kako nesto dokazati djetetu od 8 godina

[trampolina]

Ma nisu sva djeca ni blizu kompetentna od prvog razreda imati potpunu odgovornost za školu. Ako ti dijete do tada nisi gojio tako možeš misliti kako će mu se dogoditi klik u prvom razredu.
A ono što vidim oko sebe uglavnom ide u ili potpuno permisivni odgoj ili autoritarni. U oba slučaja šipak.

Moja mama je imala stav sličan casinom. U konačnici je ispali dobro, ali sam došla sebi tek na trećoj godini faksa. A da ne govorim da sa tadašnjim ocjenama iz osnovne. bi danas možda prošla kao kuharica ili trgovkinja, nema šanse da bi upisala gimnaziju a kamoli mioc.
Srećom se izbor škole pokazao dobar, imala sam bolji prosjek nego u osnovnoj
Ali se sjećam i osjećaja nesposobnosti koji me (ponekad) dostigne još i danas.

Eto izgleda da je moja mama uspjela sa mnom, ali nema nikakve šanse da ja to priuštim svom djetetu. Priuštit ću mu zato nešto drugo. znam

[annvilli]

a ja ne kužim jel se annvilli sa mnom slaže ili ne

pa slažem se da taj pritisak postoji, ali po meni je to opravdano. ako hoćeš doć do faksa moraš naučiti i ono što te ne zanima. odnosno nisam za to da se djetetu opravdava da u osnovnoj ne uči ono što ga ne zanima baš zato što je to osnovna. da se sad ne ponavljam.

[Mima]

Pa dobro, ali ne mora baš sve znati za totalni i apsolutni pet, upisi u srednje škole (barem u Zagrebu) jesu totalna nebuloza.
Sasvim je realno da nekom djetetu koje je izuzetno u matematici neki drugi predmet ne ide baš najbolje, pa da iz njega ne zasluži peticu nego četvorku, a po današnjim uvjetima takvo se dijete ne bi uspjelo upisati u MIOC. I sad će se još gledati ocjene od petog razreda!
No to je već sasvim druga tema.

[rahela]

slažem se sa Mimom
sjećam se da kada smo mi išli u školu ipak ije bilo toliko strogo u osnovnoj školi
ja sam učila vrlo malo (tek nešto u 7. i 8. razredu), a imala sam petice
danas to nije samo tako
i lakše sam ja upisala onda gimnaziju, nego li će moja djeca

i da dodam još malo osobnog iskustva
moja mama je napravila otprilike ovako kao casa
sreća pa sam ja bila takva da je to mogla, da sam ja bila drugačija, vjerojatno ni ona ne bi tako nešto pokušala
i dalje tvrdim da ima djece kod koje će to uspjeti super, ali u puno manjem postotku nego ovih kojima treba pomoć/poticaj/strukturiranje vremena...

[casa]

Ja zapravo ne razumijem kako ste vi iščitale da je to s mojim sinom tako lako uspjelo, da je to uspjelo super jer je ona tako nekog odgovornog i samostalnog karaktera, a da kod druge djece ne bi bilo tako. Moj sin tri mjeseca nije pisao zadaće u dobi od 7 godina u prvom razredu osnovne škole, tri jaaako duga mjeseca. Ja sam uvjerena da je on tu baš negdje u prosjeku ili čak teži od prosjeka jer mislim da bi neko odgovornije dijete počelo pisati zadaće kad bi pale prve jedinice, minusi... I zaistA ne znam kako možete biti sigurne da kod vaše djece to ne bi urodilo plodom ako ne pokušate. Pod pokušati mislim ne ispitivati o zadaćama o testovima, o cijelom ocjenjivačkom dijelu školovanja minimalno jedno polugodište, a ne pet dana ne pitati pa šesti reći: Vidiš da sam nikad ne bi napisao zadaću da ti ja ne kažem... U redu mi je da ne žeite probati jer vjerujete da je osnovnoškolsko obrazovanje prevrijedno da bi se jedno polugodište prokockalo, ali onda ne možete biti sigurne da ne bi urodilo plodom... Sigurna sam da su vas vaša djeca već mnogo puta iznenadila, barem mene moja jesu. I nije isto ne nadzirati dijete i ne brinuti o djetetu... Moje dijete treba i pomoć i poticaj kao i vaša djeca, ali je naučen da sam potraži pomoć i poticaj i da je ona taj koji je dovoljno kompetentan da odluči kad mu je to potrebno ( ili ponekad nije, pa tako uči postati dovoljno kompetentan) i ja mu i pomažem i potičem na njegov zahtjev. Kao što sam i dojila na zahtjev, a ne kad bi prošla tri sata.

[casa]

I mislim da djeca koja jednostavno imaju godina koliko imaju nisu djeca s poteškoćama. Djeca s poteškoćama su djeca autisti, djeca s opsesivno kompulzivnim poremećajem s ADHD, itd. Nadam se da se slažemo da ipak većina djece nema takvih poteškoća. A da ove poteškoće s strukturiranjem vremena imamo svi, i odrasli i maleni, i da ih učimo rješavati kad ih rješavamo. Da su na tom polju teoretske spoznaje od slabe koristi, da se to uči iskustvom i primjerom, i pogreškama i popravcima.

[cvijeta73]

casa, meni ima logike to što pišeš.
ali, nisam sigurna jel dobro shvaćam to što pišeš.
ajd ti meni objasni onako kao malom djetetu.

dakle, mali dođe iz škole.
i ti ne pitaš niš, ni mu ni bu.
ni jel ima zadaće, ni jel piše kontrolni, ni jel mora nešto napraviti - ništa.

i, onda on ode raditi to što već voli raditi nakon škole, dođe večer, pa večera i ode spavati.
i tako svaki dan dok mu ne padne na pamet da mora pisati zadaću.

jel to - to?

a što ako tako, malo po malo, dođe devet i pol navečer, a on bi pisao zadaću?
jel mu onda zabraniš, ili ga pustiš?

