nema on samo poremećaj pažnje već i usporen psihomotorni razvoj, što automatski i pažnju povlači za sobom....
 |
|||
|
|
|||
nema on samo poremećaj pažnje već i usporen psihomotorni razvoj, što automatski i pažnju povlači za sobom....
Zašto cvijeto?cvijeta73 prvotno napisa
po ovome, bi pol djece onda trebalo ići na obradu.
Zar je stvarno nerealno očekivati od djeteta koje ima 6 i pol godina da se ipak uspijem dogovoriti s njim da obuje papuče ili pospremi igračke?
Što bi dijete te dobi onda trebalo biti sposobno?
Ne očekujem od njega da me bezpredmetno sluša, ali nekakavu mogućnost dogovora očekujem.
Ne može biti da je 5000 puta nešto ponavljam i da nema načina da on to nešto posluša.
Može on negodovati, može on izraziti nezadovoljstvo, može on prigovarati, ali uz sve to očekujem da i napravi, ali ne može me ignorirati i uopće me ne čuti.
Posljednje uređivanje od Anemona : 14.09.2013. at 16:13
Iz struke da, ali ne one koja je kompetentna za probleme ovakve vrste, tako da te ništa ne treba šokirati.
Da, u zadnje je vrijeme stvarno šokantno koliko se soc. pedagoga prodaje pod rehabilitatore i logopede i petlja se tamo gdje im nije mjesto. Valjda zato što nemaju mjesta u svojoj struci ili što već. Pa onda roditelji nalete na ovakvo što. Ako ti možeš samo na osnovu razgovora s mamom donijeti dijagnostičke zaključke o djetetu, napraviti program rehabilitacije ili vratiti mamu doma bez programa i slično, onda si ili neki lumen, ili kandidat za prijavu nadležnim tijelima radi neodgovornog obavljanja posla.kolegice drugih smjerova je uvijek lako sokirati
drago mi je da ti pogled na socijalnu pedagogiju odmah budi veralnu agresiju.
imas pravo, drzat cu se onoga sto sam izucila i necu savjete davati besplatno po forumima. radije cu mamama djece od godinu i pol naplacivati po privatnim praksama. a ti se priljuci kolegicama i u obradu uzimaj svako dijete prije no sto vidis s kakvim roditeljem imas posla.
Meni najbliži član obitelji, s kojim dijelim mamu i tatu je psiholog. Privatnik. Tako da nemam baš ništa protiv psihologa, naprotiv. Živi od takve djece. i odraslih. I pomaže im, mnogima. Uspješno.
No, nije svako dijete, ni svaki roditelj za psihologa. Neka su djeca jednostavno zločesta, svojeglava i nepristojna. I sada to omotamo u dijagnozu, da zvuči ljepše.
Zar nije bolje najprije promijeniti prehrambene navike djeteta, zatim okolnosti svakodnevnice ( smanjiti TV, igrice, više vremena na zraku...), promijeniti svoje ponašanje kao roditelja, pa ako ništa ne bude bolje nakon bar dva mjeseca, onda ići dalje.
Nikakve predrasude ja nemam prema stručnim ljudima, dapače, cijenim ih. Ali, mi se ne sviđa da se svako dječje odstupanje od neke normale, proglašava poremećajem. Ne mora svako dijete biti ukalupljeno. "O dajte, dajte im slobodu..." parafraziram, naravno.
edit, uf, ima još cijela strana nakon ovog posta na koji sam odgovarala...
