kako nesto dokazati djetetu od 8 godina

[casa]

Što se tiče pranja zubiju, tu silim jer nemam muda, ali načelno čini mi se da ako roditelji redovito peru zube da bi i dijete došlo samo oprati zube u isto vrijeme kad i roditelji. A o ovom kaosu i govorim, ono kako je u redu prisiljavat dijete da nema igre dok nije zadaća napisana, ako ja sama prvo ujutro popijem kavicu a tek poslije krenem na posao? (MIslim ne ja, ja sam trenutno na porodiljnom, ali svejedno, prvo kafenišem, pa onda roba, ručak, špeceraj) I ne vjerujem da je ovo primjenjivo u vrlo malog broja djece, nego u vrlo malog broja roditelja. Naime, potrebno je dopustiti pad i pad u znanju, ocjenama i radnim navikama, da bi nakon nekog vremena stvar profunkcionirala. Vjerujem da je to neko vrijeme različito kod djece, ali baš ozbiljno mislim da bi većina djece počela ispunjavat obaveze samostalno nakon nekog vremena. Mom sinu je trebalo tri mjeseca, i to sad ne zvuči previše, ali vjerujte da su tri mjeseca u nastavnoj godini jako duugi period. Učiteljici sam obajsnila svoje stajalište i objasnila joj da ja ne poznajem nijednopg odraslog koji ne čita i ne zbraja i oduzima do 100, pa da će i on to valjda nekako naučit i da ja vjerujem da prva 4 razreda služe tome da se dijete nauči izvršavati svoje obveze. Učiteljica je bila preneražena, ali je smatrala da ako to djeluje rješit ću problem jednom zauvijek. Davala mu je minuse i jedinice zadovoljavajućim tempom, te ga je izvodila na ploču najnormalnije i dijete je jedan dan došlo kući i zaključilo da svi bez po muke rješavaju zadatke oduzimanja na ploči osim njega i da je to sigurno zato što su vježbali dok su pisali zadaću, pa se rasplakao jer je tužan što on ne oduzima tako brzo i onda izjavio: Napisat ću je i ja, pa ćemo vidjet sutra! I mislim da je to jednako kao buđenje za školu ujutro. Ono dok roditelj budi dijete, dijete se može valjat po krevetu,vući po kući, birati što će obući, tražiti knjige unedogled, jer zna da roditelj treba paziti da ne zakasni. Kad se dijete treba samo probuditi i otići u školu, ne može se rastezati jer zna da nema nikog da preuzme odgovornost, da neće zakasniti mama i on, već on. Pa onda shvati da je najbolje večer prije spremit knjige, jer da ujutro teško pronalazi stvari, da je lakše ustati se odmah, odjenuti prvo što padne pod ruku ( modni izbori mog sina su uistinu osebujni, čak mi se nekad čini da je dijete daltonist), pojesti zobene a ne izvoljevat s doručkom i krenut. Moj i dalje nekad kasni jer jednostavno presporo hoda,pa se zamisli, pa sjedne na klupu odmorit se... Ali recimo jedanput mjesečno.

[cvijeta73]

e casa moja, svaka čast. samo imaj na umu da si našla odličan sistem kod SVOG djeteta.
moj kad ne napiše zadaću iz matematike, napiše ju pod drugim predmetom. poskrivečki. zna već koji su to predmeti pod kojima možeš poskrivečki pisati zadaće

to je npr moje dijete.

neka druga djeca bi se odmah, vrlo rado i s entuzijazmom , svrstala među djecu koja ne znaju brzo oduzimati. i bolilo bi ih lijevo uho za tu činjenicu. znam, naime, i takve. kakvo plakanje.

[Mima]

Lajkala sam post od rehab jer mi se jako sviđa ovo pitanje "Ja se pitam u kolikoj su mjeri djeca u toj dobi uopće sposobna percipirati koliku i kakvu odgovornost sa sobom nosi škola". I ja se to, naime, pitam.
Škola je strašno važna stvar koja se događa u dobi kad stvarno veliki broj djece uopće ne može percipirati tu važnost.
Pa čak i kad je dijete bistro i spretno pa uz malo truda ima odlične ocjene pitanje je treba li mu prepustiti odgovornost u potpunosti - jer naravno ne bi trebale ocjene biti cilj školovanja, nego znanje - a rupe u znanju iz nekih predmeta je kasnije jako teško ili čak nemoguće ispuniti.

[Peterlin]

Lajkala sam post od rehab jer mi se jako sviđa ovo pitanje "Ja se pitam u kolikoj su mjeri djeca u toj dobi uopće sposobna percipirati koliku i kakvu odgovornost sa sobom nosi škola". I ja se to, naime, pitam.
Škola je strašno važna stvar koja se događa u dobi kad stvarno veliki broj djece uopće ne može percipirati tu važnost.
Pa čak i kad je dijete bistro i spretno pa uz malo truda ima odlične ocjene pitanje je treba li mu prepustiti odgovornost u potpunosti - jer naravno ne bi trebale ocjene biti cilj školovanja, nego znanje - a rupe u znanju iz nekih predmeta je kasnije jako teško ili čak nemoguće ispuniti.

Debeli potpis!

[tanja_b]

e casa moja, svaka čast. samo imaj na umu da si našla odličan sistem kod SVOG djeteta.
moj kad ne napiše zadaću iz matematike, napiše ju pod drugim predmetom. poskrivečki. zna već koji su to predmeti pod kojima možeš poskrivečki pisati zadaće

to je npr moje dijete.

neka druga djeca bi se odmah, vrlo rado i s entuzijazmom , svrstala među djecu koja ne znaju brzo oduzimati. i bolilo bi ih lijevo uho za tu činjenicu. znam, naime, i takve. kakvo plakanje.

Potpis na ovo (s tim da moj ne piše zadaće poskrivečke, nije još došao do te faze, premali je ).
Ima djece koja naprosto ne znaju učiti na posljedicama. Ili iskrivljavaju vezu uzrok-posljedica (imam takvog doma). Što je zapravo u toj dobi (ako govorimo o nižim razredima OŠ) gotovo i normalno.

Na temu što je prvo, pisanje zadaće ili zabava.
Moj A. si je na početku ove školske godine (3. razred) zacrtao da će "prvo raditi za školu, pa vježbati, pa kad je gotov s obavezama, onda može za kompjutor".
Ok, on je još uvijek u boravku, zadaće napravi u školi, ali nađe se tu još posla, lektira, zadaća iz njemačkog, dodatni zadaci koje mu ja uvalim da se ne dosađuje...
U praksi to izgleda tako da čim dođe iz škole sjeda za kompjutor. A što je najbolje, od toga zasad ne bi imao nikakve posljedice, jer sve te zadatke koje ima doma napravi u 5-10 minuta i lijevom nogom (osim sviranja, to je druga kategorija). Što se njega tiče, takvim tempom i rasporedom bi mogao do kraja OŠ bez da mu se išta loše desi, bilo sa znanjem ili s ocjenama. Ali ja mu ne dam, baš zato jer želim da sad razvije radne navike, a ne da kasnije jadikuje kako ništa ne stiže.
I tako ga ipak kontroliram na dnevnoj bazi... ostavljam porukice na kompjutoru i po stanu, i tako to

I jedan potpis i pod Mimu!

