Gruba je prema bebi

[trampolina]

A zašto tebe muči njena ljutnja?

Njena ljutnja-njena stvar, vi je samo morate naučiti kako se treba nositi s njom (ok, ovo u stvari nikako nije "samo").

Je li to baš zbilja ona prava eruptivna ljutnja? Ili više liči na vježbanje ljutnje?

Teško mi je ovo opisati, kod E. su uvijek bile prisutne obje, i trebalo je pravo umijeće za razlikovati ih (nekome sa strane manifestacije su izgledale iste).

A tek kad je otkrio manipulativnu ljutnju

Ono što semeni čini najbitnije je osvijestiti osjećaj i verbalizirati ga. Pomogla je i slikovnica Kada se ljutim.

[XENA]

Pokušavam nabaviti tu knjigu već par mjeseci, ali sad su mi malo splasnula očekivanja. Tu metodu zbilja ne bi nikada primjenjivala. Ustvari, imamo mi jednu ćelavicu veliku bebu skoro kao seka je velika koja je nedavno ukrašena flomasterom po glavi, pa si mi sad dala razmišljati malo.

XENA definitivno je u tvom slucaju razlika u godinama osla k tome u korist da starija seka nije osjecala ljubomoru.
Jos mi nije poznat slucaj da dvi, tri godine starija seka/braco ne osjeca ljubomoru samo se razlikuju u kolicini ljubomore.

A sta se tice te situacije o bebi-igracki...to me zgrozava...nisam za to da se djecu uci iskaljivat agresiju potaknutu ljubomorom il bilo cim na bilo cemu!

Autorica knjige je pomogla svome dijetetu da se oslobodi tog osjećaja ljubomore i svega što ide sa tim.
Tu nije učeno dijete da bude agresivno nego su se razumjeli osjećaji starijeg dijeteta.

nela nemoj odustati od knjige, knjiga je predivna i preporučila bih ju svakome

[trampolina]

Ovo lupanje lutke (ako sam dobro shvatila primjer) mi je u rangu šutanja jastuka, boksačke vreće i sličnog, i nikako nije stvar koju bi preporučila kod "ljute" djece. Oslobađanje agresije (jer i to je vid agresije) vodi još većoj agresiji (bar je kod nas takav slučaj bio). E sad, to je moje mišljenje, a psiholozi koje sam kontaktirala (komada 4) imaju tu podijeljeno mišljenje.
Svakako bi knjigu trebalo pročitati, vjerujem da je nespretno vaditi iz konteksta.

Ono što sam naučila je da ljutnju treba rješavati iznutra (na svojoj i E.ovoj koži).

A ljubomora...ne znam, meni je to normalan osjećaj za tako malu djecu koja su uglavnom okrenuta sebi. Opet ponavljam, uz puno ljubavi i pažnje (i mira sam sa sobom) sve to izađe na dobro.
Al dok traje, aaaaaaaa

[leonisa]

ja mislim da je svako dijete ljubomorno i da je to normalno. samo svako pokazuje na svoj nacin.
moja ni jednom nije priznala i uvijek negira da je ljubomorna, ali vidim po ponasanju da je. recimo, kad nam dodju gosti, mora biti u centru paznje i cini sve da bude- od plesa, pjevanja, igranja, price....u jednom trenu kad sam je pitala zasto "glumi" da place, rekla je kako kad S. place ja odmah dodjem.

potrebno je puno puno razgovora i paznje. i fizickog kontakta (barem kod moje).
a sto se ljutnje tice, naucila sam uz nju da je potrebno pronaci uzrok i razlog ljutnje i o tome opet popricati. i ljutnja je emocija i sve emocije su ok, no potrebno ih je osvjestiti i prohvatiti razlog.
ja sam kod svoje isla za tim da zaustavljamo fizicko ispoljavanje ljutnje (agresiju) bilo u obliku lupanja nogama ili size i verbaliziranju osjecaja. i uvijek sam joj govorila da ima pravo na svoje osjecaje, no da nema pravo na neke nacine pokazivanja tih osjecaja.

[S2000]

Ja sam od danas uglavnom vecine dana sama s 3 godisnjakom i 10 dana starom bebom. Stariji je zvrk samo takav, pun energije i najveci mi je strah da ne ozljedi bebu (slucajno il namjerno). Kad se naljuti beba mu je prva na nisanu... Citam vasa iskustva da mi bude lakse...

[nela08]

A zašto tebe muči njena ljutnja?

Njena ljutnja-njena stvar, vi je samo morate naučiti kako se treba nositi s njom (ok, ovo u stvari nikako nije "samo").

Je li to baš zbilja ona prava eruptivna ljutnja? Ili više liči na vježbanje ljutnje?

Teško mi je ovo opisati, kod E. su uvijek bile prisutne obje, i trebalo je pravo umijeće za razlikovati ih (nekome sa strane manifestacije su izgledale iste).

A tek kad je otkrio manipulativnu ljutnju

Ono što semeni čini najbitnije je osvijestiti osjećaj i verbalizirati ga. Pomogla je i slikovnica Kada se ljutim.

Sve vrste ljutnje imamo. Verbalizira savršeno, ako ne iskreno, onda već smisli neku priču pa je npr. ljuta na neki lik iz crtića ili neku igračku, a ustvari je na mene, npr. Danas mi je npr. rekla dok sam ja uspavljivala seku u slingu i mazila ju...onako prišla mi je i kaže, "Evo vidiš mama, tako bi ja htjela da si prema meni tako nježna i da me nosiš". Rasplače me sa svojim izjavama i verbalizacijom osjećaja svaki dan.

Probati ćemo sa slikovnicom, puno čitamo i baš ju se "hvata", pa možda upali.

Ljutnja me muči jer ona prije nije bila takva, normalno da se znala nekada naljutiti, ali prije je bila najveselije i najsretnije dijete koje znam. Karakterom naporno i teško po sto pitanja, ali bila je tako sretna i vesela djevojčica, a sada ok vidim kako svaki čas poludi, pa onda i rastuži, baš mi ili srce puca od tuge što se mijenja, a ne znam joj pomoći ili i mene naljuti.

[nela08]

Autorica knjige je pomogla svome dijetetu da se oslobodi tog osjećaja ljubomore i svega što ide sa tim.
Tu nije učeno dijete da bude agresivno nego su se razumjeli osjećaji starijeg dijeteta.

nela nemoj odustati od knjige, knjiga je predivna i preporučila bih ju svakome

Ta metoda neće kod nas, ali knjigu ću nabaviti.

[nela08]

Ovo lupanje lutke (ako sam dobro shvatila primjer) mi je u rangu šutanja jastuka, boksačke vreće i sličnog, i nikako nije stvar koju bi preporučila kod "ljute" djece. Oslobađanje agresije (jer i to je vid agresije) vodi još većoj agresiji (bar je kod nas takav slučaj bio). E sad, to je moje mišljenje, a psiholozi koje sam kontaktirala (komada 4) imaju tu podijeljeno mišljenje.
Svakako bi knjigu trebalo pročitati, vjerujem da je nespretno vaditi iz konteksta.

Ono što sam naučila je da ljutnju treba rješavati iznutra (na svojoj i E.ovoj koži).

A ljubomora...ne znam, meni je to normalan osjećaj za tako malu djecu koja su uglavnom okrenuta sebi. Opet ponavljam, uz puno ljubavi i pažnje (i mira sam sa sobom) sve to izađe na dobro.
Al dok traje, aaaaaaaa

Niti kod nas ne bi ta metoda bila dobra, kao prvo jer ne mogu zamisliti da joj uopće dajem savjet----"daj razbi sad ovu bebu, ako si ljuta, pa nemoj seku"
nego i zaista mislim da bi to kod nje izazvalo još razne druge ideje...., za koje joj i tako ne treba puno poticaja.