Posljednje uređivanje od Beti3 : 14.09.2013. at 16:59
voce=gluloza=hrani mozak, vece treba jesti
koraba, cikla, repa, cicoka (Jerusalem artichoke), mrkva, persin, celer TREBA jesti (raste pod zemljom)
kupusnjace, mahunarke takodjer, orasasti plodovi
prehrana sigurno moze puno pomoci
slazem se za secer, izbaci aditive, konzervans
za sve vas ciji klinci ne poslusaju uputu kad im je izgovorite pokusajte fizicki dijete uvesti u trazenu aktivnost
Da se vratimo na problem djeteta iz prvog posta, opisati ću svoju situaciju ( bilo već na forumu, ali nema veze, ponavljanje je majka mudrosti). Moja D, danas desetogodišnjakinja, kao dijete je bila super, znala se zaigrati, gledati crtiće, nije bilo ni primisli za poremečajem u koncentraciji, nikada pritužbi odgojiteljica u jaslicama, vrtiću i drugom vrtiću kada smo promjenili vrtić ( zadnja godina, dakle vrtić i mala škola), uvijek pohvale kako sve super nauči, ima interesa za sve što se radi oko nje, priključi se svima i svemu, neće doma iz vrića od prvog dana jer tamo ima više društva ... Krenula je u školu sa punih 7 godina, sve 5, alo neuredna ali sve zna, uči, do proljeća, a zatim problemi. Ne pisanje zadaće, na satovima odsutna, jednostavno se isključi. Prošlo prvi razred, prošlo ljeto, nova ŠK godina, opet super, nikakvih problema, uči, piše zadaće, ma dijete je super, nakon Uskrsa opet počinje ista pjesma, zadaće se izbjegavaju, koncentracija nikakva, misli samo vani na suncu. Samoinicijativno sam otišla k svojoj dr. na razgovor ( nakon razgovora sa učiteljicom da što da učinimo jer školska defektologica kaže da se prije trečeg razreda djecu ne šalje na procjene) i po savjet i tako smo se dogovorile da probam otići kod psihologa, divan doktor, malo smo razgovarali, ona je crtala, pa slagala neke kockice, neki njihov test inteligencije za djecu, pričali priče ... Zaključak, D je iznimno inteligentna, zainteresirana za sve oko sebe, nešto emocijonalno nezrelija od očekivanog za svoju dob. OK, Treći razred je opet ista pjesma, jesen i zima besprijekorni, proljeće unosi nemir i nepisanje zadaća, mozak na paši i ostale znane stvari. Odmah smo reagirale i ja i učiteljica, krenule na strože kontrole, ja knjiga da vidim što je za zadaću ( svaku knjigu pregledala svaki dan, u dogovoru s učiteljicom zadaća će biti posebno označena), kasnije je skrivala knjige i lagala da nema ništa, bilo je gadno neko vrijeme dok nismo to riješili. Također smo se dogovorile da tražim uputnicu od školskog dispanzera za testiranje. Otišle smo i to obavile, nije ništa strašno, možda nekoj djeci EEG zbog one kape i žica ali D je navikla zbog problema sa glavom, neki test inteligencije, test koncentracije, razgovori itd. Zaključak je opet da je nadprosječno inteligentna u večini stvari, po riječima doktorice malo nesnalažljiva u "svakodnevnim situacijama" ( na moje pitanje koje su to, pa je dr rekla da ju je pitala "što bi učinila da susjedu gori kuća" i da nije znala odgovoriti) koje po meni i nisu svakodnevne i u kojima se ne snalaze ni mnogi odrasli ali ajde, ona je dr pa valjda zna. Ustanovljan je blagi ADHD, poremečaj koncentracije, preporučeno je da joj u školi olakšaju tako da ju se ne ispituje zadnje sate kada je umorna i koncentracije je niža, uvede se neka ozbiljnija dodatna aktivnost kako bi se potaklo da se više angažira. Za sada je dobro, četvrti razred je tek počeo, učiteljica kaže kako joj se čini da se dosta uozbiljila tokom ljeta, upisali smo ju u glazbenu školu na harmoniku, učitelj je za sada zadovoljan kako joj ovaj početni dio ide, pomalo već i "svira" i basove i note. Krenuli smo i na individualna savjetovanja u Centar za djecu i mlade u VG jednom tjedno. Za sada još vidim da joj je teško u nekim stvarima, koncentracija joj je na granici, kada sjedi noge nikada mirne, stalno zuji pogledom naokolo, hrpu puta se mora dići i vidjeti nešto što drugima ne bi palo na pamet, ali vjerujem da je na vrijeme uočen problem i da se još uvijek da nešto napraviti i postići da kasnije nema problema u školi.
U susjedstvu imamo jedno dijete koje je sada 7 razred, tek su nedavno primjetili probleme u učenju i bili na procjeni, sa njime će kažu biti puno teže, stariji je, večina je navika već stečena i teško ih je mijenjati, a pogotovo raditi na samostalnosti djeteta kod učenja i pisanja zadaće ( do sada uvijek je mama sjedila sa njime ako treba i do pola noći kako bi se napisala zadaća i naučilo što treba, što po meni nije baš dobro ni za mamu ni za to dijete jer nema nimalo samostalnosti koja mu je u toj dobi već prijeko potrebna, ja mogu mojoj D prekontrolirati zadaću, mogu joj pomoći kod nekog problema, ali da s njom pišem zadaću, to ne dolazi u obzir). Dakle važno je pravovremeno i čim pranije primjetiti problem ako postoji, također je važno da odgojitelji i učitelji obraćaju pažnju na takve stvari i odmah kažu roditeljima, zato je dobro da su oni tu zbog djece, a ne samo da odrade svoje i odu doma a na kraju mjeseca dođe plaća i tako do mirovine. Mnogi roditelji nemaju to iskustvo, gledaju samo svoje dijete-djecu ali učitelji su tu da primjete razna odstupanja kod djece jer ipak ih oni imaju puno na hrpi, pa ako se neko dijete izdvaja iz grupe, ne želi se družiti, plašljivo je ili suprotno od toga, da je puno aktivnije od drugih, traži puno više pažnje, da upozori roditelje. Ne mora uvijek tu biti neki problem, možda je dijete jednostavno takvo, ili je trenutno u nekoj fazi, možda mu treba dodatna aktivnost ili je preopterečeno trenutnim aktivnostima, možda je neka emotivna sitaucija u obitelji a dijete krije od roditelja...
