Zašto bi morali naslijediti iste dijelove, može se i međusobno dogovoriti ako ima ideje za dogovor
 |
|||
|
|
|||
Zašto bi morali naslijediti iste dijelove, može se i međusobno dogovoriti ako ima ideje za dogovor
A u kontekstu podjele imovine, čime se mjeri?Vrijeska prvotno napisa
Samo brojem nasljednika. I ničim vise.
Meni je skroz u redu da onaj tko brine o roditeljima naslijedi nekretninu. Naravno da brineš o roditelju jer ti je roditelj, ali nekad osoba koja brine mora okrenuti cijeli svoj život da bi brinula. Gledam svoju mamu koja je promijenila mjesto stanovanja, posao, život jer njen otac ne želi u dom, a ona se brine o njemu. I trebala bi kuća ići njoj, a ne ostatku nasljednika koji se sjete doći dvaput godišnje obići djeda i popričati sat vremena, uopće nisu zaslužili.
Meni je to tako normalno valjda jer sam odrasla u mjestu gdje je normalno da nekretnina ide onome tko ostane brinuti o roditeljima i kod velike većine obitelji je tako.
Da li je neko vjencan ili ne meni je zbilja nebitno. Osobno imam taj papir.
Ali dokazivati nesto ipak oduzima vise vremena nego izvaditi list na e građanin.
A i odlazak maticaru i ruckom s izabranikom i s par dragih prijatelja mi se cini isto manje probelmatican od dokazivanja mirovinskom o statusu.
Nasljedjivanje je rijetko pravedno. Uvijek se neko osjeca uskracenim. Na srecu moj proces nasljedjivanja roditelja bio je bezbolan iako nisam jedini nasljednik.
Potpisujem zadnja dva posta - Riri i spajku, od prvog do zadnjeg slova.
Upravo tako.
Moja prijateljica ima brata koji živi na drugom kraju svijeta. Ona je brinula za oba roditelja sve dok im bolest nije više dozvolila samostalni život. Obilazila ih je svakodnevno kad su smješteni u dom. Sve je odradila sama kad su umrli. On nije došao u HR niti na jedan ispraćaj. Ali je došao kad je trebalo podijeliti pokretnine i stan. I to je ok?!
Baš tako.
Brat je mogao i sa druge strane svijeta recimo novčano pomoći,platiti ženu koja bi počistila ili nekako već. Po meni su i roditelji pogriješili jer na vrijeme to nisu riješili.
Imam prijatelja koji je brine o roditeljima, ok oni jesu bili "samostalni" ali trebalo je riještiti doktore, nabavku, osigurati neke stvari, pokupiti režije i platiti ih, ima obaveza koje su svakim danom bile sve veće. Brat prijatelja je tvrdio da će se pobrinuti za njih kada ne budu mogli, što to znači ne znamo. Roditelji su na vrijeme shvatili da na jednog sina ne mogu računati i svu svoju imovinu prepisali ovom drugom tako da se ovaj više nije ni pojavljivao.
Nije brinuti se za roditelje samo kad budu nemoćni i nepokretni. Puno toga ima i između.
Ja moram priznati da nikada nisam bila draga snaja koja s smješkala i bila jako fina, bila sam nakostrešeno đubre ali đubre koje je vozalo gdje god je trebalo, kuhalo, nanašalo, obavljala doktore, nabavljala, vuklo drva, čistila i svašta još nešto. Al nakostrešena i čak bi se usudila reći da to što je maternicu 83. zbog mioma i izljeva izvadila nesmatram bolešću koja bi se više trebala spominjajti. Brinula sam se, ne baš dobro ali brinula se. godina smo mm i ja bili glavni i odgovorni za njih. S time da je on do trideseete i živio s njima i apsolutno sve je bilo na njegovim leđima.
Život nam se onda promjenio i sve je palo na šogoricna leđa, svekrva se preslila u dogovoru sa šogoricom, ja nemam više nikakvih obaveza.
