Stranica 11 od 11 PrviPrvi ... 91011
Pokazuje rezultate 501 do 548 od 548

Tema: Inducirani porod/pobacaj

  1. #501
    KrisZg avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2013
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    4,173

    Početno

    Je, to je stara krv. Pazi samo na temperaturu i bas jake bolove

  2. #502
    CvjetićG avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2015
    Postovi
    18

    Početno

    Hvala KrisZg! Zvala sam ginekologiju i isto su mi rekli da je to ok. A drugi tjedan bi trebao doc nalaz PHD. Nadam se..

  3. #503

    Datum pristupanja
    Feb 2016
    Postovi
    6

    Početno

    Ne znam da li jos neko svraca na temu, ali meni je nekako lakse kako procitah sta ste pisale do sada.
    Prije 10 dana sam imala inducirani prekid trudnoce u 22 tt. Od 12 nedjelje, tacnije od mjerenja nuhalnog nabora sam zivjela u agoniji... nuhalni 4.8 mm, veoma visok, prognoze naravno lose... odmah radila isjecak posteljice, PCR malaz dosao los... legnem u bolnicu na prekid trudnoce, eticka komisija nece da potpise prekid, kao nije im potpuno jasan nalaz, hoce kompletan kariotip i vrate me kuci. Cekam kariptip, javlja se klinika kazu ne mogu ga izdati jer je prestao rast celija i preporucuju amniocentezu... ja vec u 17. nedjelji trudnoce. U 18. na 19. nedjelju uradim amnio i PCR dodje uredan... svi ostali u soku, nisam smjela da se radujem, a u sebi sam bila presretna te odem i na UZ kod svog ljekara, na UZ bebica sva super sa urednim parametrima.

    Cekamo dalje kompletan kariotip amniocenteze, svi me tjese, govore da ako je PCR dobar i kariotip bude OK... tako jedno jutro zove me bolnica i javlja losu vijest... kariotip ne valja, potvrdjuje nalaz isjecka posteljice koji sam prvi radila... jos dodaju da sam jedinstven slucaj... Sok za mene i sve oko mene...a i za ljekare.

    Sutra odmah legnem u bolnicu na prekid vec sam 21. nedjelja. Bebica lupa, udara, a ja se trudim max da se krecem po bolnici samo da je ne osjetim, sve se u meni kida od tuge i bola... nakon 2 dana daju mi gel na koji ne odreagujem uopste, ponove ga sutra dan i pocnu bolovi, pa injekcije od kojih sam dobila nesnosne bolove, povracanje i stolicu i tako 6 sati, s tim da sam sat vremena pred porod imala konstantne bolove bez prestanka... kad sam otisla na porod nisam imala snage ni da se napnem... na kraju rodim uz pomoc babice i doktora, koji su mi pristisnuli stomak, ja dala napon najjaci u zivotu sto sam mogla i bebica je izasla... nakon toga kiretaza vrlo kratko ali opet bolno

    Sada sam kuci, na bolovanje i terapiji, antibiotici, ergometrin i lijekovi za zautavljanje mlijeka.

    Ne znam ni sta prozivljavam, grozno se osjecam, vracaju mi se slike svega, bebice koju sam na trenutak vidjela, iako sam se trudila da se to ne desi, ali opet je vidjeh... toliko zelim da placem, vristim...

    Imam osjecaj da me niko ne razumije, svo samo govore bit ce djece, bitno je da si ti dobro, a meni samo u glavi da me niko ne razumije...

    Znam da sam sada u groznoj fazi i da sam i neobjektivna, ali ne znam kako sebi pomoci...

    Zao mi je svake koja.je.prosla.ista ili slicna iskustva i hvala vam opet na prelijepim rijecima koje ste uputile jedne drugima, nekako me ohrabriste da ima lijepih stvari i poslije...

    Izvinite na dugom postu, ali morala sam ....

  4. #504
    Carmina406 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    1,707

    Početno

    Jako mi je zao sto si ovakvu tugu morala dozivjeti. Dan po dan. I placi i vici,pricaj. Sto ti jr god lakse. Glupo i bezveze ali vrijeme lijeci sve :hug:

  5. #505
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    Abr znam za svu bol i tugu koju osjećaš. i ja sam u 22tj ostala bez svog anđela.
    zbog akutne upale posteljice i plodovih ovoja.
    Jako mi je žao zbog tvoje bebice. Jako!
    Kako je izgubiti djete, to nitko i nikada ne bi trebao saznati. Mučno je, previše bolno,
    a praznina koja ostaje u nama ne da se usporediti ničim.

    I ja sam svoju malenu, baš kao i ti.. osjećala do zadnjeg. Svaki njezin pokret, dodir,
    udarac, sve sam osjećala. Moja curica je bila živa i zdrava do zadnjeg..

    Molila sam samo ju da se smiri..preklinjala sam ju da
    se više ne miče...jer svaki njezin pokret, meni je razdirao dušu. A onda je krenulo grizodušje


    ..kakva sam ja to majka,kada moli svoje dijete da se više ne miče. Da ode gore na nebo.
    I da mi oprosti za sve što će se dogoditi. Doktori su se sažalili i odmah mi dali injekciju da porod krene.
    i više ju nisam osjetila. Niti jednom. Znala sam tada da je njezino srčeko prestalo kucati i
    tada je umro i dio mene.

    Samo onaj tko je to prošao zna koliko je teško donjeti odluku
    da se rastaneš od svog malog bića. Nositi ga ispod srca a znati da će svaki tren otići...
    ma tko je to zaslužio????? I ljuta sam i jadna. Ali i na to imamo pravo.Samo... ni ljutnja nam
    neće pomoći da se osjećamo bolje niti će nam vratit naše anđele.


    .. prošlo je skoro 3mj. od tada, neki kažu malo, neki kažu dovoljno da krenem naprijed. Da ti pravo kažem
    ne slušam više nikoga. Radim po svom nahođenju. Kada mi se plaće , plačem. Kada mi se smije, smijem se.
    Ovdje nema pravila ni reda..jer ako ćemo po nekim pravilima (po kojem to pravilu djeca odlaze prije roditelja!!???)

    Nadam se da imaš veliku utjehu u svojoj obitelji. Kažu da vrijeme lijeći rane.. možda nekima lijeći,
    meni iskreno ne lijeći ništa. sve je isto,nekada mi je čak i gore.. ali ono što sam primjetila
    nekako drugačije proživljavam bol. Nije više onako oštra kao prvih dana..

    Draga moja. Znam kako ti je, i ništa nas nije moglo pripremiti na ovo i na sve ono što nam tek dolazi.
    Meni je puno pomogao ovaj podforum i djevojke na temi. Slobodno nam piši, puno je lakše kad
    svoju bol podijeliš s nekim tko te razumije.
    mi smo ti i na ovoj temi, http://forum.roda.hr/threads/62021-K...5%A1to-dalje-4
    Čekamo te. Šaljem ti najveći i najčvršći zagrljaj. I želim ti puno puno snage, da nekako podneseš svu ovu bol.