Dakle svajetujem otiđite na razgovor, pregled, testiranje, djeci to nije naporno, zna biti i zabavno. Nitko neće dijete etiketirati kao zaostalo ( to je zbilja zadrto razmišljanje), ali možda mu je zaista potrebna pomoć u tom razdoblju da se lakše prilagodi onome što se u današnje vrijeme očekuje od djece, a to nije malo i svakim danom je sve više i više i zaista im nije lako u ovom ludom i ubrzanom svijetu gdje svi jure i žure.
Vidim iz puno primjera oko sebe da je neusporedivo lakše ako se problem počne rješavati ranije.
Roditelj je ipak taj koji treba primijetiti odstupanja - način kako se dijete igra od najranije dobi, koliko se dugo nečim bavi, kako se ponaša u parku, kod kuće, koje vrste igara ga zanimaju, ponašanje u vrtiću, fizička aktivnost...sve su to rani pokazatelji. Kad danas vrtim film unatrag, vidim koliko je sve bilo vidljivo s 2 godine.
Ovo o čemu je Sirius pisala, loše samopouzdanje jer je drukčiji, sporiji, šlampaviji, "nesposobniji" od drugih, ključno je i najvažnije u cijeloj priči, zato klincima treba objasniti porijeklo teškoća i djelovati što ranije - obrazovati sebe da bi znali pomoći svom djetetu.
Roditelj je bitan, nemojte ništa očekivati od odgojitelja i učitelja, oni će samo (ili možda ni neće!) slijediti vaše upute.
diplomirala sam toliko davno da se s pravom (i titulom) mogu petljati u rehabilitatore. u logopede ne bih, i nikad nisam.
ovakav odnos prema kolegama vise govori o tebi, a srecom ipak manje o cijelom smjeru kojeg si, ne tako davno, zavrsila.
upravo briljantan rad rehabilitatorskog smjera i dovodi do poresta djece u dijagnostici. izmisljate si posao i keljite dijagnoze i etikete cim nesto u odgoju ne stima.
naravno, povuci cu se iz ove besmislene rasprave dvoje 'strucnjaka' koji bi ustvari trebali biti na istoj strani i suradjivati uz napomenu da niti jedne sekunde nisam prva krenula na tebe i tvoje strucno misljenje kako postupiti u ovom konkretnom slucaju, docim si ti odmah krenula ad hominem, a onda i malo sire po smjeru kojeg sam, medju ostalimzavrsila.
i da te parafraziram, ako ti samo iz posta na forumu (ne jednog) nisi u stanju procjeniti da li je potrebna i nuzna intervencija ili roditelj moze prvo uspostaviti ponasanja koja ce kasnije i tebi kao rehabilitatoru pomoci u radu s djetetom (ako do njega ipak dodje), onda ti je potrebno raditi na razvijanju samopouzdanja i dijagnostickih tehnika. ti si vec na programu rehabilitacije, a mama jos uvijek nije sigurna tko je vlasnik problema, dijete ili roditelji.
Roditelj je bitan, nemojte ništa očekivati od odgojitelja i učitelja, oni će samo (ili možda ni neće!) slijediti vaše upute.
Da roditelj je najbitniji u cijeloj toj priči, ali isto tak nije istina da ne treba ništa očekivat od odgojitelja i učitelja. Oprostite, ali i oni se bave odgojem VAŠEG djeteta isto kao i vi na njih isto tako utječu, ako ne i više, jer u grupi se lakše uči, a dobar i savjestan učitelj će primjetiti odstupanja od druge djece te ili slične dobi koje mnogi roditelji ne bi primjetili jer ne znaju što i gdje tražiti. Nova odgojiteljica navedenog djeteta je dobro postupila upozoriši roditelje da je primjetila navedne stvari kod djeteta, tako da roditelji mogu odlučiti hoće li što poduzeti li ne. Zašto prijašna odgojiteljica nije ništa rekla, da li je primjetila navedene stvari ili nije, možda je premlada i nema dovoljno iskustva koje bi joj reklo da bi bilo dobro provjeriti je li sve u redu, ili joj je možda svejedno, tu je sam da joj prođe dan, dobije plaću i stekne godine radnog staža ( ipak je večina vrtića još uvijek državna služba). Učitelji i odgojitelji ipak sa godinama iskustva imaju uvid u "normalan" okvir ponašanja i reagiranja djeteta na razne stvari i posao im je da primjete odstupanja, jednako kao što im je posao da primjete ako je neko dijete fizički zlostavljano i to prijave. Oni nisu samo učitelji naše djece, koji će im uliti znanje iz knjiga u glave i ćao đaci. Dobar učitelj će djetetu postaviti dobre temelje za ostatak života, dok loš može ostaviti traume za cijeli život.
