XGinger prvotno napisa
Mislimo na vas svaki dan
i šaljemo puse!
 |
|||
|
|
|||
XMislimo na vas svaki dan
i šaljemo puse!
I mi se svaki dan naluknemo k vama
I meni ste često u mislima i svaki dan čitam.
S nestrpljenjem očekujemo nove uspjehe malom Mateja.
ufff sada treba malo pažljivije računati, dosada je bilo lako eto danas je 31. a kako sam rođem 30 samo je mama dodala 1 datumu i eto koliko sam dana mlad (to da ne kaže star)
dakle
32.dan....1230 g zamislite vi to, izlazim iz one pero lake kategorije !!!! I dalje dišem na CPAP - to je nešto sa pozitivnim tlakom, pomaže mi disati tako da mi drži otvorene dišne puteve. Roditelji su tako sretni da su mi jučer kupili prvu robicu, plavi bodić sa slikiciom Lavića i natpisom Ne diraj lava dok spava i naravno da su mi time mahali pred nosom. I mama je pobjegla iz bolnice sa tatom u McDonalds a sigurno će mi to zabranjivati kada ću biti mali.
bravo laviću, bravo mama i tata!
Ako mi išta uljepša dan, to su Laviceva javljanja.
Preslatki je nas mali Lavic
pusa laviću
mamu sad napokon vidim onako nasmijanu kako inače zna biti, ljubim vas
Bravo mali laviću!
Znas lavicu mali,prekrasno te citati..samo nastavi tako napredovati~~~~~~~~~~!!!Velika pusa tebi i hrabroj mami
Posljednje uređivanje od Mury : 31.01.2014. at 20:05
Baš tako!!! Puse lavicu mali i mami naravno!Ako mi išta uljepša dan, to su Laviceva javljanja.
Meni također nešto fali ako se Lavić ne oglasi
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~samo hrabro! I mi se radujemo svakom novom postu!~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Bravo hrabri laviću <3
4 tjedna i 5 dana (ne znam više računati ).... 1142 g i opet sam na respiratoru, no to su i znali samo su se pravili bedasti. Umoran sam ljudi, ne mogu ja to samo tako, ko da vi možete odmah dizati 20kg, počnete sa 2 pa podižete jel?? No jako sam živahan, joj što bi radio mami iz trbuha, pa me sve češće stavljaju na trbuh jer onda mogu samo "plivati". No predvečer me vrate na leđa da se malo rastegnem i eto mame, stavila mi je jednu ruku na glavu a drugu mi je podmetnula pod tabane, mmmm kako je fino biti okružen nečim toplim i mekanim, odmah sam začorio sa predivnim izrazom na licu zamišljajući zelene pašnjake (khmmm???). I bili su do mene baka i deda, baka se raspekmezila a deda me onak znanstveno proučavao....
Cure drage moje ovo je bilo ??? ne mogu ni opisati koji je to bio osjećaj, otvorila sam oba prozorčića, lijevom rukom sam mu okružila glavicu a palac mu stavila u ručicu jer ju je držao pored uha a desnu ruku sam stavila ispod tabana i malo mu nogice skvrčila. Taj tren je tako poprimio miran izraz na licu, malo je promljackao, zatvorio oči i smirio se, kako bi makla jednu ruku otvorio bi okice. U jednom trenutku mi je došlo da ga privinem na sebe ali brzo sam shvatila da je to nemoguće, no doći će i taj čas.A i muž me danas iznenadio, dopeljao mi je Nericu, joj kako je cvilila i vrpoljila se, ljepota moja, joj kako će ona i Matej uživati
Prekrasno linalena! Proći će sve ovo što morate sada izdržati i uživat ćete svi četvero zajedno! Čitam vas svaki dan i u svojim molitvama se često sjetim Mateja!
predivno,jos malo strpljenja pa cete se grliti...
Mama lina,tebi svaka cast ,treba to sve izdrzat...ali takve su mame izdzljive kao lavice za svoje laviće...
Lina, kako on osjeti tvoj dodir
Lina, stavljaju li bebe koža na kožu? Naravno kad se ustali momak...
