Tražila sam sličnu temu ali je nisam našla, pa molim osoblje da je spoji s nekom ako procijeni da treba.
Prije dvije godine imali smo smrtni slučaj u obitelji, jedno od moje djece je reagiralo izrazito agresivno. To je već gotova priča, ali u zadnje vrijeme ga muči kako to da nije osjećao tugu kad je ta osoba umrla.
Ne znam što da mu kažem, a vidim naznake samookrivljavanja u smislu 'trebao bih biti tužan (jer su svi) a nisam, dakle nešto nije u redu sa mnom'. Htjela bih mu olakšati, a zapravo ne znam kako.
Sjećam se da i sama kao dijete nisam imala osjećaj tuge kad bi netko umro, a i danas nisam tužna radi pokojnika nego radi osobnog ili obiteljskog gubitka.
Mislim da tako funkcionira većina ljudi.
Kako to objasniti djetetu? Kako mu reći (i argumentirati) da je u redu da se ne osjeća tužno a oko sebe vidi suprotno?