posvojena vs. biološka djeca u istoj obitelji

[Vrijeska]

Imam nekoliko pitanja o obiteljima koje imaju vlastitu djecu, no odluče usvojiti još koje dijete.

Razlikuje li se odnos roditelja prema posvojenoj i prema biološkoj djeci? (vjerujem da ne, ali postoje li situacije kada možda novostečena ljubav prema usvojenom djetetu "zakaže"?)

Kakav je međusoban odnos djece? Znaju li povrijediti jedni druge? Znaju li usvojena da nisu "prava" djeca i osjećaju li se manje vrijednima? Treba li djeci reći da nisu "prava" braća i sestre?


Itd.

Vjerujem da su svi odgovori mogući, ali me zanima konkretno iz prakse je li takav suživot ostvariv? Kako pripremiti obitelj na usvajanje i sl.?

[Zdenka2]

Ne mogu odgovoriti pouzdano na tvoje pitanje, jer nemam to iskustvo. Ali, budući da sam mama posvojenog sina razmišljam o tim pitanjima.

Moj osjećaj i moje mišljenje je da to nije problem roditelja - mislim da u njihovom odnosu prema djeci nikakvu ulogu ne bi igralo koje je dijete posvojeno, a koje rođeno. Ali, mislim da djeca u takvim situacijama imaju problem. Moj sin zna da je posvojen i zna sve o svom porijeklu - jedna od važnijih stvari koje su ga mučile u pogledu toga jest da on nije isti kao drugi - zašto je sve moje prijatelje njihova mama rodila, a mene nije? Trebalo mu je dosta vremena da to (barem za ovaj uzrast) savlada, no, kad bi ta razlika postojala unutar naše obitelji, mislim da bi ga to negdje duboko u njemu uvijek mučilo. Ja bih htjela još jedno dijete i htjela bih da ne bude rođeno ni udomljeno nego baš posvojeno, tako da djeca budu jednaka.

Inače, mislim da se dosta rijetko događa da u nekoj obitelji ima i rođene i posvojene djece, jer se djeca ne daju na posvojenje obiteljima s djecom. Može se dogoditi da obitelj posvoji dijete i da se onda rodi još jedno. I taj problem se može prevladati roditeljskom ljubavlju, ali mislim da je to za djecu dosta teško.

[Vrijeska]

Inače, mislim da se dosta rijetko događa da u nekoj obitelji ima i rođene i posvojene djece, jer se djeca ne daju na posvojenje obiteljima s djecom.

ovo nisam znala... (iako imam jedan primjer gdje je tako - starije dijete biloško, mlađe usvojeno - istina nakon nekoliko godina što je bilo udomljeno i kada je biološki roditelj dao dozvolu)

Dakle, ako ja imam svoje već rođeno dijete, onda ne mogu usvojiti nego samo udomiti dijete?

[Amalthea]

Inače, mislim da se dosta rijetko događa da u nekoj obitelji ima i rođene i posvojene djece, jer se djeca ne daju na posvojenje obiteljima s djecom. Može se dogoditi da obitelj posvoji dijete i da se onda rodi još jedno. I taj problem se može prevladati roditeljskom ljubavlju, ali mislim da je to za djecu dosta teško.

Da, ali ja znam za primjer u kojem je dijete posvojeno, a nakon toga su imali svoje, biološko, dijete.

[emily]

Dakle, ako ja imam svoje već rođeno dijete, onda ne mogu usvojiti nego samo udomiti dijete?

teoretski nema prepreka da ne usvojite dijete, ali buduci da je tako malo "raspolozive" djece, a puno zahtjeva za usvojenjem, mislim da se prednost daje parovima bez djece

mislim da je puno lakse udomiti dijete
a kasnije, ako se stvore uvjeti (npr. rasciste se odnosi koji su ranije prijecili usvojenje) to dijete moze biti i usvojeno, i sigurno onda prednost pri usvojenju imaju udomitelji, ako to zele

[Zdenka2]

Emily ima pravo - nema zakonskih prepreka da posvojite dijete, ali razumljivu prednost imaju oni parovi koji ne mogu imati biološko dijete. Moraš znati da parova koji traže djecu ima mnogo, mnogo više nego djece i to svake godine sve više. Ja isto znam ljude koji imaju i posvojeno i biološko dijete, ali to je ili 1. bilo davno 2. biološko dijete se rodilo nakon posvojenja.

Znam par koji ima dvoje biološke djece i kandidirali su se za udomljenje. Tamo su im rekli da realne šanse za posvojenje nemaju, ali za udomljenje da. Ako udomljeno dijete slučajno nekad dobije uvjete za posvojenje, udomitelji imaju prvenstvo, no to je jako neizvjesna stvar. Udomljenje je od početka sasvim nešto drugo od posvojenja - posvojenjem dijete postaje tvoje dijete i rođak svih tvojih rođaka, sa svim pravima koja iz toga proizlaze. Udomljeno dijete živi kod tebe, ali ima i relaciju sa svojom biološkom obitelji, a državne službe vrše nadzor nad njim.

