Jeste li nekad promijenile posao?

[Bubilo Bubich]

Vjerojatno je odgovor kod mnogih "da". Ja nisam niti jednom u 14 godina, a sad razmišljam o tome, pa skoro svaki dan...

14 godina u istoj firmi, prvi posao poslije faksa, mala firma koja je postala srednja, pa regionalna, pa se prodala svjetskoj korporaciji... i sve to vrijeme strukturalno ništa se ne mijenja...
Volim svoj posao, to što radim, baš volim.
Ali previše radim.
Klijenti su sve luđi i luđi. Traže sve više za sve manje vremena i sve manje novca.
Ispod 50 sati tjedno ne radim skoro niti jedan tjedan. Prekovremeni se ne plaćaju, nekad užicaš slobodan dan. Plaća nije loša (al vozač ZET-a ima veću), ali kad se podijeli s brojem sati je samo prosječna.

Bez baka servisa i bez tete čistilice koju si ne mogu priuštiti jer si moram priuštiti tetu čuvalicu (ponekad kuha, ali uz dvoje djece ne tražim od nje da čisti), i s dva komada malih (5,5 i 2,5), od kojih jedno još cica po noći, malo je reći da se raspadam.

Uglavnom... treba nešto promijeniti.

Sljedećih 3 mjeseca moram (da budem iskrena želim) završiti projekt, većina vikenda će mi biti radna, skupit ću vjerojatno milion prekovremenih, i onda idem na dugi godišnji. A samo razmišljam o tome da ću na tom godišnjem tražiti drugi posao...

A ne znam kakav. Ne mogu, ne želim više toliko raditi. U konkrurentskoj firmi ili kod klijenta bi sutra dobila posao, vjerojatno i za nešto veću plaću, ali ono, fakat ne želim više raditi u konstantnoj ASAP atmosferi.

Ono što mi je fakat bad, što moj managment na takve povećane zahtjeve klijenata odgovara "nema zapošljavanja, za te pare na projektu ne može raditi više ljudi, ali nemoj se ni ti ubiti, napravi nešto osrednje i pošalji, briga te, ako vrate ispravljaj, ako ne super". A vrate uvijek. I ja ne želim biti osoba koja sa svog maila i sa svojim potpisom šalje smeće. Pa ja radim prekovremeno. Oduvijek, svih 14 godina: bez djece, i sa jednim, i sa dvoje. Ne zato što imam veliku plaću, niti nekakvu poziciju, niti karijeru u nekom stereotipnom smislu te riječi. Nego samo zato jer želim napraviti posao kako treba.

Jedna frendica je bila u sličnoj situaciji, promijenila je posao kad je dobila dijete. Kaže drugačije je. Pitam kako. "Nije mi stalo više. Napravim što dobijem, ali ne onako dobro kako bih mogla, samo do neke razine."

Toga se bojim, je li mi to jedini izlaz - "briga me".
Ako ostanem ovdje znam da je, nakon 14 godina mi je jasno da se ništa neće promijeniti, i da trebam pristat na osrednjost ili nastavit radit prekovremeno. Ekipa na poslu je inače super, ali skoro svi su već godinama nezadovoljni - svatko je odabrao jedan od ova dva smjera, a nitko nije sretan, ni "osrednjasi" ni "prekovremenasi".

Lastane, ima li mi pomoći?

Ima li još poslova koji se rade 40 sati tjedno za prosječnu plaću?
Kako se štreberica može pomiriti s osrednjošću?

[zasad skulirana]

Uuuuuuu,pustila si korjenje....danas kažu da nakon 5god treba mijenjat posao...ja sam u 11 god evo kod 5tog poslodavca,najduže sam se 4god zadržala kod istog...

Ako već možeš promijeniti bar firmu i to još imati veću plaću pa ja bi onda to napravila...jer,koje su ti opcije za neke druge manje ASAP atmosfere odnosno skroz promjenu vrste posla/branše?

Posloži si prioritete,jeli važnije da je sve po špagu ili da imaš više slobodnog vremena za sebe i obitelj? Ispada da ti je ovo prvo važnije odnosno barem se tu gdje jesi ne možeš tome othrvat....mene bez nekog napredovanja i karijere bome ne bi motiviralo tuć neplaćene prekovremene....jedino da radim za sebe...

[Apsu]

Evo prije 2 tjedna. Opet. Sad sam zadovoljna. Za sada
Najduze sam izdrzala godinu i pol kod jednog poslodavca. Kod drugog malo duze ali se racunaju i komplikacije i porodiljni, tako da ni tamo nisam dugo bila

Meni kad prekipi ja idem, bez obzira na novcanu situciju. Radije bi radila za minimalac ali da se ne osjecam ko govno, nego da imam para a posao mi radi to da sam u zivotu tuzna, bezvoljna i nezadovoljna.

Volim elementalov- "dobar dan", bas mi je moja stvar

[anatom]

ja odlucila promjeniti zanimanje i upisala faks. Sada zavrsavam diplomski pa idem raditi u potpuno drugu krajnost.

[Ginger]

ja odlucila promjeniti zanimanje i upisala faks. Sada zavrsavam diplomski pa idem raditi u potpuno drugu krajnost.

ja se nikako okuraziti
a ne volim vise ovo sto radim
a nisam ni sigurna sto bih drugo...

[Mojca]

Uf.
16 godina u korporaciji. Bubilo, kuzim te skroz.
Sama se njišem izmedju nije me briga i rada vikendom.
I još radim posao koji više ne volim. Prve dvije godine je bio super, iako sam radila ponekad i po 18 sati na dan... Sad odbrajavam mjesece do isteka stambenog kredita. Još 38.

[Mojca]

I.... Nemam snage tražiti drugi posao. Trebala bi prvo duuuugi odmor. I nikad više u korporaciju.

[sirius]

Ma sve vam je to isto. Samo je razlika u nijansama.
Nekoliko puta sam mjenjala posao. U 13 godina 3 puta. U ta tri puta mislim da sam prosla 9 radnih mjesta gdje sam morala sve novo uciti. Onda dugi "odmor" od 7 godina , i eto me opet na starom radnom mjestu ( blagodati drzavne sluzbe) i opet sve ucim od nule jer se sve promjenilo.

[Bubilo Bubich]

Posloži si prioritete,jeli važnije da je sve po špagu ili da imaš više slobodnog vremena za sebe i obitelj? Ispada da ti je ovo prvo važnije odnosno barem se tu gdje jesi ne možeš tome othrvat...

Kuzim sto mi govoris.
Al samo da se referiram na ovo, odnosno dodam, nije toliko problem u tome da sam ja opsesivno kompulzivna, nego se posao ne moze napraviti u normalnom radnom vremenu. Ja sam nesto kao voditelj projekta na kojem radi izmedu 5 i 15 ljudi. Na ovom trenutnom 13. To je 40-60 mailova dnevno, koordinacija svega i svih, plus moram napraviti svoj intelektualni dio posla koji najcesce radim od 17 do 20 kad svi odu. Nije stvar da mora biti savrseno. Radim toliko da bi drzala uopce konce u rukama. Jednostavno sefovi pristaju na projekte s prekratkim rokovima, opeavdavajuci se (vec 14 godina) da je trziste takvo, tj. da nemamo izbora.

Nije mi neka opcija ici kod konkurencije za vecu placu, ja bi radije radila manje .
A ako odem na stranu klijenta, ti su tek oni koji rade nenormalno.

Dakle, nakon 14 godina promijeniti bransu. Uh...

[Bubilo Bubich]

Ma sve vam je to isto. Samo je razlika u nijansama.

Toga se i bojim. Da cu ja gdje god dodem zavrsiti tako.
Po onoj, "tko hoce i moze, daj mu jos".

[sirius]

Toga se i bojim. Da cu ja gdje god dodem zavrsiti tako.
Po onoj, "tko hoce i moze, daj mu jos".

Cuj, ako je tako u tvom poslu onda moras sama sa sobom dogovoriti pravila. I druge nauciti da se tih pravila drze.
Promjeniti posao je uvijek dobro zbog osobnog razvoja. Cak i ako dodes na gore , shvatisda ti se samo cinilo da je preko ograde trava zelenija.

[zasad skulirana]

Eto,napreduješ..radila bi manje...OK,koliko si manje novaca možete priuštit? Jeli ti posao poziv (pa da se i identificiraš s njim) ili samo nešto čim se baviš da plaćaš račune?

Bi li ti bio problem nazadovat u smislu da radiš nešto manje zahtjevno i izazovno,ispod tvog levela znanja i sposobnosti?
Ja sam se prihvatila takvog posla,progutala ponos jer mi je na prvom mjestu bilo:manje sati rada i više vremena za familiju....svako malo me moj ego malo poškakulja ali dobro, šetnja sada zimi vani po suncu dok drugi još čame po kancelarijama me brzo osvjesti...

[LEIRmam]

Ja sam mijenjala nekoliko poslova također, nikad mi nije bio problem otići kada sam shvatila da više ne mogu. Sada radim za sebe pa ne mogu komentirati poslodavca, ali opseg posla svakako je enorman, obaveze ne staju niti kada se svjetla ugase, a brige su mi prva i posljednja misao u danu... Uz troje djece, nije niti to takva blagodat kakvom se na prvi pogled može učiniti... A opet, uzevši u obzir situaciju u kojoj živimo, sretna sam. Kod bivših poslodavaca radila sam dijametralno različite poslove, poslodavci me zaista nisu mazili i u zadnjem slučaju sam pristala i na manju plaću, nadajući se da će uvjeti u kojima ću raditi biti više ljudski. Ti si majka, žena, možda su ti sada i prioriteti drugačiji nego prije pa nije niti čudo da se preispituješ. Trava se uvijek čini zelenija kod susjeda, ali zaista je pitanje jeli to zaista tako...

[Bubilo Bubich]

Cuj, ako je tako u tvom poslu onda moras sama sa sobom dogovoriti pravila. I druge nauciti da se tih pravila drze.

Istina. Skoro bi se slozila, al onda gledam druge s toliko iskustva u firmi. Svima nam je isto. Ne mogu reci da mi je gore nego drugima. Sefovi nam svima jednako ignoriraju granice .
Al bojim se da bi mi se u novoj sredini, na racun dokazivanja dogodilo da ne postavim granice, i ubijem si glavni motiv prelaska na drugi posao.

Skulirana, to su sve odlicna pitanja.
Moram si odgovoriti na njih.

[zasad skulirana]

Ja sam ti se svakom promjenom tako preispitivala,što mi je bitnije i što mogu pregrmit radi tog i tog razloga...jer uvijek bi imala razloge i da ostanem i da odem...samo,ovisno u kojoj sam fazi u životu bila,to bi prevagnulo...prije 8god su mi pare bile prioritet, pa onda zdravlje (jer sam se previše nervirala i uzimala poso k srcu,ful smršavila) i na koncu s rođenjem djeteta samo da je na 1/2 radnog vremena,pa makar bilo i ispod mog levela znanja....
ali ja imam taj luksuz da MM zarađuje za oboje pa se ja mogu tako ponašat...

i još nešto, rad za korporaciju gdje samo puniš tamo neku kesu i samo se gledaju brojevi me toliko frustriro ( i te neke tablice i reporti radi reporta) da sam si pod hitno morala nać nešto što me ispunja (kad se već ne bavim nekom humanom profesijom)...i pronašla se u volontiranju...

[sillyme]

Najteze je promijeniti posao prvi put. I ne vjerujem da nema firme gdje te ne izrabljuju. Kreni traziti drugi posao i kazi im da prihvacas da ponekad kad je rok i treba napraviti nesto da se zapne ali da ne zelis posao gdje se radi svaki dan prekovremeno. Ako to kazes na intervjuu vidjet ces odmah po reakcijama da li se to podrazumijeva ili su u soku zbog zahtjeva. Ja sam tu temu prosla sa svim potencijalnim poslodavcima, i sad radim 40h tjedno isti posao za istu placu ali puno manje stresa. I dalje sam doma oko 18h ali laptop ostaje na poslu, a mailove gledam tek ujutro u autu, ako je nesto bas hitno nek me zovu, mailove ne citam. To sam isto rekla i nema problema. A volim svoj posao i ne bih ga mijenjala za 4h neceg dosadnog jer bi bila nezadovoljna. Tako da razumijem i poriv da se radi ono sto znas, volis, ide ti... Ali ima i zivot nakon 8h u uredu, i to trebas poceti traziti za sebe, ako to ne mozes dobiti tu gdje si sad trazi dalje.

Sretno u potrazi.

[Jelena]

I ja sam vise puta promijenila radno mjesto. Kod mene sve nekako slucajno. Dajem sve od sebe i stvari se dogadjaju. Problem je sto su zene iznad cetrdesete tesko zaposljive pa sad ne ide tako. Trenutno sam zasicena svojim radnim mjestom i zelim ga promijeniti, al nema u Hrvatskoj nesto sto bi me bas privuklo, a prestara sam za novi pocetak u drugoj zemlji. Ne zbog sebe, bi ja, nego me nece nitko s 40+ u toj bransi.

Radila sam i u struci i izvan struke, tako da sam svasta probala. Ipak, ono sto mi je bilo najljepse, bilo mi je i najteze, intelektualno, ali s odlicnom atmosferom. I ta atmosfera mi nepodnosljivo fali. Danas mislim da ionako ne bih vise mogla intelektualno pratiti. Otisla sam, slucajno.

Trenutno sam zapustila posao na racun privatnih komplikacija i koliko mi se cini i ti bi se slicno osjecala. Izmicu mi stvari. Danas sam najvjerojatnije izgubila puno novca, ne samo svojeg, jer nisam kontrolirala administratore. Nisam imala kapaciteta naganjat ih jer imam privatno puno vaznijih obaveza. Da je svatko radio svoj posao, bilo bi super. Nije moj posao da naganjam druge da rade. Al neki ljudi naprosto ne rade.

Voljela bih biti pjevacica ili privatni detektiv

[Bubilo Bubich]

Ali ima i zivot nakon 8h u uredu, i to trebas poceti traziti za sebe, ako to ne mozes dobiti tu gdje si sad trazi salje.

Bas lijepo receno , hvala.
Nece biti lako pokrenut se nakon toliko vremena, no sto drugo.

Vec sam pocela gledat oglase i svrstavat ih u kategoriju "idu doma na vrijeme/ne idu" .
Brine me sto poznajem ljude ne samo u privatnom sektoru, vec dosta po javnim sluzbama, ministarstvima, agencijama i zavodima koji isto strasno puno rade. I to ne ljudi na vodecim pozicijama, nego neka srednja prema malo visoj razini odgovornosti.
Imam osjecaj da si moram otvoriti vlastiti obrt za oslikavanje vaza, a da su svi drugi poslovi "napravi jako puno u malo vremena".

I jak mi je taj osjecaj da ljudi koji puno rade ce uvijek puno raditi, kao da imaju nekakav magnet za posao. I bas se borim s tim da prihvatim ovo sto Sillyme pise, da je moguce raditi normalno, jednostavno vise ne mogu zamisliti takav scenarij. :burnout:

Ja ne bi htjela biti pjevacica, one su stalno na putu od gaze do gaze .

[seni]

Bubilo, nemam nikakav pametan savjet, osim sto mislim da se streberica kao tip čovjeka u principu niti miri, niti je usrećuje prosječnost.
e sad, kako riješiti kvadraturu kruga, ne znam.
no pošto si je počela rješavati, vjerujem da ćeš naći neki odgovor.

[Bubilo Bubich]

Mozda nesto ovako:
- prvih 15 godina jedno
- pa 10 godina drugo
- pa se zadnjih 15 godina vratim na prvo
(pod uvjetom da mi se ovo drugo ne svidi vise ).

[Pepita]

Ja sam na svom poslu 14 godina. Zadnjih par sam razmišljala kako bi bilo lijepo promijeniti posao, jer je
moj užasno stresan i tužan, ali je državna firma pa tko ima snage dati otkaz u državnoj firmi i ići kod
privatnika npr.
No razumijem te u potpunosti.
Sad sam na porodiljnom tri godine, nakon toga možda se nešto i promijeni.

[ina33]

osim sto mislim da se streberica kao tip čovjeka u principu niti miri, niti je usrećuje prosječnost

X. I zato jer mislim da je štreberstvo dio ličnosti / navika koje se teško riješiti, pazi da ti se, kod ev. promjene posla, ne dogodi to da radiš za manje para, gluplji posao, a isto/slično vremena (jer će te na to drajvat tvoja unutarnja potreba). Znači.... pođi od sebe, osvijesti da je promjena koja se mora dogoditi prvo u tebi, a onda drugo promjena posla (ili istovremeno, barem). Sretno!

[bella77]

14 godina u istoj firmi. Prije toga samo kratko kod jednog poslodavca, prije diplome.

Nedavno se vratila s porodiljnog i taj tren mi je bilo jasno da je vrijeme da spakiram kufere. Evo prijavila sam se na 4 natjecaja prosli tjedan, a i nesto unutar firme je iskrsnulo, drugi odjel...

Mislim da od razmisljanja nista, treba se pokrenuti. I najteze je poslati prvi cv, dalje ide lako.

Pa i ako zakljucim da nema boljeg posla za mene, barem sam probala.

Isto tako trazim humanu, socijalno osvjestenu firmu, gdje se postuje 8satno radno vrijeme. I vjerujem da ih ima.

Razmisljala sam i o tome da se vratim par koraka unatrag i radim stvari za koje sam prekvalificirana, ali mislim da mi to ne bi bio nikakav motivator i da bih brzo pobjegla od toga. Radije bih skroz nesto novo. Vjerujem da se vecina poslova moze nauciti. Vazno je znati koje su opcenite kompetencije koje osoba posjeduje i u tom smjeru traziti posao.

[sirius]

Ja sam na svom poslu 14 godina. Zadnjih par sam razmišljala kako bi bilo lijepo promijeniti posao, jer je
moj užasno stresan i tužan, ali je državna firma pa tko ima snage dati otkaz u državnoj firmi i ići kod
privatnika npr.
No razumijem te u potpunosti.
Sad sam na porodiljnom tri godine, nakon toga možda se nešto i promijeni.

Ja. :D
sa stalnog posla u drzavnoj sluzbi presla sam u stalni u privatnoj.
i onda nakon prvog djeteta se vratila u drzavnu sluzbu.
Ali to su bila druga vremena i bila sam mlada ( uzmi u obzir da sam bila pupoljak jer sam do tridesete vec imala 10 godina staza bez prekida).
Ja sam nakon tog iskustva uvjerena da je sve to isto, samo su malo drugacija pakovanja.
I ako bas nije nezdrava okolina na poslu treba mjenjati sebe i svoj stav.
Ali to se moze tek nakon sto se pojedinac sam uvjeri u to, na osobnom iskustvu.

[Svimbalo]

Eh...
12-a godina na istom poslu, ujedno i prvom.
Dugo sam bila jako zadovoljna, pisala i ovdje koliko volim posao i kako mi je super i kako imam sreće i bla bla.
I onda... par kadrovskih promjena i ode, ne baš sve, a ono bar većina toga kvragu.
Tako već dvije godine razmišljam, premišljam se i svaki put me zaustavi ovo siriusino

Ma sve vam je to isto. Samo je razlika u nijansama.

Uz to, posao još uvijek ima benefite kojih bih se teško odrekla i još teže našla negdje drugdje.
I tako, možda nakon sljedećih 12 godina....

[betty blue]

ne bih se složila da je svugdje isto...
ja sam proljetos promijenila posao nakon 8 godina na prvom poslu
otišla sam u skroz drugu branšu, na nešto o čemu sam znala vrlo malo, a cijelo moje dotadašnje radno iskustvo je tek taknušna podloga za ovo što sad radim
i spasila sam se
prethodni posao je bio "siguran" ali izrazito nemotivirajući, jednoličan i ruku na srce bila sam prekvalificirana za njega
bilo mi je izrazito teško pokrenuti se
najviše zato što nakon toliko godina više uopće nemaš osjećaja koliko vrijediš na tržištu rada
osobno sam se bojala suočiti s tom istinom
srećom, drugi natječaj na koji sam se javila je bio uspješan
prije, kada bih maštarila o promjeni posla zamišljala sam da ću prilikom davanja otkaza imati in your face stav. ali ne, na kraju sam se rasplakala davajući otkaz jer je teško nakon toliko godina otići
kad sam tek došla na novi posao imala sam nekih tjedan dana kada je sve o čemu sam razmišljala bilo: šta sam to napravila, zahebala sam
jer je teško, jako teško napravit takvu promjenu ako nisi taj tip (ja isto puštam korijenje)
al kad jednom skočiš i kad nema natrag, što drugo možeš nego prilagoditi se
sada, nakon nešto više od pola godine na novom poslu mogu reći da sam prepreprezadovoljna
i što se intelektualnog poticaja tiče, kolega, dinamike posla, beneficija, financija ma svega
još uvijek me takav ego trip puca da si svaki dan čestitam što sam dobila taj posao
nema više grča ujutro prije odlaska na posao
ne znam, moj stav je ili prihvati stanje ili učini nešto
sretno!

[Bubilo Bubich]

Baš mi je drago da ima pozitivnih priča.
Zapravo, zelim vjerovati u "moguce je drugacije", nego "sve su to nijanse".
I znam, znam, jako dobro znam da moram promijeniti sebe, jos ne znam kako, i jako sumnjam da je na sadasnjem mjestu moguce. Toliko me uzimaju za gotovo da je to za popiz... . Recimo ovaj trenutni projekt je prilicno nenormalan, i urlam o tome od prvog dana, i dogadaju se samo jako jako mali pomaci. Projekt ce skoro i zavrstiti, a da me nitko nije uzeo u obzir. Jedino sto sam mogla napraviti je samo se dici i sve ostaviti, sto sam dva puta i napravila, ali sam se nakon 2-3 dana vratila. Ne zbog sefova i place, nego nisam mogla biti ta koja ce zeznut kolege, projekt i klijenta. Doci cemo i do kraja, a moj menagment ce reci "Eto vidis da si mogla". I ne samo to, prije 3 dana su mi na hodniku rekli "Bas se vracamo sa sastanka, traze ponudu za nesto slicno, bas smo mislili ti bi bila super za to." Rekla sam im samo da ljudi na srecu imaju razlicite izbore.

Tako da...

Financijski si ne mozemo trenutno priustiti, jer mi treba cuvalica, jer je malac cesto/kronicno bolestan, al mi mama ide za 6-7 mj. u penziju, taman da se zbrojim i oduzmem .

[Peterlin]

Mozda nesto ovako:
- prvih 15 godina jedno
- pa 10 godina drugo
- pa se zadnjih 15 godina vratim na prvo
(pod uvjetom da mi se ovo drugo ne svidi vise ).

Ja sam iskusila slično, 12 godina na svom prvom poslu s kojeg sam dobila prekomandu na drugi posao u istoj grupi, ali ne u istoj firmi. Morala sam ići psihologu da to prebolim,ali je bilo uspješno. Slijedi dvostruki porodiljni pa opet prekomanda na posao daleko od moje struke, ali šefovski, koji se ne odbija, bar ne odmah. Izdržala 2 godine, a onda sam kumila i molila svog nekadašnjeg šefa da me uzmu natrag na moj prvi posao, u struku. I sad to radim već 12 godina. Neke stvari se ne mogu platiti nikakvim novcem, npr.ok međuljudski odnosi, razumijevanje za bolesnu djecu, a i činjienica da mi je to radno mjesto fizički bliže pane gubim vrijeme na putovanje.

Svaki posao ima dobrih strana i mana. Svaka sredina isto. Ne možeš sve dobre strane svih svojih radnih mjesta objediniti na jednom poslu, osim ako nisi sam svoj gazda...Osim toga, ne odgovara ti svaki posao u svakim trenutku. Ja sam doslovce utekla s posla koji mi je uzimao previše vremena dok su djeca bila mala. Nikada nisam požalila. Treba probati. Aliiii nikada ne treba vrata za sobom zalupiti guz®com. Ja sam živi dokaz da je to istina. Nikad se ne zna... čuvaj svoje poslovne kontakte, pregovaraj o promjeni uvjeta rada, traži i nađi nešto drugo, ali ostani dobra s onima od kojih odeš. Za mene je tokonkretno značilo i da sam odbila primamljivu ponudu konkurencije, ali nisam imala želudac to prihvatiti. Kako god bili, sretno svima u potrazi za novim poslom. Ali nije nemoguće da se jednom vratite i na stari.

[Jelena]

Ja sam presla s dobrog posla na uzasan. Toliko uzasan da ni danas ne volim proci tom ulicom. Srecom, nije mi blizu To je jedini posao s kojeg sam otisla, a da nisam nista imala na vidiku. Nasla sam nakon 4 mjeseca, al dva mjeseca nisam ni trazila. I to je bio moj posao iz snova. The time of my life.

[Jelena]

Hocu reci, prijelaz ne mora biti na bolje, al ni zauvijek.

[Mima]

Niti slučajno nije sve isto. Ja sam isto od ljudi koji jako teško mijenjaju posao, ali sam ga ipak jednom promijenila, jer mi je situacija u staroj firmi postala nepodnošljiva nakon povratka sa porodiljnog. Pitanje je bih li se i ja tada aktivirala da me nisu zvali iz druge firme.

Bilo mi je teško promijeniti posao nakon 15 godina, bojala sam se, ali sam jako zadovoljna što sam to napravila.

Posao bi stvarno trebalo mijenjati češće, možda svakih 5-10 godina, već radi promjene sredine.

Meni je jako neobično kad se sad sjetim kakvi su bili odnosi u mojoj ex firmi - kao u obitelji, ali disfunkcionalnoj

[sirius]

U mojoj niti jednoj firmi nisu bili losi odnosi.
Mene je nervirao sustav kao takav.
Nazalost, u mojoj struci u Hrvatskoj sve je isto. Ostalo su nijanse.

[andiko]

ja bih toliko radila jedino da je moja firma. jesi li razmisljala o tome? da krenes u privatne poduzetnike?

[no@]

ja bih toliko radila jedino da je moja firma. jesi li razmisljala o tome? da krenes u privatne poduzetnike?

Misliš ionako radi puno, pa neka radi još i više ali za sebe!

Bubilo želi skratiti radni dan, ne povećati....

Bubilo, gdje god odeš imat ćeš potrebu dokazivati se i iznova stvarati sliku o sebi kao zaposleniku a to će teško rezultirati kraćim radnim danom/tjednom. Ovisi o vrsti (novog) posla naravno.
Ja bih pokušala poraditi na granicama tu gdje već jesam.

[sillyme]

Ja ne vjerujem da ce ista postići u sadašnjoj firmi. To je tamo tako i jednostavno je ne shvaćaju ozbiljno, svi kao kukaju ali na kraju se nist ne promijeni. Samo ce se opet naći u situaciji da 15 ljudi ovisi o tome da odradi opet prekovremeno pa ce odraditi opet prekovremeno. Bijeg je jedini izlaz, ili da svi u firmi pop.. a to je malo vjerojatno.

Vecina ljudi koje znam nakon sto su promijenili posao su bili zadovoljni, ne nužno za dugo ali i sama promjena okruženja često puno znaci.

[Mima]

Netko je gore napisao da ne zna kako bi prešao iz državne u privatnu firmu, u smislu da bi to bilo ludo napraviti.
U mojoj struci to je oduvijek bio normalan smjer, jer na kraju krajeva ljudi posao ipak najčešće mijenjaju radi plaće, a privatne firme značajno više plaćaju.
No, primjećujem da se kako smo stariji i umorniji, neki kolege vraćaju u državne firme, ili velike firme, jer im je jednostavno postalo prenaporno.
Ne znam koje si ti Bubilo struke, ali gledano iz pozicije moje struke, ono što je preostalo državnih firmi i svakako veći sustavi, koji si dakle mogu priuštiti više zapsolenih su definitivno mirnija mjesta za raditi od manjih privatnih firmi.

[no@]

Ja ne vjerujem da ce ista postići u sadašnjoj firmi. To je tamo tako i jednostavno je ne shvaćaju ozbiljno, svi kao kukaju ali na kraju se nist ne promijeni. Samo ce se opet naći u situaciji da 15 ljudi ovisi o tome da odradi opet prekovremeno pa ce odraditi opet prekovremeno. Bijeg je jedini izlaz, ili da svi u firmi pop.. a to je malo vjerojatno.

Vecina ljudi koje znam nakon sto su promijenili posao su bili zadovoljni, ne nužno za dugo ali i sama promjena okruženja često puno znaci.

Poznato mi je to. Nema koristi od kukanja, žaljenja šefovima dok se sama sa sobom ne dogovori i promijeni obrazac ponašanja u konkretnoj situaciji odnosno ne ostane prekovremeno.
Ovako nema potrebe da se išta mijenja, šefovi znaju da će kukati i onda sve odraditi kako treba.

[Bubilo Bubich]

Sillyme, to si tako dobro opisala.
Tesko No@, jer ako ne ostanes prekovremeno, niti drugi nemaju sto raditi, niti imas sto poslat klijentu. To je ili-ili.
Ili radis prekovremeno, ili ne moras nikako, jer u 8 sati se stvari ne mogu odraditi, i mala korist od onog sto se odradi. Imalo bi smisla da projekt traje 6 mjeseci. Ali ne traje, uvijek se treba zavrsiti u 3 mj. I ti to znas od prvog dana. I svi mi. I svi zbilja znamo da nam nikakve koristi sto vicemo, ali odradimo.

Bas ste lijepo napisale "disfunkcionalna obitelj". Mi smo si tamo svi super, cak su svi sa sva tri sefa na ti, mogu im reci sto god mi padne na pamet, bilo kojim tonom. I to je to sto me dugo drzi, super atmosfera i meduljdski odnosi. Koji se u zadnje vrijeme svode samo na to da lijecimo jedni drugima burn out.

Treba mi firma koja ima human resource. Moja ima samo fiktivni jer su nam iz stranjske korporacije kojoj smo prodani rekli da moramo imati, pa glumimo da imamo.

Mogu raditi i u privatnoj i u drzavnoj firmi, i u javnoj upravi. U vlastite vode ne bih isla, nisam taj tip.

[Pepita]

Plaća je u državnim firmama definitivno manja i isplati se razmisliti o tome.
Međutim, ja u državnoj firmi idem na bolovanje kad moram, taman da je to tri puta
mjesečno, nitko me ništa ne pita, samo odem i donesem doznake.
Sada s troje male djece to mi znači sve na svijetu i to mi je najveća kočnica.

Ipak, svakim danom sam sve više i više sigurna da se nekako ne želim vraćati
na svoj stari posao, nakon tri godine porodiljnog vjerujem da ću dobro razmisliti.

[Pepita]

I nekad se manje radilo nego danas, barem kod mene.

[Ginger]

Ja sam mijenjala posao dva puta u ukupno 13 godina radnog staza (tu su ubrojana 3 porodiljna)
Prvi put sam otisla iz drzavne sluzbe
Ali, bila sam mlada, bez obaveza, kredita i djece
Posao je bio u drugom gradu pa je ukljucivao i selidbu iz metropole
Nije mi zao, isla sam na bolji posao i bolje placen posao, u grad gdje je zivio mm
Preporodila sam se u svakom pogledu
Drugi put sam otisla kod drugog poslodavca, zbog vece place i jos bolje radne okoline, ali zapravo na isti posao
Ni tad nisam pozalila
Medjutim, od tog vremena se puno toga promijenilo, postalo je nehumano, ne volim vise taj posao, a sad ima troje djece i kredit
I ne usudim se mijenjati
Plus, nema ni previse izbora u nasem malom gradu, pogotovo ne s takvom placom
Tako da se po isteku porodiljnog vracam na staro
I uopce nisam sretna zbog toga, a ne znam sto bih drugo
I tak...samo se malo zalim

[no@]

Sillyme, to si tako dobro opisala.
Tesko No@, jer ako ne ostanes prekovremeno, niti drugi nemaju sto raditi, niti imas sto poslat klijentu. To je ili-ili.
Ili radis prekovremeno, ili ne moras nikako, jer u 8 sati se stvari ne mogu odraditi, i mala korist od onog sto se odradi. Imalo bi smisla da projekt traje 6 mjeseci. Ali ne traje, uvijek se treba zavrsiti u 3 mj. I ti to znas od prvog dana. I svi mi. I svi zbilja znamo da nam nikakve koristi sto vicemo, ali odradimo.

Bubilo što bi se stvarno dogodilo da projekt za koji realno treba 6 mjeseci i odradiš za 6 mjeseci?
Ne znam imam nekako dojam da preuzimaš na sebe odgovornost koja nije tvoja....

[spajalica]

ja sam mijenjala posao nekoliko puta.
nakon drugog porodiljnog sam shvatila da ne mozemo i MM i ja biti u istoj bransi s dvoje djece bez ikakvog beck up-a. kako je on imao bolji status od mene ja sam otisla. ali nisam se puno dalje maknula od svog prethodnog posla. jesam u drugo podrucje otisla ali posao je slican, ali od mene se ne ocekuje da moram nesto do nekog vremena. ali imam 8 sati radnog vremena. mogu ostati dulje ali ne moram. mogu u svakom trenutku otici na bolovanje, godisnji ili sta vec.
no placa je mala. do sad sam mogla dogurati skoro do svoje duple place, ali ne mozes i ovce i novce.
no ako cemo iskreno uz sve sto mi odgovara na poslu, opet znam imati crvice u guzi i razmisljati o promjeni, sad su djeca veca.
no kako je rekla Petrelin nikad nisam zatvarala vrata iza sebe, cak kad sam otisla s ljutnjom. to me dovelo da nakon otkaza bez da imam drugi posao isto popodne nadjem drugi, a nakon tjedan dana i ovaj na kojem sam sad.

zapravo ono sto me tjeralo na promjenu radnog mjesta su zapravo moje osobne zivotne okolnosti, a ne sam posao. uvijek sam radila ono sto vise manje volim, ali kao sto je sirius rekla shvatis nakon nekog vremena da je sve vise manje isto. uvijek imas dio koji ti ne pase i dio koji te drzi.

[rehab]

Hm, zanimljiva tema. I ja sam se u zadnje vrijeme uhvatila u osjecaju da me moj posao vise ne ispunjava toliko. Imam odlicno radno vrijeme, fenomenalnu ekipu na poslu, zadovoljavajucu placu, ali opis radnog mjesta vise nije ono sto me usrecuje. Na takvoj sam poziciji da ne mogu puno utjecati na rezultate svog rada i prilicno je demotivirajuce kad su rezultati losi, a cesto jesu. Jako me privlace poljoprivreda i dizajn. Prilicno nespojive grane, ali vidim se u necem takvom u skoroj buducnosti. Ne bih napustala svoj posao, ali rado bih pokrenula neki privatni biznis skupa s mm, u jednoj od ove dvije grane.

[Bubilo Bubich]

Bubilo što bi se stvarno dogodilo da projekt za koji realno treba 6 mjeseci i odradiš za 6 mjeseci?
Ne znam imam nekako dojam da preuzimaš na sebe odgovornost koja nije tvoja....

Platili li bi penale za kasnjenje koji su definirani ugovorom (koji naravno nisam ja potpisala). Svaki dan bi dobivala mailove "kad ce", i sjedila bi kod direktora u sobi slusajuci nerealne prijedloge kako da zavrsimo unutar 4 mjeseca, a ja idem doma na vrijeme. Sve u svemu, stalno si nekako u poziciji da se ocekuje od tebe da napravis sve ili si pi.da. Tako su nas odgojili, tako firms funkcionira vec 20 god. Njih trojca ugovaraju, nas 10-tak vodimo projekte, uz 40 onih koji jos rade na njima. I cesto se nades u situaciji da od ovih 40-tak ocekujes da rade prekovremeno, a nemas im sto ponuditi zauzvrat.

[bella77]

A jel ova trojica rade prekovremeno? Ili stignu ispregovarati nerealne ugovore unutar 8 sati?

[Mima]

Sve u svemu, stalno si nekako u poziciji da se ocekuje od tebe da napravis sve ili si pi.da. Tako su nas odgojili, tako firms funkcionira vec 20 god. Njih trojca ugovaraju, nas 10-tak vodimo projekte, uz 40 onih koji jos rade na njima. I cesto se nades u situaciji da od ovih 40-tak ocekujes da rade prekovremeno, a nemas im sto ponuditi zauzvrat.

Ha ha, prava disfunkcionalna familija. Tako se u mojoj ex firmi igralo na grižnju savjesti, pa ideš doma, a šefica sjedi za kompom i uzdiše, i čeka da ju pitaš možeš li joj pomoći, a kad pitaš zarije pandže i ne pušta do večeri. Tražiš slobodan dan, a oni neće reći ne, nego kukaju i uzdišu kako ima puno posla, dok sam ne odustaneš. Ja se u novoj firmi stalno imam potrebu za nešto opravdavati,pa me ljudi u čudu gledaju.

[sillyme]

A jel ova trojica rade prekovremeno? Ili stignu ispregovarati nerealne ugovore unutar 8 sati?

Ne znam za njezine, ali ako je suditi po onima koje sam ja vidjela - ti rade jos vise. Imaju novca ali se svejedno ubijaju dan i noc, "privatni" zivot im je samo u stvari slabo prekrivena instanca poslovnog zivota u kojoj hvataju jos poslova, jos klijenata, jos, jos, jos...

A onda taj novac potrose na skup brz auto i fensi putovanje na drugi kraj svijeta - na koje umjesto obitelji povedu prijatelje/poslovne partnere (granica je skoro nepostojeca).

[Bubilo Bubich]

Ha ha .
Rade, dvojica jos i vise od mene, treci je u godinama, pa malo manje - on tu negdje ko ja. Imaju obitelji, pa trose na nekretnine i obrazovanje djece.
Zude za novcem, no isto tako i briju na posao, ocekuju da bi i svima nama trebao biti napet 24/7, ono, nema granica, zivim da radim.

[Rominka]

Kako bi rekli Englezi "been there, done that" i to u pet godina 4 puta. Prvi put je bilo najteze, dugo je kuhalo u meni, ali tog osjecaja olaksanja i srece se cesto sjetim. To mi nitko ne moze nadosmjestiti. Isti dan kad sam dala otkaz, u roku od 4 sata dobila sam drugi posao u drugoj bransi koja mi je otvorila vrata za novi posao na kojem sam ostala godinu i pol i u svojoj 32 shvatila sto zelim raditi, kako i u kojim uvjetima. Upisala skolu ponovo pa postojecoj diplomi pridruzila jos jednu. Otisla u skroz drugom smjeru, nasla opet novi posao koji je sve sto mi je, barem sada, potrebno - a to je fleksi radno vrijeme, mala firma, normalni odnosi, slobodni vikendi, dodatne edukacije i usavrsavanja. I napokon se oformila ideja koja takodjer dugo kuha u meni - privatni biznis. Sada slijedi ideju provesti kroz plan i program i otisnuti se u novu avanturu.
Da je lako, nije. I ne moze biti, jer htjeli mi to ili ne razmisljamo o tome kako dalje, mozemo li mi to, jesmo li dorasli tomu...netko je rekao da je najteze sastaviti i poslati prvi cv, i jest. I prvi intervju je gadan. No nakon toga sve nekako ide lakse. I naravno, sve je lakse kad imas potporu i kad imas nekog tko te moze pogurati kad klones duhom.
Ja bih rekla nakon svega, samo naprijed!