Možda da, a možda i ne.Argente prvotno napisa
Ja sam imala u isto vrijeme malo dijete i to bolesno, nepokretnu svekrvu i zaposlenog muža i sve sam stizala.
Aliiii, bila sam mlađa i nisam hodala svakodnevno u teretanu.
Tako da...
 |
|||
|
|
|||
Možda da, a možda i ne.
Ja sam imala u isto vrijeme malo dijete i to bolesno, nepokretnu svekrvu i zaposlenog muža i sve sam stizala.
Aliiii, bila sam mlađa i nisam hodala svakodnevno u teretanu.
Tako da...
Ovo je istina.
Ja čitam, surfam dok se vozim.
Razmišljam, planiram pa i drijemam i tako malo napunim baterije za dalje.
Razmišljam o ovim listama, pa sam zaključila da sam ja zaposlena na puno radno vrijeme te samohrana majka petoro djece s mnogim bolestima, pri čemu su mi ova najstarija djeca u dobi od 47 i 77 godina najzahtjevnija.
Eh, da je barem smiješno.
Ja ću samo podići savršeni (i, ustvari, jedini) odgovor KAKO.
kod mene je malo odraslije dijete bilo kad je prestao dojit, znaci s 2ipol godine
tata je bio uz njega kad sam ja isla van, na svoje aktivnosti. kad je navrsio 9, prvi put je ostao sam doma i prvi put smo zakoniti i ja izasli zajedno van.
sto se tice ostalog, cistim svakodnevno po malo, nemam velika tjedna ciscenja. kupovinu odradujem po povratku s posla/vikendom.
kuham svaki dan ili ujutro prije posla ili navecer. ne jedem po menzama jer mi je ta hrana dno dna (a isprobala sam masu menzi diljem europe).
treniram 3-5 puta tjedno, od bazena, teretane, trcanja, penjanja na brdo...
posao mi je terenski i cesto odradim nekoliko stotina km dnevno u svakom smjeru. ne pamtim kad sam otisla iz kuce u 7.30 i vratila se u 16.30, uglavnom izlazim u 6 i vracam se oko 18-19. cesto na povratku stanem na bazenu/teretani i odradim trening
imam i psa, setamo ga svi u familiji, pomazim ga kad se zvuce u krevet u neko nedoba
vrijeme s djetetom se uvijek ukomponira u neke aktivnosti, tipa kuhanje/ciscenje/peglanje...
ali najvaznije mi je vrijeme za mene. toga se nisam nikad odricala i ne zelim. to mi pomaze da budem bolja majka i partnerica.
Ja kad pročitam ovako nešto o najvažnijem vremenu za sebe, pomislim ma kako???? Prvo ja stvarno nisam dovoljno samostalna, samosvjesna ni samopouzdanja da bih se mogla tako postaviti. Možda bih se trebala sramiti. S druge strane nekako poanta imanja obitelji mi i jest da ja ne budem uvijek na prvom mjestu, da ponekad kuham/ objašnjavam posvojne pridjeve i zamjenice/ bivamo u parku nauštrb čitanja.
kuham svaki dan, bivali smo u parku dok me trebao, objasnjavala za skolu nisam nikad jer nije trebalo. jer kao sto se posvecujem obitelji, zelim se posvetiti i sebi. meni to treba, tebi mozda ne, razliciti smo.
uostalom, to mi je izvrstan nacin da i dijete i partner shvate da se u obitelji sve dijeli, da smo svi jednako vazni, i da se paznja treba usmjeravati na svakog pojedinacno, kao i na sve zajedno. da nauce da nekad sebe treba stavit na prvo mjesto, ali i maknut se s prvog mjesta da netko drugi bude u nekom trenutku vazniji
i dalje mislim da je ključan broj djece i/ili njihovo zdravstveno stanje
ja ne stignem sve, tj. više ne stižem sve ...