[čokolada]

Kroz godinu dana čekanja na posvojenje švrljala sam naokolo tražeći ljude koji su već posvojili. Tako sam naišla na supružnike koji su već imali svoje biološko, a kasnije su uspjeli i usvojiti (predškolsko) dijete. Jedva su im prihvatili molbu, stalno im govorili da nemaju nikakvu šansu...ali ipak iz jednog Centra su ih nazvali i ponudili dijete. Kako su mi objasnili, za njih su se odlučili jer su medicinari, a dijete je imalo neke zdravstvene smetnje, pa su u Centru procijenili da će se oni, obzirom na struku, oko toga u ZG najbolje pobrinuti.

Inače, on topic, mislim da dijete "različitog porijekla" u istoj obitelji negdje u nekoj fazi sigurno kopka "a zašto baš ja". Sve je to fina paučina emocija, ponekad je dovoljna možda sitnica, nečija nesvjesna reakcija ili primjedba okoline (unatoč velikoj ljubavi roditelja) da se u dječjoj glavi stvori problem. Osjetljivo je to pitanje...najlakše je reći: ma, kad malo odraste shvatit će, ali upravo u tom "nezrelom" periodu života tragovi su najdublji.
(Oprostite mi, ovdje se malo, u mislima, nastavljam na onaj topic o homo-posvojenjima i mogućoj reakciji okoline, tj. posljedicama za dijete.... )

[momtobe]

Evo, ja znam primjer obitelji koja je prvo posvojila dijete, a onda dobila i svoje biološko dijete, niti godinu nakon. Danas su oboje odrasli ljudi, ali posvojeni sin oduvijek pati i osjeća se manje voljen, manje vrijedan, manje kvalitetan. Inače je teška narav i sigurno je bio teži svojim roditeljima za odgojiti, a njegova sestra je uvijek bila dobro, poslušno dijete, izvrstan student... Teško je reći što je tu uzrok a što posljedica, no u glavi posvojenog djeteta to što zna da je posvojeno- je krivo za sve.

[Zdenka2]

Teško je reći što je tu uzrok a što posljedica, no u glavi posvojenog djeteta to što zna da je posvojeno- je krivo za sve.

Iako sam se malo više gore izjasnila da mislim da je razlika između djece "skliska", ipak ne razumijem ovo. To što dijete koje je posvojeno zna da je posvojeno je krivo za sve? Krivo? Za što? Kao što sam već rekla, imam posvojenog sina koji je dovoljno velik (5,5 godina) da zna da je posvojen i još mnogo toga. Da, naravno, nije to bilo piece of cake savladati, ali, ruku na srce, kad gledam oko sebe, vidim malo djece kao što je moj sin i malo odnosa roditelj dijete, kao što mi imamo sa sinom. Moj sin je meni ispunjenje najljepših snova o majčinstvu, on je sretno, pametno, dobro, lijepo dijete, puno ljubavi. Zvučalo to kako god, ja mogu iskreno reći da mi je drago da nisam rodila, jer sam dobila sina koji je nadmašio moje želje i nade. Ono na što sam ja mislila je isto ono što kaže Čokolada - to su finese razlike između djece koje nemaju veze s odnosom roditelja prema djeci. Kad čujem ovakve primjere kakav navodi momtobe više se pitam o roditeljima nego o djeci. Jesu li oni doista prihvatili sina? Potpuno jednako kao kćer?

[Metvica]

ne bih tako daleko išla u procjeni
teško je reći što je kokoš a što jaje
naravno, vrlo je osjetljivo ovo pitanje za cijelu obitelj
ipak, vjerujem da nije uvijek u moći roditelja da dijete izraste u kompletnu i sretnu osobu - mislim da i najbolji biološki roditelj može dobiti takvo dijete s kojim je stalno neki problem
pa tako i najbolji usvajatelj naprosto dobije težak "materijal"
a usvojeno dijete uvijek može reći "takav sam jer nisam vaše biološko dijete" (tako sam i razumjela prethodni post - da dijete svoj neuspjeh i loš osjećaj pripisuje činjenici usvojenja)
sjećam se dana kad sam se nekad osjećala tako neshvaćeno da sam željela vjerovati da sam usvojena i da me zato "ne vole", ali mi je bilo krivo što sam fizički toliko nalik roditeljima da se nisam mogla niti početi uvjeravati da nisam "njihova"

[CVUKUT]

Razgovarala sam sa dosta ljudi koji su posvojili decu, među njima je bilo i samohranih majki (one su ipak prvo bile udomiteljice deci jer je to bio lakši način da ih kasnije posvoje), čula razna iskustva, pročitala puno literature i, što je najvažnije, upoznala puno ostavljene dece te uspela da poprilično sagledam njihov problem. Ako ljudi imaju prave motive za roditeljstvo, znači ne ono da ima ko da ih gleda po starosti ili da imaju kome ostaviti imanje, već gaje iskrenu ljubav prema deci i žele da svoj život podele i upotpune sa nekim malim bićem, onda nije bitno da li će ga roditi ili posvojiti, jer će njihovi postupci i odgajanje biti u skladu sa tim motivom. U tom slučaju nema problema. Zapravo, detet neće imati neki veći i nerešivi problem. Naravno da je doba adolescencije teško za svu decu i sve roditelje, biološke ili ne, i to treba tako shvatiti.
Činjenica je da usvojitelji, oni sa ispravnim motivom, mnogo više ulažu u detet, provode sa njim više vremena i to vreme je kvalitetnije, obazriviji su u davanju informacija na gomilu pitanja koje detet postavi, neki se čak i previše zaštitnički postave. Iz prezaštićenosti, npr. mnogi deci nisu rekli da je posvojeno. Kad tako vitalnu stvar dete čuje od nekog drugog onda to naravno mora da stvori problem. Detetu tu činjenicu ne treba govoriti stalno, shodno njegovom uzrastu i u prikladnim situacijama. Ono treba sa njom da odrasta, pa mu tako nikada neće biti strana niti ga jednog dana šokirati.

Mojoj prijateljici, koja je posvojila dete na uzrastu od 3.5 godine, je tako njena, sada šestogodišnja devojčica nedavno rekla kako je shvatila da je ona nije rodila ali "...ti si ipak moja rođena majka i neoprostivo je što me je ta žena ostavila, pa šta ako nije imala para da me izdržava, a kako se ti i tata mučite i radite"!!!! Da, da, to su reči i rezon deteta od 6 godina.

A, što se tiče odnosa biološkog i posvojenog deteta, pa mislim da on isto tako zavisi od 1000 okolnosti, koje se ne mogu predvideti, kao što je to slučaj kod starijeg i mlađeg biološkog deteta, pa čak i kod blizanaca.

Duboko sam uverena da je ljubav roditelja potpuno ista. Imam dve devojčice i spremala sam teren (čitaj materijalne uslove) za posvajanje dečaka. Nažalost, za njegovo izdržavanje je trebalo mnogo više jer je invalid, pa mi je bilo potrebno i više vremena da obezbedim sve uslove. Tako me je pretekla jedna skandinavska mama. Kada je on otišao sa njim je otišao i deo mog srca. Evo, već mesecima, ne prođe dan a da ne otplačem partiju, a moje devojčice, čak i kad vide senku na mom licu znaju da je to zbog njega i svim silama se trude da me oraspolože.

[CVUKUT]

ISPRAVKA ".....DETETU TU ČINJENICU T R E B A GOVORITI STALNO..."

[sanja74]

nisam se do sada uključivala u ovu temu, bila mi je preosobna (i prebolna)..

ove godine sam trebala 2 puta postati mama.
jednom posvojenom djetetu, drugi puta biološkom (u trenu posvojenja smo znali da sam trudna). nažalost, trudnoće se nije održala.

da je odluka o posvojenju potpuno ispravna za nas, znala sam tek kad sam prije godinu dana imala ET (i mislila da postoji velika šansa da zatrudnim). MM i ja smo odlučili da bez obzira na ishod postupka predamo molbu, i "otvorimo vrata" posvojenom djetetu da uđe u naš život.

nadam se da ću jednom ponovo postati mama, i sigurna sam da ćemo to dijete obožavati beskrajno poput naše kćeri bez koje mi sada život izgleda totalno prazan.

nije bitno kako se obitelj stvorila, od kuda i kako djeca.. bitna je ljubav koju im pružate.
a hoće li sve ispasti savršeno? naravno da ne! ali to nema veze sa porijeklom djeteta. uostalom.. ne živimo u bajkama.
samo ih pričamo našim mališanima..

mi smo pronašli naše zlato.

[Zdenka2]

[Metvica]

sanja, i ovim putem

[Natasa30]

Od Annabel prijateljica je posvojena a oni imaju jos dvoje svoje djece. Oni su jevreji a posvojili su kineskinju. Svi se vole bezgranicno i naravno mala zna da je posvojena. Nikad se nesvadjaju i nikad nije bilo nikakvih ispada, mama kaze. Jednostavno im je sve objasnjeno i sve je super. Mama je prvo rodila dvoje djece i onda isla na usvajanje.