Boriti njihove bitke?

[Balarosa]

T. je krenuo u prvi razred ove jeseni. Prije nekih mjesec dana desilo se nešto zbog čega ga je grupa dječaka iz 3. razreda počela nazivati dosta ružnim nadimkom. Nadimak se zadržao kod dijela učenika u trećem, a tako ga zove i curica iz njegovog razreda čiji je brat u tom društvu. Sve skupa mu smeta, ali čini mi se da ga posebno boli to od curice iz razreda. Zamolio ju je nekoliko puta da ga tako ne zove, ali ne pomaže. Razgovarala sam s učiteljicom u produženom općenito, u stilu "dešava mu se to i to, ne znam što mu reći kako da se postavi", bezveze mi je nekako tužakati djevojčicu koja je u osnovi draga, dobra učenica i mislim čak da joj se Tin sviđa. Razmišljam zamoliti njezinu mamu da popriča s njom i bratom o tome. Je li to pogrešno, bi li se on trebao s tim sam nositi?

Ima tu još svašta nešto, nakon početnog oduševljenja sa školom i puno novih prijatelja došlo je do toga da kaže kako mu nitko nije zapravo prijatelj u razredu (iako veselo ide u školu, u produženom ide na nogomet i to obožava, kad dođem po njega uvijek se s nekim igra). Ima problema u produženom (tj. učiteljica ima problem s njim), došao je brzo na glas kao problem, kao smetalo, djece je puno, njemu je dosadno i to rezultira glupostima (imali smo vrlo sličnu situaciju u vrtiću). Mogu li mu kako pomoći oko socijalizacije?

Meni je osnovna škola ostala u prilično ružnoj uspomeni, nikad nisam bila uklopljena i voljela bih da on bolje prođe (to je opravdavanje za pokušaj rješavanja svih djetetovih problema )

[Angie75]

Ma ja mislim da im treba pomoći, ne baš u smislu da se rješava ama baš svaka sitnica koja im smeta, ali nema potrebe da zbog gluposti zamrze cijelu školu... Kažeš da si već porazgovarala s učiteljicom, što ona kaže?

[aleksandra70vanja]

uh
gdje me nadje
ja sam u istim dilemama
jučer sam 4 sata vodila rasprave s mamom Vanjine, trenutno ex, najbolje prijateljice
situaciju dodatno komplicira što je mama moja prijateljica
kutiju cigareta smo zdimile, nedjeljni ručak nam je bio u 18h
i ništa nismo rješile

[Balarosa]

Rekla je da je super da sam to spomenula pa će napraviti neku radionicu na tu temu u razredu. To je bilo prije 2-3 tjedna, kad je sve počelo. Mislila sam zapravo da se sve ugasilo samo od sebe, on nije ništa spominjao, a ja nisam htjela pitati izravno jer mi se činilo da nije dobro tome davati previše na važnosti. Ne znam je li bilo radionice, on kaže da nije.

[Anemona]

Teška tema, pratim.

[sirius]

Cijeli prvi razred je uhodavanje. Tek krajem prvog polugodista drugog se uhvati neki ritam. Velika je to promjena i treba djetetu dati podrsku ako ne moze samo. Ali neke stvari mora samo odradti.
mozda da ga upises na neku izvan skolsku aktivnost , da nade grupu istomisljenika i dobije malo vise samopuzdanja.


a sto se tice , Aleks... To je vec druga prica. Cini se da su curice gore od decki jer klanovi i iskljucivanje cesto pocinje u jako ranoj dobi. Ali bojim se da tu pomoci nema previse.

[trampolina]

Onako generalno, dijete treba pustiti da bori bitke koje može sam izboriti.
Ako ne može, onda mu treba dati alate da može nekad u budućnosti, odnosno da sam nau či kako.

Iz iskustva (vrtićkog, bogu fala u školi je sve ok) nema pomaka s pričom s tetama i roditeljima, jedino što sam mogla je pričati s djetetom. To je davalo dugoročno konkretne rezultate.

Ne znam što ti savjetovati za tvoje dijete, al nek te tješi da je njima malima uvijek dobro kad osjete da ih roditelj štiti. Nekako mi se čini da ćeš manje pogriješiti ako se umiješaš nego ako pustiš.

Ovo je subjektivno mišljenje također jedne neuklopljene

[Peterlin]

S vremenom čovjek shvati ne samo da ne treba nego ni da ne može izboriti njihove bitke. Nismo stalno s njima, vidimo ograničeno (samo stranu našeg djeteta tj. ono što nam dijete ispriča - iskusila sam da nije uvijek objektivno).