da imam samo jedno koje je sad u SŠ, sve bi bilo lakše
ali ja imam i to veliko i srednje i jedno malo (ok, nije više toliko malo), ali i dalje imam tri puta više robe za oprati (izglačati), više hrane za kupiti, više obroka za iskombinirati, kupaona će se prije zaprljati kad ju koristi 5 osoba (i to dva tinjedžera), nego 3 osobe (2 + jedno razumno dijete)
pokatkada se žalim, a pokatkada mi je svejedno... sama sam si ih rodila pa ću se strpiti još koju godinu dok ih ne proslijedim dalje ... pa nek se onda bave sami sa svojim kupaonicama ili pak njihove ljubavi nek preuzmu nastavak odgoja
inače, više sam imala vremena dok su bili manji nego sada... isto sam 3-4 puta bila na vježbanju, sad imam manje vremena, a i volje... čekam da opet nadođe...
( i problem broj 1: količina stvari koja se nakupila tijekom godina... to mi stvara najveći nered, ne samo fizički nego pravi košmar u glavi s kojim se borim i borim ...)
pa djeca nas trebaju više kad su manja
samim tim neke naše potrebe padaju u drugi plan (ja sam to tako prihvatila i normalno mi je, to je jednostavno bilo takvo vrijeme u našim životima)
danas se puno više družim s frendicama, čitam više i izlazim više nego kad su mi djeca bila niži razredi oš
Nije to nužno... Ja sam na svoju rekreaciju krenula dok su još bili u vrtiću, 2x tjedno (ponekad 3x, kako sam stizala - kasnovečernji termin, da ne ulazi u dječji raspored), aliii veće opterećenje mi je bilo tijekom njihovih ranih školskih godina, jer su tada trebali pomoć i nadzor.baš sam ovo htjela napisati
barem što se tiče "me-time" za nas mame
svjetlo na kraju tunela se zove malo odraslija djeca
kad najmlađe krene u školu može se prodisati
kad krene u više razrede osnovne, to je već super, a srednja je high life
odjednom si vrlo blizu onog statusa prije djece, imaš vremena za svoje stare hobije, za neke nove hobije i interese, više vremena za druženja s ostalim odraslima, nema trčanja doma jer netko mora nekud ići, pa si ti taksi služba, kasni izlasci su opet aktualni, jer oni mogu sami ostati doma i po noći
izdržite, žene, doći će i taj dan, prije nego što mislite
ovaj dio s čišćenjem, vešom, peglanjem, kuglicama i Lidlom mi nije nikad bio previše napet niti važan, pa nisam patila ni prije kad je raspored bio gust
I nipošto nije točno da je srednja high life, ako dijete u ranijoj dobi nije steklo radne navike ili ako ima rupe u znanju koje trebaš krpati (to smo u dobroj mjeri radili sami - koštalo je manje, ali uzimalo je više energije i vremena). Instrukcije za svaki slučaj tek u četvrtom razredu, u okviru priprema za maturu.
Organiziranje je trajni proces. Ne prestaje nikada, samo mijenja oblik.
Da me netko sad pita kako smo preživjeli sve što smo trebali (moja djeca su imala hrpu sitnih ranih smetnji koje su tražile trajnu brigu - slabovidno oko, smetnje disanja, obojica su bili godinama u Suvagu zbog teškoća govora-stariji i teškoća čitanja-obojica). Jednostavno se organiziraš tako da fiksni termini terapija imaju prioritet, a život gradiš oko toga. Dodaj tu stare roditelje koji (1) nisu mogli puno participirati u brizi oko djece i (2) trebaju našu pomoć, a ne žive s nama i imaš zahtjevnu križaljku organizacije koju treba trajno preslagivati.
Moja djeca su prvi put otišla sama u glazbenu školu i pripremila sebi večeru kad su imali 9 i 10 godina. MM je bio na službenom putu, a ja završila na hitnoj kiretaži na Sv.Duhu. Snašli su se, morali su... Nije dugo trajalo, ali bilo je takvih situacija. Trajno osposobljavaš djecu da se snalaze i podupiru sami koliko mogu.
Meni je bilo baš dobro dok su bili u početnim razredima srednje škole - njihova pomoć u kući odavno nije zanemariva, ali sad dok su maturant i brucoš, fizički ne stižu koliko bi meni pasalo. Na sreću, kasne izlaske ne volimo ni mm ni ja, a rajzanje po danu si sad već možemo priuštiti. Napokon i mm može na rekreaciju.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 25.11.2019. at 07:52
Ja evo cijeli vikend razmišljam o ovoj temi i o vremenu za sebe, i tom svijetlu u tunelu, ili na kraju tunela… ili evo što sam zaključila…
Prvo sam zaključila da meni uopće ne fali vrijeme za mene, i da ja zapravo cijelo vrijeme i radim upravo to što želim. Npr. ja želim provoditi vrijeme sa svojom djecom, i fali mi više vremena koje provodim s njima, pri čemu mi (u ovoj fazi života) ne fali npr. vrijeme s prijateljicama.
Ono što mi zapravo fali je odmor, da se naspavam i zapravo odmorim – pri čemu mislim doslovce na ležanje i spavanje. Izlazak s prijateljica bi možda napunio neke baterije, ali bi istovremeno u potpunosti ispraznio glavni izvor napajanja pa izlazak s prijateljicama uopće nije nešto za čim žudim ili mi fali.
Pa onda razmišljam o vremenu od prije 10 godina, vremenu prije djece, pa se sjetim da sam zapravo i tada konstantno bila umorna, jurila po cijele dane na sve strane, imala hrpu obaveza. Naravno, tada je bilo puno više onoga što sad zovemo „vrijeme samo za mene“ – izlasci, knjige i sl. No, isto su mi dani bili prepuni obaveza i jurnjave. Jer sam ja takva. Ne znam živjeti bez „to do liste od najmanje 15 stavki“. I svaki put kad mi se lista smanji, ja ju nadopunim. Razmišljala sam tako ovih dana što bih ja to radila da su mi djeca veća i da imam više vremena za sebe, i zaključila sam da bih volontirala na jednom mjestu i nastavila na postdiplomskom kojeg nikad nisam završila. Naravno, vjerojatno bi mi priznali samo 2 ispita i morala bih sve ispočetka, ali nema veze, to je ono što se meni mota po glavi da bih ja radila da su djeca veća. Zato sam više puta zaključila da je bolje da ne ležim i ne odmaram se jer čim malo dođem sebi, odmah razmišljam „što bih sljedeće mogla“ i samo si natovarim nove stvari na glavu. Doduše, moram priznati da postajem bolja s godinama pa si natovarujem samo stvari koje u konačnici stvarno i želim.
Što se tiče prijateljica, radim s ljudima s kojima sam studirala (a s nekima išla zajedno i u srednju), i koje poznajem preko 20 godina i neki od njih su mi istinski prijatelji, tako da na poslu odradim velik dio prijateljskog dijela. Druge dobre frendice imaju male klince kao i ja pa se često družimo zajedno s klincima. A zapravo, kad se kao dogovorimo za kavu bez djece, onda uvijek sve jurimo na tu kavu, ispišemo 100 poruka u grupu na mobu tijekom tog povijesnog dogovora, sve dotrčimo na ta 2 sata, 85% vremena ogovaramo djecu i muževe, što i inače radimo preko poruka u grupi, i kad malo bolje razmislim, te kave mi često više predstavljaju stres nego vrijeme za mene i opuštanje. Treće, stalno sam s djecom vani i već imam nekoliko super mama s kojima se lijepo podružim dok majmunčići skaču. Za koncerte, dim cigareta, traženje parkinga, bučna kina u šoping centrima sam prestara i prečangrizava i za time uopće ne žudim. Za pogledati film doma ili čitati knjigu nađem vremena. Ovaj forum mi je jedno ogromno, ogromno vrijeme za mene. Jedino što bih stvarno voljela je ići u kazalište (koje nije lutkarsko), ali rezervirati karte na vrijeme i da se niti jednoj od nas ne razboli dijete taj vikend ili nešto slično me opet dovodi do toga da mi je stres organiziranja tog kazališta veći od benefita odlaska u kazalište. Frizeri, kupovina odjeće i slično su mi tlaka neopisiva i mučenje i nikakva kategorija ičega što se zove „nešto za mene“.
Što se tiče kuće, izluđuje me i smeta mi prljavština i nered, ali su mi s godinama popustili kriteriji i došla sam do zen faze u kojoj maštanje „da barem imam više vremena i da barem stignem“ ne uključuje ništa što ima veze s čistim i speglanim kuhinjskim krpama ili izribanom rernom. Kad rerna dođe na red, neka bude sretna, a do tada nema pravo glasa.
Možda sam luda i nenormalna, možda jer još uvijek dojim, ali ja sam nekako zaljubljena u tu svoju djecu i samo tražim načina da mi provedemo više vremena negdje zajedno. Ovo proljeće je bila neka opcionalna poslovna prilika na idem na 4-5 dana u London. Ja sam (možda luda) to odbila. Kaže mi šefica, zar ti ne bi dobro došlo da se odmoriš od njih. Ne
Treba li mi vrijeme bez njih? Da, ali samo malo i samo da se resetiram. Samo onda kad vrište, svađaju se, hoće sve, neće ništa, zahtijevaju i naporni su (5 milijardi puta dnevno), ali ja cijelo to vrijeme samo čekam da prestanu biti takvi i čekam onih 5 minuta kad su sretna i mila djeca, a ne frustrirana čudovišta. I samo mi od toga treba odmor i predah. A ionako nismo cijeli dan skupa i premalo mi je ta večer i samo dva dana vikenda da dočekam tih „5 minuta sretne i mile djece“.
Na temu broja djece… odavno sam zaključila da troje djece nije matematički 3 puta 1, nego je to 3 puta milijardu… jer kad imaš jedno dijete – to je jedno biće, jedna situacija. Kad imaš dvoje: imaš jedno dijete, drugo dijete, i odnos između to dvoje djece. Kad imaš troje djece imaš: prvo, drugo, treće, odnos prvog i drugog, odnos prvog i trećeg, odnos drugog i trećeg, odnos trećeg prema drugom kad drugo tuče prvo, odnos dede prema prvog dok tuče drugo jer je drugo tuklo treće… nastavi niz… sve eksponencijalno raste. Staviš tanjur na stol, nitko ne gleda u svoj nego „zašto on/ona ima ovo, a ja nemam“ pa puta sve moguće kombinacije hrane na 3 tanjura… zimi: obučeš prvo, oblačiš drugo i vičeš na treće da se obuče samo dok je prvo skinulo pola toga sa sebe i tuče treće šalom koje još trči u gaćama dok je ono koje ti trenutno oblačiš već u skafanderu… ono, zamišljaš linearno - obukao si jedno i stavio ga na policu i ono mirno sjedi i čeka dok ti to ponoviš s preostalih dvoje, no preostalih dvoje ne stoje mirno nego se za to vrijeme moraju gađati odjećom umjesto da ju oblače. Najradije bi ih sve zatukao, ali zapravo su baš slatki i to sam si baš htjela, imati troje djece.
Mala riba je spomenula kuglice u prvom postu… mi smo nekad davno prije 10 godina kupili neke, pa koliko ih je do sad preživjelo toliko ih i imamo. Jer su na našem boru ionako njihovi uradci iz vrtića, i uradci njihovih prijatelja koje kupujemo na božićnom sajmu u vrtiću/školi. Jer je nama doma svima ok takav bor. Moja prijateljica koja isto ima dvoje male djece ima ja mislim 10 različitih setova kuglica u svim bojama i nijansama i stalno kupuje nove, i bor joj uvijek izgleda kao iz telekom/popularno gazirano piće reklame. Jer joj je to važno, i uvijek nađe vremena da nakupuje tonu tih kuglica.