  6. #506

    Datum pristupanja
    Dec 2015
    Postovi
    61

    Početno

    Draga Abr, mnogo mi je žao što si nam se pridruzila. Mnogo mi je žao zbog vašeg gubitka i zbog svega što ste prošli, agonije i nadalja dugih 10 ned...Razumijem te, jer sam i sama slično prošla, trudnoća je bila malo veća, a agonija kraća, ali sam se nadala do posljednjeg trenutka, iako su prognoze za ishod bile sve gore. Isto sam u nekom momentu, kao šte reče Ives, znajući da mi moramo donijeti odluku da prekinemo tu agoniju, molila se da priroda sama uradi ono što smo morali mi, da nas poštedi makar toga...možda užasno zvuči, ali ko god je bio u takvoj situaciji razumjeće koliko je prestrašno donositi jednu takvu odluku. Vjeruj, nakon nekog vremena to mi više uopšte nije bilo toliko strašno, strašno je to što bi u svakom slučaju bilo isto, jer pomoći nije bilo. Gubitak je ono što na kraju najviše boli. Nema nikakvih pravila za tugovanje i oporavak, shvatićeš vremenom šta tebi najviše prija, radi tako da sebi maksimalno olakšaš. Biće svega, ali izdržaćeš. Poslije nekog vremena bol će ipak postati podnošljivija, ali shvatićeš da će ona stalno biti tu negdje, samo ćeš naučiti da živiš sa njom. Prirašće ti za srce kao ožiljak.
    Mnogo mi je žao zbog svega što sad prolaziš, sve ti je još svježe. Iskreno, iz mog iskustva, teško će te razumjeti ljudi koji to nisu proživjeli, nemoj previše da očekuješ, a tipične konentare probaj da što manje uzimaš k srcu. Ipak se nadam da ćeš imati više razumijevanja okoline od mene. Daj do znanja šta ti prija, a šta ne, jer ljudi ne znaju kako da se postave prema nama. Držite se ti i tm, samo polako, sitnim koracima i dan po dan.
    Bila si hrabra onda kad si morala da budeš, bićeš i dalje. Čitaj i piši ovdje štagod ti bude na duši i biće lakše. Tu smo za sve.

  7. #507

    Datum pristupanja
    Feb 2016
    Postovi
    6

    Početno

    Carmina, Ives i Bubica, hvala vam na postovima podrske, nemate pojma kako sam se obradovala kad sam ih ugledala

    Sutra ako Bog da se vracam na posao, mozda je malo rano ali ja vise ne mogu u kuci da izdrzim. Sada sam u fazi da su me poceli hvatati napadi placa, samo odjednom briznem u nezaustavljiv plac i jecanje, od kojeg se i sama prepadnem... ne znam kako je vama bilo...

    Nadam se da je i to sve normalno i prolazno...

    Kako ste napisale, nazalost niko te ne razumije izuzev onog ko je isto prosao, to je navjeca istina... ja vise i nemam zelju ni s kim pricati, jer svi samo smiri se, nemoj plakat, misli na sebe, bit ce dobro, ama ljudi ja zelim da placem, da vristim, meni je tako trenutno najlakse... ne krivim nikoga ali pustite me da izbacim iz sebe...

    Moju bebu niko nije nosio u stomaku, niko drugi nije osjetio njene pokrete, niko je nije rađao i ujedno se kidao od fizickih i psihickih bolova da bi na kraju ostao bez nje i niko nije donio odluku koja je najteza odluka u mom cijelom zivotu...

    Svjesna sam ja da ovo nije kraj svijeta i da ima puno tezih stvari u zivotu koje nas vjetrovatno cekaju, ali ja nikako ne mogu da se pozdravim sa svojim malim andjelom svojom djevojcicom ... molim Boga samo da je sada na nekom predivnom mjestu na kojem joj je ljepse nego sto bi joj na ovom svijetu ikada bilo...

    Hvala vam jos jednom do neba???

    Sutra idem raditi nalaze genetike, muz i ja, te jos neke dodatne nalaze koji me inace cekaju, pa cu na posao, nadam se da ce sad povratak u standardno funkcionisanje zivota promijeniti malo stvar...

    Također cekam PHD nalaz ploda, da li ste vi to radile? koloiko ste cekale i kako uopte izgleda taj nalaz, da li detaljno opisuje plod ili samo opis onoga sto nije bilo uredu???

    Ljubim vas puno

  8. #508
    Carmina406 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    1,707

    Početno

    Jednostavno objasni ljudima da moras plakati. Nemoj se suzdrzavati. Tugovati se mora onako kako je prirodno.

    Nadam se da ce ti posao pomoci da se vratis koliko toliko u zivot. U pravu si,nije ovo kraj svjeta kada covjek pokusava biti realan i ims puno gorih stvari ali boli uzasno. Boli kao da nista gore nema.

    Phd mi jos nije gotov. Jedan dio je a jedan jos cekamo pa ti nemogu oko toga nista reci.

    Drzi se :hug: Bit ce lakse,naucit ces se zivjeti

  9. #509

    Datum pristupanja
    Dec 2015
    Postovi
    61

    Početno

    Draga Abr,
    napadi plača su normalni u ovakvoj situaciji. Jesu neprijatni, jer su iznenadni, ali ipak suze donose olakšanje. Meni se dešavaju tek u zadnje vrijeme (nakon 4-5 mjes.od prekida trudnoće), ranije sam "redovno" plakala, svakodnevno...nema pravila, svi tugujemo na neki svoj način, i ti ćeš pronaći svoj. Moj ti je savjet da radiš onako kako se ti osjećaš, plači, tuguj, pričaj kad poželiš, piši ovdje, da bude bar mrvicu lakše, a vjeruj mi, hoće. Ja sam tako radila i pomoglo je. Nisam bježala od tuge, bojala sam se da me ne stigne kasnije, ona je svakako bila tu, nisam ni mogla pobjeći od nje, ali u suštini sam se ponašala onako kako sam se osjećala. Bezvoljnost sam nekako prevazilazila i trudom da što kvalitetnije provedem vrijeme sa mm, i kad mi ni do čega nije bilo, tjerala sam se (ali ni to ne uvijek,) jer sam željela da i njemu bar malo olakšam sve, a i on je tako sa mnom.
    Nemoj da umanjuješ svoju bol, jer gubitak djeteta je, po meni, zaista nešto najgore što nam se u životu može dogoditi. Ne kažem da nema gorih situacija, ima, nažalost, ali nije zato tvoja tuga manja. Pa ti si, kao i ja, tom najtežom odlukom u svom životu i htjela da izbjegneš nešto gore...ja sam se tješila time kad mi je bilo najteže, ali nekad ni to jednostavno nije dovoljno. Treba zaista vremena i truda da se pomiriš sa tom odlukom, da prihvatiš da se to desilo baš vama, vašoj bebi..iskreno, meni je to ono najteže, ali biće i to.
    Vjerujem da su naši anđeli sada na nekom boljem mjestu, ali boli činjenica da nisu sa nama, to je prirodno. Zato slobodno tuguj, samo ne dozvoli da zapadaš u depresiju. Potraži i stručnu pomoć ukoliko osjetiš da ti je potrebno. Išla sam kod psihologa zbog produžetka bolovanja i prijao mi je razgovor tada, ali nekako kasnije nisam osjećala potrebu da idem, što ne znači da opet neću.
    Za odnos sa okolinom te razumijem, isto je i meni bilo, probaj im objasniti da tebi tako treba, da te puste, jer ljudi često iz dobre namjere tako reaguju. Isto tako, nekima je teško slušati ovakve bolne priče. Vidjećeš i to vremenom, samo probaj da se ne izoluješ od ljudi, druži se sa onima koji ti prijaju...ma radi sve samo da tebi bude lakše i se što lakše polako vraćaš u normalan život, koji više nikada neće biti isti, jer ćeš drugačije gledati na sve i vremenom, kada se ova tuga stiša, shvatićeš koliko si sada jača osoba i koliko te tvoja djevojčica te oplemenila i uvijek ćeš je nositi u srcu. Isto je i za posao, drago mi je da se vraćaš i vjerujem da će ti prijati.
    piši nam...ljubim te

  10. #510
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    Citiraj Abr prvotno napisa Vidi poruku
    Carmina, Ives i Bubica, hvala vam na postovima podrske, nemate pojma kako sam se obradovala kad sam ih ugledala

    Sutra ako Bog da se vracam na posao, mozda je malo rano ali ja vise ne mogu u kuci da izdrzim. Sada sam u fazi da su me poceli hvatati napadi placa, samo odjednom briznem u nezaustavljiv plac i jecanje, od kojeg se i sama prepadnem... ne znam kako je vama bilo...

