Dižem temu.
Sin mi ima 3g i 9mj. i od cca 1,5g je počeo odbijati hranu, meso, povrće itd.
Pedijatrica se ne zabrinjava jer po njenom - ima djece koja su izbirljiva.
Ja sam već luda zadnje 2 godine s njegovom prehranom, koja je jako loša, ne zdrava, i ozbiljno me strah da se zbog tog ne razboli ozbiljnije.
On je uz to i sitno djete, ispod 5 percenta na ljestvici visine i težine za svoju dob, što je propisujem prehrani.
Prvi put čujem za ovaj poremećaj. Pa molim savjet mama s istim problemima, što napraviti, kako uvesti drugu hranu ako se njemu sve gadi i smrdi.
Posljednje uređivanje od bfamily : 21.01.2015. at 02:29
Njegova prehrana se sastoji od 5 kuhanih namirnica
Riža (na bijelo)
Palenta (bez ičeg)
Krumpir prženi
Tjestenina (isto bez ikakvog preljeva i sl)
i Jaje (samo bijelo) - ovo je najzdravije što pojede
Dukatino, kruh i maslac, čokolada, kroasan/krafna, rijetko kad banana i jabuka
I to je to, ništa više on ne stavi usta
evo jucer je bas otvoren jos jedan topic s ovom temom.
http://forum.roda.hr/threads/87138-p...C4%8De-dohrane
Drago mi je da postoji ova tema. Imamo sina koji ima SED (poremećaj selektivno jedenja) pa kako istažujemo to već duže vrijeme stavit ću vam tekstove od lječnika van Hrvatkse jer kod nas ne postoji nitko tko se detaljno bavi ovim problemom.
Za početak je bitno razlikovat selektivno jedenje od izbirljvosti u hrani.
Selektivno jedenje (SED – Selective eating disorder) spada u dijagnozu ARFID (Avoidant / Restrictive Food Intake Disorder) koja je tek od prije tri godine imenovana tim nazivom u Americi, a tek od nedavno prihvaćena dijagnoza u Hrvatskoj.
Bitno je razlikovati izbirljivost u prehrani i selektivno jedenje jer to NIJE jedno te isto.
SED nije izbirljivost u prehrani. SED je stvarna i ozbiljna fobija ili averzija prema hrani, dok je izbirljivost normalna faza kod većine djece, oni MOGU jesti, ALI NE ŽELE.
Kod osoba koje imaju poremećaj selektivnog jedenja - dijete ŽELI jesti hranu, ALI NE MOŽE, bez obzira na poticaj.
Zapravo, dijete će radije gladovati, nego pojesti nešto „za njega prijeteće“. Roditelji, želeći da dijete počne „normalno“ jesti pokušavaju svašta. Ali izgladnjujući svoje dijete, prijeteći, podmićivajući, izazivajući osjećaj krivnje itd., time djeluje samo kontraproduktivno.
To je stanje često prisutno još od najranijeg djetinjstva u kojem dijete jede hranu u vrlo uskom rasponu i odbija sve druge.
Takvoj djeci ne vrijede uvjeravanja ni mito, kazne, pokloni, niti da ih se ostavi na stolu"dok ne završe svoju hranu". Roditelji takve djece redovito izvješćuju da su pokušali sve te stvari pa još i više, ali bez uspjeha.
Ova djeca bi doslovno radije umrla od gladi nego jela hranu izvan njihovog raspona.
Raspon je samo nekoliko tipova hrane, često proizvodi koji sadrže ugljikohidrate (krumpir, kruh, tijesto)
Roditelji su u pravoj nevolji, osjećaju se loše i bespomoćno.
Preko „dobronamjernih“ savjeta kao što su: "neka sjedi za stolom, jesti će kad bude dovoljno gladan ", „kod nas toga nema, ili nek jede kao i svi ili nek ide gladan u krevet“, često su neshvaćeni ili čak optuživani.
Simptomi se obično pojavljuju u ranom djetinjstvu ili djetinjstvu, ali oni mogu također biti prisutni u odrasloj dobi.