Inače, mene barem jednom tjedno netko pita ili mi kaže „ja se tebi divim, kako ti sve to stigneš?“. A ja uvijek u čudu, što to stignem, ne stignem ništa, pogledaj malo bolje. I to npr. u situaciji gdje vodim najstarijeg prijatelju na rođendan ujutro, a sama sam s njih troje pa ne mogu ove dvije (6 i 2 god.) same ostaviti doma pa ih sve potrpam u autu. Ali nemogući su i kasnimo pa ove dvije uopće ne uspijem obući. I stavim ih u autu u pidžamama. Njemu sam dala čistu majicu, ali je lik prije izlaska uspio obrisati šmrljke rukavima. Imam još samo jednu jako zgužvanu majicu čistu (ne znam zašto baš tu sušilica ne izravna). Razmišljam hoće li ići jako zgužvan ili sa šmrkljima na rukavima. Odlučim se za zgužvani look. Rođendan je doma i kad stignemo i one žele na 5 minuta u dvorište pogledati. Pustim ih. Pita me jedna mama – „kad ti to sve stigneš?“. Ja ju gledam. Ja izgledam ko da me poplava izbacila, mali zgužvan, cure u pidžama trče po dvorištu, a ona me pita kad stignem. Kad stignem što? Preživjeti?
Što sam zapravo htjela reći? Pa da zapravo kad malo bolje razmislim, da stvarno, imam ja svijetla i u svom tunelu, samo mi fali malo više madraca po putu i da se malo češće izvalim. A to što su one u pidžami vani, a on zgužvan na rođendanu uopće nije ni bitno.
A sad idem učiniti nešto za sebe i idem na trg na prosvjed.
Nisam si bila, a nisam ni sad prva sama sebi na listi, no oduvijek sam uspijevala naci vrijeme za svoju rekreaciju jer mi je to bitno za moje psihofizicko zdravlje.
S druge strane slazem se s magriz da sebe zaista ne treba zaboraviti, zanemariti i staviti na zadnje mjesto.
Tocno je i ovo sto je Vrijeska napisala, ne moze bit jednako zahtjevno s jednim i s troje djece iz vrlo jednostavnih razloga vise robe, obroka, rodit.sastanaka, nabavki skol.pribora, odvozenja na aktivnosti i sl.
Ja oduvijek volim organizacijske poslove bilo privatno, bilo poslovno tako da mi to olaksava zivot opcenito.
U jedan dan utrpam svega.
Ma, gle, napisati ja uz 4 djece, posao i brigu o roditeljima pronalazimo vrijeme za trening i najvažnije mi je vrijeme za sebe nije isto. Eto, meni je točno ovako kako je bb napisala, najbolje vrijeme za sebe vrijeme s moje 4 djece, iako su oni često strašni. I ne, ne stignem sve, ali svi jedemo, postižemo higijenski minimum i ja čitam umjesto da treniram. I svakojake stvari za sebe radim s djecom.
Ne znam zašto ali ja sam s vremenom izgubila volju za puno tog što godinama nisam stizala a sad bi mogla. Mm slično kao i ja pa se nađemo na kauču i raspravljamo što li smo radili po cijele dane prije nego smo postali roditelji i što bi sad mogli učiniti kad imamo višak slobodnog vremena.
Mamitzi, tekicu imat pri ruci pa zapisivat kako vam padaju ideje na pamet.
Sta nije tvoj muz sportas? Pa fino neka sada i tebe uvede u svijet sporta a to moze i tvoja susjedica trkacica
Bolje ces se osjecat, endorfini se luce, sex prsti na sve stranea to je bolje od lezanja na kaucu. Sta ne?
Ja skuhala za sutra, al to ostavljam djeci, ja ne mogu jest hladno, a jos manje.mogu izdrzat da ne rucam do 17h, Boze sacuvaj padam u nesvijest ako nemam pravi rucak izmedju 12 i 13h-juha, meso/riba i povrce, salata.
A moze i neka fina domaca strudla od visanja.
Dosta mi vremena oduzmu navecer moje posude i zdravi dorucak/marenda koji nosim na posao + neko voce, pa sport.roba ako idem na trening prije/poslije posla, naprtim se ko mazgaa tako.mi.lakse prebacit robu, stikle, sve..
Ja ne kužim pitanje. Pa kako bih sve stigla?! Gdje je limit što je to "sve". Stoljećima nisam imala djece i znam što se sve super može bez djece. Nemam bake na raspolaganju, nemam kuću s dvorištem, dijete nije oduševljeno da ga netko drugi čuva. Nedostaje mi ples, MM i ja smo išli plesati dvaput tjedno, oblačili se u smiješnu odjeću, putovali, ulazili u muzeje, galerije, hodali kilometrima, zajedno se bavili sportom, čitali puno više, često smo dobivali neke ulaznice, jer su svi znali da se mi u roku pola sata možemo nacrtati ispred bilo kojeg ZG kazališta...
Sad imamo veličanstvenog princa i stignem pospremit koliko mi je dovoljno, dati jesti, otići na posao, dvaput tjedno na rekreaciju, otići kupiti čizme u Av. Mall s navlakačkim kuponom od Glorije za ciciban. Povremeno se naći s prijateljicama. Čitam njemu, on ima karticu od knjižnice, ja nemam. I tako. Kao da ću sutra umrijeti i moram sve pametno i glupo prenijeti tom djetetu da me zapamti i ne gubim vrijeme na sebe. Kad se maknem nekamo, često imam osjećaj da ću nešto bitno propustiti. Al većinom stignem dvaput tjedno na rekreaciju, uz malu grižnju savjesti, ispraćanje do lifta, i kad se vraćaš, i....
Uz takvu posvecenost sinu, Jelena zaista ne trebas imat griznju savjesti, al ono nikakvu.
Ja stizem.vise stvari kad imam vise obveza dok smo bili bez djece ili na.porodiljnom imam osjecaj da sam puno manje toga stizala obavit ono tipa imam vremena budem...
Od onog trenutka kad im cica nije vise bila primarni nacin hranjenja ostajali su oboje s ocem. Ili s mojima. Pa i prespavati za vikend. I ljeti na moru. Nikada nisam imala grižnju savjesti.
E, ovo je kao da si od mene prepisala domaću zadaću... Ja sam isto duuuugo godina živjela bez djece i znam kako izgleda zaista uredna kuća i kako izgleda kad možeš "skoknuti" štajaznam do Venecije jer ti je to baš jučer palo na pamet, čitati satima, izležavati se, obilaziti koncerte i izložbe...
S djecom smo iskusili drugo. A sad, kad su djeca poodrasla, teško se vraćamo starim navikama + pojavile su se neke nove obveze (briga o roditeljima na prvom mjestu, a onda - nekretnine vrsta raznih koje isto traže vrijeme i novac, aktivnosti vrsta raznih vezane uz to...)
Idući tjedan mm i ja proslavit ćemo dvadesetu godišnjicu braka. Sad je pravi trenutak da se pomirimo s činjenicom da NIKAD nećemo naći vremena i/ili volje za neke stvari koje smo u mladosti priželjkivali, ili barem otpustiti očekivanja. Sad su nam prioriteti drugačiji, a i nema ih više puno:
- zdravlje - vlastito i zdravlje svih članova obitelji
- posao - barem dok djeca ne završe školovanje (još par godina) ne bih baš išla u mirovinu ako me ne potjeraju
Sve ostalo - kako ispadne... Na sreću, starijem sinu je dobro krenulo na faksu, mlađi je maturant, a nadam se da neće biti ni s njim nikakvih problema.
I bolje da ne kažem koliko brzo je prošlo tih 20 godina... Moj stariji je sada 19+, mlađi 18+, a ja gledam na hzmo izračun mirovine
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.11.2019. at 08:12
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