[nela08]

ja mislim da je svako dijete ljubomorno i da je to normalno. samo svako pokazuje na svoj nacin.
moja ni jednom nije priznala i uvijek negira da je ljubomorna, ali vidim po ponasanju da je. recimo, kad nam dodju gosti, mora biti u centru paznje i cini sve da bude- od plesa, pjevanja, igranja, price....u jednom trenu kad sam je pitala zasto "glumi" da place, rekla je kako kad S. place ja odmah dodjem.

potrebno je puno puno razgovora i paznje. i fizickog kontakta (barem kod moje).
a sto se ljutnje tice, naucila sam uz nju da je potrebno pronaci uzrok i razlog ljutnje i o tome opet popricati. i ljutnja je emocija i sve emocije su ok, no potrebno ih je osvjestiti i prohvatiti razlog.
ja sam kod svoje isla za tim da zaustavljamo fizicko ispoljavanje ljutnje (agresiju) bilo u obliku lupanja nogama ili size i verbaliziranju osjecaja. i uvijek sam joj govorila da ima pravo na svoje osjecaje, no da nema pravo na neke nacine pokazivanja tih osjecaja.

MOja E je uvijek u centru pažnje, jdnostavno mora biti ili pozitivnim ili negativnim ponašanjem, ali za nju nema druge opcije. Prije je to uvijek bilo tako da je pokazivala sve što zna svima redom, po dućanu, gostima...ma svima, a sad sve češće ima tu negativnu pozornost, ljutnju, pa i ružne riječi.

Inače, ona je ekstra super emotivno dijete, jako je empatična (i prema seki uglavnom, evo nakon cijepljenja ju ljubi po cijeli dan, nosi joj obloge, mjeri temperaturu, ma nema toga što ne bi napravila za nju), puna je ljubavi, kad je sretna njena sreća nema kraja, kad je tužna plače da bi se stari ljuti poštar rasplakao kad ju vidi (to se skoro i dogodilo), a kad je ljuta...onda mama otvara teme po forumima jer više ne znam što bi joj rekla u nekim situacijama.

[nela08]

Ja sam od danas uglavnom vecine dana sama s 3 godisnjakom i 10 dana starom bebom. Stariji je zvrk samo takav, pun energije i najveci mi je strah da ne ozljedi bebu (slucajno il namjerno). Kad se naljuti beba mu je prva na nisanu... Citam vasa iskustva da mi bude lakse...

Sretno, drži se. Nadam se da ćete imati manje problema.

[sillyme]

Moja se isto voli ljutiti. Cak sam je jednom nasla da pjeva nesto nerazumljivo i zvucalo je grozno, pitam je o cemu je pjesma - a ona da je to pjesma o ljutnji. A i ljubomorna je. I u zadnje vrijeme pokazuje neke ruzne znakove podlosti, npr ja se igram s malim (u stvari ga zabavljam dok mijenjam pelenu), ona sjedi i vidim joj na licu da nije sretna ali suti, i onda mali krene pored nje a ona ispruzi nogu da padne. Pa sam malo vikala. Pokusavam raditi na verbalizaciji ali slabo ide, npr mali lezi i ja se nesto sitno glupiram s njim. On se smije i svako malo kaze jos. Ona, starija tri godine, lezi natmureno pored nas i suti. Pitam je jel i ona nesto hoce, pa kaze da hoce da i nju skaklja. Pa zasto ne kazes?! (Znam da hoce, ali odbijam da joj non-stop citam misli).

Uglavnom, kad se sami igraju je obicno sve super, kad sam ja u blizini onda ima ispada njene ljubomore. Ali srecom nema puno agresije prema njemu, vise prema meni. I ima njenih negativnih osjecaja. I sto se uvrijedi ako nije u centru paznje... Mislim da je to do karaktera, valjda kad malo jos odraste ce postati malo razumnija...

Naravno, sad je i mali postao ljubomoran kad nesto radim s njom on pusta svoje i odmah se ide ugurati meni u krilo, pa ona njurga da sto on tu radi da to nije za njega da se sad ja igram s njom a ne njim i tako Ali mislim da je sve to u okviru normale i ukupno mislim da super funkcioniraju zajedno, samo da ona nije toliko tvrdoglava, uvredljiva durilica, sefica, koja zeli da je sve po njenom i da je uvijek prva i da joj svi citamo misli

[Lotta]

Ja sam od danas uglavnom vecine dana sama s 3 godisnjakom i 10 dana starom bebom. Stariji je zvrk samo takav, pun energije i najveci mi je strah da ne ozljedi bebu (slucajno il namjerno). Kad se naljuti beba mu je prva na nisanu... Citam vasa iskustva da mi bude lakse...

Uf, S2000, znam kako ti je! Evo ti malo da vidiš da nisi sama http://forum.roda.hr/threads/79901-B...jeti-prve-dane
Dobro dođe čisto da vidiš da su i drugi to prošli. Čuvajte se!!

[mendula]

Njena ljutnja-njena stvar, vi je samo morate naučiti kako se treba nositi s njom (ok, ovo u stvari nikako nije "samo").
Je li to baš zbilja ona prava eruptivna ljutnja? Ili više liči na vježbanje ljutnje?
Teško mi je ovo opisati, kod E. su uvijek bile prisutne obje, i trebalo je pravo umijeće za razlikovati ih (nekome sa strane manifestacije su izgledale iste).
A tek kad je otkrio manipulativnu ljutnju

Ono što sam naučila je da ljutnju treba rješavati iznutra (na svojoj i E.ovoj koži).

trampolina, iz ovih redaka čitam da je tvoje znanje o ljutnji - a i o miroljubivoj koegzistenciji - bogato i opširno. Kad bih te pitala da ga napišeš, vjerojatno bih tražila previše.

Napiši, molim te, barem ključne spoznaje, stvari koje su ti bile kao otkrivenje. Na primjer, koja je razlika u nošenju s eruptivnom ljutnjom i ljutnjom "za vježbu" (glupo pitanje, je li ta ljutnja za vježbu zaista ipak ljutnja ili manipulacija)...

[vertex]

Sve vrste ljutnje imamo. Verbalizira savršeno, ako ne iskreno, onda već smisli neku priču pa je npr. ljuta na neki lik iz crtića ili neku igračku, a ustvari je na mene, npr. Danas mi je npr. rekla dok sam ja uspavljivala seku u slingu i mazila ju...onako prišla mi je i kaže, "Evo vidiš mama, tako bi ja htjela da si prema meni tako nježna i da me nosiš". Rasplače me sa svojim izjavama i verbalizacijom osjećaja svaki dan.

Probati ćemo sa slikovnicom, puno čitamo i baš ju se "hvata", pa možda upali.

Ljutnja me muči jer ona prije nije bila takva, normalno da se znala nekada naljutiti, ali prije je bila najveselije i najsretnije dijete koje znam. Karakterom naporno i teško po sto pitanja, ali bila je tako sretna i vesela djevojčica, a sada ok vidim kako svaki čas poludi, pa onda i rastuži, baš mi ili srce puca od tuge što se mijenja, a ne znam joj pomoći ili i mene naljuti.