    Nadam se da je i to sve normalno i prolazno...
    Draga Abr ! Od kada si se javila, u mojim si mislima i molitvama. Nadam se da ćeš uspjeti
    pronaći neki svoj mir. Bravo za hrabrost. Ja još i danas zazirem od susreta s ljudima.
    Od sažaljivih pogleda, i riječi. Većinom se dogodi da netko nešto ne promišljeno ispali
    i meni je dovoljno da požalim što sam izašla uopće van. Još se tražim u tim vodama.

    A što se plaća tiče. Ima dana kad bih plakala a suze nikako da poteku, kao da su presušile.
    Dok opet ima dana kada iz smijeha briznem u plač a onda mi ništa ne pomaže.



    Citiraj Abr prvotno napisa Vidi poruku


    Kako ste napisale, nazalost niko te ne razumije izuzev onog ko je isto prosao, to je navjeca istina... ja vise i nemam zelju ni s kim pricati, jer svi samo smiri se, nemoj plakat, misli na sebe, bit ce dobro, ama ljudi ja zelim da placem, da vristim, meni je tako trenutno najlakse... ne krivim nikoga ali pustite me da izbacim iz sebe...

    Moju bebu niko nije nosio u stomaku, niko drugi nije osjetio njene pokrete, niko je nije rađao i ujedno se kidao od fizickih i psihickih bolova da bi na kraju ostao bez nje i niko nije donio odluku koja je najteza odluka u mom cijelom zivotu...


    Svjesna sam ja da ovo nije kraj svijeta i da ima puno tezih stvari u zivotu koje nas vjetrovatno cekaju, ali ja nikako ne mogu da se pozdravim sa svojim malim andjelom svojom djevojcicom ... molim Boga samo da je sada na nekom predivnom mjestu na kojem joj je ljepse nego sto bi joj na ovom svijetu ikada bilo...



    Jednostavno se moram isplakati i gotovo. Svašta će tu još biti..a na nama je da to podnesemo.
    Zato nemoj da ti itko kaže ''Nemoj, pusti,itd.. '' Pustit ćeš kad tu budeš bila spremna. A do tada slušaj samo sebe.
    sve je to na našu žalost normalno i prolazno...

    Prvenstveno moramo naučiti sada voljeti same sebe.. i ne kriviti sebe same za išta. Puno puta sam znala osjećati sram
    jer sam osjećala da sam podbacila kao majka. Sada više tako ne mislim.
    Naše bebe su nas morale napustiti jer je njima bilo dovoljno i tako malo života da bi napredovale u duhovnom svijetu.
    Mi smo im pružile svu ljubav ovog svijeta. I one to znaju. Vjeruj sada su na puno ljepšem mjestu i gore nam čuvaju mjesto
    tada ćemo imati cijelu vječnost da budemo uz njih. A sada imamo ostatak života da ga preživimo njima u čast.


    Citiraj Abr prvotno napisa Vidi poruku
    Hvala vam jos jednom do neba???


    Sutra idem raditi nalaze genetike, muz i ja, te jos neke dodatne nalaze koji me inace cekaju, pa cu na posao, nadam se da ce sad povratak u standardno funkcionisanje zivota promijeniti malo stvar...


    Također cekam PHD nalaz ploda, da li ste vi to radile? koloiko ste cekale i kako uopte izgleda taj nalaz, da li detaljno opisuje plod ili samo opis onoga sto nije bilo uredu???


    Ljubim vas puno


    I dalje smo tu za tebe.. Piši nam što god ti je na srcu. Potpisujem curke u svemu.
    Ja sam dala dopuštenje da se posteljica i plod daju na analizu. Nije ništa otkrilo što već nismo znali.
    Phd je bio gotov cca 3tj. I opis phd-a ti ovisi puno od doktora koji to izvodi. Kod nas je pisalo da je došlo do upale posteljice i plodovih ovoja.
    Težina i duljina bebe, i da je beba bila urednih mjera za taj tjedan trudnoće.

    Uf..užasno stresno mi je bilo gledati taj papir.. ridala sam od Bolnice do auta.. sva sreća da nisam išla sama. Išao je i mm, pa
    mi je pomogao da dodjem do auta..toliko sam plakala da nisam znala ni marila dali tko gleda i gdje se nalazim.
    Želim ti puno snage za dane koji su pred tobom. Drži se. I znaj da imaš nas. Mi smo tu za tebe kad zagrmi.

  11. #511

    Datum pristupanja
    Feb 2016
    Postovi
    6

    Početno

    Želim da vam mahnem i pošaljem poljubac i zahvalim na podršci

    Kako sam se vratila na posao, zaista je lakše puno, nekako čovjek okupira misli drugim stvarima, onda se i umoriš pa kad dođeš kući, obaveze tamo... uglavnom dobro je, navikavam se....

    sada se osjećam tako da mi je najlakše kada sve nosim u sebi i sama sa sobom razmišljam, sad koliko je i to pametno ne znam, ali i dalje imam osjećaj da me niko ne razumije, vjerovatno nikad niko i neće tko nije prošao isto...

    isplačem se i dalje redovno, dođe i prođe iznenada, ali mi nekako i ne smetaju te suze, tako se nekako sjetim svog anđela kojeg nikako ne želim da zaboravim...

    čekam nalaz PHD-a, još nije gotov, kariogram mene i supruga također... ne predajemo se

    ljubim vas do neba i hvala na podršci još jednom

  12. #512
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    Puno je lakše kad isplaćeš to iz sebe..

    Eto, sve ovo što si napisala je tvoj put ka oporavku. I samo sebe slušaj.

    Ljudi vidiš i sama da ne shvaćaju tvoju bol..ali kako i bi ako ti nisu prošli. Ne treba im to zamjerat..
    I dobro je što to ne ćiniš

    Super što si misli zaokupirala poslom.. i mene je to izvuklo..i naravno naše cure na ovom forumu.. bez njih bi sve bilo puno puno teže..

    I naravno da se ne predajete. Hrabro dalje po svoju dugicu.
    I ja i mm čekamo sada da nam svi nalazi budu uredni da možemo po naše čudo malo. Želim ti svu sreću i da uskoro dobiješ svoj mali mirišljavi smotuljak. Grlim

  13. #513

    Datum pristupanja
    Feb 2016
    Postovi
    6

    Početno

    hvala ti puno od srca, nadam se da cu uskoro ako Bog da moci krenuti dalje i po svoju dugu sretno u tvojim nastojanjima za istim

    nekako me i to plaši, u jednom momentu imam veliku želju da sto prije ostanem trudna, u drugom se plašim, iskreno ne znam kako bi reagovala kada bi saznala da sam ponovno trudna... prije neku noć sam sanjala da sam ponovno trudna, uplašila sam se nekako u snu, ali i to je normalno sve vjerovatno, sta znam.... sta sam sve prosla

    u kojoj fazi nalaza se ti sada nalazis?

    ja cekam da mi dodje prva menstruacija još pa da radim cervikalne briseve .... neki ljekari kazu ako oni budu uredu da mogu odmah praviti drugu bebu, a drugi opet da sacekam minimalno 6 mjeseci, da sve dodje na svoje mjesto...

    iskreno ja ne mislim nikoga slusati, naravno ako sve bude uredu, voljela bi da stvarno ovaj put spontano dodje, jer sam vise od godinu i po dana cekala na prvu trudnocu, e to je opet drugi dio patnje, ganjanja, cekanja ...

    u svakom slucaju ne predajemo se

  14. #514
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    Jao da, i mene uhvati nekad panika... a nekad si mislim; ma budem ja to izdržala
    a onda opet razmišljam, pa da lako mi sad govorit kad znam da nema opasnosti od gubitka..ma joj ni sama
    ne znam kakva ću biti tada...ali znam da ne mogu doćekati da opet budem trudna i da se osjetim
    opet onako živo i radosno. Ma možemo mi to draga.