Sad kako će se crta podvući, tko se više brinuo i se je li se uopće brinuo, vidjeti ćemo.
Iz perspektive mene kao roditelja, ja bih svoj svojoj djeci jednako ostavila, neovisno o tome tko se vise/manje brinuo o meni.
Tako nekako to regulira i zakon (bar mislim), ali pitanje je što bi djeca mislila o tome.
Ja ne. Ak sam tak ljigava nekom od djece da me nemre obić jednom u godini, dvije tri, dobil bi figu, a ne kuću stan.
Iz perspektive mene kao roditelja ja se nadam da ću imati jednako dobar odnos s obojicom, imovinu smo nažalost već podijelili na jednake dijelove.
Govorimo više o situacijama gdje se jedno dijete brine, a drugo ne dođe ni na kavu, pa ne znam baš.
Meni osobno je imovina u mojoj priči nebitna, meni više smeta stav članova obitelji da se oni brinu a mojih 15 godina suživota je kao gumicom izbrisano.
Iskreno ne bih voljela uopće past na brigu djeci, postoje domovi za umirovljenike i tamo je sva skrb osigurana. Može se platiti žena za pomoć u kući, bilo da je plaćam ja ili djeca. Pričam o perspektivi života u stanu u velikom gradu.
A duboko se nadam da ću uvijek imati dobar odnos sa svojom djecom i ako se nećemo moć redovito viđat zbog njhovih obveza i tempa (pogotovo tempo života u Zg) onda se barem možemo čuti kao što se ja čujem sa svojom mamom svaki dan.
S druge strane mi je nezamislivo da se ljudi ne vide po nekoliko mjeseci, a žive u istom gradu.
Ne znam moja razmišljanja idu u smjeru da čovjek (pogotovo mi žene) sebe nikad ne smije zaboraviti u svemu tome ni u odgoju vlastite djece, ni u skrbi za starije članove obitelji.
To smatram da se odnosi također i na naše roditelje. Obostrano. Davanje da, al na štetu sebi ne.
Znam primjer žene i muža s dvoje djece, koji uopće nemaju vremena za djecu i svoju obitelj. Njihovi vikendi al svi vikendi izgledaju tako da odlaze u susjedni grad 50-60 km udaljen da bi čistili i kuhali (za par dana) njenoj svekrvi, preko tjedna se plaća extra žena za kuhanje i čišćenje. Također u svom gradu imaju na brizi njene roditelje. Dakle padaju s nogu, imaju odgovorne poslove. A ta sveki ima para ko blata, 90 + god, , hoda s onom hodalicom, zaista treba svakodnevnu pomoć non stop jer živi sama, ali neće ni u privatni dom (za koji ima novaca i gdje bi dobila svu potrebnu skrb).Sad tek postaje malo dementna. E pa evo meni su ti primjeri totalno sebični. Radije neka tare djecu preko 10 godina, da nemaju vremena ni za unuke, ni za šta. Sin čak ode i preko tjedna do nje (100 km u danu). Potpuno sama živi, da padne nema je tko podići, ni pomoći joj.
Nadam se zaista da neću bit tvrdoglavi babac na teret vlastitoj djeci ko kakav uteg.
Da budem jasna, jednako mi je negledljivo kad djeca iskorištavaju svoje roditelje do neslućenih granica pa preuzimaju ulogu samih roditelja umjesto da su im baka i dida, brinu o djeci stalno doslovce, razvoze ih na vanškolske aktivnosti u popodnevnim/večernjim satima umjesto da imaju malo mirniji tempo koji priliči njihovim godinama.
Zaključak: granice trebaju postojat na obje strane.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.11.2023. at 09:32
Slazem se
I ja se nadam da cu imat jednako dobar odnos sa svima. Al sto cu ja, ako naposljetku, jedno ni ne dodje na kavu, sumnjam da cu ga kao roditelj manje volit il mu manje ostavit.
Zar ne bi bilo nepravedno prema djetetu koje brine da dobije isto kao netko tko ne brine? Tako i nastanu oni razdori među djecom pa ljudi govore da su se braća posvađala zbog imovine. Možda u takvim pričama nije nužno pohlepa u pitanju, možda je nepravda.
Mi smo nedavno dogovorili sa svekrvom da imovina ide nama, a mi ćemo se brinuti o njoj. Dvoje djece svekrva ima, mog muža i njegovu sestru, ali sestra je rekla da bi radije da mi preuzmemo brigu ako možemo. Zasad je to još nepotrebno, svekrva još i radi, ali sve je sve bolesnija i neće moći još dugo sama i htjela je to dogovoriti s nama na vrijeme. Kad ode u mirovinu, mi ćemo joj plaćati režije i terapije, a kad ne bude više za samostalni život uselit će se kod nas.
Sigurna sam da sveki svojih dvoje djece voli jednako, ali bilo bi skroz nepravedno da moj muž i ja preuzmemo svu brigu, a da se imovina na kraju podijeli pola pola ili da njegova sestra zahtijeva svoj dio.
Isto tako. Posve isto svakom djetetu. Nismo ih rodili i odgojili da trazimo povrat ulozenog vremena i novaca.
Nedavno smo naslijedili moju mamu i sve smo podijelile točno na pola, id najmanje do najveće stvari. Tako i zakon kaze. I ne, nismo brinule jednako o mami , jer ja sam joj zivjela blizu i preuzela sve potrebno.
No, ne bi bilo pravedno da sam uzela ni lipu više. Ni ne bih.
Ajme pa zar itko normalan rađa i odgaja djecu da bi tražio povrat uloženog? Bože svašta. Očito svi imamo različit pojam pravednosti u glavi.
Kod nas je moguće da će se sestra jednog dana brinuti o našim roditeljima jer je jedina od nas troje ostala u istom gradu. Ne znam još kako će biti, daleko su moji roditelji sva sreća od toga, ali postoji mogućnost. Što god da zakon rekao, neće mi pasti na pamet da tražim ikakvu imovinu, nek sve ode njoj ako tako bude. To ne znači da neću posjećivati roditelje, pa posjećujem ih i sad. Ali tražiti trećinu, a da sestra bude s njima i kuha, čisti, plaća, ma ne pada mi na pamet, briga me za zakon.
Bravo, Riri, sve se slažem, od-do.
A meni pak nepojmljivo da više generacija živi zajedno u stanu.
Nitko nam tako nije živio, ni moji, ni muževi roditelji, zaista se ne vidim u takvoj kombinaciji nikako. Baš nikako.
Naravno da ćemo pomagat, ali srećom postoje razni modaliteti.
A meni pak nepojmljivo da više generacija živi zajedno u stanu.
Nitko nam tako nije živio, ni moji, ni muževi roditelji, zaista se ne vidim u takvoj kombinaciji nikako. Baš nikako.
Naravno da ćemo pomagat, ali srećom postoje razni modaliteti.
A kako gledate da jedno dijete živi daleko (druga drżava), al recimo šalje redovito novčanu pomoc? Realno više ni ne može pomoć. Zašto bi se to smatralo "bezvrijednim" ili manje vrijednim,pa bi mu se trebalo uskratit pravo nasljedjivanja?
Ili to ne ide u isti koš?
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.11.2023. at 20:30
Pa nije da mu se treba uskratiti pravo, mislim pa to je nešto što svatko sam dogovara i uređuje sa svojom obitelji. Po meni nije isti koš, ali nisam ja zakon.
Lako je to dok starijom osobom smatramo osobu od 75 godina koja je pokretna i za koju se treba brinuti na način da joj se skuha ručak i da joj se odu platiti režije u poštu. Ali kad imaš u obitelji nepokretnu, depresivnu, bolesnu i zahtjevnu osobu od 90+ godina kojoj kuhaš, pereš, čistiš, presvlačiš, voziš, čekaš kod doktora, ideš u trgovinu svaki dan, plaćaš režije, pružaš emocionalnu potporu svaki dan po nekoliko sati jer se boji ostati sama u prostoriji da ne umre u samoći, bome ništa ti ne znači što će netko uplatiti 300 kn mjesečno, vjeruj mi.
Mene muči kod vas koji biste po trudu dijelili, je l se broji i tko je bio kakav u prvih 20 godina zivota, ili je samo vazno tko je mijenjao pelene zadnje 2 godine? Koji period života nosi najvise bodova? Samo starost il moze i bolest, npr. njega nakon operacije kuka?
Pa zašto misliš da žive u stanu skupa? Možda samo žive u istom gradu ili kao u mojoj situaciji bliže.
Mi smo živjeli 20 km od svekija pa smo skoro svakodnevno bili kod njih, nekada i dvaput. Ja ne znam kako je prije bilo ali ja kad sam ih upoznala mm je bio 29 godina, ona 56 svekar 62 i totalno neposobni za život, aposlutno ništa nisu bili u stanju sami osim ne znam higijene, skuhati i oprat veš.
Riei, hvala na odgovoru.
Ja jos nemam formirano misljenje na ovu temu,pa zato pitam.
Kosjenka, osvrnula sam se na slucajeve kad kazu da bi tako stare i bolesne roditelje, koji ne mogu nista doveli pod svoj krov. Tu vec imam formirano misljenje da nisam zagovornik toga. Mislim da nije korektno ni fer da i djeca moraju zbog toga ispastati.
A ovo da je osoba jos i nepokretna,pa ako covjek radi kako to ishendlat. Jedino da se plati zena koja pomaze u odsustvu djece a ta ista djeca kad dodju s posla umjesto da idu sa svojom djecom u park nastavljaju brigu o nepokretnoj i bolesnoj osobi u svom stanu.
Meni je za takve situacije jedino rjesenje dom i mislim jedini nesebican potez baka i djedova. Sve ostalo mi spada pod staracku sebicnost.
Nadam se da cu nit takva baka, ne na teret svojoj djeci. A naravno svatko se nada i da ce bit zdrav i bez nekih tezih bolesti i dijagnoza sto duze u starosti.
Ima krasnih domova s puno aktivnoati za starije, tamo ne trebaju ni cistiti, ni kuhati, imaju drustvo, razne kult.-umjetn.aktivnosti, fizijatreal treba imat solde za takav doma platiti. E tu uskace taj brat/sestra koji novcano pomaze.
Naravno i dalje cesce i vise obilazi bolesnog roditelja onaj koji zivi u istom gradu. To ostaje.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 17.11.2023. at 07:52
Mene muči što se mojih 15 godina brige polako briše i nadjačava ovih par zadnjih, doduše puno više izazovnijih situacija ima.
Pitali ste tko rađa djecu da se brinu o njima u starosti?!
Evo recimo mentalitet s kojim sam ja živjela. Idu sveki i šogi na prvu godišnjicu mm-u na grob i šogi se rasplače, a ova nemoj dite, čuvaj se, ako te šta bude tko će se o meni brinut.
Eh, draga, ne mogu si svi priuštiti domove. Ni svi stariji ljudi ne žele takvo rješenje. Osim toga, kad i nađeš takvo rješenje i smjestiš ostarjelog roditelja u dom (jer treba brigu 24 sata, a to ne možeš osigurati na drugačiji način) treba tu osobu obilaziti i dalje. MM je svoju mamu obilazio 2-3puta tjedno, a bila je u domu izvan Zg. Nije to lako. Zahtjevno je vremenski i financijski (nekima je važnije jedno, nekima drugo). Rijetko kad je to lako rješivo. Ja sad imam situaciju da moji roditelji (bliže devedesetoj nego osamdesetoj) trebaju pomoć, ali ne žele. Još krpaju kako mogu. Ja ne mogu ništa nego čekati trenutak kad ne budu baš nikako mogli, a u tom času moram imati u planu više potencijalnih rješenja. Eh, ni jedno nije dobro. Starost je teška. Vidim ja po sebi - promijenila sam mišljenje kakvo sam imala u mladosti. Nije tako samo kod mene - kolega koji je u mirovini već valjda 15 godina svojevremeno je govorio da će se prijaviti u dom istog trena kad stekne uvjete. Aliiii stvari su se okrenule u međuvremenu (da ne širim priču, nije to bio njegov izbor nego stjecaj nesretnih okolnosti) i do dana današnjega nije realizirao taj plan iako nije ništa imao protiv toga.
Život ti podijeli karte s kojima trebaš odigrati. Ima tu svega - selidbi, bolesti, iznenadnih smrti... Ne kroji se rješenje po zakonu nego prema mogućnostima. Potpis na Riri i njezine postove.
Ja i dalje mislim da bih mogla podnijeti boravak u domu (iako nakon višekratnog iskustva ozbiljno revidiram tu odluku, nije to sjajno nego nužno rješenje) ali o tom potom... Što se tiče imovine, mislim da je bolje za života (dok smo još pri pameti - tko može) dogovoriti i uskladiti razdiobu, ali nije to uvijek jednostavno ni idealno. Ono što je legalno nije uvijek i moralno.
A da se vratim na temu - ušljivi papir (vjenčani list) olakšava puno toga i u ovom slučaju. Da se mene pitalo, taj papir bi mi prije četvrt stoljeća bio potpuno nebitan, ali sad mi je iz više razloga drago što ga ipak imam. Ne smeta, a često dobro dođe.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 17.11.2023. at 08:30
Ne znam, možda je sebično od njih, ali što možeš s roditeljima ako ne žele u dom? Rekla sam već da je svekrva sve bolesnija, a nije stara, ali ona je ostarila bar 15 godina psihički otkad je svekar umro. Pomisao na dom joj je prestrašna i dogovorili smo se da će doći kod nas kad više ne bude mogla. Ja čak i ne gledam na to kao sebičnost nego kao strah od usamljenosti.
Koliko god da će to biti izazovno za nas, opet mislim da ćemo se moći snaći. Nema tu po meni dobrog rješenja u kojem će svi biti 100% zadovoljni.
To su neke specifične situacije i to se valjda ljudi onda i dogovore, a ja sam se osvrnula na onu klasičnu priču: stari roditelji, briga, smrt, podjela imovine.
Naravno da ima drugačijih priča, ali sad kad razmišljam o ovom tvom pitanju, ne vidim zašto se ne bi dijelili bodovi za bolest? Pa i u starosti je glavni problem zbog kojeg je potrebna briga upravo bolest. Netko treba pomoć sa 40, netko sa 90, uglavnom ne vidim zašto bi se radilo samo o mijenjanju pelena.
Samo dodatak, cijena doma (privatnog, jer mjest au gradskim domovima je vrlo malo) : od 1000eur pa naviše ...
Tisuću eura ... ja ne znam nikoga tko ima takvu mirovinu da može pokriti trošak doma.
Dva roditelja, minimalno 2000 eura. Ako imaju niže mirovine, jedno ili dvoje djece,to je vrlo teško platiti.
Druga strana priče je da u našem društvu većina obitelji neće prodati nekretninu pa da se plaća dom nego će se patiti i kukati, starim roditeljima ne pružiti dovoljnu njegu, smjestiti ih u neke malo jeftinije opskurne domove.
Ja sam svojoj djeci rekla da jedna nekretnina ide u prodaju za plaćanje našeg staračkog doma. No, kako će se stvari razvijati u budućnosti ne znam. Statistika kaže da je veća mogućnost da ću postati stara čangrizava sebična baba, nego da ću ostati razumna osoba.
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 17.11.2023. at 10:12
E, jesmo zabrazdili.... Bila je negdje tema baš o brizi o starijim članovima obitelji, možda bi se trebali preseliti tamo.
Još o brizi o starijima - kad ne živiš u istom gradu s roditeljima, prilično je teško i naći nekoga da uskoči, pogotovo ako je ta briga više od sat-dva dnevno. Baš mi kolegica kaže kako npr. u Slavoniji ne možeš naći nikoga jer većina mladih je otišla ili u inozemstvo ili u veće gradove, a u manjim mjestima to je baš šugavo. S druge strane, stariji ljudi često nerado mijenjaju način života i teško ih je nagovoriti na to dokle god postoji nekakva mogućnost da ostane po starom. Iskusili smo to više puta u obitelji, a nastavljamo i dalje. A cijena nekretnine u manjim mjestima nije dovoljna da se nešto slično kupi u većem gradu. Često su ljudi prisiljeni (i mladi i stari) okrenuti cijeli svoj život naglavce, pa je zato bolje planirati trajno rješenje na vrijeme - ako se može i ako za to ima volje kod svih koji sudjeluju. Nažalost, znam jako malo takvih primjera. Čak ne zato što ljudi ne bi (iako ima i puno toga) nego je to objektivno teško rješivo. Na kraju ispadne da je rješenje kakvo je objektivno moguće, a ne kakvo je željeno.
Zanimljivo mi je baš čuti razna razmišljanja jer nitko ne zna što ga čeka i kakve kombinacije.
Da zato i pišem da takav doprinos drugog djeteta iz inozemstva nije zanemariv. Stan roditelja se može i iznajmljivati ne nužno i prodati, Ako nema druge da bi se osigurao dobar dom, a onda neka se i proda nekretnina, pa iz te hrpe plaća starcima dom. Moji su se davno prijavili i MM-evi.
Imale su mi frendice nedavno nekoliko baš groznih i teških situacija u kojima roditelji nisu htjeli nikako u dom, a totalno onemoćali, kćerke rade full tempo i ne možeš im osigurat potrebnu njegu uz posao i svoju obitelj. Uzimale su i njegu za člana obitelji, iscrpile se skroz emocionalno i financijski.
Roditelj A je polako postojao dementan, a roditelj B teže pokretan. i onda se sutuacija preko noći promijenila kad je roditelj B slomio kuk a ovaj dementni nije mogao skrbit o ovom nepokretnom. Kćerke su bile u groznoj situaciji tražeći preko noći bilo kakav dom da ih smjeste, a u međuvremenu su plaćale njegovateljice koje koštaju više nego dom za starce. uz naravno njihove dolaske i obilaske.
Cijena u domu za dementne i nepokretne je viša u odnosu na redovne cijene. Ne znam na kraju jesu rentale stan ili su ga prodale da im riješe pitanje doma.
Bitno je da se smisli neko rješenje da roditelj iimaju odgovarajuću skrb.
Jer ako ne daj Bože postanu nepokretni ili dementni oni posatju opasnost i za ostale ukućane. Ostave upaljen plin da gori, vide oko seeb stavri koje ne postoje i sl. strašno. Misle da ste neki lopov koji i j e ušao u stan, vrište s prozora da je zgrada u požaru usred noćisvega sam se naslušala. Tužno jako.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 17.11.2023. at 12:06
Moja stanodavka ima 70 g i oca od 90+ g i ona isto ustraje da brine za njega, ali u redu plati pomoć, samo kad mi kaže da ga je morala nositi ili tako nešto, mislim si kako. Meni je jasno da je ljude strah domova jer se plaše zlostavljanja o kojem su čitali u novinama, ali zar to znači da ćeš potpuno onemogućiti dijete/djecu da ima život, u to spada i to da ide na posao. Moja mama evo sad opet govori da bi se vratila na selo, iako je potpuno nesposobna da brine za sebe. Počela sam opet sanjati noćne more s njom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom