentno je išao prekasno spavati.

Jednu večer sam rekla dosta i odlučila da od sutra nema više. Več u jutro sam mu objasnila zašto ne može gledati taj crtić tako kasno i napisala na papir u koliko mora biti u krevetu (21.30). Njemu je bitno da to on opipljivo vidi napismeno. Stavim mu papir kraj sata, pa nema zabune.
Točno se vidjelo opet kako je laknulo i njemu i meni.
Poslije si čovjek misli, kako si sam za sebe glup.

[mishekica]

u bliskoj okolini imam 4 jarca (md, tata, sestra i frend) i primjetila sam obrazac ponasanja, nema tu drugih, samo oni.

Yay. Možda je ovo odgovor na sva moja pitanja vezana uz dijete mi.
Jest da ima tek 4 mjeseca, ali majko mila... koju volju i karakter to dijete pokazuje... Dok je nisam dobila, mislila sam da je odgoj kriv za sve.

[kloolk]

Kod nas u vrtiću provode UPS metodu (upravljanja problemnim situacijama) u što je uključena i edukacija za roditelje.
Super stvar koja funkcionira. Koga zanima može detalje pogledati ovdje.

[kloolk]

Preporučam članak

[cipelica]

juul je u ovom članku vrlo čudno interpretiran. npr. primjer sa lukom?! navesti primjer koji juul kritizira i pomoću tog primjera kritizirati njegov pristup u najmanju je ruku neozbiljno

[Lili75]

I najgore mi je da smo se svi naviknuli na njegov plač, ono svima nam je postalo normalno da je on nezadovoljan... To mi je baš tužno..

casa a i ostale mame koje imaju male mrgude, vječno nezadovoljne.Teško je to.

Al baš kao i anemona i oka, smatram da su njima još više potrebne čvrste granice i ovo o čemu priča Anemona, dijete treba imat osjećam da "mi vodimo njega" a ne ono nas.

inače sve te neke metode, pristupi, brojanja,...msilim da je najbolje nekako slijedit ono iskonsko, majčinski instinkt i postavit jasne granice,...

i dalje mislim da bez obzira što su neka djeca od rođenja zahtjevnija i traže više, nikad zadovoljna, da je odgoj tu presudan, tj. još je i bitniji nego kod easy-going djece (malo sam to pojednostavnila, al to mi se čini bit). Jer ako kažemo on/ona je takva, teška karaktera, ne može se tu ništa napravit,...onda što preostaje?

najgore je kad se čovjek trudi i trudi a ne vidi pomake na bolje, al onda možda potražit stručnu pomoć, zašto ne?

[Ms. Mar]

juul je u ovom članku vrlo čudno interpretiran. npr. primjer sa lukom?! navesti primjer koji juul kritizira i pomoću tog primjera kritizirati njegov pristup u najmanju je ruku neozbiljno

Slažem se. Za jedan članak koji djeluje ozbiljno je ovo neobično. Ako je slučajno, onda je rađen vrlo površno. Ako je pak namjerno... hm, što reći.
Bez obzira, ima tu zanimljivih stvari. Iako po meni postoje situacije u kojima djetetu jednostavno ne dajem izbor. Objasnim mu da je to tako zato što je to moja odgovornost. I ne smatram povredom dječjeg integriteta kada preuzimam odgovornost za ono za što je ono još premalo i nema ništa loše u tome.
Da mi npr. trogodišnjak želi bez držanja za ruku prelaziti cestu, ne vidim koji bih mu to izbor mogla dopustiti i s njim raspravljati pred cestom. Roditelj si ipak mora priznati i preuzeti odgovornost za neke stvari i to nije povreda dječjeg integriteta. Naravno, među bezbroj stvari koje smatramo opasnima, nepoželjnima i sl., treba razabrati i one u kojim djetetu možemo prepusiti odgovornost i davati mu je. Ali kvragu, da mi se dijete izgubi u velikom dučanu, tko bi za to bio odgovoran - ja ili dijete?

[Lili75]

Slažem se. Za jedan članak koji djeluje ozbiljno je ovo neobično. Ako je slučajno, onda je rađen vrlo površno. Ako je pak namjerno... hm, što reći.
Bez obzira, ima tu zanimljivih stvari. Iako po meni postoje situacije u kojima djetetu jednostavno ne dajem izbor. Objasnim mu da je to tako zato što je to moja odgovornost. I ne smatram povredom dječjeg integriteta kada preuzimam odgovornost za ono za što je ono još premalo i nema ništa loše u tome.
Da mi npr. trogodišnjak želi bez držanja za ruku prelaziti cestu, ne vidim koji bih mu to izbor mogla dopustiti i s njim raspravljati pred cestom. Roditelj si ipak mora priznati i preuzeti odgovornost za neke stvari i to nije povreda dječjeg integriteta. Naravno, među bezbroj stvari koje smatramo opasnima, nepoželjnima i sl., treba razabrati i one u kojim djetetu možemo prepusiti odgovornost i davati mu je. Ali kvragu, da mi se dijete izgubi u velikom dučanu, tko bi za to bio odgovoran - ja ili dijete?

tako je, roditelj treba biti RODITELJ i za to preuzeti odgovornost.
Odmah da se ogradim, nisam pročitala članak, govorim općenito o roditeljstvu.

[casa]

Sve to stoji, ali zar nije lijepo imati pozitivnu povratnu informaciju? Nije li ipak ljudski osjećati se nesretno kad dijete ispoljava nezadovoljstvo često i jako? Sve ovo o vođenju i dalje stoji, ali mnogo je lakše voditi dijete koje u tome uživa... I zapravo, meni se sada čini da sva djeca ne uživaju u vođenju. Neka djeca žele vodit, a trebaju biti vođeni. Kad ih se pušta da vode, nije im zadovoljena potreba da ih se vodi, a kad ih se vodi nije im zadovoljena želja da oni vode. Naravno, da ih treba vodit... to nije sporno, bar meni. Ali jako je teško stalno biti svjestan tuđeg nezadovoljstva zbog neispunjene želje, jer to nezadovoljstvo ne prestaje... Uglavnom, mislim da kad moj sin poodraste da ću napisat knjigu postmoderne o Drugome...

[casa]

I molim da mi netko pomogne, ako zna kako... Vjerujem da ćemo odgojem mog sina postići da on funkcionira bez urlanja, histeričnih ispada i povlačenja ako nije po njegovom. Ono što me plaši jest da mi se ne čini nimalo izglednim da ćemo odgojem postići da bude sretan čovjek, da bude ispunjen i zadovoljan, pa i kad nije kako je on zamislio. Kako dovesti do toga...vas pitam, ane kako spriječiti da tvrd orah kontrolira život obitelji, da se baca po dućanu, da vrišti ako nije čaša s prave strane... To vjerujem da ćemo znati..

[rehab]

I molim da mi netko pomogne, ako zna kako... Vjerujem da ćemo odgojem mog sina postići da on funkcionira bez urlanja, histeričnih ispada i povlačenja ako nije po njegovom. Ono što me plaši jest da mi se ne čini nimalo izglednim da ćemo odgojem postići da bude sretan čovjek, da bude ispunjen i zadovoljan, pa i kad nije kako je on zamislio. Kako dovesti do toga...vas pitam, ane kako spriječiti da tvrd orah kontrolira život obitelji, da se baca po dućanu, da vrišti ako nije čaša s prave strane... To vjerujem da ćemo znati..

Ja sam mislila da je moje dijete mrgud, ali baš da vrišti jer čaša nije na pravoj strani i sl... Toliko daleko ipak ne ide Mi nekad imamo slične ispade, prije su bili češći, a sada su vrlo rijetki. Nastojim ostati hladna i prisebna pri takvim trenucima. Ja bih mu rekla da si sam stavi čašu na stranu na kojoj želi da bude i nastojala bih ne pridavati previše pažnje takvim stvarima. Ako idete na sladoled, a on želi palačinku, rekla bih mu da ćemo prvo pojesti sladoled, a onda ćemo otići kupiti palačinku - ako se bude lijepo ponašao, bez dernjave i cmizdrenja. Ukratko, sve sam rješavala tako da će dobiti ono što želi ako lijepo to zatraži i ako strpljivo sačeka (ako mora čekati). Ako nismo u mogućnosti dati mu sada ono što želi, objasnila bih mu da sada to ne može dobiti i da će to dobiti drugi put kad mognemo. Kako spriječiti tvrd orah da kontrolira život obitelji ? Rekla bih da vi trebate preuzeti kontrolu. Što više pažnje dajete takvim ispadima i trudite mu se udovoljiti, to će se sve više kod njega učvršćivati kao normalan obrazac ponašanja. Pažnju mu trebate poklanjati kada se ponaša primjereno, a dati mu do znanja da neprimjeren način ponašanja ne prihvaćate ni pod razno i ne pokazivati mu koliko vas dira takvo ponašanje. Sve to uključuje i rad na sebi. Ja sam svjesna da nekad ne dajem djetetu onoliko pažnje i vremena koliko treba kad sam umorna, neispavana, stisnu me obaveze oko drugog djeteta ni sl. Nekad je strpljiv, kao da razumije kako mi je, a nekad krene s ispadima. U tim trenucima ne mogu tražiti samo od djeteta da popravi svoje ponašanje, nego trebam ispraviti i ono u čemu sam ja pogriješila.

[vertex]

I molim da mi netko pomogne, ako zna kako... Vjerujem da ćemo odgojem mog sina postići da on funkcionira bez urlanja, histeričnih ispada i povlačenja ako nije po njegovom. Ono što me plaši jest da mi se ne čini nimalo izglednim da ćemo odgojem postići da bude sretan čovjek, da bude ispunjen i zadovoljan, pa i kad nije kako je on zamislio.

Možda i hoćete, casa. On je još jako mali, je li tako? Mislim da je jako moguće da on ipak izraste iz većeg dijela ovakvog ponašanja, ako vi ne dopustite da prijeđe u naviku (cipelica je o tome pisala - neko vrijeme dijete ne može drugačije, a kad malo poodraste moglo bi, ako roditelji ne zaborave to od njega tražiti, već navikli na ukorijenjena ponašanja - a meni se čini da biste vi mogli to dobro odraditi). Ovo ti je onako otprilike iz vlastitog iskustva sa srednjim djetetom. Mi još vučemo neke takve momente, a vjerujem da smo ih se mogli i ranije riješiti da smo još malo pametnije postupali. Sad smo bili kod psihologa i započeli obradu pa testovi u kojima se vidi fiziološka podloga takvog ponašanja pokazuju da je u nekom momentu on tu imao problem, iako je sad u okviru primjerenom za dob, ali prema donjoj granici.

[mikka]

da, pola posla je u vlastitom ponasanju i opcenito stanju svijesti. mislim da takva djeca ustvari zahtijevaju da sebe kao roditelja dovedes u red, to je zakljucak iz mog iskustva

[vertex]

Ja mislim da casi nije problem red u glavi, niti prihvaćanje uloge vođe.
Ja ne znam jesu li nek djeca po temperamentu jednostavno takva, ili se tu ipak radi o tome da im nešto fali što roditelji ne prepoznaju.
U svakom slučaju, žao mi je da nisam puno ranije otišla na savjetovanje za D.

[Ms. Mar]

[QUOTE=vertex;2415645]Ja mislim da casi nije problem red u glavi, niti prihvaćanje uloge vođe.
QUOTE]
Meni se isto čini da casa uporno piše da nije njoj problem voditi i postavljati granice, nego joj se čini da je njeno dijete zbog toga nesretno. Casa, jesam dobro shvatila?
Ja sam kod svog dijeteta vidjela npr. da mu treba davati puno izbora i priznavati mu puno njegove odgovornosti. Zna se da sam ja vodja puta, ali postoji puno stvari gdje mu mogu prepustiti da on odlucuje. Ili mu dopustam da me razuvjeri argumentima. Vise puta promjenim misljenje jer mi on da zaista dobre argumente. Netko to moze tumaciti kao popustljivost, ja ju tako ne osjecam i ne vidim da nam to stvara problem. Mislim da bi za moje dijete bila patnja da se ja slijepo drzim svoje odluke i ne zelim cuti sto on ima o tome za reci. Cesto nadjemo neki kompromis jer mi on da novi pogled na stvari. Postoje naravno one stvari gdje nema nikakve rasprave u odredjenom trenutku. Tu uglavnom spada sigurnost i još neke slične teme. O takvim stvarima mozemo raspravljati satima ako treba, ali kasnije, kad se sprovela moja volja, da tako grubo kazem.
Na temu, kako ga nauciti da bude sretno - ja vjerujem da se to uci i moze nauciti. Ako mu se ukazuje na lijepe stvari. Npr. navecer ga pitas - sto ti je danas bilo najljepse u cijelome danu. Izradjivati drvo zahvalnosti (svatko napise nesto zbog cega je sretan ili na cemu je zahvalan)... To su sitnice koje dijete uce osvjestavati dobre stvari u zivotu. Ali osnovni preduvijet da netko bude sretan jest da bude sretan sa samim sobom, odnosno da prihvati sebe. A tu ces mu najvise pomoci tako sto ces ga ti prihvatiti sa svim njegovim osobinama, takvog kakav je. I vjerujem da prvo treba biti fokus na tome, a tek onda na ispravljanju nepoželjnog ponašanja.
Mislim da moraš otkriti postoji li ipak neka nezadovoljena potreba iza njegovih želja. Ne tvrdim da je tako. Ali ja bih recimo od tuda krenula jer bi me kopkalo, ako to ne otkrijem da su svaka metoda, način ili stil nevažni.

[Anemona]

Mislim da bi za moje dijete bila patnja da se ja slijepo drzim svoje odluke i ne zelim cuti sto on ima o tome za reci.

Ovo bi bila patnja za svako dijete.

[Lili75]

I molim da mi netko pomogne, ako zna kako... Vjerujem da ćemo odgojem mog sina postići da on funkcionira bez urlanja, histeričnih ispada i povlačenja ako nije po njegovom. Ono što me plaši jest da mi se ne čini nimalo izglednim da ćemo odgojem postići da bude sretan čovjek, da bude ispunjen i zadovoljan, pa i kad nije kako je on zamislio. Kako dovesti do toga...vas pitam, ane kako spriječiti da tvrd orah kontrolira život obitelji, da se baca po dućanu, da vrišti ako nije čaša s prave strane... To vjerujem da ćemo znati..

Draga casa,
ja nekako imam osjećaj da vi sve odrađujete onako kako treba,al opet nekako nikako polučit uspjeh !!

nemam osobno iskustvo al vjerujem da je ovo što predlaže vertex najbolje rješenje za sve vas: njega i vas kao obitelj. Ja bih otišla psihologu, pa kad mi treba pomoć za zub idem zubaru, kad mi treba pomoć za bilo što idem stručnjaku iz tog područja. Olakšajte njemu i sebi! sretno!!!

Otiđite kod nekog provjerenog, nemaš što izgubit a možeš samo dobit!

Držim fige da jednog dana izraste u opuštenog veseljaka, iako to tebi sad izgleda nemoguća misija.
E da i mislim da se neki ljudi jednostavno rađaju s lakoćom postojanja ili upravo suprotnim, al valja se ipak prilagodit svijetu oko nas (ne mislim na ukalupljivanje)!

Tko voli mrgude, nezadovoljne non-stop, iskreno ja NE, kad vidim muža smrknutog,ja odmah bjež u drugu sobu, da mi ne pređe njegova eenrgija ha,ha,...

[rehab]

Na temu, kako ga nauciti da bude sretno - ja vjerujem da se to uci i moze nauciti. Ako mu se ukazuje na lijepe stvari. Npr. navecer ga pitas - sto ti je danas bilo najljepse u cijelome danu. Izradjivati drvo zahvalnosti (svatko napise nesto zbog cega je sretan ili na cemu je zahvalan)... To su sitnice koje dijete uce osvjestavati dobre stvari u zivotu. Ali osnovni preduvijet da netko bude sretan jest da bude sretan sa samim sobom, odnosno da prihvati sebe. A tu ces mu najvise pomoci tako sto ces ga ti prihvatiti sa svim njegovim osobinama, takvog kakav je.

Ovo mi radimo, onda on u jednom trenutku kaže : Hajde mama, nemoj me više pitati Baš me otpili

[Peterlin]

Ja sam mislila da je moje dijete mrgud, ali baš da vrišti jer čaša nije na pravoj strani i sl... Toliko daleko ipak ne ide Mi nekad imamo slične ispade, prije su bili češći, a sada su vrlo rijetki. Nastojim ostati hladna i prisebna pri takvim trenucima. Ja bih mu rekla da si sam stavi čašu na stranu na kojoj želi da bude i nastojala bih ne pridavati previše pažnje takvim stvarima. Ako idete na sladoled, a on želi palačinku, rekla bih mu da ćemo prvo pojesti sladoled, a onda ćemo otići kupiti palačinku - ako se bude lijepo ponašao, bez dernjave i cmizdrenja. Ukratko, sve sam rješavala tako da će dobiti ono što želi ako lijepo to zatraži i ako strpljivo sačeka (ako mora čekati). Ako nismo u mogućnosti dati mu sada ono što želi, objasnila bih mu da sada to ne može dobiti i da će to dobiti drugi put kad mognemo. Kako spriječiti tvrd orah da kontrolira život obitelji ? Rekla bih da vi trebate preuzeti kontrolu. Što više pažnje dajete takvim ispadima i trudite mu se udovoljiti, to će se sve više kod njega učvršćivati kao normalan obrazac ponašanja. Pažnju mu trebate poklanjati kada se ponaša primjereno, a dati mu do znanja da neprimjeren način ponašanja ne prihvaćate ni pod razno i ne pokazivati mu koliko vas dira takvo ponašanje. Sve to uključuje i rad na sebi. Ja sam svjesna da nekad ne dajem djetetu onoliko pažnje i vremena koliko treba kad sam umorna, neispavana, stisnu me obaveze oko drugog djeteta ni sl. Nekad je strpljiv, kao da razumije kako mi je, a nekad krene s ispadima. U tim trenucima ne mogu tražiti samo od djeteta da popravi svoje ponašanje, nego trebam ispraviti i ono u čemu sam ja pogriješila.

Samo da potpišem ovo. Moje iskustvo s mlađim sinom je baš ovakvo. I moram sama sebi priznati da dijete uglavnom nije bilo problem, problem sam bila ja i moja očekivanja. Kad sam uspjela naći način da to svedem na pravu mjeru, riješilo se i sve s djetetom. Zaista-ključna rečenica je "treba preuzeti kontrolu". A kako - tu nema recepta, svaka obitelj mora naći svoj ključ za svakog svog člana.