Ispisali smo ju iz vrtića

[trampolina]

Casa, i ja mislim na tu vrstu samostalnosti.

Eto, moj E. nije bio spreman u razdoblju kad je većina djece spremna. I šta sad, da mu dam nogu u guicu kao korak naprijed?

Doduše, nogu je dobio kad je morao, u vrtić je išao dok sam radila. Posljedica je bilo, dugo smo ih se rješavali (u suradnji sa stručnom službom), a on i dan danas prepričava stvari iz vrtića. Obične, normalne stvari koje bi netko probavio za par dana, njemu su i danas gotovo smak svijeta.

Da nisam morala nikad mu ne bih priuštila to iskustvo u toj dobi.

H. i T. su u vrtiću svoji na svome, rado idu i imaju hrpu prijatelja.
E. se tek sada zainteresirao za prijateljstva. Koliko god sam ga gurala do sada, pomak se dogodio tek lad je on bio spreman za to.

[Majuška]

Moj sin (i ja!) smo bez problema uspjeli prilagoditi se na tetu čuvalicu sa godinu dana.
Čudom nekim, nismo se prilagodili na dva iduća vrtića, sve do ovog zadnjeg.
Malo sam cinična ali zaista se malo pretjeruje sa tim stavom da roditelji (čitaj:majke) ne dopuštaju djetetu zapravo da se osamostali i šalju neke čudnovate signale.
Zapravo mislim da je najčešće upravo suprotno. Roditelji dobivaju signale od djeteta da nešto nije u redu i mislim da to treba uvažiti.

[Anemona]

Peterlin, slažem se s tvojim zadnjim postom i sama sam to ovdje napisala:

I isto tako, "poznavajući" mame na forumu, več unaprijed mogu reči koje će odustati od vrtića (da, da mame), jer to nije za njih (uključujući i mene). Za nekoga to je, za nekoga nije.
Ako imaš izbora biraš, ako nemaš ne biraš.

I to je bit, ali ne gledam to kao problem.
Tako je sa svim aspektima roditeljstva. Različiti smo, nekomo je važno jedno, nekome drugo i to je ok, ali mi je bespredmetno napominjati kako bi dijete od 3,2 godine trebalo ostati pod mus u vrtiću i proči prilagodbu da ne bi mama slučajno popustila u manipulaciji.
Ma molim te lijepo.
Odgoj je život, a ne jedan bezvezni slučaj lažne ili prave manipulacije.

[sirius]

Meni je potpuno suludo tvrditi da ce ispis iz vrtica obiljeziti djetetov zivot i da ce on iz toga shvatiti da moze manipulirati ostatak zivota.
Stvarno mi je to debelo pretjerano , jer imam dijete koje je proslo puno vece zivotne izazove , pa je i dalje normalna .
roditelj se ima pravo predomisliti, nije nista u kamenu zapisano . Ljudi smo , cinimo sto mislimo da je ispravno u tom trenutku i idemo dalje.

[Anemona]

Moj sin (i ja!) smo bez problema uspjeli prilagoditi se na tetu čuvalicu sa godinu dana.
Čudom nekim, nismo se prilagodili na dva iduća vrtića, sve do ovog zadnjeg.
Malo sam cinična ali zaista se malo pretjeruje sa tim stavom da roditelji (čitaj:majke) ne dopuštaju djetetu zapravo da se osamostali i šalju neke čudnovate signale.
Zapravo mislim da je najčešće upravo suprotno. Roditelji dobivaju signale od djeteta da nešto nije u redu i mislim da to treba uvažiti.

I s ovim postom se slažem.

Naravno, uvijek ima i ekstremnih situacija u oba smjera, gdje i mi sami zabrazdimo u roditeljstvu u neki krivi smjer, ali računam da ćemo se uspjeti ispraviti.

[Anemona]

Meni je potpuno suludo tvrditi da ce ispis iz vrtica obiljeziti djetetov zivot i da ce on iz toga shvatiti da moze manipulirati ostatak zivota.
Stvarno mi je to debelo pretjerano , jer imam dijete koje je proslo puno vece zivotne izazove , pa je i dalje normalna .
roditelj se ima pravo predomisliti, nije nista u kamenu zapisano . Ljudi smo , cinimo sto mislimo da je ispravno u tom trenutku i idemo dalje.

X

[tangerina]

Odgoj je život, a ne jedan bezvezni slučaj lažne ili prave manipulacije.

X ko kuća

[cvijeta73]

Meni je potpuno suludo tvrditi da ce ispis iz vrtica obiljeziti djetetov zivot i da ce on iz toga shvatiti da moze manipulirati ostatak zivota.
Stvarno mi je to debelo pretjerano , jer imam dijete koje je proslo puno vece zivotne izazove , pa je i dalje normalna .
roditelj se ima pravo predomisliti, nije nista u kamenu zapisano . Ljudi smo , cinimo sto mislimo da je ispravno u tom trenutku i idemo dalje.

x

mayato će sama vidjeti s vremenom je li napravila dobar posao ili pogriješila.

niti je napravila dobar posao, niti je pogriješila.
u principu, nije napravila ništa preznačajno.

[Zrina]

Slažem se sa Peterlin u dijelu da svatko nosi "svoj" dio priče. I upravo zato bi u idealnom svijetu svi uvjeti trebali biti zadovoljeni da dobijemo dobar "rezultat" na kraju.

[tangerina]

ja mislim da ima slučajeva koje opisuje Peterlin i onih koje opisuje Majuška, a sad skužit u datom trenutku koji si ti... pa sretno!

nije lako imati pozitivan stav o vrtiću kao dobrom mjestu dok vidiš da ti dijete pati, ja sam stvarno išla principom "stisni srce", sreća da je prošlo na vrijeme.

[sirius]

Naravno da ima.
Ali roditelj ne moze protiv sebe. Niti mislim da bi trebao jer to nije autenticno.
dakle , ako roditelj misli da vrtic trenutno nije ili ne mora biti NjEGOV izbor , tada moze izabrati ispis.
Manipulacija je tek onda kada roditelj popusti samo zbog dijetetove zelje , ali on smatra i osjeca da je vrtic dobar izbor ili nema drugi izbor ( pa da otkaz na poslu iako to ne zeli, karikiram).

[Sumskovoce]

:smalic koji cupa kosu:
mozda da psiholog nauci da je ADHD organski uvjetovan, i rodis se sa njim.
Ne nastane ako se ne znas nositi sa frustracijama, nego mozes imati frustracije jer ne mozes ispuniti ocekivanja ( svoja i tuda) bas zbog ADHD-a.
Dakle, prvo imas ( ili nemas ) ADHD, a tek onda dobijes ( ili ne dobijes) frustracije.

Eto, odlično objašnjeno.
Hvala sirius.

[leonisa]

cek cek cek, zar nije na temi adaptacija (ili gdje vec) davno spominjana adaptacija djeteta ciji roditelj nije kod kuce i ciji je, jer eto, ovaj koji je, dijete to zna, dijete to osjeti, dijete osjeti da i mama osjeti i zacaran krug.

ako je mama kod kuce, ako dijete ne prihvaca vrtic, ako je mami ok da dijete ne ide u vrtic, cemu siliti?
koju poruku tad saljemo djetetu?
mislite da je odjednom dijete blesavo i ne zna da je taj odlazak postao nesto sto i mama i dijete rade protiv svoje volje, jer je eto, tako neka praksa iako ima izbora i da je taj drugi izbor nesto sto ce i dijete i mamu ciniti...sretnijima.

s druge strane kad se prica o manipulaciji tog djeteta, mislim, postoji mogucnost da ce mama biti doma do skole, i sta onda ako nece ici (nikad) u vrtic? jos uvijek on nije obavezan, a i tabui (anti)socijalizacije su davno razbijeni. takodjer postoji mogucnost da mama ne bude doma i da dijete nema izbora nego ici u vrtic. i dijete ce ici.
jako me zanima o kakvoj se tu (buducoj) manipulaciji govori?

iskreno se nadam da se ne misli na generalnu manipulaciju, jer eto, vidjelo je sta moze suzama napraviti pa ce od sada uvijek tako.
jer nema djeteta kojem suze nisu jednom prosle, bilo da su s njima dobili ono sto su zeljeli ili se pogodio trenutak, pa nisu svjetski manipulatori. a bogme ni mali slatko djecji.

eno, mladja mi je 20min cvilila dok sam spremala kuhinju i dorucak. kad sam zavrsila, otisla sam k njoj. prestala je sviliti.
hoce li sad zauvijek samnom manipulirati cviljenjem jer u njenoj glavi ona ne vidi da sam joj dosla kad sam zavrisla sa poslovima vec jer vidi cviljenje, dugo cviljenje, dolazak mame.
naravno da nece.
i naravno da karikiram, ali i ta manipulacija mi je u rangu ove karikirane price.

mayato, slusaj uvijek prvo sebe. to ne znaci da ne slusas i struku, al u kontekstu struke slusaj sebe.