[rahela]

nastavno na cvijetu...
i da li se to odnosi i na sve ostale aspekte života i odgoja (osim pranja zubiju, jel), ono kad i koliko će gledati TV, kada će ići spavati, tko ga budi ujutro za školu...

možda bi moglo to i moje dijete, ali ja svakako ne mogu
i u pravu si da ne mogu tvrditi da on to ne može, jer nisam ni probala
ali nekako iz nekog osobnog iskustva ne mislim da je to dobro, bez obzira što je to u slučaju moje mame i mene ispalo (relativno) ok.
(u dublje razmatranje tog odnosa ne bih išla, ali moram napomenuti da nemam traume iz djetinjstva, mama i ja smo bile više prijateljice, nego mama i kći i onda mi je to možda bilo super, ali danas osjećam neke posljedice kojih možda ne bi bilo... bla, bla, opet ne mogu tvrditi, jer sve spada u sferu šbbkbb)

[Beti3]

Ne znam da li je tako kod case, ali meni je logično da mama ne mora znati kad je kontrolni ili što je za zadaću, ako dijete smatra da samo može naučiti i napraviti što treba.

Ako treba pomoć za literaturu ili bilo što drugo, dijete će pitati i treba znati da je roditelj uvijek spreman pomoći. Tu ne smije biti dileme kod djeteta. Mora znati da će roditelj uskočiti ako je potrebno.
Treba pitati dijete kakve je ocjene dobilo, da li je sve u redu u školi, ići redovno na informacije, roditeljske. Ali, nakon prva dva razreda može se pustiti dijete da sve više samo obavlja poslove oko škole. To se sve postepeno događa, vidiš može li tako, malo po malo. Pratiš kako ide i prepuštaš djetetu najveću odgovornost. Ako ocjene i ponašanje u školi i kući idu kako treba, sve je u redu. Ako ne, stisneš i opet za neko vrijeme popuštaš.

No, moraš biti takav tip. Ne smije ti smetati ako piše u 9 i pol navečer ili navije budilicu u 5 i pol, jer još nešto fali. Ako ti to smeta, ništa od toga. Onda se radi na drugi način. Svatko prema svom stilu.

[casa]

casa, meni ima logike to što pišeš.
ali, nisam sigurna jel dobro shvaćam to što pišeš.
ajd ti meni objasni onako kao malom djetetu.

dakle, mali dođe iz škole.
i ti ne pitaš niš, ni mu ni bu.
ni jel ima zadaće, ni jel piše kontrolni, ni jel mora nešto napraviti - ništa.

i, onda on ode raditi to što već voli raditi nakon škole, dođe večer, pa večera i ode spavati.
i tako svaki dan dok mu ne padne na pamet da mora pisati zadaću.

jel to - to?

a što ako tako, malo po malo, dođe devet i pol navečer, a on bi pisao zadaću?
jel mu onda zabraniš, ili ga pustiš?

Dakle, danas , 6 godina nakon, stvar izgleda ovako. On dođe iz škole ja ga pitam Jesi gladan? Pa onda on ruča pa ga ja pitam šta je bilo u školi: Pa on ispriča kako je F.B. opet slomio ruku i oda malo zbijamo šale na račun školskog vragolastog Denisa, pa onda on kaže i dobio sam tri iz onog iz matematike. Pa ja kažem: Šta, nisi zadovoljan? Pa on kaže: Ma, bezveze... Mrzim te male testove, jednom krivo prepišeš sam od sebe i odmah tri... Stvarno moram pisat veće brojke.. Pa ja kažem Aha Pa on kaže: Dosta zezancije idem ja sredit zadaću jer u 5 moram bit kod V.
Prije 6 godina, on prvi razred a ja odlučna da ja neću cijeli naš odnos svest na zajedničko učenje, na ucjenjivanje. Ja dođem po njega u školu Ja: Bok! Jesi šta pojeo za ručak? On: Ma jesam, bila je neka juha s mahunama... Pa onda lagani razgovor o hrani u školi ( Inače, borili smo se s pothranjenošću i zato stalno pričamo o hrani, ali to sad nije važno) Pa onda razgovor o koječemu; o cipelama učiteljice, o vremenu, o tome što ćemo popodne, o tome kad ja imam nastavu... I izneđu ostalog o školi, a li na način da ja nikad ne bih pitala što je za zadaću niti kad je test, nego više tipa s kim sjedi onaj, kako ti je na vjeronauku, a šta radite sad iz hrvatskog, pa kakva je tebi ta pjesma, ali nikad ona pitanja a koje se riječi pišu velikim slovom, ili koliko je 6+5. Pa bismo došli kući, pa bi on oko nekog doba, nakon reda igre, reda tv, reda jela ili štogod, sam od sebe izjavio Danas je bilo baš puno zadaće A ja : Ozbiljno? On: Ma da.. I on i dalje gleda tv, radi s Gormitima pš, pš a ja radim što već jesam ranije... Vrijeme prolazi, večera i kod mene djeca idu u krevet iza tv dnevnika ( tu nema nikakvih pregovora, to je tako, ja sam dijete socijalizma) i on smije biti još budan u svom krevetu koliko želi, mora biti tiho da ostali mogu spavati, a može dubiti na glavi što se mene tiče. On bi tako i oTIšao u krevet. Ako bi se primio zadaće u 5 min do kraja Dnevnika, ja bi s krajem Dnevnika rekla: Ajmo, u krevet... Hoće li on u krevetu nastavit zadaću ili neće, njegov problem. Nikad u ta tri mjeseca nije plakao da on neće stići napisati zadaću ili da ju sutra neće imati. Uopće se nije uzrujavao u takvim situacijama. Sve je minuse iz zadaće najnormalnije prijavljivao jednako kao što je i prijavljivao da je pojeo samo dvije žilce. I onda na dan d : Ja ga skupim iz škole, on u tramvaju plače da svi bolje oduzimaju od njega... Pa razgovaramo o tome da kako se to dogodilo. Nisam ga tješila nimalo, ono razgovarala sam tad kao s odraslom osobom koja je dobila otkaz jer je kasnila na posao. I to popodne on sam bez riječi ode u svoju sobu i vraća se nakon pola sata: Mama, daj mi pomozi... Kako može 12-7 biti isto što i 9-4? Pa ja objasnim s štipalicama na kuhinjskom stolu. Pa ona kaže: Aha, stvarno sam nekad glup. I da znaš, neću više biti glup i pisat ću zadaću baš svaki dan... I otada nije bilo većih kriza ni suza... ( Nisam sigurna jesu li bile baš gore navedene brojke, ali se jasno sjećam štipalica na stolu i njegovom ozbiljnog lica i prugaste majice kad je rekao da će pisati zadaću baš svaki dan...)