    Uf... mi smo nakon klomifena + ciljani odnosi prvi put uspjeli ostvariti trudnoću. Tako da sada pratimo
    3-4 puta mjesečno stalnim folikulometrijama kakvo je stanje i da li ćemo moći bez klomifena po dugicu.
    Cijklusi su mni sada normalni pa se nadamo da će tako i ostati. Od nalaza sam napravila samo cervikalne, još
    mi je ostalo kks, crp, uk i TORCH test. Ako to sve bude ok..nastupamo.

    Sada u utorak trebam saznati kakvi su mi nalaz cerv.brisevai.

    noćas do pola 5 nisam mogla od uzbuđenja zaspati

  15. #515

    Datum pristupanja
    Feb 2016
    Postovi
    6

    Početno

    neka na je sa srecom, kada smo ovo izdrzale, svasta mi mozemo jos

    ja sam pokusavala da zatrudnim, ginekološki sve bilo ured, muž uradio spermiogram nalaz mu bio uredu, onda krenula ja sa svojim detaljnim nalazima, radila cervikalne briseve, polne hormone u svi mogućim fazama i više puta, inzulin, šećer OGTT, i na kraju mi ustanove da mi inzulin nije uredu, odnosno dijagnoza inzulinska rezistencija, i odmah mi uključe Siofor da pijem... tek sam tada saznala da je to sada velika kočnica u začeću, da dosta žena ne može da zanese radi insulina, te da vrlo brzo ostanu u drugom stanju poslije terapije... tako je i sa mnom bilo... bukvalno nakon 3 mjeseca sam ostala u drugom stanju, kako su ii i predviđali... tako da sada čekam nalaz insulina i šećera da i to vidimo u kakvom je stanju sada, jer sam u trudnoći pila trudničku terapiju, te nakon prekid prestala da ih pijem, jer ne znam dozu koju trebam uzimati

    pa cemo vidjeti, s Bozijom pomoci

    a reci mi je li se tebi nikako nisu stvarale folikue? izvini koliko imaš godina?? koliko dugo ste pokušavali zatrudniti?

    pusaaaaaaaaaaaa

  16. #516
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    ajde samo neka nalazi budu dobri...

    Meni su se stvarali ali nisu sazrijevali, pa nikako nisam imala ovulaciju jer imam pcos.
    Tako da sam uspjela ostati trudna uz pomoć Clomida.

    Imam 26 godina, mm 30, pokušavali smo 5 godina u'' kučnoj radinosti''
    ali onda smo saznali da zbog mog pcosa to baš neće ići tako lako jer
    imam svega jednom godišnje ovulacije i to ako!
    tada sam otišla kod svog sadašnjeg doktora koji mi je pristao raditi folikulometrije
    i izazvali smo ovulacije clomidom,(klomifenom)nakon toga smo mm i ja imali ciljane odnose.
    odmah taj ciklus sam ostala trudna. Ali našoj sreći je došao kraj u 22tt+4d
    dalje evo sve znaš..

    A danas sam saznala da je razlog bio najvjerojatnije ureaplasma koja
    se nije detektirala u brisevima. što reći....eto sad se liječimo i mm i ja
    i čekamo da prođe neko vrijeme da možemo ponoviti briseve. Ako bude sve ok
    krećemo opet s clomidom.

    sretno u idučim pokušajima..i držim da ti svi nalazi budu uredni


  17. #517
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    Abr, nisi nam se dugo javila.. nadam se da si dobro ..veliki zagrljaj šaljem!

  18. #518

    Datum pristupanja
    Feb 2016
    Postovi
    6

    Početno

    Evoo me

    hvala na brizi, ja sam se toliko zadala u posao, pa mi tako prolaze dani....
    hvatam konce svog života, baš me faze fataju, sad sam dobra sad am lošaa.... ma užas, ali koprcam se nekako
    dobila sam prvu menstruciju nakon prekida trudnoće, pa sam išla kod ginekologa na pregled, sve je uredu, tačno onako kako je izgledalo sve i prije poroda, hvala Bogu
    radila sam i PAPa test i preključer mi ginekolog javi da imam CIN 1....

    prvi put mi se dešava sve ovo, uvijek mi je PAPa test bio super uredan.... i to je najnovija sxtvar koja me pokosila... nesreća definitivno ne dolazi sama... uvijek ide u paketu s nečim jpš

    ginekolog mi je rekao da pretežno nakon prekida trudnoće citolog radi malo obazriviji nalaz PAPa testa, tako da je vrlo moguće da je radi toga prikazan CIN 1 i da nemam razloga za preveliku brigu... naravno moram da uradim prije svega tipizaciju HPV virusa, pa po potrebi i kolposkopiju

    još jednom mi je ponovio da zaista nemam razloga za brigu, da će sve biti dobro ako Bog da, ali da ovo sve moramo da uradimo

    ne znam žene šta da vam kažem, mislila sam da sam se bar na određeno vrijeme riješila ljekara, ali definitivno nije onako kako čovjek želi već kako Bog odredi

    krajem maja mi je trebao biti porod, tako da kako se ti dani približavaju, sve mi je gore, planiram da idem i kod psihologa, čekam da dođe sa bolovanja, jer definitivno želim da budem dobro, ali prije svega sve je rano da bi bila dobro, a i izgleda da se sama ne znam izboriti sa svim

    ako ništa drago mi je da je vrijeme lješe odma je sve nekako bolje

    kako ste vi žene??? ima li kod vas kakvih lijepih vijesti?

    ljubim vas sve a tebe Ives posebno :

  19. #519
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,484

    Početno

    Uff draga...bome ti nije lagano..

    Što se tiće Cin1 ne znam puno o njemu, ali moja prijateljica je imala cin 2 i nakon nekog kratkog rutinskog zahvata je sve bilo ok. Doktori su joj rekli da je došla dok je bio Cin1 da ne bi morali ni to.. Bitno je da se pokazao na vrijeme i da možete na vrijeme poduzeti potrebne mjere.
    Ako je doktor rekao da će biti sve ok, onda mu vjeruj i prepusti se njima znaju oni što rade.

    Znam da ti je gore kako se termin bliži.. i ja sam nedavno preživljavala tu stravu do dana termina.. a sada kada je to prošlo, stiglo je i nekakvo olakšanje. Ne mogu to nikom objasniti ali zbilja mi je nekako lakše. Prepustila sam se vremenu i vjerujem da će napraviti svoje.
    Ali i dalje kad mi dodje teško plačem.. i isto imam promjene raspoloženja ..iz duboke euforije u duboki ponor..i obrnuto. Kažu da je to normalno i da ćemo s vremenom sve to proživljavati drugačije..!

    Ako misliš da se sama ne možeš nositi sa svime.. potraži stručnu pomoć. To nije sramota. Meni su puno pomogle cure ne temi.. i molim te, pridruži nam se na ovu temu..

    http://forum.roda.hr/threads/89909-K...5%A1to-dalje-5

    tu pišu sve mame anđela i očekujemo te bit će ti sigurno lakše

  20. #520
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Abr žao mi je zbog tvog gubitka Nadam se da ćeš uskoro doći do svoje duge Lakše je kad možeš s nekim podijeliti svoju bol...iako je istovremeno i tužno koliko žena mora doživjeti takve gubitke


  21. #521
    alef avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2009
    Postovi
    639

    Početno

    Postavila sam pitanje na porod, ali možda ću ovdje dobiti odgovor prije...
    Sutra sam punih 17 tt i danas na uzv vidjeli smo da bebi ne kuca srce... Doktori su mi ponudili opciju kiretaze u općoj anesteziji ili izazivanje poroda, koji bi mogao potrajati dan ili dva... ne znam sta da odaberem, porod će biti traumatičan, a s druge strane kiretaza nosi svoje rizike...

  22. #522
    KrisZg avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2013
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    4,173

    Početno

    Zao mi je. Ja sam odabrala porod.Trudovi su trajali oko 18h.

    Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

  23. #523
    KrisZg avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2013
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    4,173

    Početno

    Sve ovisi kaj ti je u ovoj strasnoj situaciji prihvatljivo. Porod daje priliku da prozivis proces. Ja se uz sve nisam mogla nositi sa cinjenicom da zaspim i probudim se prazna ali to sam ja. Kiretaza me oduvijek sablaznjavala ali sam svjesna da je neizbjezna u nekim situacijama.

    Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk

  24. #524
    Jadranka avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2012
    Postovi
    6,058

    Početno

    Zao mi je zbog bebe.
    Posljednje uređivanje od Jadranka : 09.07.2016. at 08:28

  25. #525

    Datum pristupanja
    Oct 2016
    Postovi
    2

    Početno

    Pozdrav svima!
    Vidim da su ovdje većinom mame, ali eto, malo bi se ubacio i podijelio s vama priču. Iz sebičnih razloga, u nadi da će mi biti lakše.
    Ja sam tata malog Patrika koji je umro 31.09.2016., u 36 tjednu... Tuga koju cura i ja osjećamo je nenormalna.
    Trudnoća je bila normalna, gin je u par navrata rekao "školska". Uz iznimku desetodnevne hospitalizacije zbog bolova u bubregu.
    04.09. smo bili na ultrazvuku i sve je bilo ok.
    25.09. ultrazvuk, višak plodne vode, malecki nema dovoljnu težinu, ništa više nije ok!
    Pustili ju doma i naručili kroz par dana na hospitalizaciju, Sv. Duh. Nismo mogli čekati par dana jer je opet počela osjećati bolove kod bubrega. Spremili ju u bolnicu, 2x dnevno ultrazvuk... Buble double dijagnoza. Malo sam čitao o tome, ali mi nije bilo bitno u tom trenutku, samo sam htio da moja Kristina I Patrik dođu doma. Napominjem da smo negdje na početku radili I Nifty test koji je bio niskog rizika.
    Dali su joj injekcije za prijevremeni porod, da se bebaču razviju pluća. 29.09. je napokon dočekala pregled kod kardiologa da maleckom pogleda srce. Ne mogu vam opisati koliko smo bili sretni kad je rekao da je sve ok I da je srce dobro razvijeno i da je sve normalno.
    Bio sam joj u posjeti, otišao doma... Za sat I pol mi je javila da je bebač umro. Plačem dok ovo pišem. Nikad u životu mi nije bilo gore! Nisam neki vjernik, ali ne dao Bog nikome!
    Otišao sam u bolnicu oko 18 sati, ona je već bila u rađaoni. Tražila je epiduralnu i dobila ju. Dobila i neki gel oko 21 sat pa opet oko 3 ujutro. Rodila je našeg sina 01.09.2016. u 9:20. Nismo ga mogli vidjeti jer ne znam kako bi to preživjeli. Piše u nalazu da nije imao vanjskih malformacija. Kaže sestra i da je imao kosicu.
    Nikad neću zaboraviti bol na licu moje Kristine. Natečene oči, suze. Sve kroz šta je prošla da bi rodila mrtvo dijete.
    Prošlo je samo 5 dana od tada... Pustili su ju doma nakon 2 dana. Slomljeni smo, ali pokušavamo se nekako pribrati. Ona je u kupaonici dok se ja jadam vama.
    Pokušat ćemo opet, ali ne znam kad. Doktor kaže da možemo za 4, 5 mjeseci, ali nama se to čini premalo vremena za oporavak. Uglavnom, nećemo ništa forsirati.
    Plačemo po 5 puta dnevno... Jedva sam ju nekako uspio nagovoriti da pojede nešto. Nije mi dala da pospremim kolica i sve što smo pripremili za Patrika, tako da se dodatno slomila kad je došla doma i sve to vidjela.
    Pitamo se čime smo to zaslužili? Čime je bilo tko to zaslužio? Ni jedan roditelj ne bi smio proći kroz tako nešto...
    Ne znam da li smo pogriješili što ga nismo htjeli vidjeti i pokopati... To nam je bio savjet od dosta ljudi da tako napravimo. Bilo bi užasno teško da smo ga vidjeli, ali, možda smo trebali...
    Koliko treba da rana na srcu zacijeli? Neće nikad, znam...

  26. #526

    Datum pristupanja
    Nov 2012
    Postovi
    362

    Početno

    Dexter, žao mi je zbog vašeg gubitka.
    Na žalost znam kako je tebi i tvojoj ženi. I ja sam majka jedne anđelice koja je umrla u 40. tjednu do tada savršeno normalne trudnoće. Prošle su dvije godine od tada i ne prođe dan, a da ne mislim na svoju anđelicu.
    Za početak reći ću vam, morate odtugovati svoje tj proći kroz sve faze tuge, druge nema. Neću ti lagati,boljeti će dugo. Ali nakon nekog vremena tuga će postojati, ali će promijeniti oblik. Na samom početku ja sam znala plakati danima, toliko da više ni suza nisam imala. Ali, ono što je mene spasilo, bila je podrška mojeg muža, tako da budite si podrška. Jedno vrijeme zanemarite okolinu, jer dobit ćete hrpu glupih savjeta ( ljudi nisu zlobni, ali ne zanju što bi rekli pa bubnu svašta).
    Vjeruj mi nitko to ne zaslužuje, pa tako nemoj misliti da ste to nečime zaslužili. Neke stvari se događaju, a da nikad nećemo shvatiti zašto Ja sam na početku rekla da ni najgorem neprijatelju to ne bi poželjela.
    Živite doslovce dan po dan, druge nema. I samo ću ti reći, rana na srcu neće zacijeliti, ali vrijeme će sve to ublažiti.
    Držite se i kad god vam je teško, piši, jer najbolje će vas razumijeti onaj koji je i sam to prošao.

  27. #527
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    21,366

    Početno

    Dexer, zao mi je zbog vaseg gubitka.
    ako mislite da bi se bolje osjecali da ste preuzeli tijelo i sahranili ga, zovite bolnicu. Mozda jos nije kasno i postoji ta mogucnost.
    Zao mi takoder da vas netko nije bolje savjetovao oko toga.

  28. #528
    Tanči avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2007
    Postovi
    7,888

    Početno

    Meni je isto jako žao zbog vas i malog Patrika.
    Poslušajte Sirius, zovite bolnicu.
    Ja sam prošla slično.
    Prije 27 godina i svako malo se pitam; kakav bi bio, visok, nizak, blond ili tamnokos, što bi završio, bi li se možda već i oźenio, a ja postala baka....
    To je nešto što čovjek ne može istrgnuti iz srca.
    S godinama bol postane podnošljiva, ali se dijete nikad ne zaboravlja.
    Sad odtugujte, ako vidite da ne možete sami, potražite stručnu pomoć.
    Najgore je patit sam, to vodi u depresiju.
    Za drugu bebicu si dajte vremena.
    Moja je došla tek nakon 11 godina i sad je to predivna djevojka od 16g.
    Ima još puno žena koje su prošle slično, one i pišu na ovom forumu.
    Tema je: roditelji anđela, pa možete i tamo potražiti savjet i utjehu.

  29. #529
    karanfilčić avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2015
    Postovi
    135

    Početno

    Dexter, jako mi je žao zbog malog anđela Patrika. Znam kako se sada osjećate i sama sam mama tri male anđelice. Ne postoje riječi koje mogu opisati ti tugu niti one koje vas mogu utješiti. Trenutno je najbitnije da budete jedno uz drugo ,to je ono što će vas održati . Što se tiče pokopa, mi prvu bebu nismo mogli sahraniti jer je trudnoća bila 20tt i nisu nam nudili tu mogućnost, drugu bebu smo mogli sahraniti ali izabrali smo da nećemo i iskreno mi je sada žao zbog toga. Moja treća anđelica je umrla nakon poroda i nju smo sahranili, kad god odemo na groblje bude mi žao što nisu tu sve zajedno. Ali ako više nemate mogućnost da sahranite Patrika, nemojte se zbog toga još dodatno izjedati,on je tu s vama gleda vas i čuva. Sada je najvažnije da razgovarate, da nikada između vas dvoje ništa ne ostaje nedorečeno, naravno kad osjetite potrebu za tim. I zagrljaji, meni je najveći lijek bio kad bi me mm zagrlio snažno baš kad mi je bilo najpotrebnije. Pustite da vrijeme napravi svoje, da prođete faze tugovanja, a kada jednog dana u vaš život stigne dugica imati će svog najljepšeg anđela čuvara-svoga brata

  30. #530
    Carmina406 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    1,707

    Početno

    Dexter jako mi je zao. I ja sam mama jednog anđela Marka.

