Meni je nekako bliže casino viđenje.
Možemo o generacijama diskutirati, sigurno to ima utjecaja.
Ali ono...ovaj moj šašavac može sjedit za štapom za lovit ribu 4-5 sati, nakon što se digao iz kreveta u 4:30, jer tad se diže za lovit ribe. A ako u šetnji vidi kakvog čiču koji sjedi na komadu sike s udicom, eto njega: Ja ću ostat ovdje, vi me pokupite na povratku!
Ima li sporije aktivnosti od gledanja drugog kako s kraja lovi na udicu usred bijela dana?
Posljednje uređivanje od vertex : 17.10.2013. at 13:02
I zapravo, mislim da je većini djece u mojoj generaciji u školi također bilo dosadno.
Ma motivacija je ključ svega, dovoljno mi je sebe pogledati kako radim kad sam motivirana, a kako kad nisam (kao npr trenutno, samo gledam jel tko što postao na forumu, a prezentacija čeka li čeka...)
Casa, pogodak usrid sride.
Vjerujem da bi se puno toga promijenilo pomnim biranjem kadra već pri upisima na fakultete.
Samo, unutarnja motivacija brzo splasne ako je se konstantno gazi izvana.
ja se isto slazem sa casom.
odgovarala sam peterlin u smislu prednosti i mana novih tehnologija.
i ja mislim da je presudni i osnovni faktor covjek. sve ostalo je manje bitno.
dobra, talentirana profesorica ce i bez svih tehnologija dati djeci ono sto im treba.
losoj ne moze pomoci ni najsofisticiranija oprema.
Posljednje uređivanje od seni : 18.10.2013. at 12:21
x
rekla sam vam ja, nema tu kruha dok hrvatski učitelji ne budu imali plaće poput švicarskih. pa da vidiš konkurencije. a ovako, svodi se na entuzijazam.
iako, kako kaže vertex, i meni je u školi bilo uglavnom dosadno
s ponekim blistavim trenucima, npr fizici u OŠ i profesora koji je skakao sa stola.
dok sam u srednjoj fiziku zamrzila, predavali su nam redom profesori koji sami sebe nisu razumjeli, a kamoli da uspiju prenijet znanje djeci.
Utopija...šmrc. Tko zna što bi tko od nas završio da je tako (bilo). Zbog jednog tavog sam odustala od zemljopisa-u godinu dana je satro svu moju ljubav prema tom predmetu.
No zato pomno pratim profesoricu Peterlin i jučer pustila sinka da crta u nekom tamo čudnom položaju. Već sam zinula da ću prigovorit no povukla sam se na vrijeme.
Joj gdje su one dobre stare metode motivacije djece - vrijeme ih je pregazilo ali ih se s nostalgijom sjećam. Nas je tata svakog na početku školovanja, pri pri prvom "padu motivacije" posjeo i ozbiljno iznio svoj plan za našu budućnost koji se sastojao od kupnje stada ovaca koje ćeš čuvati, prodavati itd. sve kao super a ti budući život počneš zamišljati kao hodanje po polju u gumenim čizmama i kako sa štapom u ruci tjeraš ovce (tako sam barem ja to zamišljala) . Isto tako, iako sam bila odlična učenica nikada u životu nisam dobila materijalnu nagradu za ocjene, odgovor je uvijek bio: učiš za sebe.
Moja mama je tip roditelja koji izgara za djecu i njihove potrebe, možda malo i pretjerano, a tata nas je uglavnom odgajao obrnutom psihologijom, djelovalo je da je nezainteresiran ali poslije sam tek shvatila da nije bilo tako. Bila je to neka mješavine ozbiljnosti da se uplašiš i beskrajne zafrkancije. Ponekad budem ljubomorna jer ja "nemam ideja".
(Evo nedavno sam pobjesnila na I. jer je za vrijeme igre - dok je bio kod njih - otišao kod susjede pitati da mu da soka jer je žedan. Mene je to raspalilo i krenula sam vikati na njega kako je mogao ići u selo drljiti, pa zar baka nema soka... a moj tata će mirno sa strane: Vidim, Ivano da si ti zbilja nadaren za prosjačenje, pa razmišljam nešto, mogli bismo te početi slati da prosiš po selu! Baš bi bio dobar, de još i ovako iskreni ruku i malo šepaj... I. je ostao razjapljenih usta, a mi pukli od smijeha )
Ja sam u 2. osnovne dobila novu, mladu učiteljicu koja me toliko oduševila da sam se već tada zaljubila u to zanimanje i zaključila kako ja jedino želim biti učiteljica i nikada se nisam predomislila. Prije 2 mjeseca ju slučajno sretnem na stručnom skupu - rekla sam joj da sam učiteljica djelom i zbog nje, žena se vidljivo rastopila To je očito bio jedan od onih trenutaka kada osjetiš da tvoj rad nešto vrijedi, a novac nema veze s tim.
Lima, ti si mi baš pravi lik, vidjela sam i tvoju školu na jednom topicu i rastopila sam se. I volim te čitati.
A što se tiče "motiviranja djece za budućnost", kod nas se to činilo lokalnom tvornicom u kojoj su uglavnom završavali oni bez srednje škole.
Ali tada smo u školi imali organizirano i nešto što se zvalo "društveno korisni rad", sjajna stvar, pa smo tako u 7. osnovne to obavljali u toj tvornici, svako popodne, tjedan dana (ili dva?) išli smo raditi u popodnevnu smjenu (škola je bila ujutro). Nakon toga nikakva mi motivacija za učenje nije trebala
Marta, kako je V. sad u školi?
Pročitala sam ponovo cijelu temu jer razmišljam o lijenosti i nedostatku motivacije svog sedmaša i zapravo mi je sad lakše jer vidim da nismo jedini.
Ima li još tko dijete koje se javi za sva moguća natjecanja, a onda neće da mrdne g*zicom za njih (iako je navrijeme upozoren da je to dosta ekstra posla i da se povuče dok nije kasno)?
Ne namjeravam ga natjeravati oko toga, samo nikako da do kraja shvatim to ponašanje.
hahaha moja nije da se prijavi, ali ode na natjecanje ako ju nastavnica potakne, ali raditi za to ne želi apsolutno ništa.
Moj ipak povremeno mrdne g*zicom, ali na rečenicu "ne da mi se" sam već odavno alergična. Do te mjere da sam je dekretom zabranila
Zaključila sam da je to faza koja se intenzivira u 7. razredu
Inače, interesantno, primijetila sam da oko nekih stvari manje mrda g*zicom nego ranije, a postiže bolji učinak odnosno rezultat... čini se da je nešto i u kvaliteti provedbe.