Ja imam sreće da se učiteljica moje D zaista trudi, super surađujemo, dogovaramo se što i kako učiniti, a ne da samo sasluša što joj govorim i slijepo to slijedi. Često ona da neki prijedog koji bude dobitna kombinacija, ipak je ona iskusnija, dok drugi puta bolje ispadne ako napravimo po mome. U svakom slučaju suradnja je najvažnija. I važno je poslušati savjet osobe koja ipak bude i po 10 sati dnevno s vašim djetetom u slučaju da je u pitanu vrtićanac.
meni ovo lici na normalno 6-godisnje dijete...
(malo razmazeno ali ajde)
"divno" mi je sto u danasnje doba samo znaju rec "
odite psihijatru,psihologu da vidite sto je"...od zdravog,zaigranog ,normalnog dijeteta rade bolesnog...
moja starija cura uvjek bila mirna a manja jao,jao ...ja sa njenih 3god.neznam kako da ju smirim,kako da joj dokazem da neke stvari nemoze,to dijete toliko tvrdoglavo,razmazeno priznajem...
puno,puno smo joj (i jos) pustili i sad nam vraca...
nije ona kriva vec mi...za koju god.bi na isto mogli rec "idite se testirat"...nepada mi napamet da ju ikuda vodim,jer ona nije kriva...
Žao mi je kvariti ovu temu, ali ne mogu da ne reagiram, radi zaštite struke, ali i radi roditelja koji ne znaju, pa odvode svoju djecu svakome tko se predstavi kao defektolog (a ne znaju da svaki defektolog nije kompetentan za svaki problem). Ako si socijalni pedagog, onda nemaš nikakvog prava da se petljaš u rehabilitaciju, osim ako nisi i to završila (nisi se predstavila kao rehabilitator, samo kao socijalni pedagog). Ako si završila oboje, tim je žalosnije što ne priznaješ ADHD kao poremećaj koji realno postoji, kao i što daješ ovakve izjave o porastu djece u dijagnostici (isto bi onda mogla reći stručnjacima svih vrsta u čitavom svijetu, nije samo u Hr broj djece u porastu). Ne osjećam potrebu da budem na tvojoj strani samo zato što smo obje defektolozi. I među nama nas, nažalost, ima svakakvih. Mogu biti samo na strani stručne, odgovorne i moralne osobe koja savjesno obavlja svoj posao. Nikako ne na strani osobe koja na temelju postova na forumu samouvjereno dijagnosticira, izjavljuje da ADHD ne postoji, govori o izmišljanju posla i slično. Hvala Bogu, svoje samopouzdanje imam, a vrlo dobro znam i kako se provodi dijagnostika. Za slučaj da si zaboravila, defektolog uzima anamnezu /heteroanamnezu, provodi opservaciju (često i višestruku), koristi dijagnostičke testove, i tek tada može dobiti kompletnu sliku o djetetu. Nikako ne na temelju ćaskanja na forumu. Svako dobro želim.diplomirala sam toliko davno da se s pravom (i titulom) mogu petljati u rehabilitatore. u logopede ne bih, i nikad nisam.
ovakav odnos prema kolegama vise govori o tebi, a srecom ipak manje o cijelom smjeru kojeg si, ne tako davno, zavrsila.
upravo briljantan rad rehabilitatorskog smjera i dovodi do poresta djece u dijagnostici. izmisljate si posao i keljite dijagnoze i etikete cim nesto u odgoju ne stima.
naravno, povuci cu se iz ove besmislene rasprave dvoje 'strucnjaka' koji bi ustvari trebali biti na istoj strani i suradjivati uz napomenu da niti jedne sekunde nisam prva krenula na tebe i tvoje strucno misljenje kako postupiti u ovom konkretnom slucaju, docim si ti odmah krenula ad hominem, a onda i malo sire po smjeru kojeg sam, medju ostalim
i da te parafraziram, ako ti samo iz posta na forumu (ne jednog) nisi u stanju procjeniti da li je potrebna i nuzna intervencija ili roditelj moze prvo uspostaviti ponasanja koja ce kasnije i tebi kao rehabilitatoru pomoci u radu s djetetom (ako do njega ipak dodje), onda ti je potrebno raditi na razvijanju samopouzdanja i dijagnostickih tehnika. ti si vec na programu rehabilitacije, a mama jos uvijek nije sigurna tko je vlasnik problema, dijete ili roditelji.
Kao moderator kazem : "bez vrijedanja , molim!"
i drzimo se teme bez osobnih prozivanja.
Zibba, ima sjajnih učitelja koji se educiraju, trude, poznaju problematiku, surađuju. Ima i sjajnih odgojitelja i vrtićkih stručnih suradnika. Ali nemaju svi sreću naletjeti na takve i što onda? Roditelj je onaj koji živi s djetetom i najbolje ga poznaje, a naravno da će surađivati s učiteljima i osluškivati savjete i prijedloge.
Moje je dijete imalo sjajne tete, ali svejedno sam im ja osvijestila bit problema jer njihov je prvi savjet bio "malo ste je razmazili, razumijemo vas, ali dajte malo čvršće s tim odgojem, recite joj da se ne smije trčati i stalno pričati". Kasnije me je vrtićka stručna služba uvjeravala da neće biti u stanju ići u školu bez individualiziranog programa od prvog dana (lanjski 2.r. završila s 5,0).
Učiteljici sam, poučena iskustvom, odmah objasnila kako stvari stoje, jako sam zadovoljna njenim shvaćanjem, pristupom prema djetetu i postupcima u specifičnim situacijama, ali nemaju svi sreću naići na učitelja s iskustvom i toplinom.
Vidim u svom okruženju bar dvoje "neotkrivenih" adhdića, čiji roditelji misle da su im djeca skroz obična i valjda čekaju "sustav" da ih prepozna i pomogne im jer je škola i odgojna ustanova, to je, jelte, posao učitelja. U međuvremenu su se razvili u male nasilnike koji nisu nikad naučili bar dijelom prepoznati i kontrolirati svoju impulzivnost.
Eto, u tom sam smislu napisala da ne treba čekati institucije da prepoznaju problem.
Hoće li psiholog otkriti neki organski poremećaj ili "samo" popustljiv odgoj, u konačnici je svejedno jer roditelj u oba slučaja treba mijenjati pristup i dobro je ako to otkrije. Poremećaj pažnje većini zvuči k'o neka lakša prehlada oko koje se ne treba zabrinjavati, ali zapravo utječe na toliko puno segmenata svakodnevnice da je to teško povjerovati dok se ne iskusi.
I samo napomena da školskom sustavu nije isto kad dječak ili djevojčica impulzivno/neprimjereno reagiraju - dečki uvijek više nadrljaju.
uvijek je lijepo za viditi da tu ima strucnjaka. kako je onda moguce da u hr uz sv te silne formalno educirane i diplomirane ne postoji sustav rane dijagnostike i odgovarajucih pratecih terpaija. djeca idju jednom MJESECNO kod logopeda. nakon inicijalne dijagnostike prica prestaje. djeca nemaju kuda da bi se sa njima konkretno radilo. nastavnicki kadar nije educiran i ima prevelike razrede da bi se intenzivno bavio takvom djecomdiplomirala sam toliko davno da se s pravom (i titulom) mogu petljati u rehabilitatore. u logopede ne bih, i nikad nisam.
ovakav odnos prema kolegama vise govori o tebi, a srecom ipak manje o cijelom smjeru kojeg si, ne tako davno, zavrsila.
upravo briljantan rad rehabilitatorskog smjera i dovodi do poresta djece u dijagnostici. izmisljate si posao i keljite dijagnoze i etikete cim nesto u odgoju ne stima.
naravno, povuci cu se iz ove besmislene rasprave dvoje 'strucnjaka' koji bi ustvari trebali biti na istoj strani i suradjivati uz napomenu da niti jedne sekunde nisam prva krenula na tebe i tvoje strucno misljenje kako postupiti u ovom konkretnom slucaju, docim si ti odmah krenula ad hominem, a onda i malo sire po smjeru kojeg sam, medju ostalim
i da te parafraziram, ako ti samo iz posta na forumu (ne jednog) nisi u stanju procjeniti da li je potrebna i nuzna intervencija ili roditelj moze prvo uspostaviti ponasanja koja ce kasnije i tebi kao rehabilitatoru pomoci u radu s djetetom (ako do njega ipak dodje), onda ti je potrebno raditi na razvijanju samopouzdanja i dijagnostickih tehnika. ti si vec na programu rehabilitacije, a mama jos uvijek nije sigurna tko je vlasnik problema, dijete ili roditelji.
ali, kao sto sam rekla dobro je znati da ljudi koji imaju papir postoje
Od kud ti da idu jednom mjesecno logopedu? Nije tocno. Itekako se brine o djeci. Mi smo u malom mjestu i skola ima i pedagoga i defektoliga i logopeda, financiranog i od grada.