Teško je to.... Neke stvari ne treba pustiti, ali čak i kad nismo htjeli pustiti (u razredu mog mlađeg bilo je i još uviejk ima zlostavljanja) nismo puno postigli ni mi ni učiteljica ni kasnije razrednik. Sretna sam da je moj sin samo promatrač, a ne meta nasilnika, ali baš sam prošli tjedan razgovarala s razrednikom o situacijama koje nam sin ispriča. Meta zlostavljača je jedan drugi učenik. Kaže prof. da oni to ne mogu riješiti, da su sve pokušali i da su odlučili pustiti da djeca to riješe sama. Nije to neko teško zlostavljanje, nego baš ovako - vrijeđanje riječima i začikavanje. Pa sad ti budi pametan i presudi, a ne znaš tko je prvi počeo, tko je koga izazivao... Srećom, moja djeca su nekako uspjela naći društvo koje nije takvo, ali ne mogu pobjeći prizorima iz učionice i hodnika. Ne miješam se, ali imam dojam da bez prestanka pazim i opterećujem se time. Isto je i mojoj djeci - ne mogu birati društvo u školi. Izvan škole je druga priča - tu stvarno imaju slobodu sami graditi svoje odnose i na vlastitoj koži osjetiti ako ih netko mota oko malog prsta ili ako oni pretjeraju pa ih društvo otpili. To je životna škola.

[cvijeta73]

ukoliko nisu neki ozbiljni problemi, a prema uvodnom postu, možda se varam, ali čini mi se da nisu, ja sam to rješavala uvijek s djecom. nikakvi roditelji, nikakvi nastavnici, razrednici, učitelji, radionice.
i, naravno da oni moraju izboriti svoje bitke, i da je sve to životna škola, ali mislim da im treba pomoći. ja svojima pomažem. pa ni mi posve sami ne borimo svoje bitke, koliko puta nam netko pomogne. a djeca bi kao trebala sve sama. bez frke se upetljam, ne znam, kad vidim neku nepravdu u parku npr. bilo mi u totalnoj suprotnosti s mojim karakterom da šutim i pravim se da ništa ne vidim, kad sam već tamo

ja bih, da se t odešava mojoj djeci, napravila neku situaciju da mogu porazgovarati s malom. pazi, tin joj se sviđa i ona sad jadna isto ne zna što će i kako će, stariji brat joj je uzor i u njega gleda kao u boga i ponavlja ko papiga. nadimak je, kolko sam povatala, već počeo slabiti, samo dio od onih koji su ga tako zvali ga još zove tako. i među njima gospojica kojoj se sviđa tin. nema mi smisla to dizati na neki viši nivo, učiteljice, pa i mame...odrasli to znaju prilično zakomplicirati.
ja bih joj ovako rekla - slušaj, čula sam te kako nazivaš tina (laži malo, da ne ispadne da je on cinkao mami). jelda da to nije lijepo, da bi i ti bila tužna da te netko tako ružno zove. ne smijete si tako jedan drugome dijeliti (tu malo i na svoga staviš krivnju, nije ni on neka cvećka, kolko kužim ). ako je i brat prisutan, odlično. ako nije, a onda nema veze. najveći je problem ipak ona koja je s njim u razredu. ovima ostalima to više neće biti zanimljivo za koji dan.

[Jurana]

Ja nisam za cvijetin prijedlog.
Ne sviđa mi se taj razgovor odraslog i tuđeg djeteta, nije ravnopravan odnos. Sigurno bih radije razgovarala s drugom mamom. Djeca se ponekad uplaše i vlastitih roditelja kad ih moraju kritizirati, a pogotovo nekog drugog.

Kad sam išla u 6. razred, jednom me je nazvala prijateljica moje mame i mama jednog mog školskog kolege i održala mi tako jedan razgovor i meni je to bilo jako neugodno. Nisam se tada usudila ništa reći roditeljima, ali danas sam sigurna da je ona tad trebala reći mojoj mami da taj razgovor obavi sa mnom. A ja nisam čak ni nešto loše napravila.

[AdioMare]

slažem se, jurana, da to može biti problem, ali nekom drugom djetetu bi možda bio problem što mu je roditelj, recimo, prestrog
stroži od cvijete

ima puno roditelja kojima je sramotno da ga netko poteže za rukav zbog djetetovog ponašanja pa mu odreže jednu roditeljsku, čisto prevencije radi

meni se sviđa ovaj cvijetin pristup i koristim ga i bih ga koristila.
smatram se prijateljem djece, objektivno, i uvijek se ponašam prema tuđem djetetu onako kako želim da se prema mojima ponaša - dobro pazim na granice, ali sve to prijateljski i majčinski, bi se reklo.

[AdioMare]

ja sebe objektivno smatram
hebem ti suze mi idu

[ninochka]

mislim da je puno efikasnije kad drugi roditelj kaže djetetu. ne mora (i ne smije) biti grubo, ali ovako kako je predloženo bi moglo upaliti. ipak su to još mali klinci

[Lutonjica]

i ja sam jednu situaciju riješila tako da sam pričala direktno s klincem koji je radio problem mojoj m. onako, više zezatorski, u stilu "a ti si taj i taj, čujem da mi zezaš m. zbog toga i toga, njoj to teško pada, pa ajde nemoj više, može?"... sve je to bilo onako usput i veselo rečeno, ono, smijala sam se cijelo vrijeme (zapravo sam pokušavala suzbiti smijeh jer kad sam vidjela da je klinjo koji ju zeza manji od nje za glavu, a ona je mala da ne može biti manja, i bilo mi je odmah jasno zašto zeza baš nju)
njemu je očito bilo dovoljno to da ja to znam i da sam mu to rekla, i prestao ju je zezat nakon toga.

[Sanja :)]

Ja sam bila dobro u klopljena u drustvo sve do jednog dana. Novi ucenik,dao mi grozan nadimak. Uciteljica,psihologica kojoj sam tuzila nista nisu poduzele. Drustvo dobraaa vecina,se priklopila njemu jer je on bio nesto "novo"! Aa onda jednog dana pod satom slucajno se sreli na hodniku jer smo isli na wc... Rjesila sam to bas taj dan na hodniku... daa,daa tuzio me svima po redu,razrednik,psiholog,doma... Za uzvrat je dobio nadimak od mene! A drustvo je ubrzo prihvatilo njegov novi nadimak,pa je on bio meta! Tako da danas je on,sutra vec netko drugi. Mene je vise smetao nj.izraz lica,smijuljenje i taj nacin da se pokaze u drustvu,nego samo ime nadimka.
Mi jos nismo u skolskoj fazi, pa sam dala svoj primjer... Nekako mislim da razgovor sa sinom ce najvise pomoci, a mozda i da on njoj skrene paznu tipa "ajmeee kak si ti prosta djevojcica" okrene se i ode.

[Ana i mamino zlato]

Mi smo imale nešto slično na samom početku. E. je davala svoj kišobran drugim curicama iz razreda na igralištu ispred škole , za igru. One su je tražile, ona je dala. Kišobran je završio iskrivljen, a ona tužna.
Nisam se htjela miješati da ja nešto govorim tuđoj djeci.
Moj savjet mom djetetu je bio da kada se ona osjeća loše zbog nečega da to ne mora napraviti. Ako ne želi, ne mora dati kišobran i neka se za to izbori.
Tako i za Tina. Ako mu nešto smeta neka kaže da mu smeta i neka se za to izbori. A sad kako, to ne znam. Ni sama nisam znala u svojoj školi, tako da sam i ja bila "neuklopljena".

[leonisa]

L. ima u razredu decka koji je od pocetka vuce za kosu. ona to organski ne podnosi. u pocetku se zalila da je stalno vuce za rep, pa sam je pitala kako to radi i zakljucila da joj se najvjerojatnije svidja i da decki u toj dobi ne znaju kako s curama i da znaju raditi takve gluposti. nakon sad 2mj. zali se kako joj uzima stvari i dalje je vuce za kosu, al da je to poceo raditi i jos nekim curama i da mu se navodno sve svidjaju. rekla mu je da joj to ne radi, da to ne voli, ali on joj se na to smijulji. ostavila sam je da sama bori tu bitku.

no ono sto me ruzno iznenadilo je da je u jednom razgovoru jednu djevojcicu nazvala ruznim nadimkom.
pitala sam je zasto, rekla je da je tako zovu sve cure, da ona ne zeli ali je nekad i ona tako zove. do tada nije kuzila da je to ruzno.
imale smo dug razgovor o tome, shvatila je da je to ruzno, povezala sam to s njenim primjerom vucenja za kosu i jos dodala neki nadimak i pitala kako bi se ona osjecala.
curica je inace predivna, od vrtica je jako draga, pristojna, obzirna, njezna i povucena.
sutradan je otisla do nje i ispricala se sto ju je tako zvala i da je vise nece zvati, curica je rekla da nema veze.

al to nije sve...jos me vise zgrozilo kad mi je pokazala poruku od druge djevojcice koja je napisala da ovu mora gurnuti.
ona je rekla kako to ne zeli, ali da se svi ponasaju "bulling" prema njoj i traze od nje da se tako ponasa, a da ne zeli.
pa smo pricale o takvom ponasanju i probala sam je osnaziti da se odupre.

to je bilo nedavno, no imam namjeru o tome popricati s mamama drugih curica kad se sretnemo u parku jer mi je prestrasno da se vec u prvom razredu tako ponasaju.

s mamom decka koji nju cupa ne namjeravam pricati jer mislim da se sama tu treba izboriti, no isto tako mislim da u slucaju kad oni vrse bulling trebaju reagirati i roditelji.

zapravo, ne znam sta bi na tvom mjestu, konkretno. ako njega to jako smeta, i ako si ti dobra s mamaom te djevojcice, natuknula bi.

al opet, vjerojatno ce cure koje vec imaju vecu djecu i sve su to prosle u skoli reci da je i to dio odrastanja :cvijeta: :p

[leonisa]

ode mi edit...

ja se ne obracam drugoj djeci osim ako su zaista presli svaku mjeru i mene cak raspizdili, ostavljam njoj da to sredi, dam joj uputu kako, al trazim da to ona ucini. osim ako se radi o zaista velikoj djeci ili djeci s kojima sam inace dobra, ono, doma su mi i to

[Nena-Jabuka]

Na ovu temu imam dvije stvari, jedna je utješna, a druga nije.
Utješna je ona da će se puno, jako puno stvari srediti za nekoliko godina, pa i onih koje sad izgledaju strašno, i to tako da ti dosadno i uporno hvališ dobre osobine svog djeteta, osnažujući mu samopouzdanje razgovorima o svemu što se događa, pitanjima kako se osjeća, pojašnjavanjem što znači ovo i ono.
I oni od kojih se nema naučiti štogod lijepo ni dobro nisu važni.

Ovo što piše leonisa pravi je primjer za takve razgovore, odličan.
Ne radi se samo o konkretnoj situaciji i direktnom osnaživanju djeteta vezano uz samo to, nego uz sve drugo, pa se samim time jednog dana, polako i spontano to i na njemu vidi.

Stvar koja nije utješna je ta što većina roditelja to ne radi, ne vidi, ne želi vidjeti i ne reagira na probleme, umanjuje stvar ili ih boli briga kad njihovo dijete vrši buling nad drugim. Neće mu reći- dođi, sjedi, razmisli kako bi se ti osjećao, kako se osjećaš kad se tebi govori to i to, neće upitati kako bi se ti osjećao da se njih pet-šest urosti protiv tebe, a ti upravo to radiš i sl.
Puno je manji rezultat kad stvari rješavaju roditelji druge djece ili učitelji, a ne sam roditelj sa svojim djetetom.

[Deaedi]

I ja sam ostala iznenađena kada mi je cura (3r) ispričala neke situacije kod njih u razredu: zvanje ružnim nadimcima (npr. debela), ruganje dječaku stvarno jako lošeg imovinskog stanja (siromašan)...Moja cura za sada nije povodljiva, ima dosta čvrst karakter (to su još i tete u vrtiću zapazile kod nje) i ne podilazi društvu. Osim toga, dosta je senzibilizirana, i jako je pogađa tuđa patnja. Nadam se da će takva i ostati. Tako je dečku koji se rugao ovom dečku da je siromašan, rekla, citiram: "a ti si siromašan u glavi, pa sigurno ni znaš što sam ti rekla" (priznajem da sam bila ponosna na nju, iako ni to nije baš bilo ok od nje).

Osim verbalnog vrijeđanja, bilo je u prvom razredu i fizičkog koškanja - na to sam svoj curi rekla da slobodno i uz moju punu podršku može uzvratiti udarac - nikad prva započeti, niti verbalnu niti fizičku svađu, ali neka onome tko nju namjerno udari, slobodno uzvrati svom snagom. To je jednom i napravila, i potpuno je podržavam u tome.

[Dijana]

Ja se nikad u problematičnim situacijama nisam obraćala drugoj djeci, osim ako mi nisu baš baš bliska.
Niti roditeljima.
Što sam smatrala potrebnim, rješavala sam preko učiteljice/a, s promjenjivim uspjehom,
ali mislim da sve drugo može dovesti do još većih problema, niti bih voljela da se neki roditelj
obraća mom djetetu s nekakvim pritužbama.

[Dijana]

Razmišljala sam i o pristupu "ako te udari vrati istom ili većom mjerom", al tu me uvijek
bilo strah da ne bi došlo do situacije ovaj udari onog, onaj vrati, ovaj udari još jače, onaj
još jače..dokle? dok ne poteče krv? Šta ako se onaj koji je počeo ne povuče nakon uzvraćenog udarca?
I tako to nisam savjetovala, nego da se kloni mogućih problematičnih situacija, i da ne izaziva,
dosad je bilo ok.

[ivano2]

E mene u takvim situacijama zanima kako saznati što se stvarno dešava? Npr. moja se dosta žali na prijateljicu iz razreda (bile su zajedno i u vrtiću) da je gruba prema njoj - tipa da je gura, šamara (!?), udara, šefuje ... e sad nije ni moja baš cvečka i voli šefovati iako mislilm da ne bi baš išla udariti nekog. Kad ju pitam da li je ona nešto toj prijateljci rekla/učinila da je ova tako reagirala kaže da nije. No opet ne mogu joj vjerovati bezrezervno jer kod njih svaka ima svoju verziju priče, a eventualni promatrač ima naravno svoju verziju i šta sad? Uglavnom nastojim se ne mješati i savjetujem joj da se makne od te curke ... A što se tiče klanova to je grozno.. Ono jedan dan je iz škole trčala za jednom curkom jer inače se ova neće htjeti igrati sutra sa njom. E tu sam je zaustavila i rekla da se ni za tramvajem ne trči pa tako ni za prijateljicama koje te ne žele pričekati ...