Nadam se da DA. Za taj dodir blaženstva imaj uz sebe ogledalce, da mu ličeko možeš gledati.
cmoljim
i šaljem tone vibri da ga što prije možeš privinuti uz sebe
Predivno... Želim vam što više mazenja... Jedva čekam pročitati tvoj post kad ga zagrlis cijeloga
divno, šaljem vam puse
Lina... <3
Svaki dan čitam i provjeravam kako je mali hrabri lavić.... veseli me svaki napredak.
linalena samo hrabro naprijed ti i tvoj lavić...svaki put me rasplačeš...držite se
linalena samo hrabro. iako gledajuci neke filimice na youtubeu nije mi jasno zasto i kod nas ne daju staviti bebe na mamu.
recimo beba rodjena 3,5 mjeseca ranije http://www.youtube.com/watch?v=GFGzWBlZ9rQ
dobiti ću ga čim ga bude moguće odvojiti od aparata, iako jedna sestra često kaže da bi ona i ovako ali ja ni ne želim, strah me neizmjerno. I sada me je strah ga dirnuti pogotovo nakon infekcije, ovo maženje sam si dozvolila nakon mjesec dana.
Tu je inkubator na inkubaotru, nema ni mjesta za stolicu između a na jedno 10-ak beba su 2 sestre a stalno negjde nešto piska i upozorava.
linalena, zivot na jedinici intenzivnog lijecenja je sresan.
Pistanje i zujanje aparata traje dan i noć. Bebe su smjestene u plasticne kutije , u potpuno neprirodoj okolini i sa potpuno iskrivljenm precepcijom svijeta
Da, te kutije sluze odrzavanaju nihovi vitalnih funkcija , ali to je izuzetno neprirodan okolis za njihov normalan razvoj.
Kod vaseg sina boravak u kutiji ce trajati tjednima, mjesecima...najbolje sto mu mozes pruziti jest - dodir i prirodni podrazaj. On je sad uskaracen za tu normalu, normalu koaj je vazna u njegovom razvoju. I zato , nemoj se bojati infekcije. Mislim da rizik od potecijalne infekcije koju moze dobiti od tebe ( bolnickih se treba bojati, onih koje prenosi osoblje) je znacajano manji od dobitaka za njegov razvoj koji dobiva zbog tvog dodira. Znam da je maleni i krhak, ali bebe su puno otpornije nego sto izgledaju. Probaj se iskljuciti od drugih podrazaja na intezivnoj jedinici, strasno je to sto vam niti stolac ne nude...probaj se iskljuciti , i budi tamo prisutna samo za njega, bez obzira na okolinu.
Moja kcer nije bila niti malo sitna , ali okolina na intenzivnoj, plasi. Ona je bila stabilno , i disala je samostalno kad sam ju prvi put vidjela u "kutiji" drugi dan po porodu. Ima je standardnu infuziju i bila prikljucena na monitor. Mene je presjeklo kad sam ušla na intenzivnu i vidjela ju u inkubatoru...Onda sam duboko udahnula i rekla da ju ja zelim nahraniti na špricu i presvuci pelenu . I sestra mi je sve dala za hranjenje i presvlacenje... puno je dana prošlo nakon toga , i puno bolnickih zahvata i operacija prije nego sam ju dovela kuci.
Ali ona je moje dijete, ona treba mene , onako kako bi me trebala da nikad nije vidjela jedinicu intetenzivnog lijecenja.
Vjeruj, vani (izvan Hrvatske,pa cak i u drugim bolnicama samo koji kilometar od ove vase) je stvarno drugacije, vani te ne plase infekcijama. ja sam mogla biti uz nju , dirati ju , drzati za ruku dok je bila danima sa otvorenim prsnim kosom i u induciranoj komi u toplom kreveticu.
drzite se, i hrabro.
Sirius sada si me rasplakala, ali to mi i treba, tvoja priča mi daje hrabrosti da i ja probam. Zapravo mene još uvijek koči osjećaj predbacivanja da sam ja nešto kriva i da on to zna. Tako osjećam i za muža, da mi predbacuje i osuđuje iako opet znam da to nije istina, rekoa mi je već puno puta, pokazuje svakodnevnim dolaženjem po 2 puta. Ne mogu si pomoći da se toga potpuno riješim, ono najljepše je da se tako ne osjećam kada sam pored sina. Dakle rješenje je biti što više sa njime!!!!
Inače imam problem da stalno moram o nečem razmišljati pa mi onda padaju svakojake, često crne, misli na pamet - kao da neka sila tjera da imam te ružne misli. Ali trudim se promijeniti i napredovati, trudim
normalno je imati crne misli.
normalno je kriviti sebe.
Budem prvo malo o krivnji...
Znas i sama da ti nisi kriva za situaciju, ti znas da nisi kriva za porod prije vremena...tvoj racionalni dio uma to zna, ali trebati ce puno vremena da se pomiris sa tim. Zaista , ti nitko ne moze u tome pomoci, to ces morati - sama. Vjeruj mi , doci se jednom i taj dan.
Ali sto uciniti sad? Osjecaj je tu.
Ne trebas napraviti - nista. Priznaj sebi da je tu, ali ne dopusti da te blokira. Ne dopusti mu da ti brani da budes ono sto jesi- majka. Izvuci najbolje sto mozes iz svakog sata, iz svakog dana.
Biti ce boljih i losijih dana. Kad dođu losi, pusti ih da prođu. Iza njih doći se bolji. I opet losi. To je kao neki ciklus, ali svaki put kad dodu loši bude malo lakse.
A sad o losim mislima...
I to je nomalno. Potpuno je normalno da te ponekad preplave, potpuno je normalno da tvoj mozak zeli proći sve moguce situacije...Nije to niti dobro, niti loše. To su samo misli.
Ono sto je meni pomagalao je da ih prihvatim da postoje i onda ih pustim da odu.
nisam bjezala od njih, nisam im davala paznju. Došle su , priznala sam da su tu, i onda sam ih pustala da odu.
Onako prakticno, meni je pomagalo da budem aktivna u brizi oko kceri. Uvijek sam mislila što JA mogu uciniti u ovoj nenormalnoj situaciji normalno ( za obicno , svakodnevno roditeljstvo). Mozda je meni bilo lakse ( i teze) jer sam se za borbu nakon poroda spremala od 22 tj. trudnoce. Imala sam vremena srediti misli i odrediti najvaznije.
A to se zapravo svelo na samo dvije stvari: izvuci najvise od roditeljstva u nenormalnim uvjetima (ne dopustiti da mi strah stane na put da budem majka i cinim sto majke u normalnim okolnostima rade), i drugo: ne dopustiti da mi kcer bude niti dan duze u bolnici nego sto joj treba bolnicka terapija . I tako je i bilo.
Lina, sve koje smo rodile prerano smo se pitale ZAŠTO?
ali pregrizes i dalje se boriš. On tebe treba, da ti bude blizu i da shvati da si TI ono najmilije biće na svijetu, jer ti tó JESI, bez obzira na tjedne koje ste 2u1proveli.
A to treba i tebi, da ga "ušnjofaš" zauvijek, i mozeš ga prepoznati medju 100 drugih beba.
Nemoj se bojati infekcija, a i zanemari osoblje kojem je jednostavnije tako.
naci cu ti video o napredovanju blizanaca rodjenih u 25 tt.
i stavljanje tako male bebe na aparatima mami na kožu.
http://m.youtube.com/watch?v=85s0VdnxQFA
evo tu prvi kontakt...
Posljednje uređivanje od bodo : 03.02.2014. at 00:04
Linalena, u Beču se pred 8 godina rodila jedna palcica koja je meni jako bliska.
Njeni roditelji su morali svaki dan dolaziti, skinuti se do pasa i biti s njom u skin to skin kontaktu.
Ne boj se, samo ga uzmi, dodiruj, mazi...
Sirius je sve lijepo napisala.
Grlim te.
Lina draga,
Sve su cure rekle, i samo mogu potpisati. Ali i dodati svoje iskustvo, i ja sam se se bojala infekcije i duljeg maženja, a onda je prebačen u drugu bolnicu i sasvim drugi pristup..prvi puta sam ga primila u ruke sa 7 tjedana - 1600 g
Zato samo hrabro i bez straha, treba mu tvoj dodir kao i ti njegov
Sretno i dalje
E, da , jos nesto.
kako zavarati mozak i sto sa tako puno vremena u kojem samo cekas?
Prvo : jos u trudnoci sam si zabranila pretrazivati internet. Isla sam samo na forum gdje sam imala zajednicu zbog drustva , ali sam si strogo zabranila googlati dijagnoze i prognoze.
Kasnije, kad smo dosli kuci , pretrazivala sam internet. Ali tek nakon sto sam skupila snage nositi se sa pricama.
Drugo: druzila sam se. Puno. Uvijek sam komunicirala sa ostalim roditeljima u bolnici.
Pricali smo o raznim stvarima, ne samo o situaciji u kojoj smo se nasli.
Trece: puno sam citala. Jako puno . U inozemstvo na dogovorene operacije nosila sam pun kofer knjiga. Treci put kad smo isli na operaciju nosila sam pune kutije knjiga na hrvatskom koje su donirale ostale obitelji djece koja su bila dugotrajno hospitalizirana kao moja kcer. Knjige su ostale bolnickoj knjiznici i kuci za roditelje ( oni u bolnici imaju knjiznicarku koja obilazi roditelje koji su uz dijecu i nudi knjige za njih , i slikovnice za djecu na posudbu).
Citanje mi je doslo kao mentalna vjezba, prebacilo je moj mozak na drugacije razmisljanje. Ispunilo je ono vrijeme kad dolaze crne misli.
Draga linalena, pratim te još od foruma. U međuvremenu smo obje postale majke. Molim moderatoricu da me uputi da li postoji koja tema u kojoj vam mogu nešto ispričati o našem boravku na intenzivoj u Petrovoj. Kao što kaže, kada će za boga miloga u hrvatskim bolnicama prestati terorizirati majke i djecu i ostatak obitelji? Najgore što mi se u životu dogodilo je odvojenost od vlastitog djeteta, ali ne zbog životne ugroženosti nego zbog netolerancije bolničkog osoblja i krutosti sustava. Napravili su sve da majke budu s djecom na babinjačama, ali nisu ništa napravili za one koji nemogu biti zajedno od prvog dana!
Čitam vas svaki dan, i vidim da to sve ide na bolje, i pratit ću vas i dalje!
Posljednje uređivanje od apricot : 03.02.2014. at 11:06
da i to je jako jako tužno
eto danas dole nema struje, dolazimo na izdajanje i ja bacim pogled prema intenzivnoj, NEMA INKUBATORA, ne samo mog nema niti jednoga, sve smo se usplahirile, ta gdje su nam djeca...iako znamo da su zbrinuta srce lupa sto na sat. Prebačeni su na dio gdje radi agregat struje i opet misli...kako su ih malene prenašali, koturali i gdje su sada, ovako sam mu barem časkom bila bliže.
Iako svaka čast trenutnoj organizaciji i voditeljici odjela drG jer sada možemo njima od pol 2 do 9 navečer a mogu ih posjetiti i ostala bliža obitelj. Sudjelujem ja zasada samo na način da držim mlijeko dok teče kroz sondu, i da mu popravim uho koje se presavine ili rukicu kada zapne za koju cjevčicu
Hvala puno za sve natpise, predivni su (iako tužni kada znam što stoji iza svega)
Posljednje uređivanje od apricot : 03.02.2014. at 11:06
Evo jedna priča koliko je molitva jaka u ovakvim trenutcima...
Miris kiše
Kad je doktor ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, ona je još bila slaba nakon operacije...
Njen muž David, držao je njenu ruku dok su se pripremali za najnovije vijesti.
To popodne 10.03.1991., komplikacije su prisilile Dianu, samo 24 tjedana trudnu, da se podvrgne hitnom carskom rezu kako bi porodila curicu Danu Lu Blessing, koju je par nestrpljivo očekivao.
Bila je 36 cm duga i teška samo 1 kg.
Doktorove nježne riječi odzvanjale su poput bombi: "Mislimo da ona neće preživjeti. Postoji samo 10% šanse da će preživjeti noć, a čak i tada, njena budućnost biti će okrutna. Neće nikada hodati, neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa....."
Ali čim su prošli prvi dani, nova agonija im je ušla u život... zbog nerazvijenog živčanog sustava, najlaganiji poljubac ili dodir, samo bi pojačao njenu bol...sve što su mogli, je moliti Gospodina da ostane blizu njihove male curice...
Kako su tjedni prolazili Dana je dobivala na težini i na snazi i nakon 2 mjeseca otišla je kući, no doktori su ostali pri svojoj dijagnozi.
Pet godina nakon toga, Dana je bila majušna, ali žilava mala curica sa neutaživom voljom za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti fizičkih nedostataka.
Jednog sjajnog popodneva u ljeto 1996.g., pokraj njene kuće, Dana je sjedila u majčinom krilu na nenatkrivenim tribinama lokalnog parka. Najednom mala Dana upita mamu: "Osječaš li taj miris ?"
Diana je odgovorila: "Da, miriše na kišu.".
Dana je zatvorila oči i ponovno upitala:" Osječaš li taj miris ?"
Mama: "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu."
Dana je zatresla glavom:"Ne to miriše poput Njega. To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi."
Suze su napunile Dianine oči, dok se je djevočica otišla igrati.
Prije nego su došle kiše, riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi obitelji znali cijelo vrijeme, makar u srcima...
...tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća...
Molim te Gospodine, privi na grudi i ovog malog bebača i zagrli ga, daj da osjeti Tvoju ljubav, kada ga roditelji još ne mogu utješiti !!!
_________________
XXX
A što se tiče "skin to skin" kontakta, u Petrovoj su totalno netolerantni! Za vrijeme našeg boravka na intenzivnoj neonatologiji nije bilo
dozvoljeno otvarati inkubator i dirati bebe (bilo je ZABRANJENO). Nakon 20 dana je u prostoriju ušla jedna doktorica i najavila nova pravila:
uputila nas u dezinficiranje ruku, otvaranje inkubatora, diranje beba... sjećam se da sam ostatak tog dana uglavnom proplakala!
A onda je nakon 5 dana došla jedna sestra s godišnjeg odmora i na moje otvaranje inkubatora digla takvu dreku i špotanciju ... fakat vrlo
ružno, nekulturno, brrr... baš mi je bilo strašno! I nije smatrala potrebnim ispričati se kad je saznala za nova pravila za vrijeme njene
odsutnosti.
Dakle bolničko osoblje usađuje majkama taj strah od infekcija (a nisu izmišljene... uvijek tamo hara neki infekt) barem je tako bilo prije 3 godine.
Nadam se da su sada ipak malo više friendly!
Lina, mislim na vas i šaljem puse oboma!
Posljednje uređivanje od gričanka : 03.02.2014. at 10:17
Lina, nemoj biti tužna i preplašena, politika bolnice ponekad doista ne pomaže, ali samo ti želimo dati do znanja da nema ništa, ali ništa loše u tome da ga primiš na sebe.
Sigurna sam, kad se to desi, da ćete oboje otkriti sasvim novi, predivan svijet.
I veselim se (o srca) unaprijed kad ćeš sa nama, ovdje, to podijeliti....(pol kompova će imati kratki spoj od suza radosnica....)
Samo hrabro naprijed!!
Ma nisu drukčije, i što je najgore, svaka sestra tj. doktorica ima svoju politiku... Drage mame stvarno se nadam da će se nešto popraviti po tom pitanju, grozim se toga da bi opet rodila dijete i prosla isti scenarij! Previse sam bila pod stresom i previse se toga dogadjalo u mojoj glavi pa se krivim sto nisam bila malo bahatija i oštrija...Što je najbolje draga Linalena, taj tjedan nakon što si ti rodila došao im je Unicef u kontrolu pa su se prepali valjda... A o sobi za izdajanje i onim stolcima neću uopće pisati i smetati tebi u ovom topicu!
Samo hrabro uzmi svoje dijete ako ti opet ponude!
Kad je moje dijete bilo, nakon inkubatora, u toplom krevetiću, smjela sam ga doći posjetiti dva puta dnevno (jednom prije i jednom poslijepodne) po pet minuta. U stvari, ovisilo je o kojoj je sestri riječ, jer se jednom čak dogodilo da se jedna od dežurnih sestara obrecnula na mene kad sam došla poslijepodne da zašto sam ponovo došla kad sam bila prijepodne...
Lina-lavice i laviću Matej, htjela sam vam samo reći da redovno svraćam ovamo (iako se neredovno javljam) i da ste u mojim molitvama, da lavić lijepo nastavi jačati... i ostali palčići i njihove mame...
Posljednje uređivanje od Shanti : 03.02.2014. at 22:36
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