Bila je sretna i vesela jer je imala razloga biti sretna i vesela. Ne mijenja se ona, nije ona drugačija, nego su okolnosti takve da njoj više nije dobro kao što joj je prije bilo. (Doduše, naravno, raste pa se samim tim i mijenja.)
Možda ti ovo zvuči besmisleno, ne znam...Ali to je, otprilike, kao da usporediš situaciju u kojoj jako uživaš i koja ti izvrsno odgovara sa situacijom koja ti je teška, naporna, ide ti na živce...I onda ti netko kaže: ti si se tako promijenila, bila si vedra i zadovoljna, a pogledaj se sada.

Joj, baš sam sjetila ovih dana kako sam najstarijeg, kad je mlađi brat imao godinu-godinu i po (stariji, dakle, šest ili nešto manje), pitala šta mu se čini, kao je to imati mlađeg brata. Odgovor je bio: "A dobro. (Stanka.) Nisan zna da će bit ovako teško..."

Mislim da mi često ne vidimo koliko se stvarno promijenimo prema njima, i onda kad smo svega svjesni, i onda kad se trudimo. U onim sitnim stvarima, koje svemu daju značenje: načinu kako ih gledamo, tonu glasa, koliko često i kako ih grlimo, škakljemo...Ovo što sillyme kaže: neću joj čitat misli. Razumijem to, ali njima treba da ih mi poželimo škakljat, ako me razumijete.

Tu se radi o nekoj igri ravnoteže. S jedne strane ih ne smijemo sažalijevat i nasilu nadoknađivati promjenu: promjena okolnosti, u tehničkom smislu, se dogodila i nema im druge nego da to prihvate. S druge strane, treba razumjet da su njihovi osjećaji stvarni i da su tu s razlogom i pokušat naći ne samo vrijeme za njih, nego način za njih.

[tangerina]

Odgovor je bio: "A dobro. (Stanka.) Nisan zna da će bit ovako teško..."

[trampolina]

Mendula, nema tu neke velike mudrosti ni recepta.

Trenutak spoznaje je bio kad sam ustvrdila da njegova ljutnja pokreće moju (ništa konkretno, to je neka općenita ljutnja, skoro i bijes). Prvo sam svoje emocije odvojila od njegovih (samo ove bijesne, jelte, i dalje smo se škakljali i mazili kao jedno) a onda sam se uhvatila u koštac s tim svojim grdnim osjećajem.
Sad kad malo bolje razmislim, možda je to bio i vapaj djeteta da me malo odvoji od sebe

Ali ovi je sve išlo vrlo, vrlo postepeno, i često mi ni blizu stvari nisu bile ovako bistre.

Jedno je sigurno, da me nije nagazio mislim da bi neke repove vukla cijeli život.

I možda još ključnija stvar, trebalo je vremena da ga u dubini sebe prihvatim tako ljutitog, ma ne prihvatim nego da ga volim i dok se ljuti (i dok se i ja ljutim) i da mu to pokazujem svo vrijeme. Čovječe, to je bilo teško!
Osjećaš jednu emociju a moraš jeizraziti na prihvatljiv način, istovremeno odašiljaš drugu (onu love&peace) koja ne smije biti lažirana jer gospodin ima antene.

Kapa dolje onome tko uspije shvatiti što sam uopće željela reći.

Vertex, slažem se s tobom, mislim da mali ljubomorci samo žele osjetiti da su nam i dalje bitni kao prije. To se ne može riječima.

[leonisa]

Joj, baš sam sjetila ovih dana kako sam najstarijeg, kad je mlađi brat imao godinu-godinu i po (stariji, dakle, šest ili nešto manje), pitala šta mu se čini, kao je to imati mlađeg brata. Odgovor je bio: "A dobro. (Stanka.) Nisan zna da će bit ovako teško..."

Mislim da mi često ne vidimo koliko se stvarno promijenimo prema njima, i onda kad smo svega svjesni, i onda kad se trudimo. U onim sitnim stvarima, koje svemu daju značenje: načinu kako ih gledamo, tonu glasa, koliko često i kako ih grlimo, škakljemo...Ovo što sillyme kaže: neću joj čitat misli. Razumijem to, ali njima treba da ih mi poželimo škakljat, ako me razumijete.

Tu se radi o nekoj igri ravnoteže. S jedne strane ih ne smijemo sažalijevat i nasilu nadoknađivati promjenu: promjena okolnosti, u tehničkom smislu, se dogodila i nema im druge nego da to prihvate. S druge strane, treba razumjet da su njihovi osjećaji stvarni i da su tu s razlogom i pokušat naći ne samo vrijeme za njih, nego način za njih.

e, bas tako.
tocno se sjecam kako sam dok je mladja bila jaaako mala vecinu emocija "upraznjavala" s mladjom. (onaj topic o starijem djetetu kad je doslo mladje, kako ga dozivljavamo). i znala sam to i znala sam da ne smijem. pa sam lovila u prolazu slobodne sekunde da ulovim stariju i pozovem je na mazenje. no to mazenje sam tada dozivljavala da ga odradjujem. bila sam umorna, iscrpljena i fizicki i emocionalno, starija mi je cesto isla na zivce (i grizla sam se radi toga, no onaj topic mi je puno pomogao jer sam ga citala u trudnoci i znala sam da je i to prolazno) i uvjerena sam da je to starija i osjetila, koliko god ja to zakamuflirala. a onda sam se uuuuzasno pozeljela starije. i ona ko da je procvjetala. i drukcija je sada kad se mazimo, kad iz cista mira skocim na nju i skakljam je i onda kada bi joj rekla da se legne kraj mene da je zagrlim, a u mislima sam na drugom mjestu. i da, njima je to potrebno.

vezano uz ono sto pise sillyme, moja mladja je sad ljubomorna. tocnije, posesivna. sa nepunih 18mj. ona sizi kad vidi da se mazim sa starijom. dojuri do mene i pocne stariju vuci, gurati od mene, skicati. nema sanse da su obje u zagrljaju, mladja izgura stariju.
a najgori period mi je bio kad smo bile same (muz na putu), starija ima upalu uha, mladja skok i raste joj zub i obje me trebaju 100% i obje me u placu zazivaju i zele mene, zele zagrljaj, zele 1 na 1 odnos. i ja zelim njih. to je jedini trenutak kada sam se zeljela klonirati, ali onako, bez sale

[Lili75]

Nemam osobnog iskustva s ljutnjom djeteta al vam šaljem

Čini mi se da malo treba pripazit i bit umjeren i u tom silnom pokušavanju da se razumije dijete i njegovi osjećaji. Treba znati podvući crtu (razdvojit gdje je početak manipulacije), ne znam se izrazit al znam da će me trampolina znat nadopunit.

[nela08]

Mendula, nema tu neke velike mudrosti ni recepta.

Trenutak spoznaje je bio kad sam ustvrdila da njegova ljutnja pokreće moju (ništa konkretno, to je neka općenita ljutnja, skoro i bijes). Prvo sam svoje emocije odvojila od njegovih (samo ove bijesne, jelte, i dalje smo se škakljali i mazili kao jedno) a onda sam se uhvatila u koštac s tim svojim grdnim osjećajem.
Sad kad malo bolje razmislim, možda je to bio i vapaj djeteta da me malo odvoji od sebe

Ali ovi je sve išlo vrlo, vrlo postepeno, i često mi ni blizu stvari nisu bile ovako bistre.

Jedno je sigurno, da me nije nagazio mislim da bi neke repove vukla cijeli život.

I možda još ključnija stvar, trebalo je vremena da ga u dubini sebe prihvatim tako ljutitog, ma ne prihvatim nego da ga volim i dok se ljuti (i dok se i ja ljutim) i da mu to pokazujem svo vrijeme. Čovječe, to je bilo teško!
Osjećaš jednu emociju a moraš jeizraziti na prihvatljiv način, istovremeno odašiljaš drugu (onu love&peace) koja ne smije biti lažirana jer gospodin ima antene.