kad dijete krene kod logopeda to je 2x tjedno
jedino je problem da se dugo ceka termin
uuu, zanimljivo ovo postalo.
ne bim se štela mešati u stručnu raspravu, samo jedna laička opservacija na postove od anledo.
ona njena tri jednostavna savjeta roditeljima su sve samo ne jednostavna za sprovest.
ma to mi se na privat javljaju roditelji koji vajda nemaju pametnijeg posla nego me puniti neistinitim informacijama...
iz cijele hrvatske
Na Suvagovu obradu smo čekali 3 mjeseca, na terapiju godinu i pol (zbog izgovora par slova). Logopedu ide jednom tjedno po 30min., a svaki drugi tjedan unutra je zajedno s još jednim dečkićem. Kaže logopedica - ili tako ili nikako, gužva je. Pa ti vidi.
Vrtićki logoped služi isključivo za dijagnostiku i neku mršavu, rijetku terapiju djeci čiji roditelji za njihove probleme ne mare (doslovno mi je tako rečeno).
stray, ovo za logopeda stvarno nije istina. Iz osobnog iskustva, 1, 2, a nekad cak i 3 puta tjedno ako se oslobodi termin. Nas su cesto tako zvali jer su logopedice znale da mozemo iskemijati dolazak.
Ali tu ti isto ulogu igra roditeljski angazman. Ima roditelja koji propuste nekoliko dolazakatek tako, ne javljaju se i onda krive logopede da im ne daju termin. (Cula pricu od takve mame na svoje usi). Neke stvari moras presloziti i naci vremena za svoje dijete i njegove odlaske logopedu.
A broj logopeda u zagrebačkim školama mislim da je stvarno zanemariv. Sretni su ako imaju i jednog od 3 nužna stručna suradnika (defektolog, psiholog, pedagog).
kod nas u DZ radi logopedica, ispostava suvaga, djeca idu 2x tjedno
Samo da nadodam, cijenu sata dijelom placa grad, a dijelom roditelj (2/3 i 1/3). Da ju vozim u drugi grad gdje mi je sve na uputnicu, potrosila bi isto toliko (vrijeme, parking).
U pravu si sto se tice toga da logoped i dijagnostika nije svima lako dostupno, posebno obiteljima loseg socijalnog statusa, ali bas da dobijes termin samo jednom mjesecno...
Oprostite na offt, aleks ajde virni u pp.
Evo vam najbolji primjer (jer nije cijeli Hrvatska u Zagrebu), a mislim da je i otvaračica topica rekla da je s krajnjeg HR juga. Logopeda u školama i vrtićima jednostavno nema! A ovih par bolničkih moraju zbrinjavati sve uzraste pa tako i odrasle bolničke pacijente.
http://www.dulist.hr/clanak.php?id=20860
Nas clan sire obitelji sa ozbiljnim problemom i oziljna dob ( osnovnoskolac) imao je termine jednom tjedno u suvagu.
i onda bez termina 6 mj. da vide kako ce ici bez toga.
nikakva dodatna obrada ,a ima ozbiljnih prolena sa citanjem i ucenjem opcenito.
sve se svodi na interes roditelja i nazalost stanje njihovih novcanika da obavljaju stvari - privatno .
Sve je to problem poslodavca, dakle države, županije, grada, ustanove... Rekla bih i zavoda za zapošljavanje i fakulteta, jer izvozimo npr. enorman broj ekonomista, a samo 30ak logopeda godišnje.
stray cat je na žalost u pravu. Tu se stvarno često zaboravlja da cijela Hr nije Zagreb.
Kod nas vrtić nema logopeda, škola nema logopeda,...
Kod logopeda u domu zdravlja smo dobili termin nakon nekoliko mjeseci svaki drugi tjedan po pola sata.
To je otprilike kao da nismo dobili ništa.
Na sreću imali smo mogućnost organizirati si logopeda privatno 2 puta tjedno po sat vremena.
lidać2:
lidać2, nevjerojatno koliko brkaš pojmove. Tko radi od zdravog djeteta bolesno?meni ovo lici na normalno 6-godisnje dijete...
(malo razmazeno ali ajde)
"divno" mi je sto u danasnje doba samo znaju rec "
odite psihijatru,psihologu da vidite sto je"...od zdravog,zaigranog ,normalnog dijeteta rade bolesnog...
moja starija cura uvjek bila mirna a manja jao,jao ...ja sa njenih 3god.neznam kako da ju smirim,kako da joj dokazem da neke stvari nemoze,to dijete toliko tvrdoglavo,razmazeno priznajem...
puno,puno smo joj (i jos) pustili i sad nam vraca...
nije ona kriva vec mi...za koju god.bi na isto mogli rec "idite se testirat"...nepada mi napamet da ju ikuda vodim,jer ona nije kriva...
Zar je sramota posavjetovati se s psihologom?
Uostalom i tebi bi bilo lakše posavjetovati se s dječjim psihologom, ili bi to značilo da si bolesna/nesposobna?
Isto tako i djeca koja idu logopedu, kad tad bi vjerojatno progovorila normalno i bez logopeda. Da li to znači da radimo od njih bolesnike jer ih vodimo logopedu, ili im pokušavamo pomoči da nešto lakše savladaju?
Moje mišljenje je ako je roditelju nešto čudno, a čim otvoriš temu o tome znači da na nešto sumljaš. Uvijek je bolje provjeriti, nego pustiti.
Pa neće voditi dijete na presađivanje mozga, nego će se prvo kao roditelj osavjetovati s psihologom, a po potrebi odvesti i dijete kod psihologa.
Na kraju možda neće biti potrebe za ničim, ali zašto čekati?
Kad krene u školu pomalo je kasno, ma čak i nije, ali zašto bi djetetu bilo teže u školi, ako mu je moglo biti lakše da smo mu pravovremeno pomogli?
meni krvno bliska obitelj je dugo gurala glavu u pijesak , a kad su postali svjesni problema onda su se okrenuli alternativnim metodama, bez da su uopće probali klasični put.
sad je problem eskalirao do hospitalizacije i stalne terapije i svi su im krivi.
ne znam, uvijek sa za neki srednji put, kao što je beti napisala, možda sagledati obiteljsku interakciju, promijeniti neke stvari i ako kroz 6 do 8 tjedana nema pomaka, ići po savjet prvo kod psihologa pa dalje.
Ja se pitam zašto nije problem npr. otići pedijatru zbog upale grla, a problem je otići psihologu posavjetovati se ? I upala grla bi prošla kad tad, ali puno teže i bolnije bez antibiotika. Tako i situacija s djetetom, možda bi se kad tad stvari posložile, ali ako se proces može ubrzati i ako možemo dobiti prave savjete kako ga ubrzati, zašto ne.
o ovom boldanom se radi kod stare tete. u njihovoj grupi ima jedno dijete sa ADHD, ta teta je na sve nacine pokusavala prebaciti tu malu u drugu grupu. sto da kazem vise. u nasem vrticu 90% teta je nezainteresirano ili ne educirano, s faksa ravno pred djecu bez imalo prakse. dodje mi da vristim kad vidim kako se radi u nasem vrticu, odnosno kakve su osobe pustene na djecu.
idemo na razgovor, to je rijeseno, pa cemo vidjeti sta ce ocijeniti netko strucni. prvo idem kod pedijatrice da se snjom posavjetujem i da mi ona preporuci kod koga da idemo. da, kod Dubrovnika smo, strucnjaka nema koliko bi trebalo biti, cokolada je stavila link. ali i dobila sam preporuku za jednu gospođu (hvala), pa cu i nju kontaktirati
hvala svima na savjetima, znam da moramo dosta poraditi i na sebi, nije samo do djeteta. svakako javim kako idemo dalje
X
moja mama je bila učiteljica u malom mjestu
škola nije imala (a prilično sam sigurna da ni sad nema) ni logopeda ni defektologa
to jest, ima jedan defektolog na nekoliko škola, što nije ni približno dovoljno
anemona-ja stvarno neznam zasto ti imas pik na mene ?...(nije sada stvar u ovom sto si komentirala)...vec skoro pa SVE sto ja na ovom forumu napisem (a u zadnje vrijeme rijetko pisem) ti se UVIJEK nades da me poklopis!
samo da kažem da se slažem sa svima pomalo sa sirius, beti, anledo (iako izgleda da su izjave proturječne).
nekako svi pogode neku bit.
Nemam, primi moju ispriku, ako to si tako čini. Nastojati ću te ne poklapati.
Ako je riječ o školskom logopedu, 1x mjesečno je puna šaka brade! Moja djeca (oba s papirima za individualizaciju) vidjela su školskog logopeda po jednom u cijelom svom dosadašnjem školovanju.
Školski logopedi u pravilu ne uzimaju djecu koja imaju terapiju riješenu na drugačiji način. To mi je razumljivo jer ih je premalo. ALI ima jako puno djece koja nemaju drugačiju mogućnost terapije nego u okviru škole, a takvi dođu na red ovako kao što kažeš - jednom mjesečno, ako i toliko. U vrtićima je situacija bolja, ali i tu bi se moglo štošta poboljšati (uglavnom nemaju bogznakakve uvjete za ranu intervenciju).