[Nena-Jabuka]

I ja sam ostala iznenađena kada mi je cura (3r) ispričala neke situacije kod njih u razredu: zvanje ružnim nadimcima (npr. debela), ruganje dječaku stvarno jako lošeg imovinskog stanja (siromašan)...Moja cura za sada nije povodljiva, ima dosta čvrst karakter (to su još i tete u vrtiću zapazile kod nje) i ne podilazi društvu. Osim toga, dosta je senzibilizirana, i jako je pogađa tuđa patnja. Nadam se da će takva i ostati. Tako je dečku koji se rugao ovom dečku da je siromašan, rekla, citiram: "a ti si siromašan u glavi, pa sigurno ni znaš što sam ti rekla" (priznajem da sam bila ponosna na nju, iako ni to nije baš bilo ok od nje).

Osim verbalnog vrijeđanja, bilo je u prvom razredu i fizičkog koškanja - na to sam svoj curi rekla da slobodno i uz moju punu podršku može uzvratiti udarac - nikad prva započeti, niti verbalnu niti fizičku svađu, ali neka onome tko nju namjerno udari, slobodno uzvrati svom snagom. To je jednom i napravila, i potpuno je podržavam u tome.

Meni je ovo Ok, i jedno i drugo, i odgovor dečku, i to da uzvrati ako netko prvi počne.
Kad se paralelno s tim kod djeteta potiče empatija prema drugima i osjećaj za pravedno i pošteno, oni to neće zloupotrebljavati. Moje nikad nisu bile fizički napadnute da bi morale uzvratiti, ali imam osjećaj da sam taj početni osjećaj, startna pozicija u sigurnosti da su roditelji "odobrili" da ne mora biti žrtva ni trpjeti nepravdan i neizazvan napad, ako se dogodi, otvara mjesto nekakvom takvom gardu, unaprijed eliminira filing žrtve. (A to da dijete samo neće biti napadač, u ovom slučaju se podrazumijeva).

[tanja_b]

ali mislim da sve drugo može dovesti do još većih problema, niti bih voljela da se neki roditelj
obraća mom djetetu s nekakvim pritužbama.

Na žalost, imam loša iskustva s bakama (interesantno da su bake obično problematične, ne roditelji ) koje su "pedagoški" išle djelovati na mog sina (i to u situacijama kad objektivno to zaista nije bilo potrebno, ali eto, one su zaključile da moraju intervenirati). I to u 1. i 2. razredu. Posljedice su bile: a) da se A. počeo bojati tih baka i izbjegavati ih na putu kući; b) da je počeo izbjegavati i tu djecu u igri da ne bi morao imati posla s njihovim bakama.
Osobno, da imamo problematičnu situaciju, sigurno ne bih išla razgovarati direktno s tuđim djetetom, nego ili s roditeljima ili s učiteljicom. Ukoliko bi zaista bilo potrebno intervenirati.

[Balarosa]

Puno vam svima hvala. Pročitala sam sve nekoliko puta, osvrnula bih se samo na neke stvari.

On je rekao "ne želim da me tako zoveš", to je kod nekih i pomoglo, no ne i ovdje.

Cvijeta, Jurana, AdioMare, točno ste mi pogodile tijek misli. Razmišljala sam i spomenuti sama to curici, no nisam sklona "špotanju" tuđe djece, uvijek mi se to čini kao zastrašivanje. A opet, nemam pojma o kakvim se roditeljima radi, ne poznam ih, možda je bezbolnije da ja nešto kažem nego da to naraste kod curice u veliki problem. Mislim da ću napraviti to na ovaj način koji opisuju Lutonjica i Cvijeta, kroz šalu.

Pričamo dosta o svemu, i kako je svatko drugačiji i zašto netko radi to što radi i kako se tko osjeća. Proučavam onu „Braniti se riječima“, ali nekako mi ne leži, ne znam kako objasniti, ali ne osjećam ju iskreno. Moji savjeti su „ne želim“ i ignoriranje/micanje. Nisam sklona inzistiranju da se izbori tj. ne želim da se osjeća neuspješno ili da nije ispunio neka očekivanja jer nešto nije riješio. S MM-om se dosta razilazim u pristupu, on tvrdi da se mora čvrsto postaviti, pokazati zube, da će to odrediti cijelo školovanje i slične muške fore na koje sam alergična, ali moram mu priznati da ja stvarno ne znam kako je biti dečko u školi. On je veliki emotivac, stvarno je osjetljiva biljka (ili ja to tako neobjektivno vidim), a na van uvijek djeluje kao hahar, velik je i glasan. Brine me jako i silna želja da se on toj ekipi dopadne, prolazimo pored njih na igralištu, oni ga ignoriraju, a on ih zove i pozdravlja kao da su najbolji prijatelji (pričam o trećašima).
I tako, brine me svašta… i znam ja da on ne može biti sretan uvijek i da ne mogu sve riješiti, ali očekujte još niz neurotičnih tema od mene

[vertex]

To će sve ovisit o tome s kojim prizvukom se razgovara s djetetom. Većinom ljudi ipak osjećaju nešto u stilu: g.vno malo bezobrazno, ti ćeš mojoj maloj tako...pa se to i osjeti u "razgovoru". (A bake su najžešće, joj :D. I danas se sjećam kako je jedna baka pljesnula moje dijete, a zapravo zato što ona svoje nije čuvala dovoljno pa je pri penjanju na tobogan dobilo slučajno cipelom u glavu - penjalo se tik iza mojeg). Ako stvarno osjećate nešto kao ono što je AM opisala (a cvijeta je isto mislila, koliko je poznam) - da vam je to dijete praktički kao i vaše dijete, onda to naiđe na dobar prijem kod djece.

[Lutonjica]

da, ni kod nas ponavljanje "ne želim da mi to radiš" i pokazivanje stava nije polučilo apsolutno nikakve rezultate. ni razgovor s učiteljicom u boravku nije polučio nikakve rezultate.
i onda sam slučajno jedan dan upoznala tog klinca (nisam ga ja sama išla tražiti, to je bilo skroz spontano i slučajno) i usput mu rekla to što sam rekla. nisam ja to planirala, tako je jednostavno ispalo.

[Balarosa]

Osobno, da imamo problematičnu situaciju, sigurno ne bih išla razgovarati direktno s tuđim djetetom, nego ili s roditeljima ili s učiteljicom. Ukoliko bi zaista bilo potrebno intervenirati.

Da, ovdje je možda više pitanje treba li uopće intervenirati. Čini mi se da je cvijeta u pravu, da je to presitno za petljanje nastavnika, za stvaranje problema. Imali smo mi puno goru situaciju u ovih mjesec dana koju sam rješavala bez dvojbe s nastavnicom, ovo je prema tome glupost, ali njega "žulja". Opet, svjesna sam da nekog žuljanja mora biti, ali ako ovaj "kamenčić" mogu izbaciti... ma bit će sigurno dovoljno situacija gdje ne mogu ništa. Neću držati prodike, gajim neku iluziju da nisam strašna kao bake i da sam djeci simpatična , probat ću samo nešto nabaciti.

[rehab]

Kao prvo, ne bih razgovarala ni sa učiteljicom, ni sa djetetom koje se ruga. Da je riječ o nekom ozbiljnijem, sustavnom zlostavljanju, onda bih. Ovo mi se čini kao nešto što je tipično za ta rana dječja druženja i mislim da tu petljanje roditelja može više odmoći, nego pomoći. Razgovarala bih sa svojim djetetom i pokušala mu osnažiti samopouzdanje, pomoći mu da se nosi s takvim situacijama.
Drugo, posvetila bih se problemu u produženoj nastavi, i tu bih razgovarala s učiteljicom što učiniti i kako se postaviti. Ne samo radi odgojnih razloga, nego i radi socijalizacije. Dijete koje je na glasu kao problem teže stječe prijatelje nego djeca koja nisu na takvom glasu.
Da sumiram, svi bi mi voljeli da naša djeca ne moraju prolaziti kroz ovakve situacije, ali to je nešto što moramo prepustiti njima, naučiti ih kako da se izbore za sebe i kako da ojačaju. To im je dobra škola za nepravedne situacije koje će im se događati kasnije u životu.

[cipelica]

prosle zime moju prvašicu poslije škole počela su dočekivati dva dečkića iz razreda i grudati. živimo odmah kraj škole i svi troje su išli sami u školu. u početku se smijala i ja sam pustila, a onda se počela bojati . prvom prilikom razgovarala sam sa njihovim mamama. nisam ih optuživila nego ugodno razgovarala. rekla sam da je to igra u kojoj je i moja kćer zasigurno sudjelovala ali njoj je sve postalo neugodno i da molim da im kažu da prestanu. nije se više ponovilo.
inače, mislim da je korisno od najmanjih nogu djecu učiti ' što govoriš to postojiš'

[čokolada]

Iz svog iskustva (3.r.) mogu samo poručiti da nikako ne umanjujete događaje koje vam dijete konstantno jasno ili manje jasno kroz razgovore dojavljuje. I meni se u 1. razredu činilo i bila sam ponosna na sebe kako sam svoje dijete podučila da se verbalno obračunava s malim fizičko-verbalno-neverbalnim nasilnicima, sve onako by the book. A onda smo krajem 2.r. imali eskalaciju priče koja, kako je ispalo, nije ni prestajala.

[vertex]

Potpis na čokoladu. Neću sad širiti priču jer je duga, a detalji i nisu važni, ali ako se neki motivi u razgovoru češće javljaju, tome treba pokloniti pažnju.

[Balarosa]

Drugo, posvetila bih se problemu u produženoj nastavi, i tu bih razgovarala s učiteljicom što učiniti i kako se postaviti. Ne samo radi odgojnih razloga, nego i radi socijalizacije. Dijete koje je na glasu kao problem teže stječe prijatelje nego djeca koja nisu na takvom glasu.
Da sumiram, svi bi mi voljeli da naša djeca ne moraju prolaziti kroz ovakve situacije, ali to je nešto što moramo prepustiti njima, naučiti ih kako da se izbore za sebe i kako da ojačaju. To im je dobra škola za nepravedne situacije koje će im se događati kasnije u životu.

Rehab, puno na ovom radimo, mislim da će mi to u dogledno vrijeme biti tema. Ne znam zapravo što napraviti, mislim da tu učiteljica mora naći neki svoj način. Ja mogu puno ponavljati, njoj sam dala slobodne ruke oko zabrane odlaska na nogomet i judo (slobodne aktivnosti za vrijeme produženog koje jako voli), dalje ne znam, ako netko ima nešto konkretno, pišite. Učiteljica je divna, ali njih je preko 30, on je gotov sa zadaćom za 5 minuta, neko vrijeme se i zabavi, no kad krene navala energije - kaos. U nastavi nema toliko probleme tj. "glavna" učiteljica kaže da on proba, krene, ali da ga ona brzo sredi.

[Balarosa]

I nisam ništa napravila, kad sam došla je I. već otišla, a i nisam još uvijek sigurna što i kako. Jučer sam slušala dugačku priču o situaciji gdje se, čini mi se, trebalo nešto napraviti, a u drugu mi se čini da radim preveliki problem oko sitnice.

[AdioMare]

hahaha, kužim te
ako "žuriš" u školu da ju zatekneš tamo samoj se sebi činiš da pumpaš sitni problem, a opet, ne možeš zanijekati ni taj kamenčić. nije prepreka, ali žulja.
ma, ukazat će se već neka povoljna prilika i da ju ne "isforsiraš", jedino kada se ukaže nemoj ju zanemariti.

[Anemona]

Imam primjer "tuđe bitke" gdje sam reagirala.
Bili smo u parku, mali se igra s prijateljicom, a njezina mama i ja sjedimo dalje na klupi, dođu dvije curice, starije godinu dana od mojeg djeteta (mali ih poznaje od prije sa sporta) i kao počnu se družiti.
Najednom cure započnu priču kako su one puno starije i pametnije od njih ipak one imaju več 9 godina i idu u 3. razred,...
Ja slušam, šutim. Ok, prestati će, ali one razvile priču i 10 minuta drobe kako su puno pametnije jer idu u 3. razred,...
Samo sam kroz smjeh doviknula: cure, a niste vi prvi razred?
One su samo prokomentirale, ah, da, jesmo i nastavile se normalno igrati.

Jednostavno mi je glupo ne reagirati u takvim situacijama gdje čujem da netko drobi bezveze, ali ono uporno do boli.

[leonisa]

ja znam reagirati na onu spiku druge djece "s njom se necemo druziti" ili "ti se ne mozes igrati s nama". (upuceno nekom drugom djetetu)
a idu zajedno u grupu (to dok je jos isla u vrtic).

alergicna sam na to i ne mogu nereagirati. a time sam pokazivala i mojoj kako tako nesto nije prihvatljivo.

[Balarosa]

Ja isto reagiram na situaciju koja se odvija, uglavnom kroz zezanje, ali sam znala i vikati kad sam razdvajala dečke koji se tuku. To me cvijeta preodgojila, stvarno je, u par navrata je pisala o "našoj djeci" i to me se jako dojmilo. Ovo mi je malo drugačije jer ja to nisam vidjela ili čula već upućuje na tužakanje. Kao svaka prava control freak majka, mogla bih se skrivati u grmlju dok ne dođe do sporne situacije i onda se uključiti

[Peterlin]

Ja sam sklonija razgovarati s drugim roditeljima ako imam priliku, ali dogodilo mi se i prečesto da naiđem na gluhe uši pa sam prestala.

Ne ustručavam se ni djecu upozoriti ako stvarno pretjeraju (jednom sam vikala na klipane koji su gulili koru i uništavali mlado drvo u parku baš pored škole i skoro dobila batina) tak da je to teško... Čovjek procijeni situaciju i odluči što je najpametnije u rečenom trenutku. Nema univerzalnih pravila.

[meda]

nama je uciteljica na sastanku rekla da ni slucajno ne pokusavamo rjesavati nesto s tudom djecom

to mi je ok, al za teze probleme

za ovako neke sitnice ako sam prisutna i vidim da neko dijete radi gluposti najnormalnije cu mu reci nesto, ili se ubaciti u razgovor ako vidim da je necija masta malo bujnija. ne ustrucavam se uopce, i ne smeta me ako neko drugi upozori moje dijete na neprimjereno ponasanje. svi mi zajedno zivimo, ne treba ici odmah s prijetnjama ili bezobrastinom, ili ne daj boze pljuskama, ali niti se ne trebamo praviti belsavi, kao da djeca trebaju imati neki svoj paralelni svijet u koji se roditelji ne smiju mijesati

mi za sada nemamo nekih problema, znali su ga na glazbenoj gnjaviti ovi stariji da je mala beba i da ne ide u skolu, al kaze da je prestalo

[meda]

al u principu se slazem da jedino sto mozemo (i trebamo) uciniti je razgovarati sa svojim djetetom

[vissnja]

Ja isto reagiram na situaciju koja se odvija, uglavnom kroz zezanje, ali sam znala i vikati kad sam razdvajala dečke koji se tuku. To me cvijeta preodgojila, stvarno je, u par navrata je pisala o "našoj djeci" i to me se jako dojmilo. Ovo mi je malo drugačije jer ja to nisam vidjela ili čula već upućuje na tužakanje. Kao svaka prava control freak majka, mogla bih se skrivati u grmlju dok ne dođe do sporne situacije i onda se uključiti

ovo kao da sam ja pisala
i na mene je ostavilo utisak cvijetino pisanje, pa sam nedavno klince opomenula da ne psuju, jednom kod nas, jednom u parku
pre bih to slušala, a onda mojoj posle nasamo objašnjavala zašto se takve reči ne govore
a sad sam to objasnila svim klincima, kroz šalu, sa osmehom

[AdioMare]

ne ustrucavam se uopce, i nesmeta me ako neko drugi upozori moje dijete na neprimjereno ponasanje.

e, tako, i ovo je važno. cijelo vrijeme mislim na to i zaboravim napisati.
zašto bi mi smetalo da moja susjeda/neki roditelj opomene moju kćer jer nekogazove uvredljivim imenom?
ako je ok to čuti od djece, a ne reagirati, onda je valjda ok proći i poredpovrijeđenog na ulici, a ne pružiti mu pomoć, što li.
djeca nas trebaju iako nisu povrijeđena, mali su...
pa i to osnaživanje je proces kojitraje, ne nauče svi na jednom primjeru... moglo bi i cijelo djetinjstvo proći,a da se neki nikada dovoljno ne osnaže.
i zapravo im na taj način svojim primjerom pokazujemo da je normalno reagiratina tuđe loše ponašanje, stati u zaštitu slabijemu, a ovim drugima pokazati danisu sami.
naravno da sam joj stoput rekla da se rugati nikome i nikada ne smije niti sepovoditi za ičijim ružnim ponašanjem.
ali ako je ona to "malo zaboravila" ili nije usvojila sa svojih 7, 9,11 godina... pa neka je se opomene, neka se zasrami što se mene tiče. a nije daju neću utješiti i razgovarati s njom i tada, ako zaplače jer ju je sram.
mislim da je ifigenija to spomenula na jednoj temi: treba selo za odgojitdijete.
ali o tome je cvijeta, k'o što spominjete, jednom lijepo pisala da su to našadjeca koja lome naša igrališta i razbijaju naše sijalice ili tuku našu djecu, ada čija su?
i slažem se s cvijetom, zauzeti takav stav mi je najprirodniji mogući potez.

[Anemona]

Meni nikako nije prirodno, ako se nešto odvija na štetu mojeg (ili bilo kojeg drugog) djeteta, a ja sam pored njega šutjeti.
Što sam mu time poručila? Da mi je to ok, odobravam to?

[AdioMare]

anemona, nadovezala sam se na medin post.
je liti to mene pitaš? ne kužim baš, mislim da smo obje i ti i japisale isto, zar ne?

[Anemona]

Ne, ne, ne pitam ja tebe ništa, slažem se s tvojim postom. Vidjela sam ga naknadno.

[Jurana]

OK mi je upozoriti tuđe dijete kad se nađeš u situaciji da radi nešto loše ispred tebe ili ovo što je Anemona spomenula da vrijeđa tvoje dijete na tvoje oči.
Ali cvijeta kaže:

ja bih, da se t odešava mojoj djeci, napravila neku situaciju da mogu porazgovarati s malom

To mi je nekako sumnjivo. Zamišljam Balarosu u sačekuši na malu ispred škole i onda iskoči i krene: Ej seko, seko...
A ne vjerujem da bi mala ispred roditelja zazivala T. ružnim nadimkom.

[Anemona]

Za sačekušu tuđeg djetata nikako nisam, ako ne bi postojala mogućnost odraditi to usput kroz šalu, odradila bih pred roditeljima.

[Balarosa]

Vidi ovu AdioMare, jednom da se neka grupa lijepo složi oko nečeg i ona odmah traži konflikt!

Slažem se ja u teoriji da je ok da netko drugi opomene moje dijete. Ono sa čim imam problem u praksi je način na koji se ponekad ljudi obraćaju mom djetetu i onda dođem do jedne licemjerne situacije kad sam ja, kao, kompetentna "uvoditi reda", a netko drugi nije. Zbog toga sam izbjegavala takve situacije i čekala da roditelj riješi problem. Osim toga, već sam spomenula, čini mi se to i neravnopravno. Podsjeća me na situacije kad se jedno dijete ljulja i odrasla osoba dolazi i pita ako sad može malo X. To je nefer, od djeteta se onda očekuje da bude pristojno i pristane.

Napominjem opet, promijenila sam se, ali ovo mi nije usporedivo s mojim tj. Tinovim problemom kad nisam prisutna.