Mendula, nema tu neke velike mudrosti ni recepta.
Trenutak spoznaje je bio kad sam ustvrdila da njegova ljutnja pokreće moju (ništa konkretno, to je neka općenita ljutnja, skoro i bijes). Prvo sam svoje emocije odvojila od njegovih (samo ove bijesne, jelte, i dalje smo se škakljali i mazili kao jedno) a onda sam se uhvatila u koštac s tim svojim grdnim osjećajem.
Sad kad malo bolje razmislim, možda je to bio i vapaj djeteta da me malo odvoji od sebe
Ali ovi je sve išlo vrlo, vrlo postepeno, i često mi ni blizu stvari nisu bile ovako bistre.
Jedno je sigurno, da me nije nagazio mislim da bi neke repove vukla cijeli život.
I možda još ključnija stvar, trebalo je vremena da ga u dubini sebe prihvatim tako ljutitog, ma ne prihvatim nego da ga volim i dok se ljuti (i dok se i ja ljutim) i da mu to pokazujem svo vrijeme. Čovječe, to je bilo teško!
Osjećaš jednu emociju a moraš jeizraziti na prihvatljiv način, istovremeno odašiljaš drugu (onu love&peace) koja ne smije biti lažirana jer gospodin ima antene.
Kapa dolje onome tko uspije shvatiti što sam uopće željela reći.
Vertex, slažem se s tobom, mislim da mali ljubomorci samo žele osjetiti da su nam i dalje bitni kao prije. To se ne može riječima.