 |
|||
Kako da ne ?!vertex prvotno napisa
Majketi, a ima li kod tih darovitih tu i tamo štogod da je roditelju na ponos?
npr. M. je upravo nevjerojatno dobar kad je ova igra u pitanju . totalno motiviran i u fokusu .
http://minecraft.gamepedia.com/Minecraft_Wiki
Ili si me za skolu nesto zeljela pitati ?
sirius,
(Ja se zezam, valjda je jasno, da me ne bi netko krenuo tješiti ili uvjeravati
Posljednje uređivanje od vertex : 14.10.2013. at 10:15
Eh, ima ih još...Kako da ne ?!
npr. M. je upravo nevjerojatno dobar kad je ova igra u pitanju . totalno motiviran i u fokusu .
http://minecraft.gamepedia.com/Minecraft_Wiki
Ili si me za skolu nesto zeljela pitati ?
ALI na laptop ili veliko računalo moji mogu ići tek kad je zadaća napravljena. A u tjednu se njihovi laptopi uopće ne koriste, za potrebe škole ionako je bolje veliko računalo (u dnevnom boravku) gdje je i printer sa skenerom.
Ne bih se kladila da je Minecraft marginalna stavka - meni je poslužio kao izvrsna motivacija za odvaljivanje školskih obveza.
Skužila sam da se klik dogodio tek kad je dijete samoinicijativno odlučilo da ne želi igrati igrice ni nedjeljom (ide radije van s prijateljima i s nama, radi nešto drugo...). Stariji sin još koristi računalo i nedjeljom, ali on odavno ne tuče samo igrice nego piše programe u Logu, igra se sa Sibeliusom (ja nemam pojma o tome) itd. Sad je i mlađi počeo, ali njega ne fasciniraju računala baš toliko, zanima ga i hrpa drugih stvari.
Inače, baš me nedavno kolega pitao kako kontroliram korištenje računala kad nisam doma. Ne kontroliram. Puno tu pomaže činjenica da moji imaju jednosmjensku nastavu, pa nije velik dio vremena izvan kontrole, ali dovoljno je ići redovno na informacije. Ako je u školi (školama) sve ok, nema razloga za brigu. A baš sam se u petak iznenadila kad sam od prof. solfeggia čula samo dobre stvari. Hoće li tako ostati - nemam pojma, ali napredujemo.
ovo sam jučer doživjela sa svojim S. kako je to frustrirajuće-po mene, naravno!
samo da se upisem, i mi prolazimo kroz iste situacije, redovito!
klik? ne bi rekla da se desio, ali je od 5. razreda nama lakše jer je emocionalno stabilniji, nema drama više oko učenja, nece on i dalje sjest za knjigu jer je njemu stalo da nauči (ili možda zbog ocjene), ali se manje buni kada ga ja pošaljem učiti. Eto, iako je B 7. razred i dalje ga treba poticati, strukturirati, ukidati kompjutor i sl.
Dramskom mu nikad ne prijetim, obozava ici, dobar je, to je način učenja koji njemu odgovara i to mi ne pada na pamet uskraćivati mu.
Mi isto ne ukidamo izvanskolske obaveze ( hokej). Prvo- to je dobar nacin na se fizicki potrosi. Drugo- i tako ima previse slobodnog vremena.
Ukidamo , prijetimo i nagradujemo jedino racunalom i tv-om.
Ukidanje interneta i TV-a kod nas nije donijelo nikakvih rezultata.
Plivanje ne ukidam jer joj kretanje treba.
Ne bih ni dramsku kad bi mi netko objasnio kako dalje. (Uskoro ćemo ići kod jednog psihologa koji radi s mladima, nadam se da će nam to pomoći.)
Ono što mene frustrira je to što njoj, čini se, ni do čega nije dovoljno stalo da se potrudi. Tako da ukidanje privilegija djeluje minimalno ili ne djeluje uopće.
Nemoj se ljutiti što nemam savjet, pišu ti ove iskusnije s dečkima , ali ja na ovakve stvari otkidamjoš uvijek čuvam Andrinu pisanku iz prvog razreda s učiteljicinom porukom da A ne piše zadace i crtom za potpis na kojoj drhtavim, velikim tiskanim slovima, olovkom piše ime mog muža,....
koja luda samouvjerenost, koje samozavaravanje, koja hrabrost, boli me đon stav, i to u prvom OŠ
Da, pokušali smo i s motivacijom, poželjela je nešto i rekli smo joj da će dobiti na kraju polugodišta ako bude izvršavala svoje dužnosti i ako ocjene budu dobre.
Za sada ništa od toga, ne vidim da se trudi.
Krivo.
motivacija mora biti opipljiva. Kraj polugodista , tko ce to docekati ?!
motivirajte ju sitnicama koje voli svaki dan.
nakon zadace mozes : ...
ovo sam ja napravila...
Tanja, još uvijek čuvam Andrinu pisanku iz prvog razreda s učiteljicinom porukom da A ne piše zadace i crtom za potpis na kojoj drhtavim, velikim tiskanim slovima, olovkom piše ime mog muža
...u prvom ili drugom osnovne, ali pisanim slovima. i niš mi se nije dalo u školi, mislim da sam bila darovita
šalu nastranu, baš mi je ovo zanimljivo čitati, ako su imalo na mene, bit će posla...
Mislim da svi ovi prijedlozi uključuju dosta svakodnevne kontrole koju marta želi izbjeći.
Sad kad sam popljucala konstruktivne prijedloge sudionica rasprave, moram priznati da nemam ništa bolje
super su mi savjeti od peterlin i sirius.
Ovo srećom i moje dijete osjeća, inače bih već bila na - kauču.
Stalno jamra da neće (unutarnja motivacija, jelte, nula), ali je boli neuspjeh tj. kad lupne u zid, osjeća se jadno i onda pristane na oštar kurs dok se ta neka stvar ne popravi. Nakon toga doslovno leti od sreće i potvrđuje da je baš dobro što je vježbala/radila/učila. Loša vijest je ta da sljedećom prilikom sve treba ispočetka - prvo nužno jamra i odbija, pa se razočara kad shvati da su drugi bolji i pristane na vježbanje.... i tako se taj nestabilni kotač vrti i vrti.
Ne funkcionira ni ovakva kratkoročna motivacija. Izgleda da joj ni do čega nije dovoljno stalo da te zadaće ne razvlači ko žvaku.
Možda stvarno ima neki veći problem s koncentracijom, zato i idemo psihologu (između ostalog).
A opet, kad ja sjedim kraj nje, gotova je za čas. Nije meni teško pomoći joj kad treba, ali problem mi je stalno sjediti uz nju kad piše zadaće i/ili uči. A mislim da to ni za nju nije zdravo.
Da li je zdravo ili nije... Neke stvari jednostavno imaju puno vise sa djetetom nego sa tobom.
Vi se samo dalje zabavljajte , odoh na prve informacije u 5 razredu . Pisemo se kasnije.
I mene zanima kako i na koji način motivirati dijete za školu.
Ja sam bila savršeno motivirana za školu i stalno razmišljam o tome kako je to mojim roditeljima uspjelo.
U našoj je kući škola jednostavno bila nešto gdje se mora biti odličan, to je bio moj "posao" i obaveza, a roditelji se uopće nisu petljali u način na koji ću postići taj odličan uspjeh.
Meni je osnovna škola bila prelagana i nisam u njoj učila sve skupa sat vremena, pa me kad sam došla u tešku srednju školu to lupilo po glavi, ali snašla sam se doslovno u roku tjedan dana i unatoč totalnom nepostojanju radnih navika prionula poslu i učila kao luda - jer mi je bilo neprihvatljivo dobiti lošu ocjenu, bilo me toga sram, bojala sam se da me pitaju a ja ne znam.
E sad, kako su roditelji usadili taj osjećaj u mene (i jesu li ili je to urođeno) - to pojma nemam.
Mom djetetu je kao i drugima na ovom topicu baš svejedno hoće li dobiti pet ili ne, ok dva i tri joj se baš ne sviđaju kao ocjene, ali četvorke joj se čine sasvim u redu. I uopće nije svjesna da i za četvorke treba nešto učiti.
S ovim sam i ja dugo imala problema - moj mlađi je jednostavno osluškivao što radi stariji brat, što ja radim, tko od susjeda dolazi autom itd...
Mora imati prazan stol (samo pisaći pribor i predmet koji trenutno rješava) jer mu i najmanja sitnica odvlači pažnju.
Vrijeme i redoslijed učenja sad već može odrediti sam, ali do ove školske godine trebala mu je pomoć.
Vanjska motivacija - možeš na laptop ili van kad završiš. Unutarnja motivacija - želim biti najbolji iz xy predmeta (pogotovo onih koji mu se sviđaju - priroda, povijest...) ali to je tek počelo ove školske godine.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.10.2013. at 11:22
ovako je kod Roka
ono što voli i ide mu, bez problema radi
ali ono što mu nikako ne ide, ajme meni
i najveći problem je u meni - ja nemam snage za to natjeravanje
recimo hrvatski - čita super, samoinicijativno, prepričavanje 0 bodova (ok. učiteljica je rekla da tražim previše, da su oni tek počeli ove godine kratke tekstove, a ne romane prepričavati), ali pisanje - katastrofa
sve to ima svoje uzroke i korijene,
bio je hipoton, vježbač na Goljaku do 2. godine, prohodao sa 20 mjeseci, loša gruba motorika, očito i loša fina motorika
u školi kad piše, to još na nešto i liči, ali doma, ubi bože i što više tražim to je gore, a ako pustim, dobije trojku i nesretan je
na jedno uho slabije čuje (na drugo čuje ok.) i često se izvlači (u biti nisam sigurna i ne mogu znati koliko se izvlači ili koliko sam sebe uvjeri u neke stvari) i na to
učiteljica je rekla da neke riječi (npr. kuća, mačka, cvijeće...) jednostavno mora naučiti napamet kada je ć/č ili ije/je, ali kako?
kako da ja znam koje su to riječi? kako da mu pomognem? (a da u međuvremenu ja ne završim u ludari)
čokolada, moja kćer je isto taj tip, početno samopouzdanje nula, sklonost očajavanju jer svi drugi sve (navodno) rade bolje obavezna, ali ona ima neku motivaciju, neku duboku, koju sputava strah od neuspjeha. I tog smo igrača muž i ja u svemu doslovce digli, on izvjesnom "prisilom" i time što nije dozvolio da se od svega odustaje (pokazalo se da je on u pravu maksimalno), a ja ohrabrivanjem uz to, ono, stil dobar-loš policajac
Ali, ali..., mislim da je kod marte neki drugi psihološki lik u igri, on nije u strahu, i ne briga ga, i sasvim mu je svejedno što će netko drugi o tomu misliti, razlog "ne da mi se" drži super opravdanim, bez imalo krivnje.
Za takve ja ne znam što zapravo pali, znam za ove "kukavice", ali ne za bekrije. To mora reći netko tko je možda i sam bio bekrija u školi (ja nisam).
isto ovako je kod nas
jedino što ja nemam opipljiv dokaz, u četiri i kusur godine školovanja, ima dvije četvorke ukupno
ove godine, 5. razred, već dvadesetak petica
ali je točno kako ti pišeš
unutarnja motivacija - nuletina
vanjska - isto tako
ali je presretna kad vidi kako malim angažmanom iva velike rezultate
trebali su napisati sastavak o ljetnim praznicima
strpala ga u tri reda, a imala je turbo ljeto, za knjigu napisati
i, ja joj rekla: ok, to nije loše, ali to se očekuje od onih koji su nezainteresirani za predmet, ti možeš bolje i trebaš i htjeti bolje
šizila i jamrala, vikala i bunila se
ali napisala tekst od kojeg se ježiš, ozbiljno
sljedeći dan su svi čitali uratke
jedino ona je dobila pljesak i ocjenu
došla je doma nođena krilima vjetra
i sve je tako
Posljednje uređivanje od apricot : 14.10.2013. at 11:24
Ufff, suosjećam... To sam i ja sa starijim uvježbavala. Mlađem to nije bio problem (ima odličan sluh i jednostavno čuje + šizi ako netko izgovori krivo).
Imaš na netu vježbice za to pa probaj tako - kao kviz.
Inače, što se motorike tiče, taj problem je imao moj stariji - od svega ostao je jedva čitljiv ružan rukopis, ali on je u školi imao 5,0 od prvog dana i nikada ga nije trebalo tjerati, jedino što je ponekad sam tražio pomoć ako mu nešto ne bi išlo (č i ć na primjer).