    Bila sam neodlucna da li sahraniti i odlucila sam nakon 10ak dana da zelim. Srecom mogli smo nije bilo kasno. Ja osobno sam sretna da smo ga pokopali,da nismo neznam da li bih zalila,u sebi duboko vjerujem da bih. Moj muz nije se usudio pitati me,bojao se da ce mi to biti jos teze. Ostatak obitelji isto. Svi smo sutjeli o tom pokopu jer smo mislili da ce taj cin previse boljeti a svi smo htjeli to napraviti. Meni osobno je puno pruzilo mir da mu nosim cvijece i da ga zovem njegovim imenom. Iako mislite da ova tuga nikada nece prestati ipak s vremenom covjek nauci zivjeti ovaj zivot i tuga kao da postane nekako manja. Budi uz svoju djevojku, koliko god bilo glupo ona vjerovatno sada krivi sebe jer nije uspjela. Vecina nas je tako mislila,da smo podbacile. To je laz,velika laz. Nitko to ne zasluzuje. Nakon dugo vremena ja vidim kako je nas Marko pravi blagoslov u nasem zivotu. Sada trebate biti jedno uz drugo,makar i sutke u zagrljaju. Samo budite jedno uz drugo. Ako ikakvu informaciju zatrebas ili samo razgovor tu smo.

    Jos jednom jako jako mi je zao. Svu snagu svijeta vam zelim
    Posljednje uređivanje od Carmina406 : 06.10.2016. at 22:18

  31. #531
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Dexter žao mi je zbog vašeg gubitka. I mi smo ostali bez naše djevojčice u 28tt. Ako smatrate da će vam biti teško i da ćete žaliti zbog toga što niste
    pokopali svoje dijete nazovite bolnicu i pitajte dali možete preuzeti tijelo. Mi isto nismo znali šta bi ali osoblje u bolnici je bilo divno i objasnili su nam sva prava koja imamo tako da smo se oprostili od naše kćeri i pokopali je. Nama je lakše kada možemo otići negdje zapaliti svijeću i odnijeti cvijeće.
    Znam da vam je sad jako teško i nezamislivo ići naprijed. Uzmite si vremena koliko vam treba, vrištite, plačite,razbijajte...imate svako pravo na tugu, ljutnju, bijes...izbacite sve iz sebe i budite jedno uz drugo. Samo tako ćete jednog dana moći krenuti dalje, a vaš dječak će vas uvijek čuvati.
    Što se tiče druge bebe, napravite onako kako se vi osjećate i krenite na drugu bebu kada ste spremni na to, doktori ionako određuju vrijeme samo u pogledu fizičkog oporavka.
    Tuga nikad neće nestati, samo će poprimati drukčiji oblik vremenom. Ako išta trebate tu smo, slobodno se javite. Jako mi je žao što ste morali to doživjeti.

  32. #532

    Datum pristupanja
    Oct 2016
    Postovi
    2

    Početno

    Hvala vam svima na rijecima utjehe.
    Evo bas danas udjem u spremiste i vidim okvir za sliku kojeg sam kupio za naseg sina. Uzasna je ta bol... Polako se pokusavamo naviknuti... Kristina se fizicki dobro oporavila, ne boli ju vise. Nisam joj spominjao nista da razmisljam o tome da nazovemo bolnicu, da preuzmemo naseg andjela. Strah me, ne zelim joj ceprkati po rani, ne zelim ju povrijediti. Vjerujem da cemo se, ako ga ne pokopamo, brze oporaviti od svega (koliko je to moguce). A opet, dusu bi dao da ga jednom primim u ruke, iako znam da je sada za to kasno. Ne znam, kad bi znao gdje spava... Ne bi bilo lakse, ali opet, kad bi pricao s njim, imao bi osjecaj da je tu.
    Gledam njegovu sliku sa UZV-a, sa zadnjeg pregleda koji je bio dobar. Dr. mu je bas lijepo uspio uslikati lice. Vidim sve, okice, usne, lijepe obraze... Pricam cesto s tom slicicom i nadam se da mu je sad dobro.
    Patrik, moje srce... <3

    Sent from my D5803 using Tapatalk

  33. #533

    Datum pristupanja
    Oct 2013
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    392

    Početno

    Citiraj Dexter prvotno napisa Vidi poruku
    Hvala vam svima na rijecima utjehe.
    Evo bas danas udjem u spremiste i vidim okvir za sliku kojeg sam kupio za naseg sina. Uzasna je ta bol... Polako se pokusavamo naviknuti... Kristina se fizicki dobro oporavila, ne boli ju vise. Nisam joj spominjao nista da razmisljam o tome da nazovemo bolnicu, da preuzmemo naseg andjela. Strah me, ne zelim joj ceprkati po rani, ne zelim ju povrijediti. Vjerujem da cemo se, ako ga ne pokopamo, brze oporaviti od svega (koliko je to moguce). A opet, dusu bi dao da ga jednom primim u ruke, iako znam da je sada za to kasno. Ne znam, kad bi znao gdje spava... Ne bi bilo lakse, ali opet, kad bi pricao s njim, imao bi osjecaj da je tu.
    Gledam njegovu sliku sa UZV-a, sa zadnjeg pregleda koji je bio dobar. Dr. mu je bas lijepo uspio uslikati lice. Vidim sve, okice, usne, lijepe obraze... Pricam cesto s tom slicicom i nadam se da mu je sad dobro.
    Patrik, moje srce... <3

    Sent from my D5803 using Tapatalk
    Zao mi je Dexter. Tuga je neopisiva.
    Mi smo tražili tijelo nakon par dana i sahranili je.
    Užasna je bol i kad idem na grob. Ali nekako mi ipak bude lakše. Razmislite.
    Cure su sve rekle, bol je razarajuća. Dao vam Bog snage.

  34. #534
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    21,366

    Početno

    Citiraj Dexter prvotno napisa Vidi poruku
    Hvala vam svima na rijecima utjehe.
    Evo bas danas udjem u spremiste i vidim okvir za sliku kojeg sam kupio za naseg sina. Uzasna je ta bol... Polako se pokusavamo naviknuti... Kristina se fizicki dobro oporavila, ne boli ju vise. Nisam joj spominjao nista da razmisljam o tome da nazovemo bolnicu, da preuzmemo naseg andjela. Strah me, ne zelim joj ceprkati po rani, ne zelim ju povrijediti. Vjerujem da cemo se, ako ga ne pokopamo, brze oporaviti od svega (koliko je to moguce). A opet, dusu bi dao da ga jednom primim u ruke, iako znam da je sada za to kasno. Ne znam, kad bi znao gdje spava... Ne bi bilo lakse, ali opet, kad bi pricao s njim, imao bi osjecaj da je tu.
    Gledam njegovu sliku sa UZV-a, sa zadnjeg pregleda koji je bio dobar. Dr. mu je bas lijepo uspio uslikati lice. Vidim sve, okice, usne, lijepe obraze... Pricam cesto s tom slicicom i nadam se da mu je sad dobro.
    Patrik, moje srce... <3

    Sent from my D5803 using Tapatalk
    reci joj svakako.
    Vjeruj mi, ncete se brze oporaviti ako dijete ne bude imalo grob.
    Ona mora znati da joj priznajes da je dijete postojalo. Ne znam da li me razumijes, ali kad roditelj nema nista opipljivo od djeteta kojeg je cekao 9 mj. ostaje mu samo bol da se za nju drzi.

  35. #535
    Carmina406 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    1,707

    Početno

    Potpuno se slazem sa Sirius. Meni odlazak na grob pruza neopisiv mir. To mi je u neku ruku potvrda da je postojao na ovom svijetu. Koliko god ti se cinilo da ce biti teze ako joj spomenes Patrika ili pokop vjeruj mi da nece. On vam je prvo na pameti kad ustanete i posljednje kada odete na spavanje. Bol je tu i teza ne moze biti,ali ako je nesto ipak moze olaksati vrijedi pokusati. Cak i ako ne odlucite imati grob jedan kutak u stanu koji bi vas sjecao na njega takoder mnogo znaci. Jos jednom zao mi je. Drzite se

  36. #536

    Datum pristupanja
    Nov 2012
    Postovi
    362

    Početno

    Slažem se u potpunosti sa Sirius. Često nas mame anđela boli to što neki ljudi ne priznaju da je naše dijete postojalo, ali je postojalo je 9 mjeseci u nama. Kao i Carmini i meni odlazak na grob moje curice pruža mir, a i da je postojala, iako samo 9 mjeseci.
    Sada sam mama jedne male dugice i u mojem srcu su dvije djevojčice, moj anđeo na nebu i moj anđeo na ovoj zemlji.
    Što god da odlučili vaša je odluka,budi ženi potpora, i samo polako dan po dan. Drž'te se

  37. #537
    kismet avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2011
    Postovi
    592

    Početno

    Lotta81 sjecam te se s Andjela, nazalost, i s ivf tema
    Ne mogu ti opisati koliko mi je drago cuti da si mama!
    To zelim svim curama, a i deckima s ove teme...

    Dexter, jako mi je zao da ste prozivjeli takvu tragediju , ali razmislite, ako nije kasno, o opciji koju su cure vec gore spomenule.
    Zelim Vam svima puno snage, ljubavi i vjere da vas dugice na koncu ipak cekaju.

  38. #538

    Datum pristupanja
    Jan 2017
    Postovi
    1

    Početno

    Meni je u 24 nedelji ustanovljen hidrops fetalis..do tada sve je bilo super nn 1mm ..torch,double,sve super..do tada..sad bebi kolabirana pluca oko srca voda..prosirene mozdane komore,stomak pun vode,noge i ruke ukocene..uzas..samo je srce kako treba i jos uvjek kuca..i sad cekam eticki odbor i da se ovo zavrsi..a prije ovoga sam u 7 nedelji izgubila bebicu kojoj je srce samo prestalo da kuca..radjena mi je kiretaza..ali srecom kuci imam zdravu djevojcicu od pet godina i borim se da budem jaka za nju..i necu da odustanem..prezivjecu i ovo i drzacu opet svoju malu zdravu bebicu u rukama..(

  39. #539

    Datum pristupanja
    Oct 2013
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    392

    Početno

    Uzasno mi je tesko napisati poruku,ali meni su cure pruzile utjehu kad sam prolazila istu tu situaciju pa imam nekakvu obavezu u glavi da ti barem ovako kazem da mi je jako zao i svega onog sto na zalost dolazi. Nama je hidrops nestao nakon 2 tjedna,ali su se javili drugi uzasni problemi i savjet lijecnika je na zalost bio inducirani porod. I danas,nakon 7 mjeseci,bol je tu. Svake minute i sekunde.
    Zelim ti puno snage i sto skoriji mir u dusi.

  40. #540
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Canga zao mi je...ako sto trebas javi se. Saljem zagrljaj

  41. #541
    Ribica2510 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2014
    Postovi
    32

    Početno

    Nemam snage napisat sve. Zelim rec da bi zakonom zabranila pobacaje za neke dijagnoze. Ja sam silno zeljela svog sina, ali kad vas uvjeavaju da se moze jako patiti i da bi bilo sebicno da rodite.. Sta rec..Vlastitom dijetetu oduzet zivot i nikad neznati kako bi bilo.
    Da nemam prvo dijete, sigurno nebih zelja zivjet vise. Zao mi je sto medicina previse zadire u izbor zivota. Ima li majka uopce izbor?! Ja vam kazem da nema. Osudjeni smo na misljenje doktora, obitelji... Ja sam neizmjerno tuzna i pshicki slomljena.. Proslo je dva mjeseca..proci ce i zivot i uvijek ce boljeti.. Ali najgore je sto nikad necu znat jesam li ispravno postupila...

  42. #542
    Beti3 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2010
    Lokacija
    Kvarner
    Postovi
    12,206

    Početno

    Potpisujem tvoje riječi, Ribice. Mislim isto kao i ti. Drži se.

  43. #543

    Datum pristupanja
    Nov 2022
    Postovi
    2

    Početno Vrišteći tisinama

    Pozdrav!
    Ne znam ima li još uvijek Netko aktivan na ovu temu ali pokusat ću.
    Iz prve savršene trudnoće imam predivnog sada vec sedmogodisnjaka.
    2019.inducirani porod u 22.tt zbog nedostatka plodne vode,nitko ne zna zašto se to dogodilo.
    Nakon pola godine skupili smo snage pokušati ponovo ali nažalost nakon svih prenatalnih pregleda i savršenih nalaza ponovo u 19.tt ista prokleta stvar,inducirani pakleni porod i ponovno dugotrajno sastavljanje duše i srca iz komadića u cjelinu.
    I dan danas mi je to prva pomisao kada se probudim i zadnja prije negoli zaspim.
    Nakon dugo razmišljanja i skupljanja hrabrosti odlučili smo se ove godine za još jedan pokušaj,pokušavala sam misliti pozitivno i stvarno sam imala osjećaj da će ovaj puta biti sve uredu ali evo ponovo ležim u komadima i ne vjerujem da se to događa,jučer sam imala kiretazu jer je bebici prestalo kucati srce u 12.tt.

  44. #544

    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Postovi
    905

    Početno

    Marina, jako mi je zao zbog tvog gubitka.. suosjećam … jel znaš razlog? Neke pretrage jesi radila?
    Strašno.. najviše me toga i strah.. da se ne ponovi..

  45. #545

    Datum pristupanja
    Oct 2012
    Lokacija
    Negde daleko
    Postovi
    202

    Početno

    Napravite pretrage, može biti i do kromosoma, posebno kad si imala 3 spontana.
    Posljednje uređivanje od tinkilinkixyz : 21.07.2023. at 15:21

  46. #546
    marissa86 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2023
    Postovi
    3

    Početno

    Ne znam zašto mi niti jedan post do sada nije odobren na forumu.

    Pokusat cu ponovo.

    Prije tjedan dana imala sam spontani pobacaj, izgubila sam plodnu vodu i morala sam pobaciti. Razlog ne znam još, za mjesec dana su me narucili na pregled s onim phd nalazom.

    Zanima me što dalje? Imam već 37 godina, jedva smo i sada zatrudnjeli na prirodan način. U 3.mjesecu ću navršiti 38. Jel da se trudimo još neko vrijeme prirodno ili da idem odmah na kliniku za potpomognutu? Kakva su vaša mišljenja, iskustva.

  47. #547

    Datum pristupanja
    Feb 2024
    Postovi
    2

    Početno Trag u beskraju

    Pozdrav dragi roditelji,

    Pokušati ću ukratko opisati svoj slučaj jer je možda netko od vas prošao isto pa će me znati uputiti koje pretrage sada napraviti, eventualno na što paziti...

    31.12.23 u večernjim satima primijetim smeđi iscjedak koji nestane za cca pola sata. Nikakvi bolovi niti drugi simptomi. Odem na hitnu i oni me upute na Petrovu, prethodno nazovem Petrovu,
    kažem da sam u 18. tjednu trudnoće (18+2) i oni mi kažu da dođem ako primijetim svježu krv.
    01.01.24, prilikom odlaska na WC, u sluzi primijetim sitan trag krvi i odemo u Petrovu. Na gaćicama ništa. Zaprime me u rađaonu i odmah nakon što su stavili speculum, krene krvarenje takvo
    da se tri liječnika okupilo oko mene jer to teče kao da je netko pipu okrenuo. Šok kod mene i nevjerica kod doktora. Tu pretpostavljaju da se radi o placenta previa.
    Ostajem do 02.01.24 u rađaoni i onda me sele na drugi odjel (u prizemlju) gdje nastavljam piti cordipin, utrogestan + eutyrox (zbog automine bolesti tj. Hashimota) i još mi uvode inekcije protiv zgrušnjavanja krvi jer moram konstantno ležati.
    05.01. ulazim u 19.tjedan trudnoće.
    Do 09.01.24 me više puta pregledavaju i ne mogu sa sigurnošću reći otkuda dolaze te ogromne količine krvi, odbacuje se pretpostvka o placenti previji i pretpostavljaju da se radi o hematomu,
    decidualnom. Tamoponiraju me i na skoro 24 sata ti "potoci" prestaju teći da bi onda opet krenulo... Moja krvna slika je i dalje dobra bez obzira na te "potoke".
    Već mi je tokom toga tjedna dano do znanja da su to premali gestacijski tjedni da bi dijete preživjelo, a ako se krvarenje nastavi da moj život počinje biti ugrožen.
    Nažalost, ostvaruje se to što su rekli. 09.01-10.01. se počinjem rušiti svaki dan jer mi tlak užasno pada i krvna slika mi počinje biti sve gora i gora svaki dan.
    11.01. mi daju i željezo ali to ništa ne pomaže, ja krvarim i krvarim...
    12.01. uđem u 20.tjedan trudnoće, odlazim na zadnji pregled gdje skupa s njima donosim tešku odluku o prekidu trudnoće jer je moj život sve više ugrožen i niti ja niti moj maleni ne bi preživjeli da se dođe do tjedna kada se njega može spasiti.
    Primam 5 inekcija za induciranje poroda i 13.01. rodim svoju ljubav, teškog 400 g i velikog 26 cm.

    Na otpusnom pismu piše retroplacetarni hematom, ruptura na posteljici ali ostaje dijagnoza prijetećeg pobačaja.
    PHD nalaz ništa ne otkriva.
    Napravila sam testove na trombofiliju i čekam nalaze. Ovo mi je bila prva trudnoća, imam 36 godina. Inače se žene šalje da naprave te testove nakon 3 pobačaja ali zbog toga što ništa nije ukazivalo da bi se ovo moglo dogoditi te količinu i intezitet krvarenja koji se dogodio - ona me odmah poslala da to napravim.

    Moj dečkić je bio potpuno zdrav, što je bilo jasno na svakom ultrazvuku i u svakom otkucaju njegovog malog srca i na PHD nalazu...u svakom udarcu njegovih rukica i nogica, koje sam osjećala ležeći slomljena u bolnici.
    Teško mi je, tužna sam, ljuta, gnjevna... Osjećam se krivom jer sam živa, a on nije i to zbog "kvara" u meni, moje vlastito tijelo me izdalo...
    Nova trudnoća me straši u istoj mjeri koliko me prva veselila i u kojoj sam bila pozitivna i niti nisam pomišljala na neke crne scenarije, a sada su mi samo oni u glavi.

    Još nisam počela raditi, ima dana kada mislim da bi mogla i onda drugi dan mi je stalno u mislima, ne mogu ga izbaciti i ne funkcioniram, plačem i pitam se "zašto, zašto, zašto"...
    ali odgovora nema...

    Hvala vam što ste podijelile svoja iskustva i pročitale moje.

  48. #548

    Datum pristupanja
    Feb 2024
    Postovi
    2

    Početno

    Pozdrav dragi roditelji,

    Pokušati ću ukratko opisati svoj slučaj jer je možda netko od vas prošao isto pa će me znati uputiti koje pretrage sada napraviti, eventualno na što paziti...

    31.12.23 u večernjim satima primijetim smeđi iscjedak koji nestane za cca pola sata. Nikakvi bolovi niti drugi simptomi. Odem na hitnu i oni me upute na Petrovu, prethodno nazovem Petrovu,
    kažem da sam u 18. tjednu trudnoće (18+2) i oni mi kažu da dođem ako primijetim svježu krv.
    01.01.24, prilikom odlaska na WC, u sluzi primijetim sitan trag krvi i odemo u Petrovu. Na gaćicama ništa. Zaprime me u rađaonu i odmah nakon što su stavili speculum, krene krvarenje takvo
    da se tri liječnika okupilo oko mene jer to teče kao da je netko pipu okrenuo. Šok kod mene i nevjerica kod doktora. Tu pretpostavljaju da se radi o placenta previa.
    Ostajem do 02.01.24 u rađaoni i onda me sele na drugi odjel (u prizemlju) gdje nastavljam piti cordipin, utrogestan + eutyrox (zbog automine bolesti tj. Hashimota) i još mi uvode inekcije protiv zgrušnjavanja krvi jer moram konstantno ležati.
    05.01. ulazim u 19.tjedan trudnoće.
    Do 09.01.24 me više puta pregledavaju i ne mogu sa sigurnošću reći otkuda dolaze te ogromne količine krvi, odbacuje se pretpostvka o placenti previji i pretpostavljaju da se radi o hematomu,
    decidualnom. Tamoponiraju me i na skoro 24 sata ti "potoci" prestaju teći da bi onda opet krenulo... Moja krvna slika je i dalje dobra bez obzira na te "potoke".
    Već mi je tokom toga tjedna dano do znanja da su to premali gestacijski tjedni da bi dijete preživjelo, a ako se krvarenje nastavi da moj život počinje biti ugrožen.
    Nažalost, ostvaruje se to što su rekli. 09.01-10.01. se počinjem rušiti svaki dan jer mi tlak užasno pada i krvna slika mi počinje biti sve gora i gora svaki dan.
    11.01. mi daju i željezo ali to ništa ne pomaže, ja krvarim i krvarim...
    12.01. uđem u 20.tjedan trudnoće, odlazim na zadnji pregled gdje skupa s njima donosim tešku odluku o prekidu trudnoće jer je moj život sve više ugrožen i niti ja niti moj maleni ne bi preživjeli da se dođe do tjedna kada se njega može spasiti.
    Primam 5 inekcija za induciranje poroda i 13.01. rodim svoju ljubav, teškog 400 g i velikog 26 cm.

    Na otpusnom pismu piše retroplacetarni hematom, ruptura na posteljici ali ostaje dijagnoza prijetećeg pobačaja.
    PHD nalaz ništa ne otkriva.
    Napravila sam testove na trombofiliju i čekam nalaze. Ovo mi je bila prva trudnoća, imam 36 godina. Inače se žene šalje da naprave te testove nakon 3 pobačaja ali zbog toga što ništa nije ukazivalo da bi se ovo moglo dogoditi te količinu i intezitet krvarenja koji se dogodio - ona me odmah poslala da to napravim.

    Moj dečkić je bio potpuno zdrav, što je bilo jasno na svakom ultrazvuku i u svakom otkucaju njegovog malog srca i na PHD nalazu...u svakom udarcu njegovih rukica i nogica, koje sam osjećala ležeći slomljena u bolnici.
    Teško mi je, tužna sam, ljuta, gnjevna... Osjećam se krivom jer sam živa, a on nije i to zbog "kvara" u meni, moje vlastito tijelo me izdalo...
    Nova trudnoća me straši u istoj mjeri koliko me prva veselila i u kojoj sam bila pozitivna i niti nisam pomišljala na neke crne scenarije, a sada su mi samo oni u glavi.

    Još nisam počela raditi, ima dana kada mislim da bi mogla i onda drugi dan mi je stalno u mislima, ne mogu ga izbaciti i ne funkcioniram, plačem i pitam se "zašto, zašto, zašto"...
    ali odgovora nema...

    Hvala vam što ste podijelile svoja iskustva i pročitale moje.

Stranica 11 od 11 PrviPrvi ... 91011

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •