Briga o tesko bolesnim osobama.

[mitovski]

Otvorila sam temu da malo olaksam dusu a i da cujem druga iskustva ako ih ima.
Mama mi boluje od Alzheimerove demencije. Zivi s nama ( mm, kcer i ja).
Mm ne radi i s njom je a ja radim i kad dodjem kuci preuzmem brigu o njoj.
Bolest je strasno teska i stresna i pogadja sve oko te osobe.
U nazad 3 tjedna stvari su krenule drasticno nizbrdo, doslovno preko noci
se pogubila skroz. Do tada je znala tko smo mi ali evo vec tri tjedna smatra da sam joj sestra . Kad sam prvi puta cula da misli da sam joj sestra, srusio mi se svijet iako sam znala da ce taj dan doci. Proplakala sam noc i onda polako prihvatila da tako mora biti.
Ne mozemo je vise ostaviti samu niti na minutu. Brinemo se o njoj sami jer pomoci nemamo i jako je tesko.
O tome kako su lijecnici zakazali i kako sam se morala boriti da konacno dodjemo na pravo mjesto nemam snage ni pisati. Reci cu samo ovo, pocelo je prije 8 godina sa sitnicama ali ja sam znala da se nesto dogadja. Njena lijecnica opce prakse me prvo uvjeravala da pretjerujem a kasnije da pomoci nema pa ionako nema smisla da igdje ide i nakon 8 godina ja sama saznam i iskopam da postoji ambulanta za demenciju i da bolesnik moze i mora dobiti dijagnozu na papiru i da postoje lijekovi koji mogu olaksati zivot, posebno psihofarmaci.
Umorma sam od konstantne borbe, od toga da ja moram sve iskopati i saznati od toga da su takvi bolrsnici zaboravljeni od strane sustava i da ukoliko nemate 6000 kuna za dom vi nemate rijesenje za takvog bolesnika osim da svoj zivot i obitelj stavite na cekanje. Naravno prvo moram uopce posloziti u svojoj glavi da cu jednoga dana svoju mamu, svoju nakbolju prijateljicu, najtopliju i najbrizniju osobu uopce morati smjestiti u neku ustanovu.
Mozda netko tko je to prosao ima kakav savjet.

[mama_jos_malo]

Nemam iskustvo izravno, ali smatram da od svog djeteta nikad ne bih tražila žrtvu u smislu da njezin život ovisi o mom stanju. Svaki roditelj svom djetetu želi dobro, pa stoga mislim da izbor dobre institucije koja ima cjelovitu skrb nije loše rješenje niti išta negativno u vašem slučaju, dapače. Tvoja obitelj može obilaziti baku često, ali ipak imati svoj ritam, obveze, radosti i odmor. Nije lako, sigurno, ne možeš mrdnuti, nemaš odmor, ne možeš samu baku ostaviti doma (ne daj Bože da upali štednjak, pa zaboravi, ma neću coprat...) Idealno je da se može dobit mjesto i da se može financijski podnijeti, a lako vi dodjete svaki tjedan i družite se. Sigurno bi to i tvoja mama racionalno za tebe željela.

[vida]

Ni ja nemam izravno iskustvo s Alzheimerom, baka MM je bolovala od nje 10-ak g prije nego što je umrla i to je bilo strašno, bar zadnjih godina. Ona će po meni prije ili kasnije trebati palijativnu skrb koja je u Hr nikakva a o postojanju hospicija da i ne pričam. Baš sam neki dan slušala emisiju na radiju u kojoj je gostovala dr. Marijana Braš, žena je rekla puno pametnih stvari, čini mi se puna entuzijazma i vrlo stručna, probaj nju potražiti na Rebru, mislim da može puno pomoći i tvojoj mami i vama kao cijeloj obitelji.

[stray_cat]

ja teta se digla iz mrtvih uz lijekove ali znaju imati ogavne side effects i kod druge tete nije upalilo nego joj je pogorsalo preko noci.

jako puno mozes odraditi sa ispravnom prehranom

http://articles.mercola.com/sites/ar...lzheimers.aspx

[biserko]

Mitovski, znam kako se osjecas, moja mama je imala mozdani udar prije godinu i po i ostala je potpuni invalid. Moze pomjerati jos jedino desnu ruku i nogu, ali i to ograniceno i jedva, ne moze sama ni sjesti, jedva se okrene na bok. Stalno lezi, pritom je i depresivna a da stvar bude jos gora ne moze uopste govoriti, nista, tu i tamo poneku rijec tipa ne, dobro i sl. Nekad imam dojam da razumije sve sto joj govorim a nekad da ne shvata uopce. I ja sam imala taj osjecaj da covjek mora sve sam, i so puta sam rekla da ne znam kako izdrze porodice u kojima je samo jedno dijete - nasd je vise i to nam pomaze. Sami smo dugo placali terapeuta, kupili kolica, pomagala, krevet, antidekubitalni dusek... ona dobija pelene ali ne dovoljno za cijeli mjesec tako da joj uvijek kupujemo jos. Kucnih posjeta skoro da i nema, ako hoces da pruzis roditelju bilo kakvu njegu moras sve sam istraziti i platiti... a radila je cijeli zivot. Oduzih, ali uglavnom, mi imamo zenu koja je stalno sa njom po danu dok mi radimo jer ne zviimo u istom stanu a navecer se smejnjujemo nekad druga zena nekd mi nocimo. Vikende pokrivamo mi. Znaci imam dvije zene od kojih je jedna dnevna smjena 6 dana sedmicno a druga bude nocu tokom sedmice, i to odnedavno kad vise fizicki nisam mogla toliko izbivati iz vlastite kuce, imam dijete i muza kao i moje sestre. Uglavnom, ne znam koliko kosta smjestaj u instituciju u HR a koliko kucna njega - ja sam iz BiH. MOzes li naci nekoga ko moze biti sa njom tokom dana ili navecer kad vi pozelite izaci, tako je ne bi morala smjestati u dom.

[biserko]

S druge strane, ja te zaista razumijem kada kazes da je tvoja obitelj na cekanju - ja bih ucinila sve sto mogu da pomijenim situaciju i da joj pomognem da ozdravi, ali kada to vec ne mogu - ima li smisla da svi skupa patimo? Jer tacno znam sta znaci zivjeti sa teskim bolesnikom - imas li pravo dozvoliti da i tvoje dijete i suprug pate? A o tvojoj emocionalnoj patnji ne treba ni govoriti - ona se nece ublaziti gdje god tvoja mama bila.

[Teta Eta]

Draga Mitovski,

moj otac je umro od iste bolesti. Dugo je trajalo i bilo je jako ruzno. Cetiri godine nije nikoga od nas prepoznavao. Do samoga kraja je bio kod kuce i mama je o njemu brinula tako da u stvari o nekoj konkretnoj pomoci ne mogu pisati. Znam da je redovito dolazila sestra koja je njoj pomagala da ga okupa i to je otprilike to. Ako te interesira sami tijek bolesti, mogu ti napisati na pp, no nisam sigurna da zelis znati

[mitovski]

Pa sada prvi put zapravo i razmisljamo o tome da nam treba pomoc. Razmisljamo ili o zeni koja bi dolazila kuci ili o nekom dnevnom boravku u nekom domu.
Problem kod alzheimerovih bolesnika je da jako tesko prihvacaju stranu osobu a jos teze
prihvacaju boravak u novom nepoznatom prostoru dok su u fazi da su jos svjesni nekih stvari a moja mama je jos uvijek svjesna u nekoj mjeri tj. nije jos dosla do faze 'biljke' da nista ne zna.
Moramo se svakako odluciti za neki korak a i meni i mm je tesko i koliko god mu je tesko o brinuti o njoj tesko nam je i napraviti taj korak.

[mitovski]

Draga Mitovski,

moj otac je umro od iste bolesti. Dugo je trajalo i bilo je jako ruzno. Cetiri godine nije nikoga od nas prepoznavao. Do samoga kraja je bio kod kuce i mama je o njemu brinula tako da u stvari o nekoj konkretnoj pomoci ne mogu pisati. Znam da je redovito dolazila sestra koja je njoj pomagala da ga okupa i to je otprilike to. Ako te interesira sami tijek bolesti, mogu ti napisati na pp, no nisam sigurna da zelis znati

Bila bih ti jako zahvalna da mi napises vasu pricu na pp . Znam da je tijek bolesti strasan. Bila sam u Udruzi oboljelih od alzheimera i tamo mi je zena ispricala sve, ali jako bih voljela cuti tvoje osobno iskustvo.

[baka]

@mitovski,
možda da se usmjeriš prema praktičnom rješavanju novonastale situacije u obitelji: dobivanje dijagnoze na pismeno, znači da će majka dobiti i adekvatnu terapiju. Ne znam gdje stanuješ, ali ako pripadajući državni dom za stare i nemoćne ne prima A. bolesnike, treba i od njih dobiti potvrdu i podnjeti zahtjev za slijedeći mogući smještaj u državnu instituciju. Sve to traje, a do tada treba živjeti dan po dan. Sve je točno što si rekla, kada pojedinca zadesi nevolja, dok se ne sabere i organizira, može se osloniti samo na pomoć bližnjih.
Za majku je najbolje rješenje mjesto gdje će većina njenih potreba biti zadovoljena na siguran način. Taj trenutak kada su moju rođaku selili iz stana u dom, njoj je prikazan kao izlet i ona je to objašnjenje prihvatila. Dalje je došla u okruženje gdje se rutinski ali i s marom brinu o njoj.

[mitovski]

Baka dobili smo konacno dijagnozu na pismeno a i terapiju, samo sto su trebale godine, uvjeravanje lijecnice opce prakse, 3 neurologa koja su odmahnula rukom i rekla to vam je tako i pomoci nema da bi nam na kraju pomogao psihijatar kojem smo upuceni nakon sto sam ja placuci molila lijecnicu opce prakse da nas negdje uputi da nam se pomogne. Naime, mama je medju ostalim izgubila slinu i to je teska bolest sama po sebi a ona se fokusirala na to. Zivot nam je bio pakao, molila me da joj dam nesto da se ubije, govorila da ce skociti kroz prozotr, optuzivala nas da joj ne zelimo pomoci da zasto ju ne vodimo doktoru ( jer se ona ne sjeca da smo bili kod doktora) itd. I nakon mjeseci patnje i horora, doktorica mi kaze da me moze jos samo psihijatru poslati. Nakon toga ja u Udruzi saznam da je kod A. bolesnika prva stanica neurolog a druga psihijatar.
Ona je sad pod lijekovima i nema takvih ispada vezanih za slinu.
Osjecam gorcinu jer je trebalo toliko dugo da budemo upuceni na pravo mjesti. Dobili smo i preporuku za pregled kod neurologa koji se bavi bas tom bolescu. Mama sada pije lijek memantin za demenciju koji je zapravo trebala poceti uzimati puno prije da bi se mozda dobili neki rezultati tj. da bi joj se mozda poboljsala kvaliteta zivota. Ne znam niti cu ikada saznati dali bi joj to pomoglo ali zalim sto su nam oni koji su to trebali znati oduzeli tu mogucnost da probamo.

[baka]

@mitovski
U pravu si da osjećaj bespomoćnosti donosi gorčinu. Kćer moje rođake je liječnica i učinila je sve što je mogla, pa je izostala ta gorčina koju ti osjećaš, ali je na kraju ipak tijek bolesti bio tipičan. Imam i slučaj kume koju je obitelj pustila da se slobodno kreće (manje mjesto) u toj istoj bolesti. Zapravo žena im stalno bježi, juri uokolo, zamjenjuje noć i dan. Meni je kontrolirana situacija, pa makar i pod lijekovima ipak prihvatljivija.

[palčica]

Tetina mama je oboljela prije 8 god. od A. tako da je postala jako, jako agresivna, pila bez kontrole tablete, pravila mini požare, zaboravljala isključivati aparate, imala paranoje da je obitelj krade, svašta. Onda su joj našli privatni dom, ne jeftin istina.....počela je piti lijekove i sad živi dosta kvalitetno i dobro. Doduše, ne zna je li jela pa bi jela bez kontrole, najčešće ne prepoznaje nikoga od obitelji, zamjeni članove, nekad se i sjeti, ima pelene......živi u nekim svojim mlađim danima, ali je jako vesela i ima energije. Dapače, pjeva po cijele dane u domu i kažu sestre da im je najveselija korisnica. Nadam se da sam te malo utješila. Možda postoji neki dom, ne preskup i dobar.

[šafran]

Napisala je već u prvom postu da nema 6000 kn za dom.
A to je još i pristojna cijena, domovi su užasno skupi, čim malo humaniji odmah i skuplji i teško je dobiti mjesto, znam iz iskustva, čeka nas uskoro dva doma naći i platiti. A baka mi već je u jednom domu u vegatativnom stanju zadnjih 6 godina.
Da, kad imaš love svi problemi nestaju ko rukom nošeni, to je tako u životu, i samim time je lako biti i optimista.
Čitam ovo i ne znam u biti zašto se uopće javljam, valjda da te utješim mitovski, jer ovo su stvarno pravi životni problemi, skidam ti kapu ženo, ovo što ti prolaziš sa malim i još zahtjevnim djetetom uz sve ovo, za to treba vanserijska snaga.

Meni se isto čini za početak racionalna i jeftinija opcija sa ženom koja će vam dolaziti doma da vam pomogne. Ne znam da li ste mamu već prijavili u dom, ako niste bilo bi dobro da to napravite jer na mjesto se u domu čeka ako nemaš za podmazat, to je isto realnost, ako se ne varam ti si isto iz Zg, i onda dok vam ta žena pomaže i uskače razmisliti o poslu, ne sjećam se više, negdje si nedavno pisala da ili ti ili muž ne radi, ali za dva zaposlenja bi se onda možda i dalo skucati za mjesto u domu. Pretpostavljam da mama ima i neku penziju, pa njena penzija i ostalo vi nadoplaćujete, naravno kad tek dobijete dom, a to može potrajati, a vama stvarno trebaneko rješenje odmah.

[palčica]

šafran, znam, zato sam i dvojila išta napisati. No, autorica je spomenula da razmatra mogućnost, jednom, smjestiti majku u neku ustanovu. Cilj mi je bio utješiti mitovski da i ako je smjeste ili nađu neku prihvatljivu opciju za svoj novčanik, kvaliteta života mame može biti dobra, a ona sretna i da je ne treba ni tada mučiti grižnja savjest.

[Val]

Moja svekrva boluje od iste bolesti i nalazi se u domu, ali van Zagreba i plaćamo ga 3,500kn.
Ako možete, probajte s nekim domom u manjem mjestu.

[IvanaR]

Ja sam to prošla sa maminom mamom...
Po mom iskustvu, dok su u toj fazi da su pokretni, dobro je.
Obratite pažnju koliko jede. Neki zaboravljaju pojesti, neki se non stop trpaju hranom.
Lekove, pretpostavljam, vi joj dajete, kad treba, koliko treba.
Može se desiti da se pojave i poremećaji u emotivnom reagovanju, da postane plačljiva, tužna ili suprotno, ljuta, agresivna...
Ponekad beže od kuće, odnosno umisle da su nekud pošli. Mi smo baku par puta uhvatili na vratima u sred noći. Možda nije loše da stavite lanac ili bilo šta drugo što će vas upozoriti da pokušava da izađe.
Ako možete uposlite je nekako, tipa nek plete, ako zna, možda da ti nešto pomogne, opere povrće u kuhinji, ali to striktno pod nadzorom.
Nekad imaju ideje krađe, da neko dolazi u stan i potkrada ih, nekada i "vide" ili "čuju" te lopove. Ako se to dešava recite psihijatru možda će joj uključiti neki antipsihotik u terapiju.
Znam da ne želiš ovo da čuješ, ali kad postanu nepokretni, tada zaista postaje strašno. Nadam se da tvoja mama neće do tog stadijuma doći, ali mislim da je dobro da izvršite neke pripreme za taj najgori scenario.
Prijavite se za državni dom. Bolje je da dom čeka vas, nego vi dom. Ne morate baku poslati sve dok vi možete da se brinete za nju, ali je dobro da je mesto čeka. Razumem da je plaćanje problem. Ne znam kakva je situacija kod vas u HR, ali možda i kod vas postoji nešto što se zove naknada za tuđu negu i pomoć. Raspitaj se u penzionom najbolje. Možda baka i ne može baš sad da ostvari pravo na to, ali možda će moći kasnije.
drži se.

[spajalica]

mitovski, nisam bas shvatila u kojoj fazi ja tvoja mama, ali moj otac boluje od iste bolesti. dugo su to bili samo neki simptomi, no na kraju je bio na diagnostici i diagnosticirali su mu alzheimer jos u jako ranoj fazi.
bolest je teska, ne znam za samog bolesnika, ali za okolinu je i tuzna i psihicki unisavajuca.
moj otac skoro godinu dana je u krevetu, doma je, s majkom. majka nije takodjer nekog zdravlja, pa imamo pomoc u kuci. kroz tjedan dolazi patronazna kroz jutro, a navecer imamo gospodju koja tatu presvuce i pripremi za spavanje. kroz vikend ona dolazi i ujutro. jos imamo jednu gospodju koja je s njima par sati kroz dan i pomogne sto treba.
takodjer sreca je sto zive u maloj sredini, pa ipak imaju pomoc susjeda, kad zapne. bar mama moze s nekim porazgovarati.

problemi ce nastati kasnije, kao sto je neko napisao moj otac je imao takodjer paranoje, da ga dolaze ubiti, zamijenio je dan za noc. pa cijelonocno nahodavanje po kuci. ma sve si vec cula/procitala.


u HR nema bas domova koji prihvacaju ljude s Altzheimerom, uglavnom ih smjestaju na psihijatriju i sedatiraju. Odluka moje majke je da ostane doma s njom, sto je dobro za njega. Ona ima prijateljicu koja je medicinska sestra i radila je jedan period s ljudima s tom dijagnozom. Ona joj je od velike pomoci, bar psihicke.
Ne znam sta bi ti napisala. tesko je bilo sto savjetovati, ali ako se odlucite da ostane s vama, onda vas zivot ce se jos vise okrenuti. nadam se da cete vec smisliti kako i sto, ali sta god da odlucite tebi ce biti jako jako tesko

[stray_cat]

Pa sada prvi put zapravo i razmisljamo o tome da nam treba pomoc. Razmisljamo ili o zeni koja bi dolazila kuci ili o nekom dnevnom boravku u nekom domu.
Problem kod alzheimerovih bolesnika je da jako tesko prihvacaju stranu osobu a jos teze
prihvacaju boravak u novom nepoznatom prostoru dok su u fazi da su jos svjesni nekih stvari a moja mama je jos uvijek svjesna u nekoj mjeri tj. nije jos dosla do faze 'biljke' da nista ne zna.
Moramo se svakako odluciti za neki korak a i meni i mm je tesko i koliko god mu je tesko o brinuti o njoj tesko nam je i napraviti taj korak.

ovo postavis u obliku da cemo sad napravii to i to, ne predocis joj pricu kroz opciju imanja izbora. jednostavno joj se kaze sto ce se dogoditi i tocka. ako neko preuzme 12 sati dnevno vas dvoje imat cete vise energije i to vrijeme kad ste vi sa njom odradit cete bolje. cak i da je prebacis negdje mozes otici svaki dan tamo na par sati a u slucaju da te samelje gripa opet znas da je neko odradio

takve dijagnoze su one price kad nemas dobar izbor nego od losih izbora biras najmanje los

[spajalica]

iako se uglavnom ne slazem sa stray u monogim stvarima, ovdje moram napisati da je u pravu. nadjite, ako to mozete, neku osobu i nek se upoznaju. jer doce period kad ce ti bitna biti ta osoba, a tad je nalaziti bit ce jos teze.

[jelena.O]

u domu sv.josipa ( sa Črnomerca) ima dnevni bioravak koji se odvija u područnom domu u Vrapću, hajde vidi dal tako nešto ima dom sv. Ane koji ti je najbliži.

[mitovski]

Moja mama se vodi pod atipicnom alzh. demencijom. Krenulo je prije cca 8-10 g, ne mogu tocno odrediti i islo je jaaaako sporo. Do prije 2 g je zivjela sama i kuhala si i isla u grad ali nije znala sta sam joj ja prije pola sata rekla ili da je prije par dana bila negdje.
Stanje se pogorsalo u te dvije godine a prije 3 tjedna je preko noci doslo do drasticnog pogorsanja. Zna kako se zovem ali sam joj sestra a moja J necakinja. Neki dan se iznenadila da mi je mm muz i zasto smo joj tajili da smo se ozenili. Doslovce za minutu zaboravi sta sam joj rekla.
Vitalna je, nije nepokretna. Hoce oprati sudje, staviti susiti ves i to joj damo jer se jako voli osjecati korisnom, ali npr nece se sjetiti sama otusirati, promijeniti robu, uzeti jesti, o lijekovima da ne govorim. To sve mi vodimo brigu.
Do prije 3 tjedna je mogla ostati sama kuci na 2-3 sata, medjutim kako se sad skroz pogubila netko mora uvijek biti s njom.
U nazad 2 mjeseca je pod lijekovima, psihofarmacima.
Drzavni domovi ne primaju bolesnike s alzh. demencijom, sto je krsenje osnovnih ljudskih prava i zakonom im je to zabranjeno ali je tako.
Ja radim, mm je s njom.
Znam kakav je tijek bolesti, u udruzi smo dobili golu istinu a i tatina sestra je bolovala tako da sam i vidjela na svoje oci.
Psihicki je sve to jako tesko podnjeti, jet to nije moja mama vec nekoliko godina. Ziva je a kao da je vise nema. Kao da je ostao samo oklop, tijelo. Sve je to jos teze podnjeti s obzirom da smo bile jaaako bliske.
Jako mi puno znaci sto ste se javile na temu, sto ste poslusale moje 'jadanje'. Vjerujte kad ste suoceni s ovom uzasnom bolescu koja pojede dusu vaseg najblizeg, svaka rijec i slovo puno znaci.

[spajalica]

Jako mi puno znaci sto ste se javile na temu, sto ste poslusale moje 'jadanje'. Vjerujte kad ste suoceni s ovom uzasnom bolescu koja pojede dusu vaseg najblizeg, svaka rijec i slovo puno znaci.

na moju i tvoju zalost jako dobro znam o cemu pricas. ali ono sto ti mogu savjetovati, da bi zivjeli iole normalnim zivotom nadjite si pomoc (naravno lako je napisati nadjite, bolje je napisati ako mozete nadjite). jer u cijeloj toj agoniji postoji jedno malo bice koje treba i tebe, kao sto si i ti trebala tvoju majku nekad.
i opet ti samo mogu poslati jedan iskreni

[ina33]

... jer to nije moja mama vec nekoliko godina. Ziva je a kao da je vise nema. Kao da je ostao samo oklop, tijelo. Vjerujte kad ste suoceni s ovom uzasnom bolescu koja pojede dusu vaseg najblizeg, svaka rijec i slovo puno znaci.

Kako si ovo dobro rekla! Nemam iskustvo alzheimera, nego ajmo reći slične stvari koja nagriza ono što je iznutra, dobro, i tijelo isto), isto tako je postalo nemoguće samostalno funkcioniranje, rješenje je bilo privatni dom. Veliki zagrljaj!

[bucka]

Moja mama se vodi pod atipicnom alzh. demencijom. Krenulo je prije cca 8-10 g, ne mogu tocno odrediti i islo je jaaaako sporo. Do prije 2 g je zivjela sama i kuhala si i isla u grad ali nije znala sta sam joj ja prije pola sata rekla ili da je prije par dana bila negdje.
Stanje se pogorsalo u te dvije godine a prije 3 tjedna je preko noci doslo do drasticnog pogorsanja. Zna kako se zovem ali sam joj sestra a moja J necakinja. Neki dan se iznenadila da mi je mm muz i zasto smo joj tajili da smo se ozenili. Doslovce za minutu zaboravi sta sam joj rekla.
Vitalna je, nije nepokretna. Hoce oprati sudje, staviti susiti ves i to joj damo jer se jako voli osjecati korisnom, ali npr nece se sjetiti sama otusirati, promijeniti robu, uzeti jesti, o lijekovima da ne govorim. To sve mi vodimo brigu.
Do prije 3 tjedna je mogla ostati sama kuci na 2-3 sata, medjutim kako se sad skroz pogubila netko mora uvijek biti s njom.
U nazad 2 mjeseca je pod lijekovima, psihofarmacima.
Drzavni domovi ne primaju bolesnike s alzh. demencijom, sto je krsenje osnovnih ljudskih prava i zakonom im je to zabranjeno ali je tako.
Ja radim, mm je s njom.
Znam kakav je tijek bolesti, u udruzi smo dobili golu istinu a i tatina sestra je bolovala tako da sam i vidjela na svoje oci.
Psihicki je sve to jako tesko podnjeti, jet to nije moja mama vec nekoliko godina. Ziva je a kao da je vise nema. Kao da je ostao samo oklop, tijelo. Sve je to jos teze podnjeti s obzirom da smo bile jaaako bliske.
Jako mi puno znaci sto ste se javile na temu, sto ste poslusale moje 'jadanje'. Vjerujte kad ste suoceni s ovom uzasnom bolescu koja pojede dusu vaseg najblizeg, svaka rijec i slovo puno znaci.

[n.grace]

mitovski, jako mi je žao
i ja sam čula da su domovi izvan Zagreba jeftiniji, oko 3000-3500 kuna

mogu samo zamisliti koliko ti je teško

[mitovski]

Moja svekrva boluje od iste bolesti i nalazi se u domu, ali van Zagreba i plaćamo ga 3,500kn.
Ako možete, probajte s nekim domom u manjem mjestu.

Dali bi mi htjela napisati, mozes i na pp ako ne zelis javno o kojem se domu radi i dali ste zadovoljni.

[Riječanka]

i ja bih trebala preporuku za dom koji prima dementne osobe, ovdje ili na pp.

[Mellyca]

Moja mama se vodi pod atipicnom alzh. demencijom. Krenulo je prije cca 8-10 g, ne mogu tocno odrediti i islo je jaaaako sporo. Do prije 2 g je zivjela sama i kuhala si i isla u grad ali nije znala sta sam joj ja prije pola sata rekla ili da je prije par dana bila negdje.
Stanje se pogorsalo u te dvije godine a prije 3 tjedna je preko noci doslo do drasticnog pogorsanja. Zna kako se zovem ali sam joj sestra a moja J necakinja. Neki dan se iznenadila da mi je mm muz i zasto smo joj tajili da smo se ozenili. Doslovce za minutu zaboravi sta sam joj rekla.
Vitalna je, nije nepokretna. Hoce oprati sudje, staviti susiti ves i to joj damo jer se jako voli osjecati korisnom, ali npr nece se sjetiti sama otusirati, promijeniti robu, uzeti jesti, o lijekovima da ne govorim. To sve mi vodimo brigu.
Do prije 3 tjedna je mogla ostati sama kuci na 2-3 sata, medjutim kako se sad skroz pogubila netko mora uvijek biti s njom.
U nazad 2 mjeseca je pod lijekovima, psihofarmacima.

I mi imamo skoro identicnu situaciju, samo sto se u mom slucaju radi o mojoj svekrvi. I sve ovo sto si opisala za svoju mamu, kao da si opisala nju. Jos to sve nekako ide dok je pokretna, i dok jos koliko toliko kuzi (zna tko smo jos uvijek), no bojim se kako cemo kasnije kada se to pogorsa, a cini mi se da je svaki dan sve gore i gore. Kod nas je dodatna otezavajuca okolnost ta da smo mu tu u Austriji sami, dok su 2 sestre MM-a u Italiji, tako da sva briga pada na nas, a jos je i taj problem doma - ako bi je dali u neki u Hrv. onda kada bi je stigli uopce posjecivati, mi u A. sestre mu u I., a ako bi je dali tu u A. onda je problem taj sto ona ne prica njemacki, pa uza sve kako bi se snasla uopce tamo kada se ne moze s nikim ni sporazumjeti.. Sve u svemu, tesko je, a biti ce jos teze, pogotovo MM-u gdje si gleda mamu kako se pretvara u potpuno nepoznatu osobu..

Teta Eta, molim te, moze i meni na pp vase iskustvo. Hvala

[stray_cat]

Dali bi mi htjela napisati, mozes i na pp ako ne zelis javno o kojem se domu radi i dali ste zadovoljni.

moja je teta u brezovici, u apartmanu. bratic placa pre 11000 kuna i svako je toliko kad dodju u posjetu nadju sa prepunim pelenama. koliko sam ja skuzila uopce nemaju vidljiv cjenik i skroz mi je cudno kako odredjuju cijene.

pala im je tamo i nisu skuzili da je slomila bedrednu kost nego su je 10 dana ostavili tako dok se sve toliko upropastilo da vise nije bilo operabilno. sad teta lezi

kad je dosla uopce nisu obracali paznju koliko je pojela (dementni pacijenti mogu umrijeti od gladi) i skinula je nenormalno brzo hrpu kil od gladi se rusil pa je zavrsavala na infuzijama a tek je jedna gospodja koja pomaze i extra se brine o teti skuzila da ona ne jede dovoljno

brezovica ima neku divljakusu od glavne sestre i premalo osoblja

hrana im je odlicna

na tu divljacku cijenu nakon sto je teta zavrsila nepokretna u krevetu bratic je sam morao kupiti dekubitalni madrac i motor i ne jednom se dogodilo da neko u prolazu to iskopca pa se madrac ispuse

imaju odlicnog fizioterapeuta, klinac je ziva volja. animira ekipu po domu, razgibao je tetu i to sto je jos ziva dobrim dijelom dugujemo upravo njemu. moji imaju organizirano da svaki dan obavezno neko ide tamo i uvijek je neko prisutan za vrijeme rucka da budu sigurni da se teta najela. stavili su joj tv i dvd player, teta voli recitirati pjesme i voli pjevati i obozava bojati (sad vise ne moze crtati). uglavnom u dane kad je teta skroz u banani i ne komunicira uopce ili je samo lose raspolozena i zeza onda joj daju da cita pjesme ili je raspjevaju i to ju obicno zabavi

nakupovali smo joj i perle pa nam kao svima izradjuje ogrlice i narukvice, uglavnom stalno smisljamo nesto kreativno da je zadrzimo zaposlenu.

[Teny]

Nažalost i ja imam nešto za napisati na ovu temu.
Radi se o mojoj baki, maminoj mami. Dijagnoza je postavljena prije 3 godine, a simptomi alzheimera su se pojavili i nekoliko godina prije, al smo ih mi pripisivali tko zna čemu.
Do veljače ove godine ona i deda živjeli su sami, znali smo da je baka dosta loše, ali je deda sve te godine dosta uspješno prikrivao stvarno stanje. Deda je u veljači umro, takav život ga je jednostavno uništio. Nakon dedine smrti moja mama je živjela sa bakom dva mjeseca i tek tad saznajemo pravo bakino stanje, a mamin život se pretvara u pakao. Svakodnevni ispadi, borbe oko bilo čega, verbalni napadi na moju mamu, prijetnje samoubojstvom, čak i posezanje za noževima...Užas! Mama moja se dovela do ruba živaca i bilo je nužno naći neko riješenje.
Danas je baka u domu. Ispočetka je bilo jaaaako teško, govorila je da kako smo joj to mogli napraviti, kako je ona uvijek brinula za nas, a mi smo se nje samo tako riješili. Bilo nam je strašno teško, jer smo baš jako povezane sve tri, al to je nažalost bilo jedino riješenje, a danas čak mogu reći i najbolje. Nakon te prve reakcije odbijanja doma, došla je jedna jako loša faza. Baka je odbijala hranu, postala je iznimno nesuvisla, zapocela bi rečenicu, al ju nije znala završiti. Sada je puno bolje. Ono što je najvažnije potpuno je smirena, u glavi se vratila u svoju mladosti, i ona sad moju mamu smatra svojom sestrom, jede, ne priča puno, ali nema više problema sa dovršavanjem rečenice. Za mene neznam tko misli da sam, imenom mi se već dugo nije obratila, al ja uvijek dodjem sa svojim klincima pa se sa njima razgovara i vidim da ju to jako veseli.
Radi se o domu izvan Zagreba, ali da, cijena je kako je već prije spomenuto dosta visoka. Baka je u dvokrevetnoj sobi, možda bi cijena za trokrevetnu bila manja. Sa domom smo prezadovoljni, baka je uvijek čista, okupana, čiste kose, jako vode brigu o prehrani, po potrebi su ju i hranili, a i infuziju davali u perodima kada odbijala hranu.
Sad kad ovo pišem mirna sam, al stvarno je bilo jako teško kroz sve to prolaziti i meni, a pogotovo mojoj mami. Mene jedino tiješi to da moja baka ima preko 80 godina, da se bolest u tim razmjerima javila u nazad 5,6 godina (kada je ona stvarno počela nitko ne zna) i da je baka ipak imala do tada stvarno krasan, dug život.
Želim vam da nadjete neko riješenje i ako imaš bilo kakvo pitanje tu sam.

[Tanči]

Mitovski, daj guglaj, guglaj, draga. Sad sam se sjetila da sam negdje vidjela reklamu za privatni dom do 3000 kn, ali se, na žalost ne mogu sjetiti gdje.
Hoću reći da jeftinijih domova ima. Tvojoj mami u takvoj fazi bolesti sigurno nije važno gdje je dom, odnosno da li ima bazen i slične kerefeke koji užasno dižu cijene domova.
Za 3000 kn sigurno nećeš naći pomoć u kući. Znam, pišem ti iz iskustva.
I radi sebe i svoje obitelji ti je najbolje maknuti mamu od kuće. Znam da zvučim hladno kad ovako pišem, ali prošla sam sve to sa svekrvom i znam koji je to pakao, ali kad smo ju smjestili u dom- spasili smo se.
Poslije mi se razboljelo dijete i to teško i stalno se pitam da li je sav taj jad i stres koji smo prolazili s bakom dok je bila kod nas doma potaknuo bolest kod moje jedine kćeri

[Teny]

Nažalost ni u domovima za 6 i više tisuća kuna nema nikakvih kerefeka, najčešće samo ono osnovno, a ponegdje ni to osnovno.

[jelena.O]

a jesi li pitala U Odri? Ili U sestre Mace dom

[stray_cat]

http://www.domovi-za-starije.com/

[Teta Eta]

Bio je u Pribicu jedan dom, veliki, mislim da je pored crkve, koji nije bio los i preskup (govorim o informaciji staroj nekoliko godina). Pogledajte i to. U Pribicu ima i nekoliko domova koji su bili u crnoj kronici, ne mislm na te...

[mitovski]

Curke, hvala vam svima na trudu i onima koje su se javile na pp. Stvarno smo dobili puno korisnih informacija. Sad moramo ja i mm sjesti i odluciti koji nam je daljni korak. Iako nece biti lako odluciti. Moja mama obozava moju J. i ona obozava baku i jedino joj ona izmami osmjeh na lice, nekako ju ozivi, igra se s njom a kad je J. u vrticu mama je nekako bezivotna, tupo gleda u neku tocku i samo J. izvuce iz nje jos onaj zadnji tracak zivota. U domu to vise nece imati.
Tezak je to korak, bila mi je predivna mama i zbog toga je jos teze i znam da sad ja imam dijete i da zivot ide dalje i ona bi mi prva to rekla ali isto tako znam da ce njeno stanje bitii sve gore i da ce u dogledno vrijeme biti potrebno naci neko rjesenje.
Nekako uvijek pokusavam gledati svjetlu stranu svega sto mi se dogadja. Ne klonem ja duhom, iako na ovoj temi mozda tako zvuci. Ima kod nas i veselja i smijeha i srece, nije sve tako negativno.
Zvali su me jucer iz Udruge alzh. bolesnika i zamolili me da sudjelujem u tv emisiji na z1 i ispricam nase iskustvo i prepreke koje smo morali proci da dodjemo do lijekova i adekvatne pomoci. Prvo sam se neckala jer imam uzasnu tremu od takvih javnih nastupa, ali sam na kraju pristala. Mozda pomogne nekome pa ta mamina bolest dobije neku svrhu.

[Teta Eta]

[Svimbalo]

Mitovski

[biserko]

Mitovski, razumijem te kad kazes da to vise nije tvoja mama, i ja se isto tako osjecam. Ipak, kad razmatras cijene domova imaj na umu da ce ako nastupi, nazalost, taj dan da tvoja mama bude nepokreta troskovi drasticno porasti - trebat cete higijenske proizvode koji su za odrasle ljude jako skupi - od pelena, antidekubitalnih duseka (samo njega sam platila oko 250 eura), kolica, raznih pomagala, antidekubitalnih krema, do onih "sitnica" kao sto su higijenske rukavice za presvlacenje, vlaznih maramica i sl, koji mjesecno izadju na nekoliko stotina kuna. Ne znam da li u slucajevima bolesti kao sto je kod tvoje majke dolazi u obzir fizioterapeut i sl, ali i to ces vjerovatno morati placati?
Kad je rijec o djeci, to je uzasno tesko. Ja imam sina koji sada ima 6, imao je 4 kad se baka, koja ga je cuvala i sa kojom je bio uzasno blizak, tako tesko razboljela. Na pocetku smo se svi nadali da ce se ona oporaviti, pa sam tako i njemu govorila. Nakon nekog vremena poceo mi je govoriti - ti si rekla da ce ozdraviti, kad ce ustati?
I tu je najgori taj trenutak koji si opisala - to vise nije moja mama. Kad dijete postane svjesno da ga baka ne prepoznaje a nije mu jasno zasto jer je maleno,kad je gleda kako place i vice... razmisli kako ce tvoje dijete to podnijeti - mozes li njoj to napraviti? S druge strane, zelim mu pokazati da se brinemo o njoj, da ne odustajemo, da je necmo napustiti, ali da dijete ne pati previse zbog njene bolesti a to je nemoguce ako ste u istoj kuci. Uzasne su to dvojbe, izjedaju covjeka i meni se nekako cini da sta god ja odlucimo uvijek se pitamo da li smo dobro postupili.

[stray_cat]

djeca prihvacaju situacije onako kako im ih se predoce. ako se od toga ne radi tragedija nego se predoci kroz simptome djeca nadju sistem da se sa tim uhodaju.

[Cocolina]

moja baka je bolovala od te bolesti.
umrla je prije godinu i pol.
bila je u domu u Karlovcu, privatnom, 4200 kn.
isto tako do zadnjeg ju je mama pustila da bude sama, kuha i čisti. mama je bila uvjerena da tako vježba mozak.
ali kada je počela izlaziti sama iz stana i nije se znala vratiti doma u roku od tjedan dana su joj našli dom.
u ZG su privatni preskupi.
prve osobe koje je zaboravila baka su moja mama i ja.
mi koje smo stalno bile s njom.
bolest smo otkrili jedno prije cca 7 god., i kada je krenula s terapijom bila je ok. ali eto nije dugo izdržala.

držite se.

[mitovski]

Odlucili smo se za dnevni smjestaj u dom. Ujutro ju odvedemo a popodne dodjemo po nju.
Radi se o drzavnom domu i imaju mjesta. Krecemo u prikupljanje dokumentacije.
Nije mi bilo lako odluciti se ni za ovu varijantu ali druge mogucnosti trenutno nemamo. Mm je vec 2 godine u kuci i brine se za nju i nije mu lako, zapravo tesko je jako. Pokusati cemo mu naci neki posao i vratiti ga u zivot.
Baki i J. smo objasnili da ce ici kao u vrtic na sto je J. komentirala da ne zeli da baka ide u vrtic jer joj je doma ljepse nego u vrticu )), a baka je rekla da napravimo sto god mislimo sa je najbolje. Uvijek je bila razumna i stavljala druge ispred sebe pa je i sada kada mozda i ne razumije u potpunosti takva.
Kako je zivot cudan. Prvi put kad sam J. ostavila u vrticu, stegnulo me u grlu i pustila sam suzu a imam osjecaj da ce tako biti i kada cu prvi put mamu ostaviti.

[rahela]

mitovski

želim ti puno snage

[jelena.O]

to je kod Sv. Ane?

sretno

[bucka]

Otvorila sam temu da malo olaksam dusu a i da cujem druga iskustva ako ih ima.
Mama mi boluje od Alzheimerove demencije. Zivi s nama ( mm, kcer i ja).
Mm ne radi i s njom je a ja radim i kad dodjem kuci preuzmem brigu o njoj.
Bolest je strasno teska i stresna i pogadja sve oko te osobe.
U nazad 3 tjedna stvari su krenule drasticno nizbrdo, doslovno preko noci
se pogubila skroz. Do tada je znala tko smo mi ali evo vec tri tjedna smatra da sam joj sestra . Kad sam prvi puta cula da misli da sam joj sestra, srusio mi se svijet iako sam znala da ce taj dan doci. Proplakala sam noc i onda polako prihvatila da tako mora biti.
Ne mozemo je vise ostaviti samu niti na minutu. Brinemo se o njoj sami jer pomoci nemamo i jako je tesko.
O tome kako su lijecnici zakazali i kako sam se morala boriti da konacno dodjemo na pravo mjesto nemam snage ni pisati. Reci cu samo ovo, pocelo je prije 8 godina sa sitnicama ali ja sam znala da se nesto dogadja. Njena lijecnica opce prakse me prvo uvjeravala da pretjerujem a kasnije da pomoci nema pa ionako nema smisla da igdje ide i nakon 8 godina ja sama saznam i iskopam da postoji ambulanta za demenciju i da bolesnik moze i mora dobiti dijagnozu na papiru i da postoje lijekovi koji mogu olaksati zivot, posebno psihofarmaci.
Umorma sam od konstantne borbe, od toga da ja moram sve iskopati i saznati od toga da su takvi bolrsnici zaboravljeni od strane sustava i da ukoliko nemate 6000 kuna za dom vi nemate rijesenje za takvog bolesnika osim da svoj zivot i obitelj stavite na cekanje. Naravno prvo moram uopce posloziti u svojoj glavi da cu jednoga dana svoju mamu, svoju nakbolju prijateljicu, najtopliju i najbrizniju osobu uopce morati smjestiti u neku ustanovu.
Mozda netko tko je to prosao ima kakav savjet.

nemojte me molim vas pogresno shvatiti, ali citajuci ovo mamin parkins mi se vise ne cini tako strasnim

[Zvonkili]

http://www.alchajmer.org/746A56B2-4B.../pdf/Vodic.pdf

Na ovom linku je vodič za njegovatelje bolesnika koji boluju od Alzheimera - meni je pomogao nadam se da će i pomoći i drugima jer obiluje praktičnim savjetima i daje odgovore na pitanja koja sam imala

Inače nakon postavljanja dijagnoze oboljeli ima pravo na:
pelene, nepromočive prostirke za krevet, kućnu njegu svaki ili svaki drugi dan ovisno o nepokretnosti - ovo sve daje liječnik opće prakse

Osim toga (ali u ovome nemam sama iskustva) može se dobiti:
pomoć pri čišćenju kuće i financijska pomoć (ona se dobiva preko Centra za socijalni rad).

Eto nadam se da sam barem malo pomogla

[jelena.O]

Ne valja ti link

[stray_cat]

Ne valja ti link

klikni kao da hoces odgovoriti sa citatom i otvorit ce ti kompletan link. meni ga security blokira

[Zvonkili]

Ne valja ti link

http://www.alchajmer.org/index.php

Nadam se da će sad biti OK, vodić se nalazi na naslovnoj stranici s lijeve strane. U pdf formi je.