 |
|||
Tranzicija kod porođaja - što i kako?
Već dugo hoću to pitati, sad kad sam blizu poroda me baš zanima.
Cure koje su rodile prirodno spominju pojam tranzicije u porodu.
Možete mi malo objasniti na što se to točno odnosi?
Ja u svom naglom, induciranom, zdripanom porođaju uopće nisam zamijetila neke faze, sve je bilo brzo i intenzivno. Nadam se drugom prirodnijem porodu...
u oba poroda je ta faza ostala u najjasnijem sjećanju
Meni je specifično to što sam imala užasan poriv za tiskanjem a još je bilo prerano, i to mi je oba puta bilo najteže.
S time da je duljina trajanja bila bitno različita, prvi put cca pola sata a drugi put cca par minuta
Blagodati drugog poroda
Tranzicijom (a ja dugo nisam znala da se to zove tranzicija) ili prijelaznom fazom se smatra zadnji period prvog porodjajnog doba, do momenta izgona, odnosno pocetka drugog porodjajnog doba. Bas razmisljam ovih dana kako imamo ruznu rijec za rodjenje djeteta-izgon!
Tranzicija je otprilike doba otvaranja od 7 do 10 cm. To je ono najzahtjevnije, ali i najkrace razdoblje.
Niš mi nije jasno.
To je meni bilo ono razdoblje kad sam u mukama naredjivala MM-u: Idi van po njih, trazi ih, nek odmah dodju...ja vise ne mogu....
Ja ću tiskaaaati..baš me brigaaaa...e baš tako...
Fidji, jel ti zelis o tjelesnim manifesacijama ili onim psihickim?
Fizicki, to je ono sto dijanam kaze. A sto se osjecaja tice...
Mene je u sva tri poroda tranzicija (iliti "sat ocaja") opako dernilo. Doduse u ovom trecem najslabije, odnosno, bila sam negdje u nekom zabacenom kutku mozga donekle svjesna da sam u tranziciji... Uglavnom mijesali su mi se osjecaji nemoci, klonulosti, zelje da se sve zavrsi kako god bilo. To ti je onaj trenutak kad i rodilja koja zeli prirodni porodjaj razmislja o epiduralnoj (makar je naravno prekasno), drozgama svih vrsta i podvrsta, samoubojstvu, ubojstvu drugih... ok, karikiram, uglavnom se osjecas da vise jednostavno ne mozes.
Ja sam sad zadnji put izjavila, ja cu sad malo plakati nad svojom sudbinom... Ali srecom MM je bio pripremljen i spreman na to. Zapravo najbolje je kad te netko jednostano podsjeti na to da ce beba uskoro van.
meni nije bilo tako strašno.
trajalo je nekih 40 min, najgore je bilo što sam jaaako htjela tiskati a nisam smjela. više naporno nego izvanzemaljski bolno. psihički mi nije bilo baš teško, samo se ne sjećam najbolje tog dijela, onako izmaglica... ali se sjećam da sam mm-u za neke trudove govorila, ovaj je baš bolio - dakle imala sam snage njemu objasniti da sam ok i držim konce u rukama. :namig:
i strašno me živciralo što sam se držala za rukohvat stola na nekom spoju a krčmar mi pomicao ruku niže da me ne žulja... hebemu pusti me na miru!
Ja se sjećam osjećaja da ne mogu više, onako totalna nemoć, očaj, plakala sam.
...ako je to ona faza na koju mislim da je..onda pretpostavljam da je bilo onda kad sam si izgrizla usta, a med.sestra i MM su mi stavili mokru gazicu na usta koju sam bijesno zafikarila nekamo (mislim čak i na hodnik ispred boksa)...i dok sa skidala baš sve zvijezde s neba doktoru koji mi nije htio pomoći...i dok je MM ispričavajuće se uvjeravao curke iz predrađaone (zatvarajući vrata da me ne slušaju) da valjda neću još tako dugo...
...mislim da me je bolilo....
isto, baš isto ovakoivonna prvotno napisa
Sad mi je sve jasno.
kaj da velim, kada prođe - onda je cerek. to su onda vojničke priče
ali tada :shock: - pain!
bitno je vraćati se na fokus - došla sam roditi svoje dijete, uskoro ću cmakati bebača!
sto su mi porodi kraci, ta mi je tranzicija sve intenzivnija. kraca ali intenzivnija
sest mjeseci nakon zadnjeg poroda nisam mogla ni pomisliti na jos jedan porod a da ne padnem u depresiju
totalna nemoc, intenzivne i dugacke kontrakcije, ma opci raspad sistema... sreca da sam citala o tome prije poroda u searsovoj the birth book a tamo je bas dobro opisana, to me drzalo na povrsini...
kad je leo napunio sest mjeseci, ocaj je poceo jenjavati. ali me jos nije do kraja napustio...
