Drage mame, ponekad se kao prvorotka osjecam nesigurno i preplaseno i sve sto zelim je svojoj malenoj pruziti srecicu i ugodu. naravno da problem nastupa u trenutku kad ona nije all smiles, pa se ja pitam jesam li joj pruzila dovoljno.
tome uvelike pridonosi to sto sam sama s njom i sama pronalazim metode "bebanja". neke mi dolaze instinktivno i to je prekrasno, ali za neke metode (uspavljivanje) razbijam glavu radim li dobro ili ne, pogotovo sto ona rijetko rijetko place. ok, kad brizna stigne biti gladna-onda place, i poslije kupanja-to kenjka, u biti.
no upravo taj nedostatak njene reakcije me zbunjuje. popodnevna i nocna uspavljivanja nam, zadnjih mjesec dana, izgledaju tako da je (navecer) kupam, dojim i onda budnu stavim u krevetic, a popodne je, kad je pospana, stavim u krevetic, poljubim i izadjem iz sobe. onda ona cca 20ak min okrece glavicu lijevo desno, hvata se za kosu i onda zaspe. nekada ulazim pomaziti je, samo da zna da sam tu, ali ona kao da se samo jos vise razbudi. pa je nekad ostavim tako samu da zaspe, konstantno je imajuci na oku, ali ona mene ne vidi.
vise ne znam sto je ispravno, iz ove mi se tematike izgubila sva spontanost tako da trebam malo vasih komentara, molim vas.
administratorima, isprike ako sam promasila mjesto ovog posta, ali jos nisam nista pisala na forumima.