I danas ponekad obojicu ugnjavim da vježbaju rukopis (trikovima tipa "prepiši mi recept za kolače u knjigu" ). Nedavno je moj mlađi poželio naučiti krasopis, a ja rekla ok. Nemam pero, ali snaći ćemo se. Gradiš na onome što ih zanima, bez obzira kako sitno to izgledalo. S druge strane - prijatelj logoped me savjetovao da ne tlačim djecu time, da ih je bolje naučiti desetprstni slijepi (moj mlađi je na najboljem putu da ga savlada). Ne slažem se u potpunosti, čini mi se da je vještina čitkog pisanja ipak važna, ali možda ne toliko koliko je nama bila, bez interneta, čak i bez mogućnosti fotokopiranja...
ja bih rekla kako je to pogrešan savjet učiteljice
jer, dobro si rekla, kako znati koje su to riječi
poznavanje pravopisa je ili urođeno () ili se stekne stalnim čitanjem, ili se "čuje"
a dijete možeš podučiti i kako mu jezik stoji kod izgovora glasa "č" i glasa "ć"
pa kad je jezik na sredini nepca, onda je ć, a kad je bliže zubima - č
Posljednje uređivanje od apricot : 14.10.2013. at 11:38
mene nervira kad ne znaju č i ć, mrzim kad mi kazu meko ili tvrdo, ma sta meko ili tvrdo jaje
zbog toga BC cesto mora pisati 5 recenica di mora paziti na veliko slovo u recenici i č i ć. Najsmjesnije je ljetos izdiktira mu baka ili tata tih 5 recenica a onda mu kazu idi kod mame, jer su oboje s govornog podrucja gdje ih ne razlikuju.
eto to je moj savjet. svaki dan preko ljeta smo mogli ici na kupanje kad je 5 recenica gotovo, ili neka druga motivacija.
za probelem od marte, sirius i vertex nemam savjet, sem da se nadam da me nikad nece sustici.
laumi susjeda ima slican problem kao i ti, bili su na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu na testiranju, di su dobili smjernice kako i sto raditi s djetetom, kao i pismo uciteljici na koji nacin da udurze snage da se problem rijesi. doduse susjed je u 3 osnovne, ali u stanju je sjediti cijeli dan za praznim stolom i gledati u oblik olovke, a ne napisati ono sto se ocekuje od njega. a ponekad rjesi zadacu u tili cas. kod njea su probali sve moguce i mrkve i batine nije islo, on je u stanju bez obzira na sve cijeli dan sjediti za svojim stolom i kao sto rekoh gledati oblik ili olovke ili gumice.
Ovakav je, po pričanju, bio MM cijelu osnovnu školu. Mama bi ga ostavila da piše zadaću, a on bi doslovno cijelo popodne proveo buljeći kroz prozor a da ne napravi ni retka.
Iskreno, mene već i sama ta priča izluđuje, na sreću, dijete nam je ipak malo aktivnije što se toga tiče pa ne moram u praksi razmišljati što bih ja da imam takvu situaciju
Za utjehu, MM je stvarno super završio školu (i osnovnu i srednju), i težak faks, i odličan je stručnjak u svom poslu, sad je sve drugo nego lijen. Dakle, i to se nekad nekako preraste.
bez da ispalimo na živce i on i ja, jedino mi se čini dobrim ovo da će mu samo doći nakon godina i godina čitanja. jer to je ono što ga se ne mora tjerati, pa će mu nakon nekog vremena (valjda) ući u mozak
sve ovo drugo manje-više radimo, trudimo se, vježbamo, pišemo, ali to iziskuje: moju psihičku pripremu pola sata, njegovo cviljenje, natezanje, šmrkanje, puhanje nosa, pišanje, pijenje vode... pola sata, vježbanje pola do max 1 sat, a nakon toga meni ni litra rakije nije dosta(s tim da sad više ni alkohol mi nije moguć, buaaaa)
Jesi li mu objasnila o postanku č (od k i c) i ć (od t)?
