ufffff što ste načele i tjerate me na pisanje a trebam nešt drugo radit.
eto i mene u klubu ovisnika o hrani. i zapravo to nije zezancija. i čak mislim da nema veze ni sa teglom meda.
meni donekle pomaže racionalizacija i neka eventualna prevencija ili barem preventivne mjere za umanjenje štete
.
sad ću racionalizirat
što god da nas natjera na posezanje za hranom dolazi iz nekakvog stresa kojeg ne završavamo i iz naučenog mehanizma da hrana pomaže.
kada smo u situaciji stresa (posao, bolest, obitelj, bilo, bilo što i krajnje individualno) ulazimo u 'fight or run' mod rada. u tim trenucima naš organizam ne želi hranu. sva energija čuva se za fight or run i to nam je nekad davno služilo ne bi li pobjegli medvjedu. nekad davno, nas bi ili medvjed pojeo pa bi nam bilo svejedno za večeru ili bi mu pobjegli. ako bi pobjegli mi bi osjetili navalu endorfina i ostalih fina koji su odlični koji nas nose u nebesa. pa čak i ako bi ostali bez večere ne bi bilo frke, mogli bi mirno spavat.
danas nas pravi medvjedi ne love.
ako se pokušamo sjetiti situacija koje nas prirodno bacaju u te vode endorfina i ostalih tu bi se našao porod, dojenje, sex. ja obožavam rađat. osjećaj nakon (kad sve ide po špagici) je wow. iako bi bila budna puuuuno sati prije poroda ja još barem 12 sati nisam mogla spavat, jest, ok može al koga briga (iako sam bila u stanju vola pojest). na svu sreću nisam razvila ovisnost.
dojenje je isto recimo interesantno (pišem jer ovdje ima dosta i dojilica) jer bez barem sekunde opuštenosti nema let downa. i imala sam nekoliko epizoda u dojilačkom stažu kada sam bila toliko nervozna da bi uzela dijete iz igre i stavila ga u krilo ne bi li tražilo podoj pa da se ja krenem opuštat. to je zapravo obrnuti proces gdje uzimamo situaciju za koju mozak već zna i izrutiniran je da pruži odgovarajući, u ovom slučaju opuštajući, doživljaj. jesam spomenula i sex? što mi je to trebalo, ali da, sličnu situaciju možemo izvest i sa sexom. iako je za njega potrebna opuštenost, bilo je par puta da sam bila toliko ljuta i isfrustrirana da je MM nastradao (uvijet je da nisam ljuta na MM).
e sad, što se tiće hrane. ona se nađe kao zgodan, lagan, dostupan način za doć do opuštenosti.
znači, mi cijeli dan bježimo od 'medvjeda' i problem je što taj bjeg ne završava. stalno smo u 'fight or run' modu. mi nisamo za to napravljeni i to treba prekinut. ili nas treba pojest ili treba doć do pravih hormona.
kada je dan napet i konačno završi, ja sam strgana. i obično spavam od 21 sat iako legnem oko 23. ova 2 sata gledam i hodam ali sam niš koristi. i bez obzira na to, ja ne mogu zaspat ukoliko se ne opustim. treba mi nešto. hrana je pri ruci. i ne treba niti bit čokolada, keks. može i šnicla. 3 šnicle. daj šta daš. samo da me nešto smiri i da mi mozak odluta i da stane više taj medvjed i ode spavat. u jutro će se opet probudit. al daj da stane barem malo. da ja mogu ići spavat.
za hranu smo naučili mozak, od malih nogu, da izaziva opuštenost i zapravo sa njome obrćemo proces. one moje LD i sex metode (neke metode ćete se sjetit). i kad krenemo jesti, počnemo se opuštat i mičemo se iz 'fight or run' moda rada. i možemo ići spavat. i sutra ispočetka.
netko će popit 'čašu' vina, netko zapalit cigaretu, netko i nešto gore. nezgodno sa svime, pa i hranom, što često treba sve više i više da bi 'fight or run' stao jer pravi problem i ne prestaje. odlično je kad rješimo probleme. tada se isto osjećamo lakše i bolje. od svega toga hrana se ne smtra štetnom i društveno je općeprihvaćena i ne zamaramo se toliko sa takvim obrascima ponašanja. još kada hranom 'rješavamo' i druge probleme koji nisu nužno vezani uz dnevnu dozu stresa onda i tu imamo problem.
kako će nas 'medvjedi' i dalje loviti iz dana u dan. neki dan više, neki manje. za one teške probleme treba tražit psihološku pomoć ukoliko se zapetljamo u toj petlji. za svakodnevne stresove rješenje je pronać način koji će nam izazvat pozitivne osjećaje ali da nam i ne nanosi štetu.
spajalica je spomenula čaj - neke opušta i dobro je. nju kalilica, mene metlica (a ni onaj đumbir/lim trava nije bila loša) i mam nam je lakše.
ovdje smo na topicu vježbanja - vježbanje isto opušta, diže razinu endorfina i da, bude nam bolje nakon. e sad hoćemo li u 23 sata štancat marince, nisam sigurna. ali sad kad sam sve ovo napisala mogla bih barem jednom probat.
kažu da je masaža dobra. nemam pojima. tražim je od MM samo kad me negdje nešto boli. a na ove profi ne idem. opet u 23 sata, ne znam kud bih ošla. al zato ja volim češkanje po leđima. i ako je MM budan opet zna neki put nastradat. zbog češkanja, jel. i nema te čokolade koju bi prije odabrala.
neke vole plesat. i ja tu i tamo ali ne u te svrhe. al znam da ovdje ima nekih koje vole plesat.
nemam pojima. sigurno ima još nešto.
(manikura. samo mi nemojte spominjat manikuru. ako ima nešto što me živcira, a trebalo bi kao biti za gušt, to je manikura. u 23 sata pogotovo)
i sjetilo me. shopping se zna koristiti u slične svrhe ko i hrana i sa potrošačkim načinom života, nažalost, sve je više opće prihvaćeno i zna napraviti velike probleme. još kad se kupuje hrana. totalna pi.darija.
eto, idem sad bit dalje korisna. potrošila sam slova za ovaj tjedan pa možete odahnut.
možda se netko i okoristi ovom racionalizacijom
Emocionalno jedenje /ovisnost o hrani
Odgovori s citatom
anchie76 prvotno napisa
u istoj sam situaciji. ne uspijem vjezbat u zadnje vrijeme, ali citam ovdje redovno i to me drzi. Nemogu izbacit potpuno slatko, ali sam dosta promjenila prehranu i smanjila pogotovo to prejedanje slatkisima, kile idu pomalo dolje 
jos kad ozbiljno krenem sa vjezbanjem, gdje ce mi biti kraj
mlijeko, ali onda nisam htjela piti niti jedno mlijeko (ni kravlje, ni u tetrapaku, sve bih zbljuvala), osim Alpskog. Kojeg sam pila do godinu dana i onda do 1. razreda osnovne nisam više htjela pomirisati ni Alpsko. 