I točno je (nažalost) ovo što kažeš za nastavnički kadar, iako ne vrijedi za svaku osobu. Mi smo iskusili dvije učiteljice koje su bile jako različite - jedna je znala sve i pokazala punu pažnju, a druga nije imala ni volje ni vremena raditi s djecom koja su trebala više (moj sin tu fakat nije bio na prvom mjestu, bilo je druge djece koja nisu imala nikakve druge mogućnosti za terapiju osim onoga što bi dobila u školi, a u školi su uglavnom dobivali samo kritike). Nije bilo ni sluha za roditeljske prijedloge.
Zbog svega ovoga neki roditelji se snalaze kako znaju - koriste vrtićke i bolničke logopede koliko mogu, a ako ne ide drugačije - plaćaju privatno terapije.
Logopedska terapija od koje ima koristi treba biti 1-2x tjedno, ovisno o problemu koji dijete ima (preširoka tema). Uglavnom, puno je nezaposlenih logopeda, ali kao i običn - država nema para i tu se ne da puno napraviti. Bolje da se tu zaustavim, da ne dobijem ban.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 17.09.2013. at 08:14
Htjedoh samo vratiti loptu na centar i topic na početak:
Majola, odvedi dijete na dijagnostiku. Bolje je puhati na hladno nego se u školi naći u problemima, jer kad krene adaptacija na školu, jako je teško ako se pokaže da dijete treba još neku drugu vrstu stručne pomoći.
Moj stariji je odgulio logopeda prije škole (godinama) ali je svejedno imao kratak interval pažnje i crve u guzici još dugo vremena... Idi u Suvag ili pitaj pedijatra kamo se možeš obratiti, pa ćeš biti mirna.
Doma možeš raditi ovo:
- isključiti ili ograničiti na 30 min dnevno televiziju i druge vrste igrica (računalo, mobitel)
- čitati slikovnice
- slušati s djetetom audio priče
- plesati s djetetom
- raditi vježbe koje njemu izgledaju kao igra, a imaju svrhu poboljšanja pažnje (naći ću link, pisala sam već o tome)
- raditi vježbe senzorne integracije
- možeš ga masirati svako jutro - to djeca vole pa su u stanju biti mirni po pol sata i slušati što im govoriš
- omogući djetetu da se dovoljno kreće (bicikl, sport bilo koji, plivanje)
I ne brini - zadnja vrtićka godina često donese "skok" u sazrijevanju, a dosta ovih problema riješi se skoro sami od sebe.
Sretno!
Hvala peterlin, cijenim tvoje misljenje, odavno pratim tvoje postove i dosta tvojih prijedloga sam preuzela
Hvala peterlin, cijenim tvoje misljenje, odavno pratim tvoje postove i dosta tvojih prijedloga sam preuzela
Evo, ako i sama misliš da dijete u ponašanju ima elemente hiperaktivnosti, pogledaj kriterije - ovdje to ima napisano na jednostavan i razumljiv način:
http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/200.../prep_hip.html
Nemoj se za sada opterećivati rezultatima dijagnostike, ali čak i ako se pokaže da dijete treba neki poseban pristup učenju, to je za dijete samo dobro, a i za tebe. Ako bude trebalo, napisat ću više detalja.
Kod psihologa ti razgovor ima dva ili čak tri koraka: razgovor s roditeljem (ili još bolje roditeljima) i djetetom, pa eventualno razgovor sa samim djetetom (ovisno o procjeni psihologa - to ne rade svaki put), pa razgovor samo s roditeljima.
Na tom razgovoru dobiješ smjernice što treba doma raditi da bi se postigli pomaci u ponašanju djeteta. Bilo bi dobro da odeš zajedno s mužem na taj razgovor, nek i on vidi da to nije bauk nego da pomaže djetetu. Ako krenete sada, velika je vjerojatnost da će se sve ispeglati do polaska u školu.
Samo da kažem - moja djeca su definitivno imala koristi, stariji je sad u 7. razredu i nikada nije imao četvorku u svjedodžbi - 5,0 od prvog razreda. Mlađem (6.r) se ponekad omakne četvorka u svjedodžbi (rijetko) ali on je imao i teškoće u čitanju koje su se sad znatno ublažile. Mogu samo reći da smo i više nego zadovoljni. Bez dijagnostike, terapije i individualizacije u školi teško bi to išlo.
evo da se javim, bili kod psihijatra neki dan, pa i danas kod psihologa na daljnu obradu odnosno psihotest, imati cemo par termina, ali doc je zadovoljna i nevidi nikakvih vecih problema, bio je miran, suradio je i rjesio sve sto je trazila. pa cemo vidjeti kako ce biti dalje.
uglavnom, isli smo na uputnicu i moram spomenuti da sam zadovoljna sa osobljem, obe su jako ljubazne i drage. bojala sam se da budu kakve bezvoljne, pogotovo jer je sve u strajku.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