Evo malo ohrabrenja prvorotkama
Ja se ne sjecam da je moja faza tranzicije bila takva. Bila je bolna i trazila je izdrzljivosti, ali se ne sjecam da sam se gubila ili da sam ijednom pomislila "ja ne mogu vise" ili ista blizu toga. Nije bilo tako strasno.
dijanam, jesi bila na dripu? ja ne znam kako bi bilo bez dripa, pretpostavljam dulje ali... više ili manje bolno?
Upravo tako, ubacila sam ja i koje tiskanje u cijeloj toj muci. Znam samo da sam Dr. kad je dosla pitala: Jel ovo najjace sto ce me bolit, hoce li jace bolit?...Ja ću tiskaaaati..baš me brigaaaa...e baš tako...
A zapravo sad kad gledam unatrag - imala sam stvarno lagan porod - na stol legla oko 18 mislim - rodila u 19.34
Ja se čudim ženama koje imaju snage vrištat, psovat, udarat...
Da mi je bar netko tada rekao da prolazim kroz "najžešću" fazu.
U toj su mi fazi valjda šibnuli drip. Sjećam se samo da su mi se trbušni mišići sami od sebe stezali a ja se, bez svoje volje, savijala i tiskala (makar nisam smjela). Također spadam u šutljive rodilje jer nemam energije za reći a. Interesantno kako se više sjećam nekih detalja stanja svoga uma, nego same boli. Npr. znam da je ispred mene na zidu bio ooogroman sat, a ja nisam znala očitati s njega koliko je sati.... Također, sjećam se vlastita fokusiranja na uzorak svoje spavaćice - rombovi, sami rombovi...
klia, meni je tako bilo i bez dripa... bas tako - sve se odvija bez mene a ja sam totalno nemocna...
jedino sto ti je bilo bolje su - rombovi! ja sam sva tri puta imala istu spavacicu - s pcelama (vise lice na ogromne muhe zunzare - fuuuuujjjjj)
marta, hvala ti što si me prosvjetlila. Mene je bilo UŽASNO sram što sam nekih pola sata prije nego što sam rodila k'o zadnja bijednica išla žicati doktora epiduralnu i nikako si to nisam mogla oprostiti. Sad vidim da je to normalna reakcija - srećom, stvarno je bilo prekasno.
Ono što je mene u tom periodu tranzicije ubilo u pojam jest da mi je samo pola sata prije doktor rekao da sam na 5 prstiju i da će mi trebati još minimalno 5 sati. Da mi je rekao (a nije mogao znati da ću se preostalih 5 cm otvoriti u ekspresnih sat vremena) da ću roditi za jedan sat mislim da ne bih bilo toliko neizdrživo, ali mene je u stvari satrla pomisao na to da me čeka još minimalno 5 takvih sati i da ću izgubiti svu potrebnu snagu za izgon.
Nakon što sam ovo pročitala možda ću si (jednog dana) lakše oprostiti što u toj fazi uopće nisam mislila na Kalebovu dobrobit, nego bih (da sam mogla - na sreću, bilo je prekasno) uzela bilo što protiv bolova. Nimalo se ne ponosim time, no tako je bilo i sad mi je jasnije i zašto.
LR mislim da ti tu doista nema nista za oprastanje il neoprastanje. fora je u tome da, pod jedan, doktori previse pricaju gluposti, a pod dva, taj osjecaj u tranziciji je normalan samo u nasem porodiljstvu (jel se to tako kaze) potpuno neprepoznat.
Felix editirala neprimjerenu rijec
Prvi put sam dobila drip i bilo je baš teško za izdržati jer sam imala osjećaj da su kontrakcije spojene i nisam se imala vremena odmoriti, a drugi put sam bila bez dripa do zadnjih 5 minuta i nemam pojma zašto su mi ga i onda šibnuli.
Bez dripa je bilo super - kontrolirala sam se odlično, uspjevala sam prodisati svaki trud i točno sam osjećala kako se bebica spušta.
Luna, nemoj si nikako predbacivat osjecaj krivnje za trazenje epiduralne u tom kriticnom trenutku. Time sto rijecima trazimo epiduralnu u stvari ne trazimo epiduralnu nego da damo do znanja da smo u krizi i da nam je potrebna pomoc i podrska.
Ja sam na mom (drugom) porodu imala doulu i s njom dogovor da ne odbijam epiduralnu apriori ali da ako je zatrazim da me pokusa usmjeriti na druge nacine. naravno, kada smo o tome razgovarali mjesecima prije poroda to je bila cista apstrakcija. Al kad je doslo vrijeme i mene lupila "bespomocna minuta", moja doula je tocno po dogovoru, k'o vurica, rekla "a da probas prvo pod tus pa da onda vidimo kako je?" i tako smo skrenuli temu s epiduralne i ubrzo skuzili da sam u tranziciji i da je to to.
Nije "moment slabosti" nista cega se trebamo sramiti, on je prirodan dio poroda. Ono cega se kao drustvo trebamo sramiti je da najcesce nemamo podrsku koja nam je potrebna u tim trenutcima da prebrodimo taj najtezi dio.
svi osjećaji nemoći, prejakog bola i svi porivi u tranziciji su normalni.
samo nije normalno od žene očekivati da u tim trenucima obavezno šuti, kao fol "štedi energiju"
mislim, to da bi se zbog toga trebale sramit mi je stvarno ono.
i sve što ti tad treba je da te netko uvjeri da si blizu finisha, da se porod bliži kraju i da treba izdržati još skroz malo i beba je tu i nema više boli
evo pisala kad i Ančica, potpisujem.
Ne znam, nikad nisam okusila drip. Ali, evo litala spominje da je njoj bilo tako i bez dripa, tako da ja to ne bi vezala iskljucivo za drip, ali vjerujem da je ipak malo teze s njim.
ovo potpisujem, stvarno sam dobro morala proći svoj porod u glavi da se sjetim točno kako je bilo, a eto dijanam opisa.Evo malo ohrabrenja prvorotkama
Ja se ne sjecam da je moja faza tranzicije bila takva. Bila je bolna i trazila je izdrzljivosti, ali se ne sjecam da sam se gubila ili da sam ijednom pomislila "ja ne mogu vise" ili ista blizu toga. Nije bilo tako strasno.
Hvala vam, cure.
Istina je, samo mi je trebalo da mi netko kaže da sam blizu - onih 5 cm koji su mi bili u glavi u potpunosti su me demoralizirali. Eh, da sam znala da sam pola sata od finiša, mislim da bih propjevala te zadnje trudove...
ah to je jedan od razloga sto mene ljute doktori. cemu prognoze rodit cete sad, za tri sata, za pet dana...ko da oni to uopce znaju. bilo bi puno logicnije i ljudskije da ako vec moraju komentirati kazu nesto ohrabrujuce.
[quote="Luna Rocco"]Ja mislim da si ti Luna prestroga prema sebi! Kolko znam, ti si imala indukciju + veliku bebu i ja ti se divim da si to izdržala! Ja sam također htjela prirodan porod i borila se za njega koliko sam god mogla, ali mislim da bih u tvom slučaju pristala na carski... Mislim da ti možeš biti samo ponosna na svoju izdržljivost!
Potpisujem u potpunosti!
Luna,
ja se dobro sjecam tranzicije. ta faza stvarno nije dugo trajala ali je bila dosta dramaticna. imala sam strahovit nagon za tiskanjem, tj. pritisak na debelo crijevo, potpuno me obuzeo osjecaj panike, malo sam cak kao izgubila svijest od boli, dva puta sam cak rekla "ne mogu, ne mogu" na sto mi je babica hladno rekla "je, gospodjo pa ak vi ne mozete, ja ne znam tko ce"
mislim stvarno da su totalno bezobrazni
otkud njemu m.da da daje takve pausalne ocjene koliko ce kojoj zeni trebat da se otvori. bas mi dignu zivac...
inace, meni je ovaj zadnji put bilo najteze. al sam u 705 pogledala na sat i znala da je kraj blizu. da nece trajat duze od pola sata, maksimalno 45minuta, sat vremena...
i trajalo je nepunih 25 minuta. bilo je pakleno, al da sam mislila da ce trajat satima, mislim da bih se i ja prepustila da umrem
vrlo slican slucaj kod mene. od kad su me prikopcali na drip do tranzicije me uopce nitko nije pregledao, nego je sestra samo ulazila i trgala one papirice od ctg-a, nosila bi ih doktoru, a u daljini se culo "ova je prvorotka, ta nece do jutra", tako da je meni isto to najteze palo jer sam mislila da ce ta bol trajati satima. da mi je netko rekao da je to tranzicija i da cu za 15 minuta roditi, sasvim bih drugacije to podnjela, sigurna sam.mislim stvarno da su totalno bezobrazni
otkud njemu m.da da daje takve pausalne ocjene koliko ce kojoj zeni trebat da se otvori. bas mi dignu zivac...
inace, meni je ovaj zadnji put bilo najteze. al sam u 705 pogledala na sat i znala da je kraj blizu. da nece trajat duze od pola sata, maksimalno 45minuta, sat vremena...
i trajalo je nepunih 25 minuta. bilo je pakleno, al da sam mislila da ce trajat satima, mislim da bih se i ja prepustila da umrem
Evo vidim, sve pišete koliko je tranzicija otprilike trajala, a meni se čini da je bila puno duža od 25 minuta! :?
to je valjda skroz individualno, od poroda do poroda.
meni je recimo na prvom porodu pod dripom i u ležanju trajala oko cca 20min-pola sata.
na drugom je to bila doslovno minuta-dvije. mislim da je meni voda jako olakšavale te najteže trenutke.
Luna, ja mislim da doktori bez veze daju te procjene i valjda prema tome kako ocjene zenu ili dodaju ili oduzmu, vec prema tome sta misle da ce je bolje motivirati.
Inace, potpisujem Martu.
Kod mene je procjena trajanja poroda ovisila o trajanju rukometne utakmice
Prvi porod sa dripom, trajao cca 7 sati + 2h vozikanja sa puknutim vodenjakom i traženja bolnice gdje će pustiti muža, pola od toga vremena sam osjećala da ne mogu više, da se gubim, na kraju sam željela da se sve završi pod bilo koju cijenu, stvarno mislim bilo koju. Znam da sam se pokušavala suspregnuti da ne vrištim jer me je bilo sram, a tada su krikovi koji su se prolomili iz mene bili valjda gori nego da se nisam susprezala. Babica mi je govorila da prestanem vrištati, da se druge rodilje budu prestrašile, i neka pogledam kako se mlada rodilja u susjednom boksu super nosi sa trudovima. Zabunom su mislili da mi je to drugi porod, pa su valjda i drip nafrljili kao višerotki. Nitko mi nije ništa govorio niti objasnio. Beba 3580gr.
Plakala sam satima i danima poslije poroda, bila je epiziotomija i sve ostalo; to nije bilo nikako ono što sam ja željela od toga tako očekivanog i priželjkivanog trenutka.
Drugi porod; osjetila sam da je stvarno porod a ne zafrkancija tek pred sam kraj, možda nešto više od pola sata; sjećam se da sam mislila da to još nije ono pravo jer nisam niti blizu nikakve faze očaja kao u prvom porodu, da ja mogu još izdržati, prvo grrr ispustila sam kad je glavica već išla van, a kada su babice dotrčale i rekle da se okrenem na leđa ja sam pomislila "pa nemoguće da je već to". Porod je trajao cca 24h, bez dripa. Beba 4550gr.
ja se stvarno ne sjećam da me u netkom trenutku strašno bolilo niti sam gubila svijest, kad sam osjetila potrebu za tiskanjem odmah je došao dr. bila sam skroz otvorena i rekao mi da tiskam. ali nakon prvog tiskanja kaže on meni "e neeee tako tako, tako nećemo ništa postići", to me ubilo u pojam, samo sam mislila da ja to neću moći ali na sreću da je to stvarno tako prirodno da ide samo od sebe, samo te ta glupa izjava izbedira u tako osjetljivom trenutku!
uglavnom i mene je najviše mučilo koliko dugo će sve to trajati i koliko jače će me boliti. danas kad se sjetim poroda sve mi je divno i nadam se da će i drugi biti takvi!
Tina, jesi drugi put imala epizitomiju i je li ti sve ostalo na mjestu ili se spustilo?
netkom=nekom
Kojem mjestu, kako misliš da li se spustilo (tko)?