[casa]

On sam odlučuje koliko će gledati tv, osim kad ja gledam tv. Onda može samnom gledat što i ja ili ne gledat. Ali nije moj baš od tv. Sam odlučuje kad će izgasit lampicu u sobi ( dakle, u krevet mora, jer ja ne mogu baš cijeli dan biti s djecom i trebam biti sama s mm navečer, ali smije imat lampicu u sobi upaljenu i čitat), sam se budi za školu, ono anvije si mobitel i ustane se. Dok sam dojila, često bi otišao u školu dok bih ja bila u krevetu. Budna i priključena. Sam odlučuje kako će potrošit novce koje prikupi za rođendan, sam odlučuje što će obući i treba li mu kapa, šal... Sam ne odlučuje kad će doći kući, jer ja nemam živaca ni snage čekati ga, sam ne odlučuje hoće li se prati ( naime, gospodin je pravi prljavac), sam ne odlučuje hoće li držati higijenski minimum u svojoj sobi, sam ne odlučuje treba li odnijeti smeće. Gotovo sve stvari o kojima sam odlučuje odlučuje već duugo. Jedina prava zabrana je : NEMA KOMPA U KREVETU I NEMA... Ne znam zašto, ali to me baš jako iritira i ne želim narasti i prerasti tu iritaciju....

[casa]

S tim da ja sad ponekad znam kad će biti test iz nečeg, jer mi on kaže, jer želi da ga ispitam, da mu objasnim ili štoveć. I moj sin misli da sam ja jako stroga. I njegovi prijatelji. I smatra velikom nepravdom da u našem malom mistu sva djeca njegove dobi mogu biti vani do 8 a on do 7. I često mi zna reći: Tebe se i moji prijatelji boje... ( Nekima sam održala instrukcije par puta). Brinem se hoće li mi kad naraste zamjerati daje mogao postići više da sam ga ja više nadgledala, ali definitivno ne mislim da će ikad reći da smo više imali odnos prijatelja nego mama-sin.

[Svimbalo]

Ja sam na cvijetinom tragu. Čitam casine postove i sve se u meni buni protiv toga, a zato jer gledam po sebi.
Već sam pisala o tome, da me mama nije naganjala bičem, ne bih nikad upisala faks jer ne bih imala ocjene za njega.
A jednom kad sam ga upisala, da, već s 18, 19 i više godina, da mi nije prijetila burzom i radnom knjižicom (znala je što kod mene pali, isto tako kad me je u sedmom razredu puknuo pubertet, markiranje i loše ocjene, prijetila mi se industrijskom školom), ne bih ga završila.
Neka djeca nisu odgovorna, a vidiš da imaju potencijala i da ih koči samo čista lijenost (u mom slučaju). Moja mama smatrala je zločinom ne reagirati i ja sam joj danas zahvalna zbog toga, i što je znala prepoznati potencijal i što je znala motivirati. I kazniti kad treba (neizlascima), pa i kad više ni sama nije bila sigurna je li pretjerala, drago mi je što je bila ustrajna.
Ovo je moja priča i naravno možda ne bi bila primjenjiva ni na koga drugog, ali kod nas je upalilo. Tada sam je nazivala vješticom i ogovarala je sa svim prijateljima, svi su mislili kako je užasno stroga i grozna, pa što ako sam dobila 3 ili 4, pa i to su dobre ocjene. Da, ali, kao što je netko rekao (cvijeta čini mi se), ako je iza toga stajao rad. Ali kad ja nisam bila u stanju mrdnuti prstom i posljedično dobila 4, a uz malo učenja bi bez problema to bilo 5, onda je njezina strogoća razumljiva.

Nigdje ne piše da možda ne bih bila super uspješna ne znam što, sponzoruša, i da me se (pre)pustilo da ne završim škole, kao što sam danas osoba s VSS koja jedva spaja kraj s krajem od prvog do prvog.
Ali nije uopće u tome poanta.

Ali jedno priznajem casi: ovakvim načinom ja sam odrasla u poprilično nesamostalnu osobu i za sve se iole važnije odluke moram konzultirati s mamom, prijateljicama, svima koji su mi bliski, sama teško odlučujem bilo što.
A da je bilo drugačije, tko zna...

[laumi]

Ja sam na cvijetinom tragu. Čitam casine postove i sve se u meni buni protiv toga, a zato jer gledam po sebi.
Već sam pisala o tome, da me mama nije naganjala bičem, ne bih nikad upisala faks jer ne bih imala ocjene za njega.
A jednom kad sam ga upisala, da, već s 18, 19 i više godina, da mi nije prijetila burzom i radnom knjižicom (znala je što kod mene pali, isto tako kad me je u sedmom razredu puknuo pubertet, markiranje i loše ocjene, prijetila mi se industrijskom školom), ne bih ga završila.
Neka djeca nisu odgovorna, a vidiš da imaju potencijala i da ih koči samo čista lijenost (u mom slučaju). Moja mama smatrala je zločinom ne reagirati i ja sam joj danas zahvalna zbog toga, i što je znala prepoznati potencijal i što je znala motivirati. I kazniti kad treba (neizlascima), pa i kad više ni sama nije bila sigurna je li pretjerala, drago mi je što je bila ustrajna.
Ovo je moja priča i naravno možda ne bi bila primjenjiva ni na koga drugog, ali kod nas je upalilo. Tada sam je nazivala vješticom i ogovarala je sa svim prijateljima, svi su mislili kako je užasno stroga i grozna, pa što ako sam dobila 3 ili 4, pa i to su dobre ocjene. Da, ali, kao što je netko rekao (cvijeta čini mi se), ako je iza toga stajao rad. Ali kad ja nisam bila u stanju mrdnuti prstom i posljedično dobila 4, a uz malo učenja bi bez problema to bilo 5, onda je njezina strogoća razumljiva.

Nigdje ne piše da možda ne bih bila super uspješna ne znam što, sponzoruša, i da me se (pre)pustilo da ne završim škole, kao što sam danas osoba s VSS koja jedva spaja kraj s krajem od prvog do prvog.
Ali nije uopće u tome poanta.

Ali jedno priznajem casi: ovakvim načinom ja sam odrasla u poprilično nesamostalnu osobu i za sve se iole važnije odluke moram konzultirati s mamom, prijateljicama, svima koji su mi bliski, sama teško odlučujem bilo što.
A da je bilo drugačije, tko zna...

e, Svimbi, hvala ti na ovoj priči! pomogla mi je oko mojih velikih nedoumica.

[Kosjenka]

Potpisujem Svimbi. Jednostavno postoje djeca koju se mora ganjati.
A što se tiče samostalnosti, tko kaže da bi bila u stanju donjeti odluke sama da te mama nije naganjivala. Ili pitanje je kakve bi to odluke bile. Znam hrpe odraslih koji bezobzira na dob donose ne baš dobre odluke i svakako bi im bilo dobro da se posavjetuju s nekim.

[enchi]

Iz osobnog iskustva; mama koja me naganjala da učim, prijetila i pokušavala disciplinirati (pregrubo zvuči, nije bila prestroga) je imala puuuuno manji utjecaj na mene od tate koji je samo pričanjem o mogućim ishodima ako budem imala ovakve ili onakve ocjene i ponašanje i jasno davao do znanja svoja očekivanja (realno postavljena). Uz to me više hvalio, kritike se zapravo i ne sjećam. Nekako sam uvijek imala osjećaj da puno više vjeruje u mene nego mama jer me puštao da sama donosim odluke. Njegov stil sam doživljavala kao poticaj a njezin kao kaznu! Kužim da je ona to radila iz straha da ne krenem krivo ali tada sam to gledala sasvim drugim očima. Tate više nema, mama je tu ali smo si u super odnosu, da ne bude zabune, ne zamjeram joj ništa!

[vertex]

Nigdje ne piše da možda ne bih bila super uspješna ne znam što, sponzoruša, i da me se (pre)pustilo da ne završim škole, kao što sam danas osoba s VSS koja jedva spaja kraj s krajem od prvog do prvog.
Ali nije uopće u tome poanta.

Ne znam, meni je prilično poanta u ovome...s tim da sponzoruša nije jedina alternativa nezavršavanju faksa. Ili stvarno misliš da je? Ne podcjenjujem obrazovanje, nikako ne, ali ipak mislim da je formalno obrazovanje, pogotovo kod nas, precijenjeno.

A ni zadnji odlomak posta, o nesamostalnosti, isto mi nije nebitan.

Naravno da je sve to šbbkbb i da ništa ne možemo sa sigurnošću znati. I mislim još da ne treba secirati ničiju priču i doslovno je prevoditi u svoj život, ni casinu ni Svimbinu (kao neke dvije, ajmo reć, suprotstavljene priče). Po meni, ovo je više tema za inspiraciju, u ovom ili onom smjeru.

[Charlie]

Moja su djeca jos mala ali mislim da nikad ne bih mogla i necu moci pustiti skolu pa ako krene krivo, krivo...isto kao ni pranje zubica, osobnu higijenu, sigurnost u prometu i sl. Cak bi lakse pustila pranje zubica jer bi te posljedice doslovno osjetila na svojoj kozi :D

Naravno, ne mislim pisati zadace niti sjediti uz nju dok ih pise ili uci ili cita, jednog dana. Nije nitko ni s nama sjedio. Skola ce bit njena obaeza i ocekujem da ju odradjuje najbolje sto moze, kao i svoje druge obaveze, i kao sto ih i ja i MM odradjujemo. Ali ako bih vidjela da joj stvari izmicu kontroli, bome bih ju pritegnula i natjerala. Obrazovanje je za mene previse vazna stvar da odgovornost za to prepustim 7-godisnjem djetetu. Ne vjerujem da dijete te dobi kuzi prijetnju radnom knjizicom i neprestiznim zaposlenjem, he he, ali neke mjere ce kuziti. Sve mi se to cini jos daleko, mozda i promijenim misljenje, tko zna.

[vertex]

Moja su djeca jos mala ali mislim da nikad ne bih mogla i necu moci pustiti skolu pa ako krene krivo, krivo...

Mislim da je ovo pojednostavnjeno i zapravo pogrešno tumačenje casinog stava.
Nije to: pusti i šta te briga. Roditelj djeluje, ali neizravno. Dijete zna da roditelj smatra da treba učiti i naučiti, zna da je roditelj tu kad zatreba pomoć, zna da loše ocjene neće naići na odobravanje niti na ravnodušnost.

Dobra mi je ova casina usporedba s prijateljstvima. Ja im bez pardona kažem šta mi se ne sviđa i šta mi se sviđa u njihovom ponašanju prema prijateljima, a dalje stvar prepustim njima. Ako su nešto zabrljali, pa popravili, veselim se s njima. Zanima me, dijelim s njima stvari, i to je dovoljno vodstva.

I meni je škola škakljivije područje, bez daljnjega. Ali zapravo se to sve svodi na strah, a iz straha uglavnom ne djelujemo pametno.

[enchi]

Potpis pod vertexin post!

[Jurana]

Dobro si to primijetila, vertex. Ljudi koji teško prepuštaju kontrolu najčešće doživljavaju pristup sličan casinom kao lijenost, nebrigu, nezainteresiranost. Zato što je suprotno od njihovog impulsa da ne puste da sve ode kvragu - jer će otići ako oni nisu uključeni.
A ja bih rekla da prepuštanje kontrole nije biranje lakšeg puta, može i to biti jako teško.

[enchi]

Jurana, slažem se i s tobom!

[pulinka]

Hvala za ovu odličnu temu!
Mala su mi deca, ali imam primer sebe i mlađe sestre. Ja sam bila ono "odgovorno" dete koje su roditelji puštali da samo sebi strukturira vreme, slično kao casa. I kod mene je prošlo odlično što se školovanja tiče. Sve obaveze sam ispunjavala sama.
Sestra je bila malo drugačijeg karaktera, i valjda mama nije imala petlje za isti pristup i sa njom, ne znam. Uglavnom smo njene domaće radile i ja i mama zajedno sa sestrom, skoro celu osnovnu školu, kasnije je postigla donekle nekakvu samostalnost, koja se svodila na to da je razradila sebi mrežu drugarica koje će joj pomagati.
Jednako smo visokoobrazovane i jednako (ne)uspešne u životu.
Razlika je baš u toj životnoj samostalnosti.
Ja ću svoje životne odluke doneti manje-više sama, ona će preispitati sve ljude oko sebe dok ne prelomi nešto ovako ili onako.
Ali nisam sigurna šta je uzrok a šta posledica.
Jer ja sam od rođenja introvert, volim da radim i odlučujem sama. Ona je ekstrovert, i vene u samoći, mora uvek imati nekoga uz sebe. I sličnu situaciju vidim u karakteru svoje dece.
Sad razmišljam, šta je starije, koka ili jaje ? Zašto je moja mama meni bez griže savesti uvek odgovarala da je "škola moja obaveza, ne njena", a sa sestrom sedela više sati uz domaći? Jedino čega se sećam kao dete je da je sestra bila beskonačno uporna i mnogo radije je pola sata moljakala mamu da joj pomogne oko domaćeg nego da ga za 10 minuta sama ispiše. Mene je uvek mrzelo da moljakam .

[cvijeta73]

da, tema je zanimljiva.
ja sam odgojena isto s onim - škola je tvoja briga. moja mama nije imala pojma ni o školi, ni o ocjenama, jedva bi na informacije došla. u potupnosti je prepustila meni odgovornost, pa i onda kad je zaškripilo. odnosno i onda kad sam nakon osam razreda osnovne s 5.0 došla u gimnaziju i zaredala trojke.

e sad, moj pristup. definitivno nisam kontrol frik, niti u jednom segmentu života pa tako niti u školovanju svoje djece.
dakle, vrlo malo se petljam u školske obaveze svog djeteta. ovog starijeg, s mlađom ćemo još vidjeti.
nit znam kad su mu testovi, nit znam što mu je za zadaću, nit znam kad će ga što pitati.

ali ono što ne mogu nikako izbiti iz glave, a to je ovo:

Ne podcjenjujem obrazovanje, nikako ne, ali ipak mislim da je formalno obrazovanje, pogotovo kod nas, precijenjeno.

taj mentalni sklop imam usađen od malena. da se faks mora završiti pa kako god. pa nakon faksa, kako već - staž, socijalno...
dok s druge strane nemam uopće mentalni sklop - poduzetnika. to je opcija koja mi niti ne pada na pamet. i to je sigurno mana. i to je taj dio koji ja nisam naučila, i onda teško mogu naučiti i svoju djecu.

dakle, da zaškripi, itekako bi uvela kontrolu.

i kad sve podvučem, iako se trenutno ponašam više-manje kao casa, mislim da sam , kad je mentalni sklop u pitanju, ipak bliža svimbinoj mami

[Mima]

Istina je, i ja imam taj mentalni sklop usađen - faks, socijalno, zdravstveno i redovna plata.
No, ja mislim da je taj mentalni sklop dobar, najbolji što može biti u sredini u kojoj živimo.
Svakodnevno imam priliku sretati svoje prijateljice iz osnovne škole - bistre, pametne cure kojima jedino nije dovoljno usađivan ovaj gornji sklop, i nisu imale roditeljsku pomoć i podršku i donosile su pogrešne i loše odluke u tinejdžerskoj dobi.
I što reći, nikome od nas običnih šljakera danas nije lako - ali moj je život ipak nešto lakši od njihovoga.

[Dijana]

Vjerujem da za casin pristup treba više živaca (barem bi meni trebalo), kad ti dijete nije samo od sebe previše odgovorno
prema svojim obvezama. Ne mislim ni da će iz takvog pristupa pojedinac automatski postati samostalna osoba. Ja sam bila
odlična, nitko mi nikad nije pomagao, ni u oš, a kamoli kasnije, pa nisam baš izrasla u neku samostalnu osobu, trebalo je tu puno vremena da stvari
sjednu na svoje mjesto, ako su ikada i sjele. Zapravo je najviše do karaktera, kako djece, tako i roditelja. Mene bi bilo npr. strah letargije
u djeteta, dakle da zareda loše ocjene i da mu to ne bude poticaj da uči više, već da zaključi o sebi da ja glup i da ne može više,
a lošu sliku o sebi je možda i nemoguće ispraviti. To ničem dobrom ne može voditi. Tako da - moj pristup je, ja ću dati od sebe
koliko mislim da treba, ako mislim da treba, sjedit ću s djetetom koliko treba, makar to bilo i, ne znam, i u 2. srednje, a ono što ne
mogu dati - neću dati. Ne želim doživjeti da sama sebi predbacujem da sam mogla djelovati, a nisam.

[jennifer_gentle]

Zanimljiva tema.

Ne znam kojoj bi se "strani" priklonila, intuitivne su mi i jedna i druga.

No, ostaje pitanje, koliko daleko ići?

U casinom primjeru je sve ispalo kako treba jer se dijete "skockalo", a što da nije? Što bi bilo da nije došao do takve epifanije ("ja ne znam oduzimati, a svi znaju"), što bi bilo da je nastavio redati loše ocjene, pa čak i pao razred? Kada se (i da li se) uplesti?


Trebali ih onda pustiti i da budu samostalni i kompetentni u drugim stvarima (netko je spomenuo higijenu, sigurnost, prehrana)?

[Dijana]

I ja sam sličnog mentalnog sklopa kao mima i cvijeta, s tim da me žalopojkanje o gospodarskoj situaciji kakvo slušam skoro cijeli život počinje
stvarno zamarati i onako dubinski smetati - ono, kad dajem djetetu jesti mislim si kako sam sretna da imam hrane da joj mogu dati.
A situacija je takva da svaki dan može biti da sutra neću imati. Nekad mi se čini kao da će se sve složiti kao kula od karata.
Mrzim tu ovisnost o novcu za preživljavanje, nekad bi najradije živjela na kakvoj farmi i proizvodila sve što mi treba za život, da ne ovisim
o nikome, ni o glupoj državi, ni o kreditnim rejtinzima, samo o sebi.

[Charlie]

Ne mislim ja da je casin pristup odraz lijenosti ili nebrige! I kod nje je uostalom super ispalo. Ja bih taj rezultat ali bez ona tri mjeseca vrludanja
Samo, taj pristup nije za mene. Ne bih ga mogla sprovesti. I gledati kako stvari idu krivo, cekajuci da dodje iz dupeta u glavu. A sto ako ne dodje, sto ako od neke tocke nema nazad? Nemam ja za to zivaca...ne ako je skola u pitanju.

[Svimbalo]

Ne znam, meni je prilično poanta u ovome...s tim da sponzoruša nije jedina alternativa nezavršavanju faksa. Ili stvarno misliš da je? Ne podcjenjujem obrazovanje, nikako ne, ali ipak mislim da je formalno obrazovanje, pogotovo kod nas, precijenjeno.

A ni zadnji odlomak posta, o nesamostalnosti, isto mi nije nebitan.

Naravno da je sve to šbbkbb i da ništa ne možemo sa sigurnošću znati. I mislim još da ne treba secirati ničiju priču i doslovno je prevoditi u svoj život, ni casinu ni Svimbinu (kao neke dvije, ajmo reć, suprotstavljene priče). Po meni, ovo je više tema za inspiraciju, u ovom ili onom smjeru.

Ma naravno da ne mislim da je jedina alternativa sponzoruša, dapače.
Ali se ne slažem da je formalno obrazovanje precijenjeno.
Kao što mi je svojedobno bio rekao tata (jes, i on je u toj priči ), što se njega tiče, mogu raditi kao prodavačica u butiku ako želim, ali neka imam diplomu u džepu, neka si ne zatvaram ta vrata.
Doduše, toj priči onda nema nikad kraja: ako studiraš, pa imaj onda i super ocjene da si ne uskratiš mogućnost za postdiplomski, ili obavezno položi pravosudni da bi jednog dana mogla, ako ti puhne, raditi i kao odvjetnica, bla bla.

Ali tvrditi da je ta diploma precijenjena....

[casa]

Moja su djeca jos mala ali mislim da nikad ne bih mogla i necu moci pustiti skolu pa ako krene krivo, krivo...isto kao ni pranje zubica, osobnu higijenu, sigurnost u prometu i sl. Cak bi lakse pustila pranje zubica jer bi te posljedice doslovno osjetila na svojoj kozi :D

Naravno, ne mislim pisati zadace niti sjediti uz nju dok ih pise ili uci ili cita, jednog dana. Nije nitko ni s nama sjedio. Skola ce bit njena obaeza i ocekujem da ju odradjuje najbolje sto moze, kao i svoje druge obaveze, i kao sto ih i ja i MM odradjujemo. Ali ako bih vidjela da joj stvari izmicu kontroli, bome bih ju pritegnula i natjerala. Obrazovanje je za mene previse vazna stvar da odgovornost za to prepustim 7-godisnjem djetetu. Ne vjerujem da dijete te dobi kuzi prijetnju radnom knjizicom i neprestiznim zaposlenjem, he he, ali neke mjere ce kuziti. Sve mi se to cini jos daleko, mozda i promijenim misljenje, tko zna.

Vezano za ovo, meni je 7-godišnje dijete prevažna stvar da ju prepustim školi. Ne znam razumijete li, ali jednostavno moje dijete je meni važnije mnogo od njegovog obrazovanja. Meni je važno da on raste i razvija se, da postane samosvjesna osoba i to mi je važnije od faksa mu. Mislim da je iz straha da ne pođe po krivu, znak nedostatka povjerenja u dijete, u školu, u svijet. Ono, ja vjerujem da sve vi vjerujete u vašu djecu, da imate povjerenja u njih, a onda nam se svima servira da oko škole povjerenje nije dovoljno, da treba kontrola. Za brak je povjerenje dovoljno, za prijateljstvo također, za dijetu također, ali onda ta Škola, to se nikako ne smije prepustiti slučajnim hirovima djeteta ( dok brak prepuštamo, prijateljstvo također, pa i zdravlje- ljudi ponekad varaju u braku, ponekad nas prijatelji izdaju, neki ljudi puše pa nam ništa od toga nije dovoljno jak motiv da muža kad dođe kući dobro preispitamo gdje je bio, tko mu se svidio, kako je ona njega gledala, ili da prijateljicu pitamo, što je točno razgovarala s drugom prijateljicom, a šta je ta druga rekla, ili da recimo prestanemo napokon pušit, jest slatko, ponemo vježbat svako jutro.). Ponekad mi se čini da se prema toj Školi odnosimo kao prema svetoj kravi. Definitivno, ne mislim da je ovakav odgoj odraz lijenosti i nezainteresiranosti. Mislim da je mnogo lakše odradit stvari koje staljinistički radim ( tipa odlazak u krevet u mojoj obitelji) nego one gdje svjesno razgovaram i razgovaram i gledam kako moje dijete griješi ( tipa raspolaganje novcima)

[sirius]

Vezano za ovo, meni je 7-godišnje dijete prevažna stvar da ju prepustim školi. Ne znam razumijete li, ali jednostavno moje dijete je meni važnije mnogo od njegovog obrazovanja. Meni je važno da on raste i razvija se, da postane samosvjesna osoba i to mi je važnije od faksa mu. Mislim da je iz straha da ne pođe po krivu, znak nedostatka povjerenja u dijete, u školu, u svijet. Ono, ja vjerujem da sve vi vjerujete u vašu djecu, da imate povjerenja u njih, a onda nam se svima servira da oko škole povjerenje nije dovoljno, da treba kontrola. Za brak je povjerenje dovoljno, za prijateljstvo također, za dijetu također, ali onda ta Škola, to se nikako ne smije prepustiti slučajnim hirovima djeteta ( dok brak prepuštamo, prijateljstvo također, pa i zdravlje- ljudi ponekad varaju u braku, ponekad nas prijatelji izdaju, neki ljudi puše pa nam ništa od toga nije dovoljno jak motiv da muža kad dođe kući dobro preispitamo gdje je bio, tko mu se svidio, kako je ona njega gledala, ili da prijateljicu pitamo, što je točno razgovarala s drugom prijateljicom, a šta je ta druga rekla, ili da recimo prestanemo napokon pušit, jest slatko, ponemo vježbat svako jutro.). Ponekad mi se čini da se prema toj Školi odnosimo kao prema svetoj kravi. Definitivno, ne mislim da je ovakav odgoj odraz lijenosti i nezainteresiranosti. Mislim da je mnogo lakše odradit stvari koje staljinistički radim ( tipa odlazak u krevet u mojoj obitelji) nego one gdje svjesno razgovaram i razgovaram i gledam kako moje dijete griješi ( tipa raspolaganje novcima)

Iskreno , ja tebi zavidim na mogucnosti da to provodis u praksi.
imam kod kuce dijete sa problemima koncentracije i organizacije , i nazalost moj stalni nadzor njegovog ucenja kosta me itekako puno zivaca i jos vise odnosa roditelj - dijete.
Uopce nemam potrebu za kontrolom , niti razmisljam o necem tako dalekom kao faklultet , jedino sto pokusavam je navesti dijete da preuzme odgovornost za svoje obaveze.
Cak ne niti navesti , nego plivam i lovim njegove obaveze , da se on ne bi ugusio u silnim nedovrsenim zadacama i skupljenim jedinica . Jer do sad on na to nije niti trepnuo . Cekam dan kada ce on imati osjecaj i odgovornost prema sebi , pa ce barem minimalno biti motiviran odraditi i ono za sto nije motiviran. Do sada se to jos nije dogodilo.
ono sto me tjesi je da kod mlade kceri , ne vidim tu tesku crtu , i sigurna sam da njoj niti blizu nece trebati policajac koji stalno nadgleda obaveze.

[Charlie]

Casa, u ovom se slazem s tobom. Da je dijete vaznije. I cijenim tvoj pristup, razumijem razmisljanje iza njega.
Samo, ta skola je ipak neka ulaznica za bolju buducnost u vecini slucajeva, zato je tako tesko prepustiti posve kontrolu...ja se nadam da cu naci neku ravnotezu, da ne prepustim djetetu odgovornost dok se ne uvjerim da je spremno i da to moze, a mislim da cu uvijek negdje vidljivo ili manje vidljivo provodit nadzor; ali zadace ne mislim pisati, ne mislim odradjivati njihove obveze, uciti s njima osim kad me trebaju za ispitati...tko zna kako ce to ispasti, javit cu za par godina.

[Dijana]

Teško te mogu razumjeti casa, naime, baš zato jer je i meni 7-g. dijete prevažno da je prepustim školi, pa ako se snađe, snađe..Obrazovanje, znanja, sposobnosti, vještine te prilično
determiniraju gdje ćeš sutra biti, tako jednostavno stvari stoje..

[AdioMare]

moram priznati da je i meni malo taj dio sporan kao i dijani, iako sa zanimanjem čitam ovo što je do sada pisala casa.
za ovo što želim reći će mi odlično poslužiti primjer produženog dojenja do magične 1 godine života djeteta:
što se to "preko noći" odnosno kada krene u školu promijeni u životu sedmogodišnjeg djeteta da odjednom jednu veliku obavezu ostavljaš samo njemu?
sigurno ne odraste i ne postane zrelije od jučer do danas.
ako si mu "do jučer" pružala pomoć u puno drugih stvari tipa vezanje pertli, brisanju guzice, čitanju knjiga prije spavanja... što je sa školom drugačije?
ok, nećeš mu dupe brisati sa 9 godina, ali valjda nećeš ni "asistirati" kod domaćih i drugih školskih obaveza do fakulteta!

[AdioMare]

moja je inače samostalna, ona vodi brigu o stvarima koje ja zaboravljam
ali dogodilo joj se da je zaboravila da joj nastava petkom popodne počinje u pola 12.
u 11:15 frka, panika, nije završila zadaću, plače, očajna je...
naravno da sam ju smirila i da je brzinski nekako ipak stigla s desetak minuta zakašnjenja.
i naravno da sam u petak za 2 tjedna i ja upregnula mozak i podsjetila ju, iako nije trebalo, da joj nastava počinje ranije.
i uopće ne mislim da će ona prestati misliti na svoje obaveze ako sam zajedno s njom mislila i ja.

ok, postoji mogućnost da to sve skupa kruće i strože zvuči nego što u stvarnosti je. ali svakako mislim da si ti znala s kime imaš posla, zar ne? i da će ti dijete upaliti.
možda na guranje, ali će kliknuti, prije ili kasnije. da si procijenila drugačije, vjerujem da bi se više uplela. je li da?

[AdioMare]

što me "muči"...
zar je od ranije postojala odluka da ćeš ga tako odgajati, odnosno, postavljati se u pogledu njegove škole?
često, često se sjetim jedne izjave koju jednom daaavno reče klo-klo, parafraziram:
"šteta kaj ne možeš dobiti neki prototip djeteta prije nego ga stvarno počneš odgajat"

oni koji imaju više djece znaju vrlo dobro da univerzalan odgoj nije primjenjiv na njihovu svu djecu, a kamoli svu djecu.

[leonisa]

pa skola je nova obaveza i, kao i svaka nova, nije spremna na nju 100% preko noci.
sjetite se pospremanja sobe. dijete je u odredjenom trenutku spremno preuzeti obavezu pospremanja za sobom, no ono ne zna sta znaci pospremljeno odnosno nema iste "kreiterije".
pa u pocetku spremamo s njima, pa nakon nekog vremena dolazimo u kontrolu i govorimo sta bi jost rebalo pospremiti, a onda u jednom trenu pospremi samo, bez da mu se ista kaze i bez da se dodje u kontrolu.
jednom.

[AdioMare]

joj, casa, oprosti ako zvuči kao prozivka, nisam tako mislila.
jako, jako mi je zanimljivo čitati što pišeš i ne kritiziram tvoj način, samo puno o tome razmišljam zadnjih dana i zanima me.

[cvijeta73]

, a onda u jednom trenu pospremi samo, bez da mu se ista kaze i bez da se dodje u kontrolu.
:

ja mislim da je ovo urbana legenda

[leonisa]

rekla sam jednom :D
to moze biti i kad odsele :D

[NetkoMiOteoNick]

rekla sam jednom :D
to moze biti i kad odsele :D

Nadaš se da će i taj dan doći?
(i to polako postaje urbana legenda)

[cvijeta73]

NMON

[leonisa]

postat cete "u moje vrijeme..." ekipa, a jos ste plemladi :p

[Beti3]

ja mislim da je ovo urbana legenda

Nije, ali opet ovisi o djetetu. Kod jednog mi je ovo uspjelo od kad je znao stajati ( ustvari, takav je, nema tu moga utjecaja, sprema i meni ako smatra da treba), kod drugog nikad ( a vjerojatno ni neće, ako ne nađe neku ženu koja će ga to naučiti. Ja nisam uspjela.)

[trampolina]

Meni se čini, casa, da si pogodila način i trenutak da iz situacije u prvom razredu izvučeš maksimum, i da ti klinac pritom stekne iskustvo koje će ga odrediti kroz život.

Nemoj se ljutiti što pitam, jesi li gospodina prljavca pokušala ostaviti tri mjeseca neopranog, brijem da se ništa strašno ne bi dogodilo a vjerovatno bi na svojoj koži (doslovno ) naučio kakve posljedice to donosi

Šalu na stranu, skroz sam sa svojim prvašićem na tragu ovog što pišeš, jučer ga nisam sjetila da ponese plišanca za engleski a danas je išao bez zbirke iz matematike

Ali zato već zadaću piše sam, torbu sprema sam i stidljivo pokušava organizirati vrijeme prije škole (nakon što me prije par dana upilao s odugovlačenjem).

Ipak mislim da ne bi imala petlje s računskim operacijama ili slovima.

[NetkoMiOteoNick]

Na kraju se pitam koliko uopće ima utjecaja odgoj, a koliko je do karaktera djeteta i njegovog sazrijevanja.

Ne mislim da bi bilo isto da dijete raste na cesti prepušteno samo sebi ili u obitelji sa sređenim odnosima.
Ali ove naše dileme: malo strože - malo popustljivije, malo više - malo manje kontrole i sl. Koliko u konačnici mijenjaju rezultat?

[cvijeta73]

. Koliko u konačnici mijenjaju rezultat?

ma ja mislim da ti detalji malo utječu. malo na karakter osobe, al utječu na nekakve buduće stavove.
a najviše utjecaja imaju na naš svakodnevni život.

ovisi kakav si karakter. što kaže charlie, živce bi joj pojelo da na silu ništa ne poduzme, a mali tri mjeseca reda minuse i jedinice iz zadaća.
na guzicu bi mu rekla, ajd sad sjedi i piši tu hebenu zadaću.

s druge strane, dok sam dolazila po j u školu, i slušam te roditelje koji znaju sve, ama baš svaki detalj iz svakog predmeta, i kad pišu, i koliko su pisali, i koja su bila pitanja i šta je pitala pod satom, i šta je pitala prije sata, a šta poslije sata, isto sam se kao neki vanzemaljac znala osjećati.

znate ono, sutra pišemo prirodu.

[AdioMare]

ne znam tu, ali znam onu trudni smo

[casa]

Nisam znala da ću tako odgajati dijete, nego jednostavno kad je krenuo u školu, ja sam radila s radnim vremenom, nešto rano ujutro, pa oko 11, pa opet od 4i po do 8, 9 i onda sam shvatila da ja i moje dijete svo to vrijeme koje provodimo zajedno od 12 i po do 4 provodimo u školi. Da ja nadgledam, da on neće, da se samo s njim borim i da imam dojam da ga više ne vidim. Otvorile su mi se oči, jer sam se nedavno rastala i shvatila daja ne želim živjeti tako. Znam da je teški kliše, ali ono baš sam shvatila da ja od svog života zahtijevam više. I tako, nakon što sam cijeli tjedan i subotu radila, shvatila sam da ja ne želim nedjelju provesti u ratu s vlastitim djetetom. Inače, sam sigurno kao karakter sklona biti smirena, tiha sam, strpljiva, i završila sam filozofiju. Imam troje djece i apsolutno sam uvjerena da ću ovo provesti s dvojicom mališa od prvog dana, kao što i oni imaju pravo u krevetu ne spavati. Znam da će srednji sin početi pisati zadaće odmah, a za najmlađeg si dajem jedno polugodište. I nemam muda pustit prljavca da se ne pere. To nek netko drugi proba pa nek javi...