[leonisa]

i x gore na cvijetu, anemonu i sirius ekipu.

[Svimbalo]

A ja iksam casu i Peterlin.

[tangerina]

mene ta priča s manipulacijom zbunjuje na terenu, pa sam od nje i odustala, ne pitam se "je li on sad sa mnom manipulira?" nego "je li ovo meni vrijedna bitka?"

[n.grace]

i ja sam uz cvijetu, Anemonu, sirius i ostale
i na mjestu mayato bih potpuno jednako postupila i ne bih se osvrtala na mišljenje psihologice, niti čije drugo

moje starije dijete je mirno i povučeno, takva je oduvijek
reakcija okoline je bila - "ona sigurno ne ide u vrtić"
mlađa je potpuna suprotnost starijoj, vesela, živahna i izrazito komunikativna - naravno da sam slušala komenatare tipa "ona sigurno ide u vrtić"
a niti jedna nije išla

[tina55]

mislim da dijete osjeti ima li roditelj pozitivan ili negativan stav prema toj adaptaciji i to uvelike utječe na dijete jer ono osjeti vjeruje li roditelj da će mu tu s vremenom postati liejpo ili preispituje svoju odluku o tome da li da ide ili ne ide u vrtić

[vertex]

Ja još volim i komentare roditelja na vlastitu živu/malo prostu/malo divlju/i svakakvu još djecu. Jednako puta čuješ: Dogodine će u vrtić pa će ga tamo sredit! i: Ma krenuo je u vrtić pa svašta tamo pokupi!

Ne mislim da je vrtić razvojna stepenica. Može biti dobar za dijete, može i ne biti.
Mojih troje bi uvijek izabrali ne ići, radije nego ići, koliko god se tamo zabavljali i imali prijatelje. Koja bi to trebala biti uporna i uzaludna manipulacija pa da ne odustanu svih četiri ili pet godina koliko su dečki išli?

[pulinka]

Ja počinjem da sažaljevam naše nesocijalizovane pretke kojima je mama disala za vratom jer nisu imali čudesni vrtić...
Sa moje tačke gledišta u današnje vreme se precenjuje i značaj vrtića i doba deteta u kome bi trebalo da funkcioniše odvojeno od mame.
Zašto je postalo normalno da sva deca treba da budu spremna na višesatnu odvojenost od majke sa godinu ili tri?
Neko je pomenuo da postoji vremenski "prozor" u kome dete treba da nauči tu veštinu, i ja se slažem, ali mislim da je taj "prozor" otvoren bar do šeste, sedme godine.
A realno, na kakav "kolektivni" život nas sprema vrtić? Nikad kasnije u životu nam se neće ponoviti vrtićka rutina-niti nakon vrtića svakodnevno jedemo i spavamo u grupama po 20-tak, niti se nakon vrtića ikad bavimo višesatnom slobodnom igrom u grupi, a ni vrtićkim aktivnostima. Škola ima jedan sasvim drugačiji sistem od vrtića. Proći će bar 8 ili 12, nekome i više godina školovanja dok se ponovo možda u nekoj profesiji ne nađemo u uslovima sličnim onim u vrtiću.
Društvena pravila i funkcionisanje bez majke se sigurno mogu naučiti i van vrtića.
Vrtić od 3 sata možda jeste igraonica, kako je casa rekla, ali ako roditelj plaća skupo za takvu "igraonicu", onda ima pravo i da očekuje da mu se dete iz nje vraća ako ne zadovoljno, ono bar indiferentno, a ne višenedeljno potišteno i uz noćna plakanja.
Naravno da dete mora naučiti da nije sve u životu glatko ali to nije opravdanje da se ne pomogne trogodišnjem detetu koga očigledno nešto užasno opterećuje u vrtiću, do te mere da nedeljama menja ponašanje. "Pusti da prođe" pedagogičina filozofija mi ovde deluje totalno neopravdano-ili bar ona majci nije pružila nikakvo opravdanje, niti objašnjenje, a detetu nikakvu pomoć.
Meni čak to i ne izgleda kao slučaj "teškog odvajanja" od majke s obzirom da je dete prve dve nedelje išlo veselo i zadovoljno u vrtić. Zar se preterana vezanost za majku i teško odvajanje ne bi ispoljili na samom početku, kako sam videla kod mnoge dece u vrtiću?
Kao što je neko već napisao, to što se detetu nije dopao taj vrtić, ne zanči baš ništa za budućnost, znači samo i jedino to, da se detetu nije dopao TAJ vrtić. A niko mu nije pomogao.
Pa ni odrasli se ne osećaju dobro u svakom društvu, niti u svakom kolektivu i okruženju, sa nekih poslova se nekad i pobegne glavom bez obzira, a prema našoj deci smo strožiji nego prema sebi i očekujemo da se savršeno snađu uvek i svuda, inače im lepimo etikete nedruštvenih i preterano vezanih za mamu...

[mayato]

mislim da dijete osjeti ima li roditelj pozitivan ili negativan stav prema toj adaptaciji i to uvelike utječe na dijete jer ono osjeti vjeruje li roditelj da će mu tu s vremenom postati liejpo ili preispituje svoju odluku o tome da li da ide ili ne ide u vrtić

Ali ja sam bila jako sretna radi tog vrtića. I to baš zbog tog jer ga vode časne sestre, ali imaju odgajateljice koje nisu časne sestre.
I moje uzbuđenje ipozitivan stav su bili stvarno opipljivi.

[mayato]

mislim da dijete osjeti ima li roditelj pozitivan ili negativan stav prema toj adaptaciji i to uvelike utječe na dijete jer ono osjeti vjeruje li roditelj da će mu tu s vremenom postati liejpo ili preispituje svoju odluku o tome da li da ide ili ne ide u vrtić

Ali ja sam bila jako sretna radi tog vrtića. I to baš zbog tog jer ga vode časne sestre, ali imaju odgajateljice koje nisu časne sestre.
I moje uzbuđenje ipozitivan stav su bili stvarno opipljivi.

[mayato]

Ja sam također vrtićkodijete.
pamtim samo lijepe stvari i svoje prijatelje.
Tako da, ja averziju spram vrtića nemam i kod mene nije mogla osjetiti isto.
Dala sam ju zato što je vrlo otvorena i društvena pa sam mislila da je dobro za nju da bude ta 3 sata sa svojim vršnjacima, da sedruže, igraju, da nauči dijeliti stvari, čekati svoj red, da joj se samopouzdanje kroz interakciju s drugom djecom razvija i jača...
Međutim, ona je odreagirala suprotno svemu što sam proučavala i nab što sam bila spremna.
Moja sestra ima sina koji "odurla" svojih 15 minuta pri odlasku u vrtić, ali uvrtiću je ok ( što je i M. bila) i kada dođe doma nastavlja s igrom i svojim, dječjim stvarima.
Moja M. kada bi došla doma, sjela bi, premetala prstićima, piljila u pod i tho plakala tupeći:"Mama, je li mrak? A je li idemo sutra u vrtić? Mama, ja ne bi išla uvrtić. Tata ja ne bi u vrtić. Baka ja ne bi u vrtić."
Od djeteta koje je sve zanimalo i koja je nove stvari upijala s radošću kao spužva, dobila sam povučeno i prestrašeno dijete koje cijele dane sjedi, plače i gleda u pod. Njeno je ponašanje bilo kao daje izgubljena...
Ne mora značiti da joj se išta dogodilo i da ju je blokiralo, ali to 3-tjedno stanje utučenosti i nezainteresiranosti za svakodnevne kućne aktivnosti, igru s bakom, psima koje obožava, apatije prema omiljenim crtićima - nije bilo lako i morala sam ju ispisati.

[casa]

Pa, ali zar nije bilo rečeno da je malena u vrtiću dobro funkcionirala, a da je kod kuće željela stalno biti s mamom, da je strahovala od trenutka odvajanja, ispitivala kad će no znajući da kad noć prođe mora se odvojit? Apsolutno ne mislim da je vrti neophodan, i naravno da naši preci nisu išli u vrtić, ali mm koji nije išao u vrtić jer ga u našem selu tad nije bilo je s tri godine s mamom nosio drva, čistio masline,prao robu na potoku, a ljeti kad je mama radila je ostajao sam kući 4 sata, sam je išao na plažu s 4 godine, s ekipom iz susjedstva bez nadzora odrasle osobe. Ta djeca koja prije nisu išla u vrtić su odgajali u većini slučajeva ne samo roditelji nego šira zajednica, i odrastali su u ljude koji su nastavljali život u proširenim zajednicama. I mm nije mogao birati društvo iz susjedstva, nego je bio prisiljen snai se u tom danom društvu sam s 4 godine... Meni se čini da je ipak većina vrtića danas kvalitetnije rješenje.
I slobodna sam prepostaviti da djevojčica koja je u vrtići provodila 3 sata dnevnonije dolazila u vrti baš na spavanje, i gotovo sam stoposto sigurna da dijete koje tri sata u vrtiu ne jede može bez hrane ta tri sata. A to da se u vrtiću u ta tri sata mora igrati s tih dvadesetak drugih mališana, mi se čini vrlo slično kasnijem životu: od određenog broja dostupnih potencijalnih prijatelja biraš biti dobar sa svima, biti dobar s nekima ili biti solo brijač. I svaka opcija je prava za nekog. A strukturirane aktivnosti (kad svi crtaju kišu) nisu živo zlo, jer nekad u životu moraš crtat kišu iako bi crtao sunce. Sunce možeš crtat ostalih 21 sat dana.
I manipulacija po meni nije problem.
Ja sam samo htjela reći da je meni problem potkrijepiti djetetov osjećaj manjka bez mene. Meni, drugima ne mora biti. Ja vjerujem da je zdravo potrkijepiti djejetov osjećaj samodostatnosti od najranije dobi i da je vrtić od tri sata u dobi od tri godine izvrsna, ali ne jedina prilika za takvo što. I ja bih odabral drugačije od mayato, ne radi osjećaja prema vrtiću nego radi osjećaja prema djetetu. I nije isto mislit da je vrtić odličan i da je dijete spremno biti samo, bez roditelja, jer aako je dijete spremno biti samo, spremno je biti i tužno samo i isfrustrirano jednako kao i veselo i zaigrano.
Napominjem da sam već prije napisala da je meni vječno pitanje kad je dijete spremno i u kojoj granici na takvo osamostaljivanje i daa ja ne poznajem mayato niti njenu djevojčicu, pišem iz svog iskustva koje je različito od drugih iskustava i iz svojih uvjerenja koja su također različita od drugih...

[mayato]

Da., moja M. je lijepo reagirala uvrtiću prema riječima pedagogice, bila je društvena i igrala se, komuniciravši sa svima.
Ono što mene zanima poslijednjih dana:
"Je li se ona samo prilagodila situaciji, "pod mus", jedva čekajući da dođem po nju?"
Kužiš, ono kao, "neću sada tu plakati i biti tužna, iskoristiti ću ovo što sam sad tu, djeca će mi se smijati, ali da mi je dobro - nije."

[casa]

I ovo što je mayato sad napisala meni govori da djevojčica nije imala problem s vrtićem nego s nedostatkom majke. Kako je to trebalo riješiti ne znam, mogu samo reći što ja mislim i kako bih ja to riješila, a ne što se treba.
I kao što vidite slovo ć na tipkovnici mi ne radi najbolje....

[casa]

Pa, ali ona ima tri godine... Ne znam, nisam baš od tih manipulatorskih teorija, nekako vjerujem da djeca od tri godine nee odgađaju plač smišljeno čekajući da dođu kući, ono vjerujem da se ne igraju kad im se plače... Naravno, da lakše s mamom mogu podijeliti osjećaja, ali baš da se u vrtiću lijepo druže a da im se plače...

[vertex]

Pa, ali ona ima tri godine... Ne znam, nisam baš od tih manipulatorskih teorija, nekako vjerujem da djeca od tri godine nee odgađaju plač smišljeno čekajući da dođu kući, ono vjerujem da se ne igraju kad im se plače... Naravno, da lakše s mamom mogu podijeliti osjećaja, ali baš da se u vrtiću lijepo druže a da im se plače...

Ja sam sigurna da barem neka djeca to rade. Kad dođu doma, popuste brane. Ne bih možda rekla da smišljeno odgađaju plač, više da osjećaju da su "u gostima" pa se suzdržavaju i prilagode.

[casa]

Ja to vidim drugačije... Mislim da se zaigraju i zaborava na osjećaje... a kad dođu kući se smire i osjete opet kako je svijet sigurniji i ljepši uz mamu pa zaplaču... Ne vjerujem da se igraju ako im se ne igra... Moj jedan je u vrtiću sjedio sa strane po 45 minuta gledajući u pod, jer je bio tužan bez mene, nije se igrao, nije se pravio da mu je lijepo, ali ga je bilo sram plakati, pa je sjedio sa strane...Nekako mislim da se ne igraju ako im se plače...

[Peterlin]

Ja sam sigurna da barem neka djeca to rade. Kad dođu doma, popuste brane. Ne bih možda rekla da smišljeno odgađaju plač, više da osjećaju da su "u gostima" pa se suzdržavaju i prilagode.

Ali to je normalan proces adaptacije (i ne mislim da će ga se kasnije moći izbjeći, samo će forma biti drugačija).

Neka djeca su u vrtiću ok, pa plaču kad roditelji dođu, druga ne žele ići doma (to su moji radili) ali poruka je u biti ista = nedostajali smo im

Način na koji se to iskazuje ovisi o djetetovoj osobnosti, dobi i još dosta stvari, ali nema nikakvog načina da se preskoči ta stepenica. Meni bliske osobe ovako su odustale od upisa sina u vrtić (nakon 2-3 pokušaja) pa je bilo veselja u prvom razredu - dijete se moralo socijalizirati, stjecati imunitet, učiti regule kolektiva...sve u prvom razredu + gradivo. Da ne govorim o tome koliko je dijete izostalo.

Iako vjerujem da ima obitelji za koje je to dobro, meni se čini da je mojoj djeci vrtić puno značio u svakom pogledu. Iako je bilo puno prilika u kojima bi oni radije ostali doma, imali su ponovljenu adaptaciju na početku svake školske godine, ali brate mili, zar i nama nije tako nakon godišnjega??? Pa ne živimo pod staklenim zvonom.

Ali dosta priče - svatko ima svoje razloge.

[vertex]

Mislim da to spada u razlike među osobama. Netko će se igrat, netko će sjedit sa strane.
edit: poslije case

[Peterlin]

Još da dodam - kad je moj stariji krenuo u školu (a škola i vrtić odijeljeni su samo jednom ogradom) skakao je preko te ograde i odjurio natrag u vrtić svojoj najdražoj teti S. (dijete koje se nikada nije penjalo, he he he...) Nedostajala mu je. Jedva smo ga uvjerili da to ne smije raditi, ni preko plota ni kroz vrata. Tako djeca (i odrasli) reagiraju na promjene vrsta raznih. I što je trebalo, vratiti ga u vrtić? Ufff, kad smo već kod toga, i meni nedostaje godišnji, a gdje je još ljeto.... he he he...

[vertex]

Ali Peterlin, u školu se mora, u vrtić s tri godine se ne mora!

[cvijeta73]

ma kad već spominjemo tu nesretnu manipulaciju. iako mi je to vrlo upitna riječ u kontekstu odnosa roditelj - dijete. al ajd.

ovo od mayato niakko ne bih u tu kategoriju svrstala. dok ovo što su radila moja djeca je bila čista manipulacija
urlikanje i urlanje, bacanje na pod, otimanje i znoj. a ispod oka gledaju jel sam još uvijek tu. i kad vide da me nema - šta ima danas za marendu.

ne mogu reć da se i ja ne služim manipulacijom.
svi mi. i prema djeci. ih.
ništa čudno mi niti tu nije.

[leonisa]

ja to zovem testiranje granica, ne manipulacijom.

[casa]

Mislim da mayato radi ono što smo valjda svi radili, preispituje je li djetetu uistinu lijepo u vrtiću, čak i kad joj pedagoginja kaže da je, kao da traži način da samu sebe uvjeri da djetetu tamo nije bilo lijepo. Ne osuđujem jer sam to i sama radila i mislim da je normalno imati takve misli, ali jednako tako mislim da prijateljski odgovor nije: Ma sigurno joj nije bilo lijepo... već: Vjerujem da joj je bilo lijepo, i teško, ali i lijepo. Da u vrtiću nije razmišljala o mami, da se igrala jer su se drugi oko nje igrali... Da je shvatila da joj je mama nedostajala tek kad je mama došla... I da je u redu da joj nije bilo lijepo, kao što je u redu i da joj je bilo lijepo. I da u životu ima dana kad nam je lijepo i kad nije, i da se kao roditelj trebamo naučiti izmaknuti, naučiti da to kako je djetetu u vrtiću na kraju krajeva nisu naša posla... Da je dijete sposobno samo voditi trosatni vrtićki život, a da smo mi uvijek s njim, ali da u nekim situacijama ne vodimo, da nismo odgovorni...

[Sumskovoce]

ma kad već spominjemo tu nesretnu manipulaciju. iako mi je to vrlo upitna riječ u kontekstu odnosa roditelj - dijete. al ajd.

ovo od mayato niakko ne bih u tu kategoriju svrstala. dok ovo što su radila moja djeca je bila čista manipulacija
urlikanje i urlanje, bacanje na pod, otimanje i znoj. a ispod oka gledaju jel sam još uvijek tu. i kad vide da me nema - šta ima danas za marendu.

ne mogu reć da se i ja ne služim manipulacijom.

Iksam, joj kako iksam.
Kad me moj sinek, onaj nesramežljivi, pogleda usred tanturma, gledam li ga ili ne, pa ako ne gledam, ode on svojim poslom.
Ako gledam, udre još jače. A ja ne znam tko je tu lud.

Pa se sjetim kako pogleda tužne krave obilazim po stanu ako nešto pokušavam iskamčit od MM-a.
I zaključim da nije jabuka pala daleko od stabla.
Al moja manipulacija ima puno manje decibela nego sinova.

Svi manipuliramo ponekad, al nije djetetova tuga i nisu tihe suze manipulacija. Ne može biti. Odbijam to prihvatiti.

[leonisa]

mene zanima, mayato, da li je ona nekad bila bez tebe 2-3h?
i ako je, kakva je reakcija kad se opet vidite?
da li postoji razlika u njenom ponasanju kad je u vrticu bez tebe i kad je negdje drugdje s drugim osobama bez tebe i kad se vrati doma k tebi?

[Peterlin]

Ali Peterlin, u školu se mora, u vrtić s tri godine se ne mora!

To je točno. Ne mora se. Napisala sam još u prvom svom odgovoru na ovoj temi da može probati iduće godine ponovno... jer mislim da je vrtić važna karika u odljepljivanju od mamine suknje. Ali to ne mora biti u dobi od 1, 2 ili 3 godine - bitno je to riješiti u nekom trenutku prije škole. Ni to se doduše (još) ne mora, ali je poželjno. To ja mislim i tako sam napravila za svoju djecu. Ali nema više nikakvog načina da doznam kako je moglo biti da štajaznam nisu išli u vrtić.

[casa]

I ovo leonisino pitanje, da bih ja pitala je li ikad bila bez tebe i tm i ostalih bliskih članova vaše zajednice koje viđa svakodnevno, tipa bake s kojom je u kontaktu svaki dan?

[Mima]

mayato, ja sam dijete upisala u vrtić kad je imala tri godine, i ispisala ju nakon kratkog vremena radi bolesti jer nije mogla spojiti tjedan dana zdrava u vrtiću, a bolesti su bile ozbiljne.
No tih par tjedana što je išla bila sam sa njom na adaptaciji i vidjela i svjedočila svemu i svačemu, i bunila se na to.
Pa kad sam ispisivala dijete isto mi je stručno osoblje držalo neku vrstu patetične bukvice u stilu, ok ako je ispisujete radi bolesti, ALI ....
Nisam to uzela k srcu jer sam bila svjesna da našim odlaskom vrtić ostaje bez prihoda (bio je u pitanju skupi privatni vrtić), i da to onima koji ga vode nikako ne može biti pravo.

[vertex]

Da u vrtiću nije razmišljala o mami, da se igrala jer su se drugi oko nje igrali... Da je shvatila da joj je mama nedostajala tek kad je mama došla...

Ajme, ali jako si ovdje u krivu.
Meni bi D. rekao: Toliko mi fališ da me boli trbuh. I danas se sjeti tog osjećaja.
M. mi svako toliko kaže da me se zaželi i da joj jako falim.

Ne kažem ja da je to nešto prestrašno. Djeca to savladaju ako su ima takve postavke u životu. Ali s tri godine, ako se ne mora...a zašto?

[Mima]

Ajme, ali jako si ovdje u krivu.
Meni bi D. rekao: Toliko mi fališ da me boli trbuh. I danas se sjeti tog osjećaja.

Ja se i danas sjetim tog osjećaja!

[la_mama]

za naše dvoje je adaptacija trajala i trajala, nikako da prestane.
mjesecima, a za starijeg mogu reći i godinama.

stariji se po dolasku zavlačio pod stol i stolice, tete i ekipu nije doživljavao ama baš nimalo.
slušanje, slijeđenje grupe - nula bodova. nije spavao, nije htio bome ni jesti.
penjao se po ogradama, drveću, drugi dan adaptacije popeo se kroz prozor i izašao na dvorište (sva sreća
pa su jasličari bili u prizemlju). nakon opće panike u vrtiću su ga našli u dvorištu kako gleda avione.

mlađa je mjesecima stražarila na vratima i čekala da po nju netko dođe.
onda bi se razjareno (koliko može 2-godišnje dijete)
zaderala, zgrabila jaknu iz ormara i odmarširala prema izlazu.

a njihove tete da ne mogu biti bolje. meni je bilo mjesecima neugodno.
šteta što nismo mogli priuštiti, rado bih da su mogli ostati doma taj period.
a bolesni svako malo, užas jedan. četiri hospitalizacije u tom periodu,
ne volim se niti sjetiti.

zadnjih vrtićkih godinu-dvije za oboje je nastupio preporod.
stekli su ekipu, osamostalili se, dobili zanimacije (engleski, ritmiku, sport).
svako malo odu do kazališta, naprave neki izlet.

tako da, što se naših tiče, vrtić su prihvatili tek s nekih 4 godine.
ranije je bila patnja, što njihova, što naša.

[mayato]

Osim mene,taze i bake nitko ju ne čuva.
Svi zivimo u istoj kuci.
Moja mama radi,a i nije baš tip bake cuvalice,odn. ona sama ne zeli cuvati M.
Ne zato što joj je M. problem već zato što ona svoje slobodno vrijeme želi drugačije iskoristiti.
Nemam ju kome drugome ostaviti na par sati.
Inače,da spomenem i ovp,dok je bila u vrtiću i dok se igrala nije zaboravljala na moju odsutnost nego je cijelo vrijeme pitala tete kad ja dolazim.
Onda valjda nije baš toliko bila okupirana da bi se sjetila da joj falim tek kad bi me vidjela.

[casa]

Ajme, ali jako si ovdje u krivu.
Meni bi D. rekao: Toliko mi fališ da me boli trbuh. I danas se sjeti tog osjećaja.
M. mi svako toliko kaže da me se zaželi i da joj jako falim.

Ne kažem ja da je to nešto prestrašno. Djeca to savladaju ako su ima takve postavke u životu. Ali s tri godine, ako se ne mora...a zašto?

Pa, meni je tvoj primjer baš primjer ovog o čemu govorim. Tvoj sin, ako sam dobro shvatila, bi tebi rekao koliko mu fališ, onda znači da bi ti to rekao kad si ti tu. Ne bi otišao do tete i rekao: meni fali mama... A jasno je menida se djeca sjete mame u vrtiću, ali mislim da se sjete na tren i zaboli ih a onda ih igra i ekipa povede dalje od misli o mami, a ako ih ne povede onda na neki način ispolje tugu, ili plačem ili sjedenjem u kutu, ali ne vjerjem da su trogodišnjaci u stanju istodobno razmišljati o tome da im mama fali i igrat se Winxica.
Jednako tako mislim da trogodišnjaci često kod kuće preuveličavaju svoje osjećaje, ne svjesno i manipulativno, već da je to razvojna karakteristika kao takva koja svjedoči o zdravlju djeteta. Kao što se strah od buba povećava ako djetetu kažete zamisli da je u sobi veeeelika buba... na isti način u djetetovoj glavici u kojoj postoji strah od odvajanja, ako se razgovara zamisli kako ćeš sutra kao velika djevojčica lijepo biti u vrtiću, bez mame... Ne znam, njima je strašnije o ome misliti nego kad se to dogodi. Ovo je iz mog iskustva i nemam znanstvenih potrkijepa.
I ne mislim ja da se to mora savladati s tri godine, ali mislim da većina djece to može savladati s tri godine na vlastitu korist. I da što mama i tata rade ili ne rade, nema veze s tim da dijete ima koristi od toga da savlada nedostatak majke na tri sata. Da tako dijete raste...

[casa]

Pa, evo baš to, kad bi te se sjetila, otišla bi i pitala tetu, a ne bi se igrala i mislila o tebi. Znači, sjetila bi te se povremeno, a ostatak vremena se igrala. Ne može bit zdravije nego je. Kući je ispoljavlaa osjećaje, nije kupila u sebi,razgovarali ste o tome otvoreno ( bar do trenutka dok joj niste ispis predstavili kao financijsku nužnost)... Mislim da je to udžbenička adaptacija...

[mama courage]

casa, baš lijepo pišeš.

potpisujem svimbi i casu.

svakako ne mislim da jedan događaj može imati toliko uticaj na ostatak života, ali kao što je anemona dobro primijetila... nekako se može pretpostaviti koje mame će imati problema s vrtićem... tako da i ovaj događaj nije samo jedan, nego su njemu prethodili drugi, tj. možda uopćeno jedan roditeljski stav koji se kasnije može manipulativno iskoristiti ili može dovesti do ovoga što psihologica spominje... u biti je tako sa svima nama... sve mi imamo svoj stil odgoja i taj stilj daje svoje "plodove" (nebitno kakve)...

nadam se da se može razumijeti što želim reći, bez da sada napadam mayato, to mi svakako nije želja

[leonisa]

koja mama ce imati problem s vrticem ili cije dijete?

[Jurana]

Meni se isto jako sviđa kako lijepo argumentirano obrazlažeš svoje misli, casa.