Kapa dolje onome tko uspije shvatiti što sam uopće željela reći.

Vertex, slažem se s tobom, mislim da mali ljubomorci samo žele osjetiti da su nam i dalje bitni kao prije. To se ne može riječima.

priča mog trenutnog života! Kao da sam ja napisala.

[nela08]

Nemam osobnog iskustva s ljutnjom djeteta al vam šaljem

Čini mi se da malo treba pripazit i bit umjeren i u tom silnom pokušavanju da se razumije dijete i njegovi osjećaji. Treba znati podvući crtu (razdvojit gdje je početak manipulacije), ne znam se izrazit al znam da će me trampolina znat nadopunit.

Hvala!

Skoro ništa u životu mi nije bilo teže.

[sillyme]

...
Mislim da mi često ne vidimo koliko se stvarno promijenimo prema njima, i onda kad smo svega svjesni, i onda kad se trudimo. U onim sitnim stvarima, koje svemu daju značenje: načinu kako ih gledamo, tonu glasa, koliko često i kako ih grlimo, škakljemo...Ovo što sillyme kaže: neću joj čitat misli. Razumijem to, ali njima treba da ih mi poželimo škakljat, ako me razumijete.

Tu se radi o nekoj igri ravnoteže. S jedne strane ih ne smijemo sažalijevat i nasilu nadoknađivati promjenu: promjena okolnosti, u tehničkom smislu, se dogodila i nema im druge nego da to prihvate. S druge strane, treba razumjet da su njihovi osjećaji stvarni i da su tu s razlogom i pokušat naći ne samo vrijeme za njih, nego način za njih.

Ja se slazem danjih isto treba pozeljeti pomaziti, poskakljati itd, i nije mi to nikakva "duznost", ali isto tako ako je u odredjenoj situaciji ne zelim poskakljati ne mislim da se trebam na silu forsirati. Pogotovo u situacijama kad se ponasa onako kako ne zelim. Ne kazem uvijek, x puta sam njenu smrknutost rijesila nekom pozitivom, ali u konacnici postoji neka gravica do koje zelim ici pozitivno odgovarati na njeno negativno ponasanje. Jer ako na lose uvijek odgovaram dobrim (znaci na ljutnju i durenje dobiva smjesak i zagrljaj, na mumljanje moje pogadjanje sto zeli, na ispade ljubomore ekstra paznju) koju poruku saljem? Da je to ok? Cemu verbalizacija uz zagrljaj da to nije ok kad istovremeno saljem poruku da je ok? I gdje je tu moja iskrenost u situaciji kad mi je taj dan vec pun kufer njenog ruznog ponasanja?

Kao sto sam napisala, ne zelim stalno raditi neke stvari, jedno je kad dijete ima godinu dana a drugo kad ima 4,5. Ocekujem napredak. Da ne spominjem da je pocela u vrticu imati problema zbog svoje naravi, jer je njenim prijatejima pocelo smetati njeno sefovanje, durenje kad nije prva, monopoliziranje onoga tko joj je u danom trenutku "in" do te mjere da brani igru s drugima itd... I ne mislim takvo ponasanje poticati nego treba i posljedice istrpiti kao sto ih vec trpi s drugima.

[vertex]

Ma ja sam se samo na onaj jedan motiv iz tvog posta nadovezala, uopće ne na cijelu situaciju, nisam zapravo ni kometirala vašu situaciju. Naravno da se kod svakog djeteta isprepliću razni momenti.

[Lotta]

Moja je u fazi kad malenom sve uzima. Do nedavno mu je, čim bi počeo plakati trčala i davala igračke, šuškala mu. Ali kako je počeo sam posezati za stvarima, što god on uzme, ona mu zgrabi iz ruke i viče: "To je moje!". Ne znam ni sama, da li da ignoriram i dam mu drugu igračku (koju će opet ona uzeti) ili da tražim od nje da mu vrati ili nešto treće!? Kako vi to rješavate/ste rješavali?

[vertex]

Ali evo, sad mogu dodat :D
Naravno da ne treba glumatat. Međutim, ako su se okolnosti promijenile, i prije smo ih poželjeli poškakljat, zagrlit i izljubit od glave do pete deset puta dnevno (to je, naravno, samo metafora za odnos u cjelini), a sad eventualno dva - realno je očekivat da djeca to osjete i da im je to teško, i da to shvate kao svojevrsno, ajmo reć, napuštanje. I to i jest upravo to. Mislim da se ne radi samo o tome da su oni ljubomorni eto bez razloga, nego mislim da su ljubomorni s razlogom. I nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje.
Opet, jer već sam i napisala - to ne znači da ih treba sažalijevati i tražiti izgovore za ružna ponašanja, niti odobravati ispade. Slažem se, treba očekivat napredak, samo što je ključ tog napretka uglavnom u nama, eto, mislim da je to važno.

[trampolina]

Sillyme, upravo to je ono što mislim, treba odvagat sve to skupa. Jednom ćeš ovako, drugi put onako, kako roditelj procijeni da treba u tom trenutku. Ali roditelj tada treba biti dobar sam sa sobom, ne da ga nosaju nekontrolirane emocije (mene jesu, zato i pišem o tome).

A i nije svako dijete isto, E. i H. trebaju sasvim drugačiji pristup, a opet u temelju isti.

I znate što, ja s ljutnjom nisam ništa bitno mogla napraviti dok on nije "sazrio", a tada je skoro sve napravio sam (bar mi se tako čini).

Za vrijeme ispada jedino što sam mogla to je postaviti vrlo čvrstu granicu, odvojiti sebe emocionalno od te situacije ali istovremeno pokazati ljutnju (jer mu jelte ne želim slati krivu poruku) i istovremeno ostaviti dojam da ga i dalje jako volim i ne bi ga mijenjala nizašto na svijetu čak i kad se ljutim (njegova filozofiranja s 4-4.5 godine).

Bah, opet sam se zapetljala!

[sillyme]

Moja je u fazi kad malenom sve uzima. Do nedavno mu je, čim bi počeo plakati trčala i davala igračke, šuškala mu. Ali kako je počeo sam posezati za stvarima, što god on uzme, ona mu zgrabi iz ruke i viče: "To je moje!". Ne znam ni sama, da li da ignoriram i dam mu drugu igračku (koju će opet ona uzeti) ili da tražim od nje da mu vrati ili nešto treće!? Kako vi to rješavate/ste rješavali?

Ja imam pravilo da su igracke (uz rijetke iznimke) zajednicke, i tko prvi uzme neku igracku ima se pravo s njom igrati. Znaci nema otimanja igracki.

S druge strane, kad je mladji bio manji pokazivali smo starijoj da ako hoce nesto sto je on uzeo da mu ponudi zamjenu. Pa se privikavala da "njene" igracke ima i on u rukama. I ajmomrec da je relativno funkcioniralo, ne uvijek ali prilicno. Naravno, sad kad je veci ne da se samo tako, i poceo je on njoj uzimati, a ona na moje cudjenje mu prilicno velikodusno daje, osim ponekad kad se posvadjaju. Ali i danas pali famozno "hoces se mijenjati?"

Podsjetilo me neki dan, kupila sam im neku plasticnu macku u boksu, i naglasia da je zajednicka. I cijelu vecer su se zajedno igrali i dijelili duznosti oko macke, kaveza, tko otvara i zatvara, tko macku sece, tko vadi iz kaveza, tko stavlja spavati, posprema kavez nakon spavanja itd. Tako da se upornost isplatila.

[Lotta]

Ja imam pravilo da su igracke (uz rijetke iznimke) zajednicke, i tko prvi uzme neku igracku ima se pravo s njom igrati. Znaci nema otimanja igracki.

S druge strane, kad je mladji bio manji pokazivali smo starijoj da ako hoce nesto sto je on uzeo da mu ponudi zamjenu. Pa se privikavala da "njene" igracke ima i on u rukama. I ajmomrec da je relativno funkcioniralo, ne uvijek ali prilicno. Naravno, sad kad je veci ne da se samo tako, i poceo je on njoj uzimati, a ona na moje cudjenje mu prilicno velikodusno daje, osim ponekad kad se posvadjaju. Ali i danas pali famozno "hoces se mijenjati?"

Podsjetilo me neki dan, kupila sam im neku plasticnu macku u boksu, i naglasia da je zajednicka. I cijelu vecer su se zajedno igrali i dijelili duznosti oko macke, kaveza, tko otvara i zatvara, tko macku sece, tko vadi iz kaveza, tko stavlja spavati, posprema kavez nakon spavanja itd. Tako da se upornost isplatila.

Ona njemu sama uvijek da drugu igračku, nakon što mu zgrabi onu s kojom se igra, ali kad se zaigra s tom novom, opet sve ispočetka i tako dok ga ne rasplače. A maleni je strpljiiiiiv.
Ma najveći je problem u meni (naravno), jer sam baš kratkog fitilja. Zgazilo me 3 godine nespavanja (ona je baš pravi nespavač, tek se sa 2 god nešto popravilo, ali i sad se zna buditi često.). Čim počne sa svojim šizovima, ja sam već ,
pokušam na lijepo, a ako se ne smiri nakon par upozorenja vičem, vičem, vičem. I svaki dan sama sebi govorim da neću vikati na nju, znam koliko je to loše, ali čim mi digne tlak, gotovo. Ne pali ni udahni, ni izdahni.

[Lotta]

A što je najgore od svega, uvijek sam bila baš smirena osoba, nisam neki živčenjak, baš ono
Mislim da se radi o ponavljanju obrazaca, moja mama je ta koja je uvijek urlala.
Oooo, ima li nade za mene??

[nela08]

Moja je u fazi kad malenom sve uzima. Do nedavno mu je, čim bi počeo plakati trčala i davala igračke, šuškala mu. Ali kako je počeo sam posezati za stvarima, što god on uzme, ona mu zgrabi iz ruke i viče: "To je moje!". Ne znam ni sama, da li da ignoriram i dam mu drugu igračku (koju će opet ona uzeti) ili da tražim od nje da mu vrati ili nešto treće!? Kako vi to rješavate/ste rješavali?

I moja E to ponekad radi, zapravo kad je ljuta onda se samo zaleti i uzme joj šta već ova drži. Na sreću to ipak nije često i uglavnom joj čak nosi neke igračke i pokazuje joj, jer se ustvari voli brinuti oko nje, a i T se ne plače čak i kad joj uzme, jer ju baš voli i jako joj je zanimljiva tako brza i leteća, pa hvala Bogu za sada nam to nije problem.

[nela08]

Ali evo, sad mogu dodat :D
Naravno da ne treba glumatat. Međutim, ako su se okolnosti promijenile, i prije smo ih poželjeli poškakljat, zagrlit i izljubit od glave do pete deset puta dnevno (to je, naravno, samo metafora za odnos u cjelini), a sad eventualno dva - realno je očekivat da djeca to osjete i da im je to teško, i da to shvate kao svojevrsno, ajmo reć, napuštanje. I to i jest upravo to. Mislim da se ne radi samo o tome da su oni ljubomorni eto bez razloga, nego mislim da su ljubomorni s razlogom. I nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje.
Opet, jer već sam i napisala - to ne znači da ih treba sažalijevati i tražiti izgovore za ružna ponašanja, niti odobravati ispade. Slažem se, treba očekivat napredak, samo što je ključ tog napretka uglavnom u nama, eto, mislim da je to važno.

Kod nas ne fali grljenja i maženja i škakljanja i sličnog, jer je moja E takva maza da se to jednostavno ne može izbjeći. Vjerovatno je manje nego prije, ali zaista se puno grlimo i ljubimo i tata i ja i s jednom i drugom curkom.

Ja griješim u traženju opravdanja za loše ponašanje, uvijek tu griješim i uvjerena sam da i ima opravdanja i krivaca (moja svekrva je jedan veliki krivac i mislim da kad bi sad počela pisati detalje se svi složili oko toga). Ipak si stalno ponavljam i dajemo joj dobre i pozitivne primjere stalno i mislim da mogu očekivati poboljšanje i zapravo zadnja dva dana i je dosta bolje. Danas čak i nije bilo neke prave ljutnje, tek se malo "nafrnjila" koji puta, ali mala je spavala vie od svojih uobičajnih dva puta po pola sata, pa joj je to odgovaralo. Npr. ta moja spomenuta sveki nju svaki dan pita "jesi ljuta? čak i ako nije ili ju pita i ponavlja priču od pred dva- tri dana i ispituje za razloge zašto se tada naljutila (ona se naravno uopće toga ne sjeća). Stalno joj izvlači negativne primjere i unatoč tome što smo ju puno puta pristojno zamolili da to ne radi. Dobro da je moja E jako pametna, pa sad i ona nju pita isto pitanje, a i dotična svako malo ima neki razlog za šizu....uf!!!!

Uglavnom, up date je: kod na s je dosta bolje i odmah lakše dišem.


"nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje." - zar to nije jedno veliko opravdanje?! za svašta? --- zato ja svoju E grlim i ljubim i ljutu i kad sam ja ljuta, čak se usuđujem i malo pretjerati (čitaj odglumiti) jer ne želim da si pomisli da je ugrožena na bilo koji način, a sigurno joj padne na pamet.

[nela08]

Ona njemu sama uvijek da drugu igračku, nakon što mu zgrabi onu s kojom se igra, ali kad se zaigra s tom novom, opet sve ispočetka i tako dok ga ne rasplače. A maleni je strpljiiiiiv.
Ma najveći je problem u meni (naravno), jer sam baš kratkog fitilja. Zgazilo me 3 godine nespavanja (ona je baš pravi nespavač, tek se sa 2 god nešto popravilo, ali i sad se zna buditi često.). Čim počne sa svojim šizovima, ja sam već ,
pokušam na lijepo, a ako se ne smiri nakon par upozorenja vičem, vičem, vičem. I svaki dan sama sebi govorim da neću vikati na nju, znam koliko je to loše, ali čim mi digne tlak, gotovo. Ne pali ni udahni, ni izdahni.

Ja zadnja dva dana svako malo pričam s E kao da priča seka, svašta smislim, zajedno kao slažu puzzle, pa ju E uči, m svašta, ali to mogu samo dok je ona ovako manje napeta, pa sam i ja isto opuštenija, ali tko zna možda je upravo zato njoj lakše....tko će ga znati.

Kod nas je pakao dok se uhvatimo u krug ona šizi jer ja šizim i onda ja šizim je ona šizi, pa onda MM pošizi jer mi dvije šizimo....ma koma, ali uglavnom se uspijem zadržati na laganom podizanju glasa po potrebi, jer neke stvari ona jednostavno ne čuje lijepim tonom. Npr. doći za stol je njoj proces! Kažem joj da će ručak skoro, pa opet pa ju pozovem, pa za 5 minuta ponovo ....ma nikako, asli sad evo dva dana ju zove seka ili se igramo neke priče pa ju pozove žabac iz slikovnice i taj čas se nacrta.
Tako se zapravo i ja zaigram s njom (uz neki posao i malu naravno), pa je nekako lakše.

[nela08]

A što je najgore od svega, uvijek sam bila baš smirena osoba, nisam neki živčenjak, baš ono
Mislim da se radi o ponavljanju obrazaca, moja mama je ta koja je uvijek urlala.
Oooo, ima li nade za mene??

e da kod nas glazba djeluje opuštajuće. Npr. jučer sam joj pustila jedan moj CD koji sam obožavala na faksu i onako uz put smo razgovarale o tome kakva sam ja bila tada i to ju je strašno zanimalo.

[vertex]

Kod nas ne fali grljenja i maženja i škakljanja i sličnog, jer je moja E takva maza da se to jednostavno ne može izbjeći. Vjerovatno je manje nego prije, ali zaista se puno grlimo i ljubimo i tata i ja i s jednom i drugom curkom.

Ja griješim u traženju opravdanja za loše ponašanje, uvijek tu griješim i uvjerena sam da i ima opravdanja i krivaca (moja svekrva je jedan veliki krivac i mislim da kad bi sad počela pisati detalje se svi složili oko toga). Ipak si stalno ponavljam i dajemo joj dobre i pozitivne primjere stalno i mislim da mogu očekivati poboljšanje i zapravo zadnja dva dana i je dosta bolje. Danas čak i nije bilo neke prave ljutnje, tek se malo "nafrnjila" koji puta, ali mala je spavala vie od svojih uobičajnih dva puta po pola sata, pa joj je to odgovaralo. Npr. ta moja spomenuta sveki nju svaki dan pita "jesi ljuta? čak i ako nije ili ju pita i ponavlja priču od pred dva- tri dana i ispituje za razloge zašto se tada naljutila (ona se naravno uopće toga ne sjeća). Stalno joj izvlači negativne primjere i unatoč tome što smo ju puno puta pristojno zamolili da to ne radi. Dobro da je moja E jako pametna, pa sad i ona nju pita isto pitanje, a i dotična svako malo ima neki razlog za šizu....uf!!!!


"nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje." - zar to nije jedno veliko opravdanje?! za svašta? --- zato ja svoju E grlim i ljubim i ljutu i kad sam ja ljuta, čak se usuđujem i malo pretjerati (čitaj odglumiti) jer ne želim da si pomisli da je ugrožena na bilo koji način, a sigurno joj padne na pamet.

Da ti pokušam odgovorit, iako ću se i ja zapetljat kao trampolina.
Ne radi se o tome da oni nemaju razloga za reakcije, imaju itekako, to stalno i pišem. I skoro uvijek je tu netko tko cijelu stvar dodatno pogoršava, i svašta se na njihove male glavice navali.
Ali svejedno - ne smijemo ih puštati da povrh svega usvoje šize ove ili one vrste kao svoj način ponašanja. Zbog njih, i zbog nas. Treba ih razumjeti, treba o njima brinuti, treba im pomoći da se snađu u novim okolnostima, treba vrlo često sebe itekako korigirati, pokušati shvatiti mehanizam nastanka šize, tražiti načine za dati djetetu ono što mu treba. Istovremeno, treba djetetu davati do znanja da šize ne odobravamo i ne podržavamo i treba od njega tražiti prihvatljive načine ponašanja. Dakle, to što ti razumiješ odakle dolazi šiza, nećeš pokazat tako da milkiš tu šizu dok se ne razvije u monstruma :D, nego ćeš šizi reć odlučno ne, a probat ćeš nać izvor šize i tamo djelovat.

[marta]

Milkiš šizu,

[nela08]

Da ti pokušam odgovorit, iako ću se i ja zapetljat kao trampolina.
Ne radi se o tome da oni nemaju razloga za reakcije, imaju itekako, to stalno i pišem. I skoro uvijek je tu netko tko cijelu stvar dodatno pogoršava, i svašta se na njihove male glavice navali.
Ali svejedno - ne smijemo ih puštati da povrh svega usvoje šize ove ili one vrste kao svoj način ponašanja. Zbog njih, i zbog nas. Treba ih razumjeti, treba o njima brinuti, treba im pomoći da se snađu u novim okolnostima, treba vrlo često sebe itekako korigirati, pokušati shvatiti mehanizam nastanka šize, tražiti načine za dati djetetu ono što mu treba. Istovremeno, treba djetetu davati do znanja da šize ne odobravamo i ne podržavamo i treba od njega tražiti prihvatljive načine ponašanja. Dakle, to što ti razumiješ odakle dolazi šiza, nećeš pokazat tako da milkiš tu šizu dok se ne razvije u monstruma :D, nego ćeš šizi reć odlučno ne, a probat ćeš nać izvor šize i tamo djelovat.

Sve mi je jasno i baš si to lijepo napisala, ali evo u praksi kod nas stalno ima razloga za šizu i danas nam je bio takav dan, da sam si prvi puta rekla (sama sebi) "to je to šta se tiče rađanja djece od mene", ali misleći to ozbiljno.
Evo, konkretno, danas je šizika išla u vrtić prvi puta nakon 12 dana bolovanja. Spavala je sinoć od 21 pa do 7.30 (reklo bi se dovoljno, pogotovo s obzirom na to da je ona apsolutni nespavač od uvijek) i sad kad se treba probuditi za vrtić ona ne može i ne može i umor i umor i ajd odvučemo se nekako, još je i doručkovala doma i ostaje samo do 11.45, tek tako da ima neko druženje s djecom (inače je maksimalno društvena osim u vrtiću - tamo se ne želi igrati u 70% slučajeva). Uglavnom, izvela je cijelu dramu pred grupom o tome kako su joj svi glupi, kako neće imati prijatelje i cijelo vrijeme nije htjela ništa raditi, samo je bila ljuta. To me naravno dočekalo servirano čim sam došla po nju. JEEE!
Meni se razveselila i odmah je zatražila igru s djecom koja idu doma, a cijelo vrijeme prije to nije htjela iz čistog prkosa. Baš je bilo krasno toplo i ja bi i ostala kao inače s njom najvjerovatnije, ali smo morale jako žuriti seki koja je bila beć gladna (a cica ode na obećanje k starijoj iako je mogao i tata). Naravno, baš nju za to briga i pokušam joj objasniti, ali ne ona najdraža mamica taj čas postaje u njenoj glavi i rijčima najgora na svijetu i više me ne voli i blabla i ljuta na jedvite jade ide doma.
Popodne smo išle na dvorište i u šetnju (tu je vikala i šiziila barem 10 puta i isto toliko puta se maksimalno ulizivački pomirila), a nakon toga u 18 na predstavu u knjižnicu. Idemo uvijek, na sve, nas dvije same i baš to obožava, nakon toliko ljutnje, baš sam bila zrela za kaznu i da ne idemo na predstavu, ali već smo imale karte i mislila sam da će ju razveseliti i stvarno JE, tamo je bila najslađe, najpametnije, najumiljatije dijete, valjda je na svakoj slici ...ma glavna, u autu priča i oduševljenje, doma - opet ista šiza jer neće ići večerati, jer neće kupanje, neće spavatiiiiii, a sutra ujutro već znam neće se htjeti probuditi.....

OMG! Jel ja stvarno milkim šizu i nagrađujem ju još ili već imam monstruma?! U svo to vrijeme, ostala sam mirna, jedino sam malo vikala kad se u ljutnji kreveljila da neće jaknu i još se pri tome i grizla za ruku....

[nela08]

Milkiš šizu,

[trampolina]

Milkiš, milkiš, i ja sam.

Ono što se meni jedino pokazalo koliko toliko učinkovito (govorim o periodu 2-5) je da maknem sebe iz šize. Što ti točno govoriš i radiš dok ona ima ghvalospjeve o djeci i tetama?

Ja sam recimo griješila što sam ga smirivala dok traje ljutnja (ona manipulativna), a nekad sam i griješila što ga nisam smirivala i bila uz njega. Treba procijeniti.

Ali jedno je sigurno, dok nije emocionalno sazreo i dok nismo bombardirali uzrok nije se ništa spektakularno događalo.

Da se vratim na ovo čašćenje djece i ukućana, meni se čini da ona ne pokazuje svoju ljutnju nego da pokušava naljutiti vas. Dokle god to bude uspjevala koristiti će takvo ponašanje.

I još nešto, kod E. kazne tipa ukidanja privilegija nisu djelovale (s dvije godine se naljutio i pobacao pola svojih igračaka u smeće jer sam se drznula zaprijetiti da ću baciti u smeće ono što baca ), njih smo koristili samo za dvije stvari: udaranje (grizenje. čupanje...) i psovanje.

Vrli je bitno i da su ukućani jedinstveni u reakcijamana na neke stvari koje radi.

Offt konstrukcije rečenica na ovoj temi sumi za ne povjerovati, nisam inače ovako nepusmenaa majkemi

[nela08]

[QUOTE=trampolina;2499182]Milkiš, milkiš, i ja sam.

Ono što se meni jedino pokazalo koliko toliko učinkovito (govorim o periodu 2-5) je da maknem sebe iz šize. Što ti točno govoriš i radiš dok ona ima ghvalospjeve o djeci i tetama?

Nikako ne mogu skužiti ono višestruko citiranje, a niti beba na rukama mi ne pomaže u tome. pa ću ovako. Uglavnom, ako ne serka previše poslušam, pa ju pitam kako bi njoj bilo da čuje da netko za nju tako kaže, ima tu jednu malu susjedu s kojoj je u grupi i kod nas se lijepo igraju (k njoj neće ići niti slučajno, a u vrtiću se niti ne poznaju). Pa onda kad počne Petra je ovakva ili onakva, kažem joj da se više onda Petra nečće htjeti ni kod nje igrati. Onda ona kaže da joj je svjedno....ma nema toga šta će nju dirnuti na način kazne preventivne. Pokušala sam s ukidanjem crtića - zbilja ne gleda puno, možda pola sata, sat dnevno, nekad ništa, ali taj jedan baš voli, ali ta kazna je samo izazvala užasan bijes i sad kaže da ne voli niti taj crtić, a jasno da voli....Često neće uopće ni pričati o vrtiću, nastojim ne izvlačiti detalje, jer se to također pokazalo pogrešnim, onda ispriča za tjedan dana sama nešta. UGlavnom, najveći problem je taj što ona nakon godinu dana i sad ovaj mjesec vrtića i dalje nije prilagođena i to nam stvara totalne probleme. U osnovi, mogla bi biti doma sa mnom, ali onda joj je dosadno, a ja jednostavno ne mogu ju zabavljati koliko ona treba i stalno animirati....Najradije bi ju ispisala do proljeća, ali MM je protiv, a i poruka bi joj bila "samo ti šizi Ela, učinkovito je"

Ja sam recimo griješila što sam ga smirivala dok traje ljutnja (ona manipulativna), a nekad sam i griješila što ga nisam smirivala i bila uz njega. Treba procijeniti.

Tako i ja, nastojim procijeniti i reagirati po potrebi. Tu se javlja problem, šta MM to ne razlikuje ni ne želi pokušati, pa onda još ubaci komentare tipa "jednom ovako, drugi puta onako, zato i je takva"......On se daleko lakše od mene naljuti na njenu ljutnju i često joj prijeti da će biti po guzi (i bilo je par puta). Za sada nisam uspjela s mužem dogovoriti jedinstvenu taktiku, upravo je on ne želi ući u dubinu problema i misli da ja pretjerujem i E isto. Da i to je problem, on je također problem.

Ali jedno je sigurno, dok nije emocionalno sazreo i dok nismo bombardirali uzrok nije se ništa spektakularno događalo.

Kod nas ima milion uzroka, jedan jedinstveni nisam još našla, osim šta si sve češće pomislim da je uzrok u njenoj glavi i da je baš pomalo "skrenuto" dijete. Evo i sada kad je ona u vrtiću, pa bi imala vremena za bebu, kućanske poslove ili bilo šta drugo, ja se brinem o njoj i gubim dragocjeno vrijeme, tako da stvarno se trudim i opet nema nekog dugotrajnijeg napretka.
Koji je uzrok bio kod vas?

Da se vratim na ovo čašćenje djece i ukućana, meni se čini da ona ne pokazuje svoju ljutnju nego da pokušava naljutiti vas. Dokle god to bude uspjevala koristiti će takvo ponašanje.

Točno, baš i želi naljutiti. Čak je jutros rekla seki neka se sad i ona plače dok je ova šizila da neće jesti pekmez u vrtiću, a na bi niti doma, a ne bi baš ni tu majicu i najradije bi nazad u krevet, pa neka se mama naljuti, dok smo se spremale u vrtić, a vani kiša i vjetar i da sam pametna ostala bi doma s njima, ali eto nastojim biti dosljedna, pa ne mogu onda na prvu kišu reći sad ne moraš ići....

I još nešto, kod E. kazne tipa ukidanja privilegija nisu djelovale (s dvije godine se naljutio i pobacao pola svojih igračaka u smeće jer sam se drznula zaprijetiti da ću baciti u smeće ono što baca ), njih smo koristili samo za dvije stvari: udaranje (grizenje. čupanje...) i psovanje.

Tako je i kod nas. Ona bez beda baci bilo šta, ali isto tako spreman i svo moguće smeće, sve živo joj treba, omoti, papirići, ali ako joj ja kažem da ću joj baciti bebe u smeće, ako će se ljutiti na njih, ona samo kaže, evo baci i tako su mi ružne i uopće ju nije briga. Ustvari, mislim da je, ali uspije to ne pokazati....
Kako ste vi onda sankcionirali ta ponašanja? Ne mogu joj stalno skretati pažnju, a mislim da je i prevelika za to....

Vrli je bitno i da su ukućani jedinstveni u reakcijamana na neke stvari koje radi.

To ja stalno govorim MM, ali kažem on jednostavno nema volje, želje niti sklonosti analiziranju, traženju razloga, nego jednostavno drekne i pošalje ju u sobu, a onda na ili plače ili baca stvari po sobi ili zalupi vratima....Prijeti joj se, mislim ne uvijek, nego u nekim kriznim situacijama (kao on i E su bili bolesni, T rastu zubi i cendra do iznemoglosti, a ja sam zdrava, pa ih mogu sve redom dadiljati) onda on ima dobru ispriku za ljutnju, pa sam još uz sve morala paziti da se njih dvoje ne približavaju jedno drugom, jer je svaki kontakt značio sukob. Tu sam nakon dva takva dan ai ja pukla, nisam spavala više od 4 sata u nekoliko komada, a onda se on još usudi komentirati pred njom kako ja "malo ovako, malo onako". Ustavri, ja već imam troje djece! Razgovarali smo o tome tisuću puta, ali on jednostavno ne može trajno usvojiti neke pozitivnije reakcije, nakon duljeg boravka s nama (npr. na bolovanju ili godišnjem) pukne svaki čas ili barem svakih par dana.
)
Offt konstrukcije rečenica na ovoj temi sumi za ne povjerovati, nisam inače ovako nepusmenaa majkemi

Evo sad sam svašta istresla! :/

[trampolina]

Nela, odoh ja na pp kad uhvatim trenutak.

[Kikica1]

Moj prvi je imao 3i pol godine kad je postao stariji brat. Do tad je bio jedinac, rekla bih tatin razmazeni jedinac. Mogu reci da se situacija u ovih 20 mjeseci malo smirila, djelomicno zato sto je taj prvijenac postao stariji pa malo bolje razumije neke stvari i koliko-toliko se kontrolira (ako nije kenjkav, a cesto je) a i mali je narasao pa je ovom starijem malo interesantniji. I dalje se kolju oko igracaka, jer sve sto ovaj mali okom, stariji bas sad treba i uzme mu - skokom.

Mislim da je djeci cesto sok kad dobiju brata ili sestru jer se boje da mama i tata vise nisu njihovi. Nekada i veca djeca teze to pojme. Moji roditelji su se rastali i radi nekog njihovog cudnog aranzmana, tatu nisam nakon ranog djetinjstva dugo vidjala. U medjuvremenu se tata ozenio i dobio dvoje djece i sjecam se da je moj braco, tad sa lijepih 12 godina imao problema jer se bojao da cu mu ja odvesti tatu. Naravno da se to s vremenom rijesilo i da smo si sad okej, ali tad je uglavnom iskazivao svoje nezadovoljstvo time da me izbjegavao, uglavnom bjezao van kad bi ja trebala doci i tako, privlacio paznju neposluhom i nestaslucima.

Moj petogodisnjak je neki dan nakon sto se braco uporno htio igrati s njime i nije mu dao mira, izjavio kako su bebe zloceste i kako bi bilo bolje da nikad nisam rodila brata. Malo sam ostala

Ono sta sam primijetila je da je manji prvo naucio rijec "daj" , dosta brzo je propuzao i prohodao, motoricki je definitivno spretniji u odnosu na starijeg u toj dobi a i prica puno vise. Stariji dan danas cmizdri udje li mu voda u oci i kompliciran je za ispuhati nos, dosta place i kad treba i kad ne treba...zato je maher za oteti igracku, zaliti brata vodom, gurnuti ga i slicno. Primjetila sam da je mali zato ko riba u vodi, tusira se i fenira bez problema (stariji je poceo bez straha pod tus oko 3.godine), bez beda ispuhuje nos, ne smeta mu voda u ocima, u kadi samo sto ne pliva. Vidim da se naucio zauzeti da dobije sta zeli i kad se udari, padne i slicno, puno ga je lakse smiriti i utjesiti.

Najvaznije, to vidim pomalo vec i sama a i cula sam od drugih mama, ima perioda kad se super skupa zaigraju, glupiraju se i kese skupa ko blesavi a ima perioda kad su zajedno kao pas i macka, samo se natezu i tuku. Tako da, krene s vremenom na bolje ali vjerojatno ce svojevrsni oblik rivaliteta jos duze biti problem.

[Kikica1]

Nela, gledam ovo s reakcijama tebe i tvog muza. Kod mene je skroz kontra, kako sam ja doma s njima, mislim da ih poznam u dusu i da znam sta mogu od koga traziti. Meni problemi nisu poceli dok nisam cuvala trudnocu pa je muz vise hendlao malog. Ja sam stroza, on blazi i nije mi se jednom desilo da muza mali prevesla i na lijepe oci izadje iz kazne. Meni je palilo da ce ici spavati (inace je spavalica ali ga je tesko utjerati u krevet) za sve sta zelim da napravi. Moj stariji je lajav i pravi drama queen, ono, nema sta ti nece prodat, a sad je prokuzio i glumiti plakanje (samo sto je cesto na suho iako bi se uho dalo zavarati). Jucer sam ga spicila u kaznu da si razmisli jer je jedno pet puta gurao brata i on tamo sjedi, ruli i vice "tata" (a tate nema doma)..a place zato jer on ne bi sjedio na miru i razmisljao nego bi se igrao..na kraju je i tata dosao doma ali se za promjenu desilo da ga ni tata nije pustio iz kazne pa je malo ostao

Vezano za vrtic, moj je isao sa tri godine pa smo ga ispisali, onda je krenuo s 4 opet i sad je ljetos bio doma 2mj i opet sad ide i svejedno ima dana kad cendra da mrzi vrtic i tete i place kad ga dovedem a cim udje unutra zaboravi i da sam pred vratima. Nedavno je kod nas bila bas jaka kisa i stvarno nisam mogla naparkirati auto dovoljno blizu vrtica a po prolomu oblaka mi se nije vuklo dvoje djece pjesice i taj dan sam ga pustila kuci. Sad svaki put kad je kisa veli da je kisa pa da ne mora u vrtic. Ma mustre su to. Uvijek se trude naci nacin da voda ide na njihov mlin.

[Jurana]

Ja dolazim na ovu temu samo zbog:

Milkiš šizu,

[nela08]

Ja dolazim na ovu temu samo zbog:

JA ne baš zato, ali stvarno jedna od boljih!

[nela08]

Nela, gledam ovo s reakcijama tebe i tvog muza. Kod mene je skroz kontra, kako sam ja doma s njima, mislim da ih poznam u dusu i da znam sta mogu od koga traziti. Meni problemi nisu poceli dok nisam cuvala trudnocu pa je muz vise hendlao malog. Ja sam stroza, on blazi i nije mi se jednom desilo da muza mali prevesla i na lijepe oci izadje iz kazne. Meni je palilo da ce ici spavati (inace je spavalica ali ga je tesko utjerati u krevet) za sve sta zelim da napravi. Moj stariji je lajav i pravi drama queen, ono, nema sta ti nece prodat, a sad je prokuzio i glumiti plakanje (samo sto je cesto na suho iako bi se uho dalo zavarati). Jucer sam ga spicila u kaznu da si razmisli jer je jedno pet puta gurao brata i on tamo sjedi, ruli i vice "tata" (a tate nema doma)..a place zato jer on ne bi sjedio na miru i razmisljao nego bi se igrao..na kraju je i tata dosao doma ali se za promjenu desilo da ga ni tata nije pustio iz kazne pa je malo ostao

Vezano za vrtic, moj je isao sa tri godine pa smo ga ispisali, onda je krenuo s 4 opet i sad je ljetos bio doma 2mj i opet sad ide i svejedno ima dana kad cendra da mrzi vrtic i tete i place kad ga dovedem a cim udje unutra zaboravi i da sam pred vratima. Nedavno je kod nas bila bas jaka kisa i stvarno nisam mogla naparkirati auto dovoljno blizu vrtica a po prolomu oblaka mi se nije vuklo dvoje djece pjesice i taj dan sam ga pustila kuci. Sad svaki put kad je kisa veli da je kisa pa da ne mora u vrtic. Ma mustre su to. Uvijek se trude naci nacin da voda ide na njihov mlin.

Ja sam svoje po kiši pravoj vodila neki dan, jer kad se već toliko borimo oko toga i dok je toliko uporna, a zaključivanje joj je jača strana...jednostavno sam morala, ili ide ili ćemo ju ispisati, a onda nam cijela priča pada u vodu, jer dok ja krenem raditi mora ići....

[nela08]

Vidiš moja ništa ne zaboravi dok dođe u vrtić, ona se uporno drži svoje priče, cijelu godinu.