[vertex]

S druge strane, ja se sjećam jednog no@-inog komentara, ali ne znam na kojoj temi, koji je više išao u prilog ovome što casa piše. Znam da me bio iznenadio, pokušavam naći, ali nemam toliko vremena (ne znam koja je bila tema, imamo li neku temu o organizaciji vremena?)
Komentar je bio baš u smislu da roditelji predugo brinu o školskim obavezama svoje djece, i onda kad oni realno mogu sami o tome brinut (a nije se radilo o srednjoj školi ili faksu).

Mene oduvijek kopka ovaj casin pristup, iako ni ja nisam sigurna da je to za svako dijete. Odnosno, nisam sigurna da bi svako dijete na taj način bilo uspješno u školi. Ali se pitam, bi li bilo uspješnije u vlastitom životu?
Pa čak se pitam stoji li i ovo za znanje o čemu Peterlin piše.
Jer nakon svog mog (reproduktivnog) učenja primjerice povijesti (ali zaista savjesnog učenja) i nanizanih petica u srednjoj i osnovnoj, ja povijest užasno loše znam.

[leonisa]

Lajkala sam post od rehab jer mi se jako sviđa ovo pitanje "Ja se pitam u kolikoj su mjeri djeca u toj dobi uopće sposobna percipirati koliku i kakvu odgovornost sa sobom nosi škola". I ja se to, naime, pitam.
Škola je strašno važna stvar koja se događa u dobi kad stvarno veliki broj djece uopće ne može percipirati tu važnost.
Pa čak i kad je dijete bistro i spretno pa uz malo truda ima odlične ocjene pitanje je treba li mu prepustiti odgovornost u potpunosti - jer naravno ne bi trebale ocjene biti cilj školovanja, nego znanje - a rupe u znanju iz nekih predmeta je kasnije jako teško ili čak nemoguće ispuniti.

upravo tako!
posto sam ko cvijeta i aleks, hodajuci sam kaos, ponosna sam na nju sto sto je usvojila da navecer sama spremi torbu za sutradan. i zube je moram tjerati da pere, ali torbu sama sredi, da ja ni ne znam sta sutra ima. ponekad si i sama uzme uzinu (recimo jutros) i napuni vode u bocu.
no s druge strane ona ne kuzi da u skolu MORA doci na vrijeme.
svako jutro je kaos, svako jutro se posvadjamo i ja se prijetim da ce ici sama. koliko god rano da se probudi, ona prodaje zjake po stanu, filozofira o spanigicama i cipelama i ja dobivam slomove zivaca. naprosto ne razumije kad kazem da je vec trebala biti u skoli, a jos smo doma. uredno dolazimo u 8:00, nekad i 8:02 i vise ne znam kako joj objasniti da mora doci na vrijeme.
danas sam joj rekla da cu sutra reci jednom da je vrijeme za krenuti (zna na sat i zna koliko je sati) i da ako zakasni da ce odtrpiti sjedenje pred skolom i slusanje prozivanje uciteljice, jer mi se cini dok to ne dozivi da nece shvatiti.
s druge strane sam svjesna da je to MOJA/NASA odgovornost, da dovedemo dijete na vrijeme u skolu.
i ne znam kako s time izaci na kraj i koja metoda bi upalila.

sori sto se nadovezujem na temu, al bas sam danas mislila otvoriti jednu, pa se krpam na ovu jer su problemi, vrlo slicni.

[vertex]

Ipak sam našla:

Draga zdenka djeca su u stanju kompetentno se nositi sa školskim obvezama od 1. razreda dakle od polaska u školu, druga je stvar što im mi to nismo u stanju prepustiti (naravno ne mislim na djecu s teškoćama ili nespremne/nezrele za polazak u školu)

Tema je ovdje.

[vertex]

Haha, vidim da sam pametnija otprilike za jedan promil, u najboljem slučaju, u odnosu na vrijeme linkane teme!

[vertex]

Evo još malo citiram, za one kojima se ne čita druga tema:

jasno da je u otporu kada mu ti zapravo svojim uputama daješ do znanja da nije kompetentan u školi i učenju. iz svega što si napisala ja bih rekla da je vrlo uspješan i ovaj način rada trenutno mu sasvim odgovara (ne odgovara tebi i u tome je problem). svojim uputama poručuješ mu da on ne zna kako se nositi sa šk obvezama i nije dorastao zadatku, nema adekvatne strategije učenja što će rezultirati neuspjehom/podbačajem od kojih ga ti želiš zaštiti (jer to bolje znaš) tj želiš preuzeti odgovornost za njegove obaveze. neželjenim uputama i savjetima koje nije tražio rušiš mu samopouzdanje.
budi tu kada on pita i traži pomoć i/ili samo tvoje zanimanje i interes za ono što radi.

[Mima]

Pa ok, istina je to sve, i u teoriji i meni zvuči dobro da treba djetetu prepustiti odgovornost oko škole.
Ali u svakom školskom razredu na ovom svijetu ima barem pola djece koja se baš i ne nose kompetentno sa svojim školskim obavezama, iako im je ta odgovornost očito potpuno prepuštena - naime, nisu dobri đaci. Kako onda to objasniti?!

[vertex]

Nemam pojma, možda je korisnije kad ne učiš povijest jer te ne zanima, a učiš biologiju jer te zanima? Meni taj "sjajna učenica" status i nije neko cvijeće (po osobnom iskustvu).
A djeca koju nikad ništa ne zanima - nekako mislim da djecu nešto zanima po prirodi.
Ovo "odgovornost očito prepuštena" - ne znam, ne bih dala ruku u vatru da je tu nešto očito. Ovo su sve neke suptilne stvari i odnosi, ništa nije očito :D

[Peterlin]

S druge strane, ja se sjećam jednog no@-inog komentara, ali ne znam na kojoj temi, koji je više išao u prilog ovome što casa piše. Znam da me bio iznenadio, pokušavam naći, ali nemam toliko vremena (ne znam koja je bila tema, imamo li neku temu o organizaciji vremena?)
Komentar je bio baš u smislu da roditelji predugo brinu o školskim obavezama svoje djece, i onda kad oni realno mogu sami o tome brinut (a nije se radilo o srednjoj školi ili faksu).

Mene oduvijek kopka ovaj casin pristup, iako ni ja nisam sigurna da je to za svako dijete. Odnosno, nisam sigurna da bi svako dijete na taj način bilo uspješno u školi. Ali se pitam, bi li bilo uspješnije u vlastitom životu?
Pa čak se pitam stoji li i ovo za znanje o čemu Peterlin piše.
Jer nakon svog mog (reproduktivnog) učenja primjerice povijesti (ali zaista savjesnog učenja) i nanizanih petica u srednjoj i osnovnoj, ja povijest užasno loše znam.

Eh, da, teško je to suvislo svesti na zajednički nazivnik. Ja sam konkretno mislila da je teško popuniti rupe u znanju MATEMATIKE. Za povijest je lako - imaš google i gotovo, ali ne možeš ne naučiti tablicu množenja i razlomke, pa kasnije učiti štajaznam linearnu algebru ili diferencijalni račun. To jednostavno ne ide.

Offt. Povijest iz osnovne i srednje škole nisam ni ja znala unatoč odličnim ocjenama, pa sam za prijemni na novinarstvo morala učiti do besvijesti. Novinarstvo završila nisam, ali bilo je lateralne koristi - naučila neke stvari iz povijesti (iako je i tu diskutabilno možeš li imati širu sliku povijesnih zbivanja ako ne možeš izdvojene događaje smjestiti linearno u prostor i vrijeme tj. ako ne znaš procijeniti je li Kolumbo prije otkrio put u Ameriku ili je bila francuska buržoaska revolucija...)

Tja, ja sam sigurna da čovjek kroz život savlada sve što mu treba, ali ovdje bi se sigurno našlo ljudi koji nisu mogli npr. upisati željeni studij zato jer nisu imali određena znanja (opet matematika je najbolji primjer - kćer naših poznanika nije uspjela upisati željeni društveni studij upravo radi toga).

[Mima]

Pa jest možda je bolje za razvoj osobnosti ali znamo kako funkcionira školski sustav, i da su ocjene važne za daljnje školovanje.
Što se tiče prepuštenja odgovornosti, pa mislim na slučajeve za koje pouzdano znam da je odgovornost bila (ili jest) prepuštena djeci, pa nije bilo dobrih rezultata, odnosno djeca se nisu kompetentno nosila sa školskim obavezama.

[tanja_b]

Sigurno postoji razlika između predmeta po značajnosti rupa u znanju. I sigurno nije isto imati "rupe" iz povijesti u 7. razredu, ili iz matematike u 2.
Zapravo, nekako mislim da su rupe u znanju u prva 4 razreda nedopustive, a kasnije, već se tu isprofiliraju različiti interesi i afiniteti, treba nešto pustiti i da ide prirodnim tokom. Ali sad teoretiziram, nemam još dijete u 5. razredu

[vertex]

Jes, definitivno je to sve skupa jako teško uskladiti s upisom u srednju koji ide po ocjenama...
Ima svašta zanimljivog na ovoj temi koju sam linkala, ali sve su ogromni postovi, samo da znate. Ja vas zasad napuštam, iako bih rado o ovome raspredala, da se maknem za još jedan promil.

[Mima]

Evo na primjer ja - ja sam bila sjajna učenica i dijete sa svim odličnim ocjenama.
Roditelji su mi potpuno prepuštali odgovornost oko škole, ali su kontrolirali rezultate i očekivali odlične.
Ja sam imala usađenu tu neku odgovornost - ne znam kako se to postiže - školu sam doživljavala kao svoju obavezu i nisam si mogla dopustiti loše ocjene. Ali - ocjene, za znanje mi se u stvari fućkalo.
Imala sam uvijek jako loše nastavnike iz njemačkog, ali i poglupe, pa sam imala pet iz tog predmeta a u stvari nisam imala pojma o njemu.
Onda sam u drugom srednje dobila dobru profesoricu i tu je nastupila katastrofa. Jedva sam se izvukla.
Znanje jezika nije moguće tek tako nadoknaditi, a mene nitko nije kontrolirao, nitko nikada nije provjerio znam li ja išta - jer sam imala pet.

[Peterlin]

Evo na primjer ja - ja sam bila sjajna učenica i dijete sa svim odličnim ocjenama.
Roditelji su mi potpuno prepuštali odgovornost oko škole, ali su kontrolirali rezultate i očekivali odlične.
Ja sam imala usađenu tu neku odgovornost - ne znam kako se to postiže - školu sam doživljavala kao svoju obavezu i nisam si mogla dopustiti loše ocjene. Ali - ocjene, za znanje mi se u stvari fućkalo.
Imala sam uvijek jako loše nastavnike iz njemačkog, ali i poglupe, pa sam imala pet iz tog predmeta a u stvari nisam imala pojma o njemu.
Onda sam u drugom srednje dobila dobru profesoricu i tu je nastupila katastrofa. Jedva sam se izvukla.
Znanje jezika nije moguće tek tako nadoknaditi, a mene nitko nije kontrolirao, nitko nikada nije provjerio znam li ja išta - jer sam imala pet.

Ovo je odličan primjer! Imamo nešto od toga doma.... i provjeravamo, ali teško možemo nadoknaditi gradivo s djecom jer nije isto razumjeti njemački i moći to pretočiti djeci. Osim toga, u našoj školi bilo je ranije problema s čestim izostancima profesora (ne samo stranih jezika) pa se gradivo odrađivalo na brzinu i sve prije nego temeljito. Djeca će kad tad imati posljedice, a to je teško nadoknaditi.

I slažem se s tanjom_b da bi se bar u nižim razredima oš trebalo znati sve. Ne zove se osnovna škola tako bez razloga. Osnovna škola daje osnovno znanje. Bar bi trebala.

[cvijeta73]

smješno mi je kako iste stvari pišem nakon dvije godine. i kako sam u istoj muci

mima, primjer ti je solidan. takva sam bila ja, takav je i moj j.

ja njega znam ispitivati i provjeravati, ali samo zato, i samo onda, jer mi je to - gušt
da i ja malo ponovim i tako. npr hrvatski, gramatiku, pojma više nemam pa mi je fora s njim učiti priloge i pridjeve i prijedloge i zamjenice i padeže i sibilarizacije.
ili povijest.

no, moje mišljenje je da smo iz cijele te jednadžbe ocjene-znanje, izostavili funkciju - učitelja. i na kraju čini mi se uvijek nekako ispada da je lošeg učitelja (poput ove tvoje iz njemačkog) teško nadoknaditi roditeljskim angažmanom

[tanja_b]

Imala sam uvijek jako loše nastavnike iz njemačkog, ali i poglupe, pa sam imala pet iz tog predmeta a u stvari nisam imala pojma o njemu.
Onda sam u drugom srednje dobila dobru profesoricu i tu je nastupila katastrofa. Jedva sam se izvukla.
Znanje jezika nije moguće tek tako nadoknaditi, a mene nitko nije kontrolirao, nitko nikada nije provjerio znam li ja išta - jer sam imala pet.

Tako i moj A. ima čistu peticu iz engleskog, pa sam ipak ljetos ostala paf kad sam shvatila da u stvari nema pojma.
Nakon nekoliko dana šarafljenja, mislim da sad barem zna ono što se mora znati na početku 3. razreda. U međuvremenu je i sam shvatio da mu je engleski bolje redovito ponavljati (ako želi izbjeći da ga mama gnjavi ), pa se neki dan nakon škole sam uhvatio posla i išao je ponavljati i čitati sve lekcije koje su dosad prošli. Rezultat je bio ohrabrujući
U našem slučaju, ovo je bio motivacijski put da počne sam voditi računa o svojem učenju (engleskog, druge predmete više voli pa ih i radije uči). Drugačije ne bi išlo - prvo, još dugo ne bi dobio slabu ocjenu iz engleskog (jer na satu ipak pohvata sve konce), drugo, kad bi je na kraju i dobio, proglasio bi sebe antitalentom za jezike i tu bi daljnje učenje stalo.

[rehab]

I još jedna okolnost koja prisiljava roditelje da vise nad glavama svoje djece (barem razmišljam tako gledajući sa strane, još nemam djecu školske dobi) - taj strašni pritisak na djecu da moraju imati sve petice. Jer, ako nemaš sve petice, možeš se pozdraviti sa srednjom školom koju želiš upisati. Ako nemaš sve petice u srednjoj školi, izmiču ti bodovi za upis na fakultet (ne znam kako je sada, tako je bilo kad sam ja upisivala). Rijetki su oni koji to uspiju, većinom u manjim mjestima. Pa se još boduju i izvannastavne aktivnosti, a nitko ne pita roditelje imaju li novca i vremena da osiguraju takvo što svojoj djeci. Meni je to katastrofa. Ja bih sutra potpisala da moje dijete prolazi i sa četvorkom, kada bih znala da će ta četvorka biti stvarno odraz vrlo dobrog znanja i da mu neće stajati kao zapreka na putu dalje. Nemam problema ni s tim da se dodatno boduju uspjesi na natjecanjima iz pojedinih predmeta. Ali, ako roditelj vremenski i financijski ne može priuštiti svom djetetu npr. glazbenu školu, zašto onda ta glazbena škola donosi dodatne bodove ? Možda sam u krivu, ispravite me ako griješim, ali ova inflacija odličnih učenika, pritisak na djecu, roditelje i nastavnike nimalo mi se ne sviđa.

[cvijeta73]

a ne znam rehab.

meni se čini da nekakvo prosječno dijete, učenju i školi, posveti puno premalo slobodnog vremena.

premalo.

i još da prolazi s četiri.

kod nas bi to bio odraz totalnog nemara, neodgovornosti, you name it.
i nas-obitelji, i njega i učitelja - svih zajedno.

[rahela]

I još jedna okolnost koja prisiljava roditelje da vise nad glavama svoje djece (barem razmišljam tako gledajući sa strane, još nemam djecu školske dobi) - taj strašni pritisak na djecu da moraju imati sve petice. Jer, ako nemaš sve petice, možeš se pozdraviti sa srednjom školom koju želiš upisati. Ako nemaš sve petice u srednjoj školi, izmiču ti bodovi za upis na fakultet (ne znam kako je sada, tako je bilo kad sam ja upisivala). Rijetki su oni koji to uspiju, većinom u manjim mjestima. Pa se još boduju i izvannastavne aktivnosti, a nitko ne pita roditelje imaju li novca i vremena da osiguraju takvo što svojoj djeci. Meni je to katastrofa. Ja bih sutra potpisala da moje dijete prolazi i sa četvorkom, kada bih znala da će ta četvorka biti stvarno odraz vrlo dobrog znanja i da mu neće stajati kao zapreka na putu dalje. Nemam problema ni s tim da se dodatno boduju uspjesi na natjecanjima iz pojedinih predmeta. Ali, ako roditelj vremenski i financijski ne može priuštiti svom djetetu npr. glazbenu školu, zašto onda ta glazbena škola donosi dodatne bodove ? Možda sam u krivu, ispravite me ako griješim, ali ova inflacija odličnih učenika, pritisak na djecu, roditelje i nastavnike nimalo mi se ne sviđa.

ovo je poanta svega na kraju
taj pritisak koji daje cjelokupno društvo, odnosno manjak mogućnosti za ono što voliš ako nemaš dobre ocjene i iz onoga što ne voliš
dakle, da bi upao u dobru gimnaziju (jer naravno da postoje i dobre i loše gimnazije, nisu sve jednako dobre ) i da bi kasnije npr. studirao književnost i lingvistiku, ti od praktički prvog osnovne moraš imati peticu i iz matematike
ne znam koja druga srednja škola ne traži ocjenu iz matematike, a nakon završetka omogućuje upis na Filozofski studij a da nemaš velike rupe u znanju (koje naravno ovise i o samim profesorima kao što smo vidjeli)

[casa]

MIslim da ovo sa pisanjem zadaća u školi za vrijeme drugog sata ipak ne rade prvaši. Odnosno da je zadaća bila prepuštena njima u prvom razredu, da bi većina djece ne pisala zadaću izvjesno vrijeme, a kasnije bi iz potrebe da surađuju i da se dobro osjećaju počeli pisat zadaće. I onda u šestom ako bi ponekad i pisali zadaću u školi to bi bilo ili iznimno ili pak, kad taj prof. to i zaslužuje ( sama sam profesor pa mislim da smijem reći nešto takvo). Jako puno znanja koje se djeci predaje u osnovnoj školi je u stvarnom životu nepotrebno ( recimo razlika kvadrata) dok se istovremeno u školi ne uče neke potrebne vještine u stvarnom životu ( izračun potrebne površine pločica u kupaonici imali neprivalnijeg oblika ili recimo efektivna kamatna stopa kredita), ali to nije dio ove teme. Kao roditečj jedino što možemo je sami podučiti djecu tim vještinama. A rupe u znanju postoje ako me pitate najviše kod djece čiji su roditelji najangažiraniji, jer takva djeca ako je mama bolesna ili prezaposlena instant prestaju učit. (Ovo iz iskustva profesora) i nesposobna su sama popunit rupu čak i kad vide da imaju problem, jer čekaju da im mama ili tata ili profesor pomognu, a ne pitaju za pomoć kolegu iz razreda.

[trampolina]

.Zanimljivo vas je čitati.

Kako je E. tek krenuo u 1. razred nije mi još sasvim bistro u glavi kojoj bi se struji priklonila, sad mi se čini da naginjem nekom undercover kontroloru. Ono, da ne skuži da pratim

Ali jedna stvar me zaintrigirala. Radne navike.

Što je to uopće? Je li poanta u redovitom izvršavanju obaveza, i kad gori i kad ne gori? Ili je poanta procijeniti kad se što treba napraviti?

Kako se čini, ja radnih navika apsolutno nemam, evo i sad tipkam dok veš čeka da ga se netko sjeti objesiti.

Ali sve stvari stižem na vrijeme, zato što imam neku generalnu odgovornost prema stvarima koje treba obaviti.

Jel ima nešto što propuštam u tim radnim navikama? Zašto su one toliko dobra stvar pa ih svi (naročito učitelji) hvale?

Ovo pitam najozbiljnije, očito mi nešto bježi pred očima (srednje ime mi je, naravno, improvizacija )

[Peterlin]

MIslim da ovo sa pisanjem zadaća u školi za vrijeme drugog sata ipak ne rade prvaši. Odnosno da je zadaća bila prepuštena njima u prvom razredu, da bi većina djece ne pisala zadaću izvjesno vrijeme, a kasnije bi iz potrebe da surađuju i da se dobro osjećaju počeli pisat zadaće. I onda u šestom ako bi ponekad i pisali zadaću u školi to bi bilo ili iznimno ili pak, kad taj prof. to i zaslužuje ( sama sam profesor pa mislim da smijem reći nešto takvo). Jako puno znanja koje se djeci predaje u osnovnoj školi je u stvarnom životu nepotrebno ( recimo razlika kvadrata) dok se istovremeno u školi ne uče neke potrebne vještine u stvarnom životu ( izračun potrebne površine pločica u kupaonici imali neprivalnijeg oblika ili recimo efektivna kamatna stopa kredita), ali to nije dio ove teme. Kao roditečj jedino što možemo je sami podučiti djecu tim vještinama. A rupe u znanju postoje ako me pitate najviše kod djece čiji su roditelji najangažiraniji, jer takva djeca ako je mama bolesna ili prezaposlena instant prestaju učit. (Ovo iz iskustva profesora) i nesposobna su sama popunit rupu čak i kad vide da imaju problem, jer čekaju da im mama ili tata ili profesor pomognu, a ne pitaju za pomoć kolegu iz razreda.

Prema mom iskustvu rupe u znanju nastaju onako kako je mima rekla - posljedica lošeg učitelja/profesora, tj. dijete ima odličnu ocjenu ali nema znanja. Tu nikako ne možeš doskočiti osim homeschoolingom.

Osim toga, na velikom uzorku od samo 2 djeteta ja imam doma dvije potpuno različite priče, i u školi također. Mlađe dijete apsolutno nema poticajnu sredinu u razredu, a još manje svijest o tome da će neka znanja danas sutra imati praktičnu primjenu. Sa starijim nikad nisam imala problema, taj je od prvog dana odgovoran i da mi je jedino dijete - ja pojma ne bih imala što se u školi radi. S mlađim je druga priča, ali napredujemo. Da sam njega prepustila vlastitoj odgovornosti, danas bi bio nepismen. Doslovce.

I bila bih jako sretna da je u stanju nadrljati zadaću pod odmorom, ali za to nema šanse... jer ne pada mu na pamet da je nešto loše doći u školu bez zadaće. NI sad u 6. razredu.

[cvijeta73]

.
Kako se čini, ja radnih navika apsolutno nemam, evo i sad tipkam dok veš čeka da ga se netko sjeti objesiti.

Ali sve stvari stižem na vrijeme, zato što imam neku generalnu odgovornost prema stvarima koje treba obaviti.

Jel ima nešto što propuštam u tim radnim navikama? Zašto su one toliko dobra stvar pa ih svi (naročito učitelji) hvale?

Ovo pitam najozbiljnije, očito mi nešto bježi pred očima (srednje ime mi je, naravno, improvizacija )

sestro

gotovo sam sigurna da mi takvi, bez radnih navika, samodiscipline, jednostavno ne možemo postići neki ekstra uspjeh u životu. npr. neku vrhunsku karijeru.

naravno, slijedi pitanje - a što je to ekstra uspjeh i jel te taj ekstra uspjeh čini sretnim u životu i jel mu treba težiti.

to mi se čini kao jedini nedostatak neimanja radnih navika trenutno

[tanja_b]

sestro

gotovo sam sigurna da mi takvi, bez radnih navika, samodiscipline, jednostavno ne možemo postići neki ekstra uspjeh u životu. npr. neku vrhunsku karijeru.

naravno, slijedi pitanje - a što je to ekstra uspjeh i jel te taj ekstra uspjeh čini sretnim u životu i jel mu treba težiti.

to mi se čini kao jedini nedostatak neimanja radnih navika trenutno

Ali vrhunska karijera (i karijera općenito) nije jedini aspekt života. Te famozne "radne navike", ili svakodnevnu samodisciplinu, koristimo i u privatnom životu, ne samo profesionalnom.
Neću dalje elaborirati, jer bi tema vrlo lako mogla skliznuti sa školskih obaveza na obavljanje kućanskih poslova ili obiteljskih obaveza.

[NetkoMiOteoNick]

... nego kad je shvatio da druga djeca u razredu brže računaju, lakše čitaju, da ono što njemu predstavlja problem je njima samo mala prepreka...

Moja kći je u sličnoj situaciji zaključila da je ona glupa i da to ne može naučiti - pa se ne treba ni truditi.

[casa]

Ovo s rupama u znanju kod lošeg profesora meni nije jasno. Ono, ja sam učila njemački kod loše profeosrice i to nije rupa u zanju, već neznanje. Nemam ja tu što punit, nego krenut nanovo učit. I to da jezike nije moguće lako nadoknadit je zapravo samo nedostatak našeg školskog sustava u kojem se i dalje uče vremena napamet, pa nepravilne množine, pa zamjenice u akuzativu u pjesmici itd. a ne uči se kako ćeš reći : Ja sam gladan, molim Vas, dajte mi jedan sendvič! Ili nedajBože, djecu naučit na tekstu u kojem ima nepoznatih gramatičkih struktura... jer zna se da sugovornik sa stranog govornog područja uvijek koristi samo one strukture i riječi koje mi poznajemo.
A ja ozbiljno vjerujem da je obrazovanje visoko precijenjeno. Ono ne dovodi do uspjeha , čak ni u karijeri, jer treba čovjek osim stručnog znanja imati i socijalne kompetencije. I ne govorim ovdje uopće o tome da u Hrv. često pomažu veze i to se trudim ne vidjeti. Radne navike kao takve služe oblikovanju smisla. Čovjek koji ima radne navike je čovjek koji radi i kad se to od njega ne zahtijeva. Tipa, penzioner, koji nakon provedenog radnog vremena u uredu kod kuće čita da bi čitao, uzgaja povrće u vrtu da bi uzgajao... Mislim da ta ideja usađivanja radnih navika treba od naše djece stvoriti djelatne ljude, a ne gljive i da je to cijela mudrost. Čovjek koji imaradne navike dosadu pretvara u dokolicu u kojoj sam raste na bilokojem planu. Zapravo, onaj tko nešto mora napraviti sad i to radi, nema radnu naviku. I ovo s peticama mi se čini napuhanim... Nemaju sva djeca petice, ne pohađaju sva djeca najbolje škole, niti to sva djeca žele. I tu mi se čini da opet mi roditelji stvaramo problem: ono što ako moje dijete nije najpametnije, ako ono ne želi i ne može uspješno pohađati gimnaziju ili već neku školu koju ja smatram najboljim izborom, što ako ono samo nije budući akademski građanin??? Treba li ga uistinu nadzirat i motivirat beskonačno do kraja fakulteta da bi jednog dana radilo nešto što mu je teško, ili ne voli, ili se možda stvarno nakon godina muke u tome super snađe??

[casa]

Moja kći je u sličnoj situaciji zaključila da je ona glupa i da to ne može naučiti - pa se ne treba ni truditi.

E pa baš mi se to čini najvažnijim, to da dijete nakon što pomisli da je glupo, samo pogleda oko sebe i uvidi da osim moguće gluposti jedina razlika je uložen trud u to da se nešto nauči. I da je to ono što u životu vrijedi više nego tri tablice množenja. I ovo je situacija u kojoj se po meni roditelj treba umiješati, ne prisiljavajući dijete da piše zadaće, nego razgovorom o tome da dijete ne vrijedi koliko zna, ono vrijedi i točka.

[XENA]

Evo još malo citiram, za one kojima se ne čita druga tema:

=jasno da je u otporu kada mu ti zapravo svojim uputama daješ do znanja da nije kompetentan u školi i učenju. iz svega što si napisala ja bih rekla da je vrlo uspješan i ovaj način rada trenutno mu sasvim odgovara (ne odgovara tebi i u tome je problem). svojim uputama poručuješ mu da on ne zna kako se nositi sa šk obvezama i nije dorastao zadatku, nema adekvatne strategije učenja što će rezultirati neuspjehom/podbačajem od kojih ga ti želiš zaštiti (jer to bolje znaš) tj želiš preuzeti odgovornost za njegove obaveze. neželjenim uputama i savjetima koje nije tražio rušiš mu samopouzdanje.
budi tu kada on pita i traži pomoć i/ili samo tvoje zanimanje i interes za ono što radi.=


Na ovome ja radim već duže vremena (uspješno), još od njenog vrtića učim pregristi jezik pošto mi i ona da jasno do znanja kada pretjeram, a sve u dobroj namjeri (koja je očito pogrešna) da ju poućim nećemu
čudo jedno ćemu je ona sve mene naučila od trenutka kada je stigla na ovaj svijet

[casa]

ovo je poanta svega na kraju
taj pritisak koji daje cjelokupno društvo, odnosno manjak mogućnosti za ono što voliš ako nemaš dobre ocjene i iz onoga što ne voliš
dakle, da bi upao u dobru gimnaziju (jer naravno da postoje i dobre i loše gimnazije, nisu sve jednako dobre ) i da bi kasnije npr. studirao književnost i lingvistiku, ti od praktički prvog osnovne moraš imati peticu i iz matematike
ne znam koja druga srednja škola ne traži ocjenu iz matematike, a nakon završetka omogućuje upis na Filozofski studij a da nemaš velike rupe u znanju (koje naravno ovise i o samim profesorima kao što smo vidjeli)

Ovo je velika laž. Moj brat je pohađao najbolju gimnaziju u kojoj je pao razred, pa napokon završio dovoljnim uspjehom gimnaziju i upisao hrvatski jezik i književnost u Zadru nakon što je na maturi hrvatski napisao 17. u državi, a imao je 4 iz hrvatskog kroz cijelo školovanje. I to reba govoriti djeci; da mogu sve, jer mogu. Najlakše je upisati faks ako imaš odlične ocjene i napišeš dobro maturu, ali može se upisati faks i ako imaš katastrofalne ocjene i volju i želju da za maturu ono što ti treba spremiš izvanredno. I sad mi taj problematični brat upisuje drugu godinu na faksu sa gotovo svim peticama u indexu jer se tamo pronašao i jer je imao svijest da je gimnazija samo 4 (u njegovu slučaju5) godina života a da život traje 80 godina.

[tanja_b]

E pa baš mi se to čini najvažnijim, to da dijete nakon što pomisli da je glupo, samo pogleda oko sebe i uvidi da osim moguće gluposti jedina razlika je uložen trud u to da se nešto nauči. I da je to ono što u životu vrijedi više nego tri tablice množenja. I ovo je situacija u kojoj se po meni roditelj treba umiješati, ne prisiljavajući dijete da piše zadaće, nego razgovorom o tome da dijete ne vrijedi koliko zna, ono vrijedi i točka.

Ali o tome se i radi, to što neki na ovoj temi pokušavaju objasniti - neka djeca to ne mogu (ne znaju? ne žele?) uvidjeti. Ne reagiraju svi jednako na takve situacije, a ni motivacija ne polazi kod sve djece od iste točke.

[casa]

To je zadatak roditelja , to da dijete osposobi da takve stvari uvidi, to je po meni odgoj. Jasno mi je da kod nekih ide lakše,a kod nekih teže, ali eto tu se ja osjećam odgovornom. Odnosno osjećam se neuspješnim roditeljem kad vidim da moje dijete ne može razlikovati pojedinačni neuspjeh od sebe kao osobe. A imam ih troje pa se dosta često osjećam neuspješnom, pa se propitujem, pa razgovaram s njima, sa sobom, s vama ovdje pa prebrodim, i ja i oni. Čini mi se da idemo nabolje....

[Beti3]

Čudno mi je čitati da netko smatra da su samo odlične ocjene ono što se računa. Pa, u svakom razredu od dvadeset i nešto učenika može biti najviše 5-6 odličnih, stvarno odličnih. Pa, nešto nategnutih petica, pa ostalo. I mora biti onih koji jedva prolaze i onih koji ne prolaze. To je statistika. A kakva korist od ocjena dobivenih uz pomoć guranja roditelja? Samo da se upiše u tešku školu, gdje neće moći biti uspješno?

Moj stav i iskustvo je takvo da sam prvi i drugi razred sjedila uz djecu, treći i četvrti bila prisutna i znala sve što uče, ali sve više im prepuštala kontrolu nad školom, a u višim razredima su sami određivali kada i kako učiti. Naravno da sam redovno išla na informacije, pomagala u svemu što su tražili, ali odgovornost je njihova. Kad je zapelo, bila sam tu, ali nisam im ja određivala što i kada. Ako su ocjene bile ispod njihovog nivoa, sjeli smo i učili dok ne vidim gdje šteka.

Ali, vikati : Idi učiti! ili samo to narediti, mi je glupost. Ne uči se po diktatu, nego po želji. I sposobnosti. Moj stav. Vrijedi za mene i nas.

[cvijeta73]

Ako su ocjene bile ispod njihovog nivoa, sjeli smo i učili dok ne vidim gdje šteka.

.

e pa baš ovo je suprotno casinom stavu.

ili mi svi pričamo o istome, a ne kužimo se.

recimo naš primjer, ne škole nego nogometa.
moj j voli kaučariti. voli se zavaliti na kauč i ništa ne raditi. gledati tv i igrati igrice na kompu. hbg, to je ono što voli.

i sad dolazi vrijeme za trening. i njemu se - neda.
kuka i kuknjari. kao i prve utakmice...vuče se po terenu da te sramota gledati. lijeno kao šlapa neka. sva silina argumenata zašto ne bi on trebao ići na trening. i moj najdraži, već sam ga tu pisala - ja vam moram nešto reći. ja nemam talenta za nogomet i mislim da neću više isti trenirati.

pa mu je mm rekao - ma da ne bi, a oko tebe u klubu sami messiji inače.

inače, poslije svakog treninga - sretan i zadovoljan. nakon određenog vremena, i svaka utakmica - sreća i zadovoljstvo.

Ok, ovo je malo drugačiji primjer, jer je sport za razliku od škole neobevazan i možeš odustati.

ali opet se svodi na neku unutrašnju motivaciju.

volim ići na utakmice, volim dobro igrati, ali ako je s druge strane trčanje i znoj - onda mogu i bez tog živjeti.

živio bi on i bez petica i bez četvorki, a naročito bez znanja sasvim solidno. i niš ga (u ovom trenutku) ne bi mučilo, ja sam uvjerena.

osim mene i mm-a

[sirius]

e pa baš ovo je suprotno casinom stavu.

ili mi svi pričamo o istome, a ne kužimo se.

recimo naš primjer, ne škole nego nogometa.
moj j voli kaučariti. voli se zavaliti na kauč i ništa ne raditi. gledati tv i igrati igrice na kompu. hbg, to je ono što voli.

i sad dolazi vrijeme za trening. i njemu se - neda.
kuka i kuknjari. kao i prve utakmice...vuče se po terenu da te sramota gledati. lijeno kao šlapa neka. sva silina argumenata zašto ne bi on trebao ići na trening. i moj najdraži, već sam ga tu pisala - ja vam moram nešto reći. ja nemam talenta za nogomet i mislim da neću više isti trenirati.

pa mu je mm rekao - ma da ne bi, a oko tebe u klubu sami messiji inače.

inače, poslije svakog treninga - sretan i zadovoljan. nakon određenog vremena, i svaka utakmica - sreća i zadovoljstvo.

Ok, ovo je malo drugačiji primjer, jer je sport za razliku od škole neobevazan i možeš odustati.

ali opet se svodi na neku unutrašnju motivaciju.

volim ići na utakmice, volim dobro igrati, ali ako je s druge strane trčanje i znoj - onda mogu i bez tog živjeti.

živio bi on i bez petica i bez četvorki, a naročito bez znanja sasvim solidno. i niš ga (u ovom trenutku) ne bi mučilo, ja sam uvjerena.

osim mene i mm-a

ima nas jos sa djecom u istom klubu. Bez brige.

[čokolada]

Ja neću ništa na ovu temu jer imamo različitu djecu. Oni čiji se potomci sami brinu za sve svoje obaveze ni ne znaju koliko su sretni. Ipak, zabluda je misliti da je sve to njihova zasluga zbog ispravnog odgoja koji bi mogao biti primjenjiv i na drugu djecu samo da se netko oko njih na vrijeme potrudio.
Nešto (puno) je i u djetetu.

[rahela]

Ovo je velika laž. Moj brat je pohađao najbolju gimnaziju u kojoj je pao razred, pa napokon završio dovoljnim uspjehom gimnaziju i upisao hrvatski jezik i književnost u Zadru nakon što je na maturi hrvatski napisao 17. u državi, a imao je 4 iz hrvatskog kroz cijelo školovanje. I to reba govoriti djeci; da mogu sve, jer mogu. Najlakše je upisati faks ako imaš odlične ocjene i napišeš dobro maturu, ali može se upisati faks i ako imaš katastrofalne ocjene i volju i želju da za maturu ono što ti treba spremiš izvanredno. I sad mi taj problematični brat upisuje drugu godinu na faksu sa gotovo svim peticama u indexu jer se tamo pronašao i jer je imao svijest da je gimnazija samo 4 (u njegovu slučaju5) godina života a da život traje 80 godina.

nisi uopće shvatila
ne govorim o srednjoj školi, nego o osnovnoj i da u osnovnoj školi MORAŠ imati 5 i iz hrvatskog i iz matematike i prolaziti praktički sa 5.0 da bi upao u gimnaziju (barem je u Zagrebu tako)
i molim te pročitaj 2x pa onda govori drugima da lažu

[casa]

Ipak sam našla:

Tema je ovdje.

Uglavnom, ono isto što je noa pisala i ja pokušavam pisati. Ne mislim da je moje dijete bolje u ikojem pogledu od vaše djece, niti da sam ja bolja, niti moj odgoj. I sam sam rekla da se ponekad pitam koliko bi moj sin mogao postići da ja više kontroliram. Ne znam zašto bi bilo toliko važno upisati dobru gimnaziju da bi za to po mojem osobnom viđenju vrijedilo žrtvovati djetetov rast i razvoj i naš odnos s njim. Jednako tako mislim da je uistinu važno djecu učiti da stvari mogu napraviti, da je sve moguće uz volju i trud, a ne ih od 5. osnovne bombardirati sustavom bodovanja za srednje škole, jer to će im bez brige reći razrednici. To je, po mojem mišljenju, razvijanje straha od života. Naravno da sv svojoj djeci želimo najbolje, samo se meni čini da nekko uvijek smatramo da je zadijet najbolje upisati najbolju školu, i da nismo spremni uvidjeti da je to samo jedan aspekt života, upravo iz tog pritiska koje društvo stvara. Nikad ne promišljamo tako o zdravlju ( bar ja ne poznajem nijednog roditelja koji u ime zdravlja svoje dijete tjera na svakodnevnu fizičku aktivnost, tipa nema igre na kompu dok ne napraviš 20 trbušnjaka i 100 čučnjeva) ili o prijateljstvu ( tipa nema igre vani s Markom dok ne proradiš sukob s Karlom i ne ispričaš mu se i dogovoriš s njim komrpomisno rješenje o sličicama, a onda se javi prijateljima s mora jer ružno je zaboraviti ih zimi). Nadam se da sam se uspjela izraziti. I ja sam studirala i s ljudima koji su završili strukovne srednje škole, pa godinu dana polagali razlike od gimnazije pa upisali samnom studij filozofije i jedan od njih je danas kolumnist i relativno uspješan filozof. To je meni uvijek primjer kako je sve moguće. Reći ćete da je to iznimka koja potvrđuje pravilo, i jest, ali nema razlike da moja ili vaša djeca jednog dana ne budu takva iznimka.

[Peterlin]

casa, pazi samo da ti život ne uleti s nekom situacijom iz koje će ti stvari izgledati malo drugačije... Ne radi se o tome da su naša djeca bolja (odnosno gora) nego za što su dorasli, za što su u kojoj dobi i općenito sposobni, s čim imaju problema i oko čega im treba poticaj i pomoć. I potpisujem čokoladu - oni čija djeca mogu sama vrlo često nemaju pojma koliko su sretni.

[casa]

I rahela, ispričavam se ako si shvatila da sam tebi rekla da lažeš. Ja sam napisala da je velika laž taj pritisak koji društvo stvara da ako nemaš 5 iz matematike u 5. i 6. osnovne, nećeš upisat gimnaziju, pa kasnije nećeš upisati faks koji želiš ili ga nećeš moći pratiti pa nećeš moći raditi što želiš. Vjerujem da je velika laž taj pritisak i vjerujem da čovjek može mijenjati i sebe i svijet uvijek, i s 6 i s 14 i s 18 i s 50 godina.

[casa]

Ali ja sam uvjerena PetErlin da to i tvoja djeca mogu. Najozbiljnije jesam. Ne vidim da je moj sin dorasliji od svojih vršnjak ni sad ni prije. Uglavnom, noa je to super jednostavno napisal: da su sva djeca od 1. osnovne kompetentna samostalno brinuti o školi, izuzev djece s posebnim potrebama. Mislim, tako misle i psiholozi.

[casa]

I ovo je noa pisala i tako je lijepo to rekla:
Svako ljudsko biće ima potrebu biti uspješno u onom što radi, a posao učenika je učenje i izvršavanje školskih obaveza. Kada se roditelji nepozvani previše upleću daju netražene savjete, nadziru i kontroliraju učenje, s jedne str preuzimaju odgovornost i zaštićuju od mogućih slabih ocjena , ali s dr strane uskraćuju osjećaj uspješnosti odnosno kompetentnosti djetetu za nešto što je njegov posao.

[sirius]

Ali ja sam uvjerena PetErlin da to i tvoja djeca mogu. Najozbiljnije jesam. Ne vidim da je moj sin dorasliji od svojih vršnjak ni sad ni prije. Uglavnom, noa je to super jednostavno napisal: da su sva djeca od 1. osnovne kompetentna samostalno brinuti o školi, izuzev djece s posebnim potrebama. Mislim, tako misle i psiholozi.

A definicija posebnih potreba u ovom slucaju je što?
Obzirom da vecini djece nizim razredima treba pomoc u organizaciji oko ucenja ( ne toliko oko ucenja samog).

[*mamica*]

e pa baš ovo je suprotno casinom stavu.

ili mi svi pričamo o istome, a ne kužimo se.

recimo naš primjer, ne škole nego nogometa.
moj j voli kaučariti. voli se zavaliti na kauč i ništa ne raditi. gledati tv i igrati igrice na kompu. hbg, to je ono što voli.

i sad dolazi vrijeme za trening. i njemu se - neda.
kuka i kuknjari. kao i prve utakmice...vuče se po terenu da te sramota gledati. lijeno kao šlapa neka. sva silina argumenata zašto ne bi on trebao ići na trening. i moj najdraži, već sam ga tu pisala - ja vam moram nešto reći. ja nemam talenta za nogomet i mislim da neću više isti trenirati.

pa mu je mm rekao - ma da ne bi, a oko tebe u klubu sami messiji inače.

inače, poslije svakog treninga - sretan i zadovoljan. nakon određenog vremena, i svaka utakmica - sreća i zadovoljstvo.

Ok, ovo je malo drugačiji primjer, jer je sport za razliku od škole neobevazan i možeš odustati.

ali opet se svodi na neku unutrašnju motivaciju.

volim ići na utakmice, volim dobro igrati, ali ako je s druge strane trčanje i znoj - onda mogu i bez tog živjeti.

živio bi on i bez petica i bez četvorki, a naročito bez znanja sasvim solidno. i niš ga (u ovom trenutku) ne bi mučilo, ja sam uvjerena.

osim mene i mm-a

Tvoj J trenira nogomet kao ja Jillian 30 day shred

[annvilli]

ovo je poanta svega na kraju
taj pritisak koji daje cjelokupno društvo, odnosno manjak mogućnosti za ono što voliš ako nemaš dobre ocjene i iz onoga što ne voliš
dakle, da bi upao u dobru gimnaziju (jer naravno da postoje i dobre i loše gimnazije, nisu sve jednako dobre ) i da bi kasnije npr. studirao književnost i lingvistiku, ti od praktički prvog osnovne moraš imati peticu i iz matematike
ne znam koja druga srednja škola ne traži ocjenu iz matematike, a nakon završetka omogućuje upis na Filozofski studij a da nemaš velike rupe u znanju (koje naravno ovise i o samim profesorima kao što smo vidjeli)

s razlogom se to zove osnovna škola. meni je apsurdno da dijete u toj dobi kaže da ga ne zanima povijest i da roditelj stane na njegovu stranu jer eto zar nije bolje da onda uči hrvatski ako ga to zanima. a poanta gimnazijskog obrazovanja je da nakon te 4 godine budeš spreman za studij hrvatskog ili matematike ili biologije itd. i zato se u (dobru) gimnaziju upisuju oni koji svladaju kompletno gradivo osnovne škole s 5.
lako bi bilo imati čistu peticu iz 3-4 predmeta koja to dijete zanimaju, a druge predmeti ignorirati. na faksu ćeš učit što te zanima, a do tad se osnove svega moraju savladati.
ja sam živjela u americi 10 godina i bilo mi je strašno da fakultetski obrazovani ljudi, stručnjaci u svom području ne znaju nabrojati 4 europske zemlje, ne znaju ni jedan strani jezik, a povijest prije njihovog građanskog rata im je totalna nepoznanica. upravo zato što imaju sustav obrazovanja u kojem se od osnovne škole uči "što te zanima"

[cvijeta73]

ja se slažem s annvilli.

[rahela]

a ja ne kužim jel se annvilli sa mnom slaže ili ne