Nela,evo napisat ću ti konkretno što smo mm i ja napravili:
Sjeli smo, nisam mu ništa kljucala, majkemi
i dogovorili smo što nam je najbitnije da se riješi: udaranje, griženje, psovanje. I dogovorili smo se da ga nakon takvog ponašanja stavimo 4 minute na stolicu. Koliko god puta se on dignuo sa stolice. toliko puta sam ga vratila. I to nam je bila zabava cijeli jutro, valjda sam ga 100 puta vratila sigurno.
Moram priznati da se ponašanje promijenilo na bolje u roku od tri dana. Ovo naravno ne koristim za gluposti tipa nisi pospremio sobu ili oprao ruke.
Probaj, ništa ne kišta. Možda upali, možda ne.
Eh, ljutnja...Njome nam je obilježeno cijelo djetinjstvo, od prvog dana pa sve do cca 6 godina.
Moj stav prema ljutnji je da je prije svega treba osvijestiti (da dijete zna što se događa u njemu), nikako ignorirati ni negirati. Nikako nisam za napucavanje jastuka t lopte i slično, mislim da nije dobro ljutnju ispoljiti pokretom (neću reći da podsjeća na agresiju, ali ljutnja raste kad uključimo fizičku komponentu). To je osjećaj koji bi trebalo riješiti iznutra (dugo sam imala problema s potisnutom ljutnjom, pa otprilike znam što govorim).
Puno nam je pomogla i slikovnica Kada se ljutim, ali tek s 5,5 godina.
Casa, mom perfekcionistu i ljutku strašno je pomoglo odrastanje, valjda će i tvome. Kakav je emocionalno, otvoren ili zatvoren? Otkad radimo na tom planu puno puno je bolje.