Odbila sam epiziotmiju, popucala sam jer je izašla glavica, primalje se nisu baš snašle jer valjda obično kod epiziotomija tijelo odmah iza glave samo izleti van, a moj bebač je malo zaštekao; zato su tiskale na trbuh pa sam popucala. No, oporavak je bio mila majka u usporedbi sa onim oporavkom nakon epiziotmije. Veselo sam otišla doma 3-ći dan, išla na izlet od 100km nakon 15 dana, a dr. je kolutala očima kao kak sam popucala, kao eto iz razloga jer se nisam besprijekorno povinovala njihovim rutniskim postupcima.
E kad se sad sjetim takvih glupavih izjava koje ubiju rodilju u pojam ... mislim kao da se još prije 100 godina žene nisu porađale same i nije bilo dr. da im kaže jel tiskaju dobro ili loše.
Srećom meni nije bilo nikoga osim muža u rađaoni na drugom porodu (dotrčali su na sam kraj), pa sam se ja ponašala kako mi je pasalo. Sjećam se da mi je bio nagon za mokrenje, primalja je rekla da sam već bila na wc-u i da budemo išli malo kasnije i otišla je .... a ja sam si mislila dobro ako ne mogu na wc bogme se ne budem niti susprezala, pa makar morali zvati onda čistaćicu. I ostala sam sama sa mužem, prepuštala sam se potpuno tijelu koje mi je dirigiralo, znači valjda sam malo i tiskala, a onda sam se čudila kak se na kraju nije izašla nikakva tekućina. I to je sve bilo na boku. Dok su oni dotrčali da me okrenu, glavica se je već vidjela. Zato se valjda niti ne sjećam one ružne faze kad svi navijaju tiskajte, tako nećemo ništa postići, a ti padneš u očaj jer već daješ sve od sebe. I onda zaključe kako ipak to ne radiš dovoljno dobro, pa ti malo nalegnu na trbuh ... (ovaj put me primalja pitala da li smije, dozvolila sam iz razloga jer sam osjetila da je negdje zapelo, a i muž je spomenuo loš ctg).
isto su napravili i meni i naravno da sam imala gadnu epiziotomiju
jedva, ali baš jedva, sam nekako sjela u auto kad sam išla doma, plakalo mi se od muke
kako je tek moralo bit elici kad su ju stisnuli i pogurali van
sve sam ovo već rekla na 'ko zna kol'ko topica al jednostavno ne mogu zaboravit, nikako da se pomirim s tim
Normalno je da se teško zaboravlja. Ponekad žene epiziotomiju doživljavaju kao seksulano sakaćenje, silovanje i slično, a kad to tako doživiš ne znam kako uopće zaboraviti .... isti slučaj je i kod mene (prvi porod). Za razliku od drugog poroda gdje je bilo uz moj pristanak i osjećaji su mi savim normalni i pozitivni. Doduše na drugom porodu nije bila epizitomija, pa nisam to doživjela kao nasilje nad mojim tijelom, nego sam popucala, a to sam onda doživjela da dolazi od moje bebe, a sve što dolazi od mojeg čeda vrijedno je pretrpjeti.
Prvi puta također nisam mogla uopće ući u auto, ležala sam na zadnjem sjedalu nekako na boku, muž mi je donio veliki jastuk na koji sam naslonila glavu, a drugi put sam se stisnula na zadnjem sjedalu normalno i dovezla doma sa punim autom ljudi i djetetom i bila sva hepi.
Indukcija bez ozbiljnih indikacija i bez pristanka žene je s mojeg gledišta = nasilje u porodu nad ženom i bebom, i ne znam da li ću ikada promijeniti mišljenje o tome.
Aaaaaaa, sad i ja znam kak se zvalo TO na mom porodu. Mada je i moj bio i zdripan, i prokidanje vodenjaka i....
Htjedoh reći jesu li ti se spustili organi zdjelice nakon poroda (mjehur, maternica)?
Naime, neki dan sam na pregledu pričala malo sa svojim ginićem o epizitomiji (koju bih u drugom porodu voljela zaobići jer mi je oporavak nakon prvog djeteta bio strava). On kaže da se zna dogoditi da babica uspije izvrsno sačuvati vanjski dio vagine, bez epi, a iznutra da mogu biti grozne rupture, sve do provirivanja crijeva (citiram). Navodno je jednom takvo unutrašnje oštećenje šivao sat vremena. Također, kaže da se posljedice pucanja mogu osjetiti godinama kasnije u vidu spuštanja organa. Zato me baš zanimaju vaša iskustva po tom pitanju, pogotovo vas koje ste rađale veliku djecu bez epizitomije.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom