Apsu, je li ti ono želiš svadbu radi poklona? Ne znam, meni onda nije baš čudno da je ljudima različito stupate li službeno u brak ili ne. To je (između ostalog) konvencionalni način kako se svijetu kaže: mislimo ozbiljno.
Apsu, je li ti ono želiš svadbu radi poklona? Ne znam, meni onda nije baš čudno da je ljudima različito stupate li službeno u brak ili ne. To je (između ostalog) konvencionalni način kako se svijetu kaže: mislimo ozbiljno.
Apsu, po meni, to je to ! Minus neki moji osobni detalji - livada, Bog - ali mislim da to nije toliko važno. Mislim da su svi moji važni znali "ovo je važno" i prije "službenog pljeska", nije im, nakon xy godina, trebao neki simbol. Za nepoznate, "oprstenjivanje" je korisno, ali to može biti, što se mene tiče, i neki drugi simbol koji bi, Facebook jezikom rekao "relationship status - in relationship". Mi smo se vjenčali zbog sličnog razloga kao tvoji starci i ovo što kaže mimi razlog "manje zavrzlame". Ja sam to shvatila kao veselicu za ekipu, a ne mi sad pristupamo nečem ne znam kakvom koje je tek sad dobilo na značaju i prešli smo kao neki most i ušli u nešto drugo - mi smo ostali tamo di smo davno došli . U stvari, kad bolje promislim - ma, što se mene tiče aktivisti za brak, you can have it, ako vam toliko znači . Mi možemo to nešto svoje zvat kako god, samo da postoje ista prava pred državom. Možda bi to bilo zadovoljit obje strane.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 14:01
A ako/jednom kad prava postanu ista, važnost toga je li netko udan-oženjen ili je u nekoj drugoj imenici ili glagolu - neće biti bitna, pitat će se samo ima li obveza prema nekom drugome, tj. je li u nekom ozbiljnom odnosu i ovisi li netko o njemu financijski/ima li financijskih obveza prema nekome, a ovo drugo će postat nevažno kao tipa boja kose - neka individualna karakteristika koja se bilježi kao podatak sekundarne važnosti.
Dakle, drugim riječima, bit će bitno samo jesu li ljudi u odnosu koji se konvencionalno naziva brak?
Nemam pojma, ja da hoću alternativu, ne bih izabrala isto što i brak, ali da se tako ne zove. Bila bih puno maštovitija :D
Ovo ja samo malo podbadam, nemojte me uzet za ozbiljno :D
A rose by any other name would smell as sweet.
Vertex, moje prognoze su da će riječ "brak" biti sužena na one koji pod tim podrazumijevaju neku vrst sakramenta ili "nečeg više", a da će "partnerstvo" preuzet šire značenje koje danas ima riječ "brak" i služit će zaštiti financija. A ono što nama ponasob naša veza s nekim znači - tu ćemo značenje davat sami, ali će bit društvu/državi nebitno za ostvarivanje nekih prava i za hendlanje djece, nasljedstva, priznavanje relativne ozbiljnosti i stabilnosti jer danas jesmo sutra nismo, a to će se samo ubrzat - ta nestabilnost itd.
Nemojte me ubit, malo se igram đavoljeg advokata .
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 14:37
I u toj sveobuhvatnijoj i važnijoj rubrici "Parnterstvo" će se onda upisivati "vjenčani"/"izvanbračna zajednica"/ upisati odgovarajuće, da svi dođu do izražaja sa svim svojim značenjima .
Mislim reći da će "partnerstvo" možda pojesti "brak" ko što je "gospođa" pojela "gospođicu" - tj. gospođa je gospođa, nevažno je li se vjenčala ili ne.
Kad smo već kod jezika, samo bih podsjetila da značenje riječi "suprug" i "supruga" podrazumijeva JARAM u koji su zajedno spregnuti i upregnuti (kao goveda, he he he...) tj. moraju vući u istu stranu da bi bilo kamo stigli.
Nema tu nikakve romantike, samo teretna kola, he he he....
Bolje mi je reći muž i žena.
Partnerstvo ili brak, nije to meni neka greda.
Of kors, kad nema tog nečeg višeg što bi jedno od drugog razlikovalo. Ali, kao brak ima te neke povijesne i religiozne konotacije, možemo ga odcijepit pa da pokriva manji značenjski teritorij, a da ga partnerstvo nadvisi. Meni je kriterij "ozbiljnost veze, ozbiljnost obaveze koju smo jedno prema drugom uzeli".
Bome, nakon cijele ove filozofije na ovoj stranici "onda će partnerstvo preuzeti značenje riječi brak" i "jesu li ljudi u odnosu koji se konvencionalno naziva brak", stvarno mi je reakcija "a zašto tako kompliciramo?" i iako sam počela temu sa stavom koji je prvi napisala sasa, na kraju se slažem s nenom: brate mili, pa šta je tako teško potpisat taj papir? neš ti posla, svakako manje nego toliko objašnjavanja. "nećemo se ženit, ali ćemo se zvat muž i žena" :i ja đavolji odvjetnik sad:
Obavezno. Tome se baš veselim. Darove smo ukinuli zbog krize, ali nije nikad prošlo da nekako nismo obilježili.
A o proslavi desete godišnjice sam mislila pola godine prije i baš je odlično bilo.
Bilo bi mi vrlo žao da nismo ništa napravili.
Općenito, ja nekako mislim da slavljenjem nečeg pokazuješ zahvalnost za to što imaš. Pod zahvalnost mislim svijest da je nešto dobro i da si sretan što to imaš.
Ova cijela rasprava i filozofija je zato jer se koncept braka uistinu mijenja - postaje elastičniji, obuhvaća sve više toga (razne zajednice su mu se skoro izjednačile), brže se sklapa, rastavlja. On.. jednostavno nije kao što je nekad bio.
Pretvarat se da te promjene ne postoje, znači negirat realnost.
Prema promjenama se ljudi određuju dvojako.
Skupina 1) nastoji suzit i zaštitit tumačenje braka na klasičan brak (muž-žena).
Skupina 2) nastoji zapravo dobit pred državom prava braka, ali to teško ide jer skupina 1) tvrdi da "polaže pravo" na koncept braka koji se ne smije mijenjati... zašto točno - ne kužim.
Pa skupina 2) ide soft - ok, ne treba mi brak, može partnerstvo.
Pa skupina 1) kaže - a koji ti je đavo to partnerstvo, to je samo moda, zvalo se ovako il onako isto je.
I to je točno, ali se značenje mijenja jer jedni to tumače ovako, a drugi onako.
Barem na Rodi to znamo (za mene je to i to ovo, ja vjerujem da ovo ili ono - to zahvaća, to redefiniranje - sve, ne samo brak).
Da nema stvarne promjene koja se događa, i određivanja skupine 1) i 2) prema njoj (jedni grle promjene, drugi ih ne žele) - mi ne bismo vodili ovu diskusiju.
Koja se vrti oko toga - što je to, zapravo, bit onog što smo nekad zvali brak, obitelj - koga to točno uključuje i koju točno formu. Odgovor nije "zna se" (jer nikad se ne zna što nešto može postati) - već "bude se već iskristaliziralo" (barem je to moj stav).
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 15:12
X
U vezi sam 17 godina, u izvanbračnoj zajednici 15 (toliko živimo zajedno), zaručili smo se nakon nekih godinu dana zajedničkog života, djeca nam imaju 8,5 godina, nose očevo prezime. Zajedno plaćamo kredite, zajedno kuhamo i predstavljamo se drugima i sebi kao supružnici. Nisam primijetila da nas je netko drugačije gledao ili shvaćao manje ozbiljno zato što se nismo formalno vjenčali. Nikada nismo imali komplikacije pri obavljanju raznoraznih formalnosti ni za sebe ni za djecu.
Imamo uspona i padova, no glupo mi je spominjati da živimo možda zadovoljnije i bogatije od obitelji u kojima su roditelji u braku no vrlo često sam se posvjedočila da to jest tako.
Ponekad poželim taj prsten na svojoj i njegovoj ruci no nikad nije kasno, možemo se formalizirati i u staračkom dobu. Bitnije mi je da se zajedno budimo i zajedno smijemo glupiranjima naše djece.
100 ljudi, 100 ćudi.
Mene recimo ovo zanima. Ja nisam formalist i već sam se odredila da je meni čin vjenčanja samo simbolika. Meni su izvanbračne i bračne zajednice jednake, ali baš mislim jednake - znači i sa svim vrlinama i manama.
No često znam čuti izjave slične ovoj gore da su valjda ovi "izvanbračni" po nečemu sretniji, slobodniji, ljubavniji....
Ne razumijem koji bi tome bio razlog, kako te "neimanje"papira može učiniti sretnijim, uspješnijim itd.
S tim da moram priznati da su mi priče o zaklinjanju na ljubav pred pticama i bosim nogama umjesto štikli svejednako klišej, baš kao i sladunjave priče o princu na bijelom konju i prekrasnoj vjenčanici, klečanju itd. Drugačiji klišej, ali opet klišej.
Ja sam sa 12 zamišljala da ću biti superultramega uspješna arhitektica za uređenje interijera, imat ću fantastičan stan i tamnozelenog Bentleya, hodat ću po eventima i pušit cigarete na cigaršpicu. Druga maštarija mi je bila da imam 2-3 djece i da sam super uspješna multitasking mama.
Ne sjećam se da sam ikad zamišljala vjenčanje, vjenčanicu i ostali asesoar, pa čak ni budućeg muža.
Puno pametnih stvari sam pročitala na ovim stranicama. Ali, ovo mi je najbolje od svega. Kratko i jasno.
Par formalnih pitanja: da li se bez problema može u banci dobiti kartica opunomoćenika na računu nevjenčanog partnera?
O porezu na auto sam već pročitala, nevjenčani partneri plaćaju porez, nema međusobnog poklanjanja. No, mogu li jedan drugome uopće prenijeti povlasticu na obavezno osiguranje?
Sva imovina stečena u braku je zajednička. Kako se to određuje u izvanbračnoj zajednici? Da li se odnosi samo na imovinu stečenu nakon tri godine zajedničkog života, ili od početka?
Ma, meni se čini da je daleko jednostavnije potpisati vjenčani list jednom, nego za svaku glupost ići kod bilježnika i plaćati potvrde.
I opet romantika I ja sam osjećala isto tako. jednostavno smo bili silno zaljubljeni i sklapanje braka je bilo točka na i. Sa samo 20 godina, studentica. On par mjeseci više. I ne, nisam se "morala" vjenčati. Dijete je došlo tek za dvije godine. Svadba je bila što jednostavnija, ali nisam sve mogla odbiti. Tako da sam slušala harmonikaša kako svira penjući se do 12. kata nebodera. Toliko mi je to bilo smiješno! Selo u neboderu. Njegov tata nije mogao doći po mladu bez harmonike, Srećom, pa nisu i barjak vijali po stubištu.
Nas formalno ne veže ništa osim djece i činjenice da imaju očevo prezime.
Krediti, podstanarstvo, dječje zdravstveno, sve je na moje ime.
Da sam u formalnom braku, da li bih se osjećala "sigurnije" da neću izvisiti i ostati samohrani roditelj, odnosno da li bih imala safety net? Ne bih.
Toliko o povjerenju.
Ne treba mi papir.
A ako u životu naletim na neku pravnu prepreku, vjerujem da ću se snaći.
X
Jasno mi je da dođe do takvih izjava ako se radi o potrebi da se opravda nešto osporavano (dio ljudi ipak valjda smatra da bi se parovi trebali vjenčavati, a s druge strane je jasno kao dan da brakova ima svakakvih).
Ali ono, kad staneš i malo promisliš...nije baš da bi ima smisla tako pisati.
slažem se. osim ovog zadnjeg. ovo zadnje, u bilo kojoj varijanti, ipak ne bih nazvala klišejom, nego romantikom
a sad sam baš razgovarala s frendicom odvjetnicom. koja kaže da, na temelju njenog iskustva, nije nikako isto. brak ili vanbračna zajednica. al dobro, imajte na umu da ona ima samo one komplicirane slučajeve.
i da malo tko, u trenutku kad se ženi, uopće misli na rastavu. a kamoli neku kompliciranu rastavu. pa je to ipak offtopik.
Sve je to isto, to je možda neka obranaška reakcija ovih koji ovima bez papira tvrde da nisu pravi i nisu se dokazali pred svijetom, jer da su pravi, pa to bi napravili - onda ovi bez papira tvrde ovima s papirom a mi smo slobodni kao ptice i naša ljubav je uzvišenija i ne trebaju joj dokazi itd. To je, zapravo, jedna plitka rasprava koja ne dotiče bit stila "moj tata je jači od tvoga i dočkeat će tvog tatu nakon škole".
Sve to ne dotiče bit, a bit je da se brak ili kao se to god zvalo - jednostavno mijenja. To je bit priče, i zato raspravljamo o tome "što je brak" i zato određivanje o tome "što je za tebe obitelj" nosi sa sobom težinu ko iz TBF-ove pjesme (partizan-komunist) jer nosi cijeli značenjski svijet iza sebe.
A kako nije pristojno baš tako u direktu pričat - onda se zaustavljamo na pojavnostima - dokazi versus slobodarskog postojanja.
Tako se to meni čini.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 15:30
pa, beti to nije tako postavila. pitanje je bilo - koliko vam je bitan sam papir.
a ovo tvoje je čini mi se, bit jedne druge priče, da.
koliko nam je važno da nam naša veza/brak opstane.
ili nam više to i nije tako jako važno.
jer, nekako se čini, da njen opstanak baš o tome ovisi - o odluci.
osobnoj odluci. ne želim se rastavljati i želim živjeti u braku/vezi/we.
naravno, ne govorim o velikim problemima, nego o sitnim problemima, koji onda na kraju završe rastavom.
negdje sam čitala najčešće razloge rastave braka.
famozno neslaganje karaktera.
ili još jedno famozno - nedostatak komunikacije.
ili, vječna - nevjera. do koje je došlo radi...pogađate - nedostaka komunikacije i neslaganja karaktera.
De gustibus. Onima iz serije o nerdovima je romantično kad zajedno riješe neki matematički problem.
Vezano za papir i "sklapanje braka", meni je teško razumjeti da eto... sad neki odnos preko noći evoluira i jučer su bili neozbiljni, a danas su ozbiljni, ko na sklopku, jer su podastrijeli dokaz i danas nisu više ti neki od jučer. Zato mi je to neprirodno, nijedan odnos ne evoluira tako... plop. Na razini simbola - a simboli su dogovorena značenja, nekim narodima glavom gore-dole znači ne, drugima da.
Meni se čini da je odgovor na pitanje zašto se sve češće rastajemo analogan onome s psom i lizanjem
Zato jer možemo.
I ja tu ne vidim ništa strašno, brak je postao dinamičniji odnos.
Nije to tako beti postavila, ali to je, zapravo, bit, iz toga je iznikla i ova rasprava, jer je potekla iz timinga potpisa papira - prije ili poslije rođenja djeteta.
Raspravljat na razini niže je kao raspravljat što je romantično - da li štikle, da li rosna livada i bose noge. Ne dotiče bit.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.09.2013. at 15:42
Ne, ne, krivo si me shvatila.
Nisam generalizirala da su nevjenčani roditelji sretniji i zaljubljeniji od vjenčanih pa time su i njihove obitelji sretnije.
Zato sam na kraju i napisala da sam često (a ne uvijek) bila svjedokom za ima zadovoljnijih obitelji gdje nema braka od onih gdje su roditelji formalno vjenčani.
Mamasch, shvatila sam, nisi ti generalizirala.
Govorim općenito, postoji taj neka nit koja se provlači (ne nužno na ovoj temi).
Koja opićena tema, ajme Ja ne znam, baš evo u pauzama od spvanja, hranjenja itd čitam i baš se dobro zabavljam, ono, tema nije teška niti ozbiljna ne u onom opterečujućem smislu, pa mi je baš gušt čitati mišljenja. Ali ja ga u biti nemam, beskičmenjak Ne stvarno, kako čitam koji post tako bi ga i potpisala, meni sve paše, a ono sa bosim nogama, livada i to, baš mi je slatko, Apsu neka romantična dušica Mi smo dinosi, u braku već 15 godina, pa više ni ne razmišljam o tome šta bi bilo kad bi bilo, stara garda valjada, odradili sve po ps-u, željeli smo oboje isto i taj papir, i svadbu (malu) i vjenčanicu, frak itd... Ja volim naš brak, volim nas, volim ovako kako je, ali mi ništa nije strano kako to neki drugi rješavaju, niti me žulja. Pun kufer imamo i znanaca i frendova bez tog papira, pa ono, ni ne razmišljam o tome niti ih gledam kroz to. Ali, dobro možda bi ipak malčice prevagnula prema onome što kaže Nena, možda ipak malčice, možda jel sam pomalo tradicionalista, makar oper tradcionalista koji podržava feminizam i sve tako, teško mi je zauzeti neki tvrdi stav oko toga, nemam ga jednostavno.Deviza mi je jednostavna, živi i pusti da žive
Slažem se, i i sto tako se vrlo često provlači nit da su parovi koji su u formalnom braku posvećeniji jedno drugome i obitelji od onih koji nisu vjenčani, jer kao ti drugi osjećaju neku pjesničku slobodu i nisu se "do kraja objesili".
Ako stvaranje dvoje djece, 17 godina veze, podrška jedno drugome u dobru i zlu, konstatna želja da se pomogne jedno drugome da se bude boljim osobama, nisu dokaz ljubavi i predanosti, nego bismo morali potpisati papir da bismo to dokazali (kome?!), onda nek sve ode vrit.