Mom je pomoglo.
opa, miki, na svašta ću ja ovdje naići. Ovo mi diže živac u nebesa, moja djeca da tepaju, ne znaju č i ć i još se usude pitati je li tvrdo ili meko (baš to, jaje). No, što mogu, jedina sam, jedina, Pale sam na svijetu, nitko od rodbine, susjeda, nitko od njihovih prijateljica, ne razlikuje č i ć. Meni je to osobna sramota, kao što moja prijateljica, stomatolog, karijes svog djeteta doživljava kao osobni neuspjeh.mene nervira kad ne znaju č i ć, mrzim kad mi kazu meko ili tvrdo, ma sta meko ili tvrdo jaje
zbog toga BC cesto mora pisati 5 recenica di mora paziti na veliko slovo u recenici i č i ć. Najsmjesnije je ljetos izdiktira mu baka ili tata tih 5 recenica a onda mu kazu idi kod mame, jer su oboje s govornog podrucja gdje ih ne razlikuju.
eto to je moj savjet. svaki dan preko ljeta smo mogli ici na kupanje kad je 5 recenica gotovo, ili neka druga motivacija.
Hvala ti za ideju s ovih pet rečenica, još mi i pošalji kakve primjere, da ne moram sama smišljati.
Ja svojeg tako šarafim za veliko i malo slovo, pa mu smišljam perverzije tipe Sveti Petar u Šumi i Sveti Martin na Murimene nervira kad ne znaju č i ć, mrzim kad mi kazu meko ili tvrdo, ma sta meko ili tvrdo jaje
zbog toga BC cesto mora pisati 5 recenica di mora paziti na veliko slovo u recenici i č i ć.
S Č i Ć nema problema, na njegovu (i moju) sreću, a što se tiče ije i je, tu redovito nalazimo greške čak i u knjigama iz hrvatskog
Ok, kad se razbacujemo nerviranjima, mene nervirate vi šta vas nervira kad se kaže meko i tvrdo čć. To je logičan i slikovit opis. Kužim da ste puritanke, pa neka, svatko ima neku manu
jesam, ali zaboravi kad treba to upotrijebiti
Boze , sto ste dosadne zbog tih slova sa kvacicama.
da mi je to najveci problem u skolovanju djece bila bih na konju.
eto , vratih se informacija , dvojka i jedinica iz matematike jer nije sve prepisivao sa ploce na satu. A knjige su dobili tek jucer. Ovo nema veze toliko sa mozivacijom koliko sa njegovim poteskocama zbog kojih je individualizirani pristup ( jos uvijek ) u postupku.
Kad im dopustiš da ih zovu tvrdo i meko č, nikad se neće potruditi različito ih izgovoriti. A različit izgovor je put prema razlikovanju u pisanju.
C c c
dobro si to diferencirala. I B spada u ovu drugu kategoriju, i to je skroz drugačija priča od prve. On naprosto svoje samopoimanje i samopouzdanje ne gradi na školi, školskom uspjehu (istina, ne znam na čemu gradi...napuhano mu je prirodno, od rođenja
Znate da je potvrđeno da su, npr. ekstroverti otporniji na kondicioniranje, to je mozda jedan od razloga zasto moj nikako da nauci nesto na ranijim iskustvima
Ipak, dali ste mi misliti, ocito je ok stalno i stalno ruminirati na istu temu. Ja razmisljam da mi B zapravo kažnjavamo ne imanjem pristupa kompjutoru/igricama, trebalo bi ga očito nagrađivati istim kada se potrudi i dobro nešto napravi. Ali, to se najčešće svodi na to da on onda sve jako sbrza i ofrlje napravi samo da bi što prije došao do onog što želi. To bi opet zahtijevalo našu strugu kontrolu naučenog, pri čemu smo opet došli na početak: koliko djetetu treba prepustiti brigu za školu, a koliko ga stalno gurati, usmjeravati, kontrolirati. Začarani krug, rekla bi ja...
pa u biti nije mi to najveći problem
najveći problem mi je
trudimo se, vježbamo, pišemo, ali to iziskuje: moju psihičku pripremu pola sata, njegovo cviljenje, natezanje, šmrkanje, puhanje nosa, pišanje, pijenje vode... pola sata, vježbanje pola do max 1 sat, a nakon toga meni ni litra rakije nije dosta
to si tražila individualizirani pristup sad u 5. razredu?
sorry ako gnjavim (možemo i na pp da ne oftopičarimo)
Ok, kad se razbacujemo nerviranjima, mene nervirate vi šta vas nervira kad se kaže meko i tvrdo čć. To je logičan i slikovit opis. Kužim da ste puritanke, pa neka, svatko ima neku manu
ne možeš ti to shvatiti,
to može shvatiti samo netko tko se nalazi unutar te puritanske skupine,
ko da odjednom doživiš da ti je dijete crne rase, ili žute, nemam ništa protiv njih, ali nisi upoznat da je netko iz prošlosti miješao gene, pa se šokiraš nad tim, kako to, tvoje dijete, pričate istim jezikom, a ne čuje razliku Č i Ć, ah, teško je to shvatiti
Nakon ucenja sa M. cesto izgledam ovako http://m.youtube.com/watch?v=G1TEF1-...%3DG1TEF1-i5iA
individualizirani pristup sam porenula krajem prosle godine , i jos nije potvrden ( cekamo da zavrsi postupak u ministrstvu). Iskljucivo zato sto nije potvrden on je dobio tu jedinicu i dvojku , nema to veze sa znanjem , a utjecati ce na ocjenu. Bez papirnatog dokaza da on treba individualizirani pristup , u petom razredu ne mogu mu pomoci u stvarima koje se dogadaju na nastavi , a on ih ne moze dobro odraditi zbog svojih ogranicenja.
pisala sam raheli.
Posljednje uređivanje od sirius : 14.10.2013. at 12:26
daj objašnjenje
ja čujem č i ć, ali moja zagrepčanka, baš i ne
njoj je sve nešto između
Kako ovo objasiniš. Mislim ja znam, ali kako bih djetetu pojasnila, na primjeru Kuća, Ćevapčići
Ako je u osnovnoj riječi c ili k, u izvedenoj je č, npr. skakati-skačem, micati-mičem.
Ako je t, onda ć, npr. kretati-krećem, cvijet-cvijeće.
Nažalost, još ima hrpa riječi u kojima nema pravila i ne može se objasniti postanak, a to su kuća, noć, mač, čudan i sve ostale.
U ćevapčiću se prvo ć ne može objasniti, a -čić je nastavak koji se može objasniti samo da se uvijek tako piše kad je umanjenica u pitanju.
Posljednje uređivanje od Jurana : 14.10.2013. at 12:38
Ja sam i dalje uvjerena da je najbolji način za učenje č/ć i ije/je - čitanje.
Iako se mom djetetu isto dogodi da pogriješi.
Drage mame, ja vama dajem pet. Sa koliko mara se vi bavite sa svojom djecom. Što bi bilo od moje djece danas da sam i mrvu bila tako odgovorna. Nego danas imam 30-godišnjake koji bi (i jesu) upisali drugi fakultet, po mogućnosti u drugom gradu. Na pitanje tko će to financirati jedno kaže roditelji naravno, jer da se odriče nasljedstva (to je ovo waldorfsko "dijete"). Drugo "dijete" ima priču da je cijelo školovanje morala nešto i da sada konačno želi studirati nešto što želi. Da ne kažem da su završili konkretne fakultete (FER i Arhitektonski f.), a sada su uipsali HBF i Euritmiju. Molim savjete.
Moj baš puno čita - brzo i lako, ali dosta griješi u č/ć
a joj , ovo nema kraja .
Čita li samostalno knjige?
nema pomoći
Bubice, ti si to jako lijepo opisala. To stanje.
Zato sam na početku i objašnjavala da nema niš od ukidanja aktivnosti i kažnjavanja tog tipa. To jednostavno ne pali. On nije taj materijal.
Lovro je recimo kao Mima. Njega je maltene sram kad dobije ocjenu koja nije petica i onda prione poslu bolje nego prije. Njemu sam jučer zahvaljivala 5 minuta što nikad ne radi kerefeke od zadaće i što sve svoje obaveze izvršava savjesno i na vrijeme.
Vjerujem, ma zapravo, nadam se da je uistinu gradivo prirode to koje je razlog dosadi i da cu iznaci neko rješenje s njim i s učiteljicom. Naravno da ne vjerujem da ce se klik dogoditi jer sam mu ja rekla "aj ti sad klikni u glavi da se to posloži". Samo se nadam da će se ipak dogoditi prije, a ne kasnije, jer kod njega se općenito mogu uočiti te neke crte "lako ćemo mi to, pusti me sad da se zabavljam u svojoj glavi"...
bako, ja ovdje moram biti iskrena pa reći, ja se ovdje i sad bavim sobom, tj. svojom vlastitom guzicom, koja pokušava izbjeći bavljenje tuđim zadaćama, jer ima dovoljno vlastitih zadaća.
Da, pročitao ih je 15-ak za vrijeme ljetnih praznika.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom