Ja s četvrtim, kad napokon rodim žensko i razmazim do krajnih granica, oglupavim i počnem trčat na svaki prvi kmeee... Svečano obećajem...
 |
|||
|
|
|||
Ja s četvrtim, kad napokon rodim žensko i razmazim do krajnih granica, oglupavim i počnem trčat na svaki prvi kmeee... Svečano obećajem...
casa, ali stvarno ne možemo znati što djeca misle dok se igraju. Evo, ti i iz toga što bi D. meni rekao, i iz toga što malena od mayato kaže tetama zaključuješ da je to ok i da sigurno znači da ne misle na mamu dok se igraju. Malo mi se to čini, onako, pristrano
Točno je da svi mi imamo neki stil koji određuje naše odgojne postupke, što svjesno, što (još više) nesvjesno. Ali evo, najmanje od svega vidim smisla u tome da roditelj gura dijete u vrtić radi nekog višeg dobra koje će jednom kasnije doći...mislim da je to neodrživo.
Problem može nastati po meni jedino ako je to neki učestali, sveprisutni obrazac (da se dijete stalno štiti od bilo kakve nelagode).
Posljednje uređivanje od vertex : 18.02.2014. at 14:25
Ma ja samo kažem da su trogodišnjaci bića trenutka, što na umu to na drumu principa. Da trogodišnjaci ne manipuliraju, ne smišljaju dugoročne planove o tome kako je pametnije sad se igrat a poslije plakat, da su mala iskrena bića koja se ponašaju kako osjećaju. I da takva zdrava djeca vole mame najviše na svijetu, ali da ih taj svijet istodobno zove i da im je teško i lijepo istodobno...
Znači ti misliš da ovo sada nije bila njena manipulacija mojojm slabošću na nju i da ovim postupkom, odn. mojim popuštanjem nisam sebi za budućnost osigurala delikventno, neprilagođeno,disfunkcionalno dijete?casa prvotno napisa
Ako sam dobro shvatila, ovaj moj trenutak popuštanja nikako ne može, sam po sebi, bez drugih u kontinuitetu takvih popuštanja, biti okidač za razvoj malenog, manipulativnog i odgojno promašenog čudovišta?
Pa naravno... Jednako tako mislim da si ispisom potkrijepila njen strah od odvajanja, da ju nisi ohrabrila, nego ju zaštitnički prigrlila sebi.... I da nisam sigurna jesi li ju trebala prigrlit ili osnažit za odvajanje... Ja bih svoju djecu pokušala osnažit, pokušala bih im pokazat da je svijet i bez mene lijepo mjesto, da u njemu mogu uživat i u vrtiću i da ja imam vjere da su u stanju nositi se sa odvajanjem i kad ono boli. Da ja imam vjeru da oni mogu i kad plaču i kad se boje.
Postoji vrijeme za gurkanje i vrijeme za zaštićivanje. Meni je trogodišnjakinja koja je tri tjedna potištena i budi se uz vriskove idealan primjer za pričekati ako se može. Ima još jako puno vremena i za dobre i za loše poteze.
ja nisam išla u vrtić, kad sam krenula u školu, bila mi je užasno teška ne škola, već socijalizacija, i dan danas smatram da mi je vrtić nedostajao u razvoju društvenih vještina
to je samo moja introspektiva i ne kažem da je pravilo
Dok ja stignem, tema ode dalje.
I meni se sviđa kako casa lepo i argumentovano piše-samo se ne slažem u svemu sa njom.
Ja isto ne mogu da zamislim da je normalno da dete od tri godine bude nesrećno po ceo dan cele tri nedelje, i da joj se ceo dan nakon odlaska iz vrtića svede na računanje kada će ponovo ići.
Bez želje da to zvuči kao niski udarac, sećam se teme na kojoj se casa pitala da li je normalno da joj dete od 2,5 godine bude izuzetno poslušno ali po cele dane nesrećno-i pitala se kako da detetu pomogne da prevaziđe takve osećaje. Znači da i ona oseća da takvo dugotrajno raspoloženje nije baš uobičajeno.
Naravno da je mayato mogla pokušati da i dalje vodi dete u vrtić, ali ja ne verujem da bi se išta pomaklo nabolje samo od sebe. Vrtićke tete i pedagogica nisu ni u čemu videle problem, pa shodno tome nisu ni bile sposobne da pomognu. Mayato očigledno nije videla drugo rešenje-pretpostavljam da je pokušala više stvari-nego da je ispiše. I ja bih uradila isto, priznajem da ne bih imala volje da još plaćam i dečjeg psihologa da rešava "nepostojeći" problem.
Uostalom, meni je interesantno kako se a priori prihvata da su i tete i pedagogica apsolutno iskrene i objektivne u svojoj proceni adaptiranosti deteta.
Recimo, moju decu čuvamo samo MM i ja, pa je ćerka sa 3 godine ipak bila sposobna da se odvoji od nas na par sati bez problema, nije se ni osvrtala na nas na kojekakvim rođendanima, igralištima i sl., nikad nije pokazala nikakav separacijski strah sve do dana kada joj je, u 6. nedelji adaptacije, teta u vrtiću zapretila da tog dana neće ići kući jer nije spremila igračke, i onda je zaista i ostavila da poslednja izađe iz sobe kada su roditelji došli. Naravno, meni teta nije ni reč spomenula o tome tada, već sam ja, videvši da mi dete ima tragove suza po licu i da je tog dana kod kuće imala prvu i pravu vrlo ozbiljnu separacijsku krizu polako izvukla od nje deo priče. Teta mi je sutradan nevoljno potvrdila da je to rekla, sama sam bila svedok i šta je uradila (izvela je poslednju a ja naivno mislila da je to bio neki previd) uz objašnjenje da "moraju da nauče da poštuju pravila.." Zastrašivanjem na taj način?
to buđenje uz vriskove ne mora biti ništa strašno: moja je tek s 2,5 godine ostala sat vremena bez roditelja kod bake i dede i to zato jer je sama to tražila, voli jako baku i dedu i jako je željela ostati sama kod njih i ostavili smo je tih sat vremena i bila je mažena i pažena tamo, bila je ponosna na sebe što je ostala i sretna, a nakon toga se tjedan dana po noći budila i plakala i vrištala
ne mislim da sam djetetu u tih sat vremena što ih je provela s osobama kojima potpuno vjeruje i koje su njenom životu od rođenja napravila ne znam kakav stres, a ipak je ona to morala proživjeti i isplakati i nakon toga je svaki tjedan tražila da opet ostane po sat vremena
Pa, naravno da se i sama borim s istim pitanjima, pa zato se i javljam na roditeljskom forumu. Općenito mislim da je uvijek nisko pozivat se na druge teme, pogotovo ako osobo na temi na kojoj se raspravlja više puta naglasi da se sama bori ili borila sa sličnim pitanjima. I mislim da što se više ragovara o strahu tako strah raste... Što više pažnje roditelj poklanja tako strah raste... Jednako kao što ja u mayatinom slučaju vidim djevojčicu koja u vrtiću vrijeme provodi u interakciji s drugom djecom i koja zdravo mami ispoljava strahove, tako da bih ja i dalje pokušavala, sve je u oku promatrača. Ako nekog zanima, moj sinak taj nezadovoljni je na kraju dijagnosticiran, tako da sad znamo kako s nezadovoljstvom i puuuuno je bolje i ide u vrtić.
I ispravak, nije nikad bio on izuzetno poslušan, to je sin br.2
Ja sam u vrtić krenula s 3 godine. Sjećam se svojih suza i 2-3 neugodna događaja. Vrlo brzo roditelji su me ispisali iz vrtića - hvala im.
Sa školom, socijalizacijom i svime što ide uz to nisam imala problema. Niti kasnije, ni u kojem životnom periodu nisam osjetila nedostatak vrtića (imam skoro pola stoljeća).
Ni moja kćer nije išla u vrtić. Probali smo - zaključili da to nije za nju (i to ne pravi, cjelodnevni vrtić, nego nešto na 4-5 sati)- ispisali. Ni ona nije radi toga imala nikakvih problema u kasnijem životu. Sada uspješno studira, ima svoje hobije, prijateljice...
mislim da, bez obzira na svu brigu mame ili bake kod kuće, vrtićke prednosti ne može nitko zamijeniti. i to nije samo socijalizacija, to je milion aspekata u kojem se dijete osnažuje i uči.
na stranu, mayato, s tvojim razlozima oko novaca, jer to je dobar razlog uvijek, mislim da si pogriješila i slažem se sa svimbi i peterlin, dalje od njih nisam čitala
dodajem, i da, naravno djeca su individue i može se odraziti ovako i onako, no tvoj prvi post je subjektivan i ne može se vidjeti da li si u pravu ili ne, ali ako ti je pedagogica naglasila da nisi u pravu, na njenoj strani sam. i mislim da je vrištanje po noći normalna razvojna faza djeteta
Već sam naglasila da mi nije namera da udaram nisko. Niti da vređam.
Ali čitam i pamtim, ne mogu protiv toga. Htela sam da istaknem da većini nas nije uobičajeno da je dete nedeljama nezadovoljno. Da je to većini mama alarm da nešto treba menjati, samo je naravno, pitanje šta i kako. Najteže je kad ne znaš ni uzrok, ni način da pomogneš, niti iko nudi pomoć. Mislim da se to desilo sa Mayato, ja zato opet pominjem da je po meni tu stručna služba zakazala.
I drago mi je, casa, što si dobila pomoć i znaš sinu da pomogneš.
Od kad je kolektiv postao nesto sto je nuzno za zdravi razvoj?
pogotovo u dobi od 3 godine?
Mozemo govoriti o prednostima, u normalno poticajnim obiteljima one su vece za roditelje nego za djecu ( pogotovo u dobi od 3 godine).
Stvarno ne razumijem da bi dijete u normalno poticajnoj obitelji ostalo uskraceno za bilo sto , ako bi u kolektiv krenulo sa 5 godina , ili tek u skoli.
moja mlada braca nisu isla u vrtic, pa na to nitko nikad nije gledao kao neki hendikep.
Posljednje uređivanje od sirius : 18.02.2014. at 15:43
Niti ja ne shvaćam tu neophodnost vrtića; doživljavam ga ipak prije svega kao mjesto gdje je dijete dobro zbrinuto ako roditelji rade.
Znam veliki broj djece koja nikad nisu išla u vrtić i nemaju radi toga nikakvih problema.
Ja sam išla i prilično sam sigurna da mi to nije donijelo ništa dobro.
U kojem smislu?
Ma meni sad samo nije jasno kako je moguće da na temi gdje je žena odlučila upisat dijete u vrtić pa ispisat jer je dijete bilo nezadovoljno dođemo do toga da je vrtić i tako i tako bezveze. Očito je neke prednosti u vrtiću mayato vidjela kad je upisala dijete, i nije nas pitala da propitujemo upis nego ispis.
I pulinka, nisam ja u tvojim postovima osjetla niti mrvicu zlobe ili zla, nego jednostavno mislim da je na forumu referiranje na druge teme kao tračanje u rl, nešto što se ne radi jer nije pristojno ni fino i može jaaako povrijediti druge ( recimo da je taj moj sin jako obolio ili da sam u rastavi braka ostala bez njega, što ti ne možeš znati). Stvarno se nimalo ne ljutim, ali ne želim pristati na takvu kulturu forumiranja.
I naravno da je trebalo nešto poduzeti, pa to nije sporno. Samo se ne slažemo oko toga što poduzeti...
Pa, u smislu da velika većina djece ima fazu noćnih mora i strahova. Kao što većina djece ne govori glasove l i r jasno otkočetka, pa opet ne idu svi logopedu. Neka djeca jednostavno izrastu, prerastu more i progovore r bez posebnog truda stručnjaka.
koliko sam inforamirana, psiholozi od 3 godine preporučaju kolektiv, pogotovo ako je moguće izvesti da to bude samo na 4-5 sati dnevno
Ali ga vecina NE bi preporucila prije trece ako se ne mora.
sto bi to znacilo?
da oni koji isu u kolektiv prije 3 su osteceni?
da se sa 3 dogodi carolija pa je svako dijete spremno za kolektiv?
Da je kolektiv u vidu vrtica dobar za bas svako dijete u dobi od 5 godina?
nemam ja nista protiv vrtica , meni odgovara, a dijete se ne buni previse.
ali da je to nesto sto je nuzno za njezin razvoj i socijalizaciju - e, pa , nije.
Priznajem da apsolutno nisam razmišljala o ovakvim aspektima prisećanja nečeg sa druge teme.
Zaista ću izbegavati to ubuduće.
Rekla bi da previše filozofirate. A opet s kojim pravom to mogu reći kada ste sve mame i živite tu svoju teoriju i u praksi. Onda mogu reći da mi je drago da će budućnost imati izvjestan broj kompetentne djece. Pa se opet čudim i pitam kada stignete tako promišljati o svim tim aspektima odrastanja i odgoja vaše djece. U svojoj dobi od oko 30-te bila sam sretna da mi je dijete u vrtiću pod sigurnim nadzorom i zbrinuto. Da li je takav stav i način ostavio traga na budućnost moje djece...ne znam. Obraćati pozornost na neke stvari ima smisla kada imaš ili znaš drugu opciju.
Baka , to je to.
kad imas izbora -biras.
kad nemas izbora-radis ono sto mislis da je najbolje u tom trenutku.
i to je to.
ono sto sam mogla birati, birala sam.
ono sto nisam , napravila sam sto sam mogla i nisam vise razmisljala sto bi bilo da je moglo biti drugacije.
logično mi je da struka da svoje mišljenje na temelju istraživanja, a sad netko može birati, netko ne može, netko je iznimka, netko nije, a i nismo ni mi svi odrasli u idealnim uvjetima
Sa 3 godine je dijete spremno za socijalizaciju sa vecim brojem osoba i vrsnjaka.
ali nije nuzno da to bude -kolektiv.
Niti jedan psiholog nece reci da je kolektiv nuzan. Socijalizacija -da.
ali ima socijalizacije i izvan kolektiva , zar ne?
X
X
Isto tako netko je napomenuo da nije išao u vrtić i da se radi toga loše prilagodio u školi.
Mislim da je to vrlo nategnuto.
U mojem razredu bilo je 28 djece ni jedno nije išlo u vrtić i opet je bilo teške adaptacije, vrlo lagane ili nikakve,... ovisi o karakteru djeteta.
Osobno smatram vrtić vrlo korisnim, ali baš neophodnom razvojnom stepenicom, nikako ne. I da bi za dijete trebalo biti svakako bolje da ide u vrtić u dobi od 3 godine, a ne da je doma s mamom, opet nikako ne.
Naravno, napominjem smatram da je socijalizacija nužna, ali vrtić nije jedino mjesto gdje se dijete socijalizira.
Kao i boravak u školi, sjajno je i lijepo kad dijete nakon škole napiše zadaću, ne nosi doma knjige, ne trebaš doma ništa pregledati,... ali eto kod nas nema boravka i što sad?
Posljednje uređivanje od Anemona : 18.02.2014. at 18:39
I dodala bih, kao što sam napisala da se točno zna koja će mama odustati od vrtića, tako se točno zna i koja će skočiti za dugo dojenje, koja protiv dojenja, koja za carski, koja za prirodni porod, koja će uvijek napomenuti da bebu treba staviti kakati iznad bidea, koja će skočiti na tablicu dohrane, koja na platnene pelene, koja će skočiti na temu vjeronauka, koja na temu cijepljenja, koja na na neimanje bake, koja na "iskorištavanje" bake, koja protiv bake, koja za baku, koja za antibiotik, koja protiv,...
Sve su to naši osobni stavovi koji nas na neki način obilježavaju, a bome i naš odgoj.
Dok jedan stav ne "preuzme" cijelu osobu, to je ok.
Kad bismo pošli od pretpostavke da je jedno popuštanje na moguću manipulaciju dovelo do trajnih posljedica za budućnost djeteta, mislim da odmah možemo svi dati otkaz na mjesto roditelja, jer smo svi upropastili djecu.
Anemona , boravak u skoli za sitnu djecicu je nuzno zlo.
za roditelje-blagodat , jer je dijete zbrinuto.
svaki psiholog ce reci da je za dijete bolje da boravi u skoli 4 sata, i ima pomoc oko ucenja 1:1 kod kuce, posebno ako ima bilo kakav problem(cic) u ucenju.
Mislim da je ispis u ovom konkretnom slucaju sasvim na mjestu... Svi mi znamo masu ljudi koji su isli u vrtic i masu onih koji nisu, a cini mi se da nikoga od njih to nije odredilo... Ja zaista mislim da je vrtic nacin da roditelj koji radi zbrine dijete koje nema ko drugi cuvati... Prica o socijalizaciji i kolektivu mi uopce ne pije vode u dobi 1-5 godina. Valjda se dijete moze druziti s vrsnjacima i na drugim mjestima?
Zivim trenutno u drzavi gdje se taj stav da dijete mora u kolektiv tako ukorijenio da je to za nevjerovati. Ovdje lokalci uglavnom imaju dadilje koje zive s njima i 24h brinu o djeci. I onda s 2 godine dijete upisuju u vrtic, dadilja ga vodi i ide po njega, u medjuvremenu sjedi kuci... Helouuu
Istina, ali opet dobro dođe, jer nitko od nas ne da otkaz kad dijete krene u školu.
neznam sto bih vam napisala za manipulacije, moze biti, nemora biti...tesko je reci, no sam moment ispisa iz vrtica ne smatram kljucnim momentom, ako manipulira, manipulira...ako mama kuzi, kuzi, ako ne ne... no 3 tjedna potistenosti nikako ne smatram manipulativnim potezom
moj je isao u vrtic od trece, od prvog dana je ostao cijeli dan bez takozvane adaptacije, jer jednostavno nije bilo potrebe.
problemi su krenuli kasnije, i pocelo je biti sve vise dana koji su pocinjali sa:mama ja ne zelim u vrtic...trajalo je i trajalo...sad vec trecu upisanu godinu,s njegovim 5 godina i ispisala sam ga, jer se vise nisam imala snage boriti, i placati za nesto sto ne zeli. zadnji dan je sav sretan trcao kroz vrtic i hvalio se kako je ispisan. a tete su bile odlicne i grupa neproblematicna
a socijalizacija...meni je taj momenat bio najbitniji, zivimo prilicno izolirano na otocicu sa sacicom stanovnika, tako da sam ga htjela voditi u grad zbog djece, koje tada nije bilo. prilikom pregovora sa vrticem, kada sam rekla pedagoginji da ga zelim upisati zbog socijalizacije. dobila sam odgovor da socijalizacija pocinje sa 4 do 5 godina...ostala sam prilicno paf. posto se i ja obrazujem za pedagoga(i trenutno sam educiranija od doticne) i ucimo da socijalizacija pocinje od prvog kontakta sa majkom dok je djete jos u trbuhu...al ajd ocito je rijec o nekoj drugoj socijalizaciji
malo sam umorna, pokusavam post napisati cijeli dan,al kako postovi idu i idu,na kraju sad uopce neznam sto sam konkretno htjela reci
Ne mogu vjerovati sto si neke odgajateljice dopustaju. Ne vjerujem da te djete od 3 godine manipulira suzama. Ovdje nije u pitanju cokolada ili igracka, nego potreba za majcinskom bliskoscu, koju joj jedino ti kao majka mozes dati. Zalosno je sto smo mi ljudi "najpametnija" bica na zemlji, a opet se mozemo samo ugledati na zivotinje kad je u pitanju odvajanje. Mladuncad je uz majke stalno. Onda dodju do toga da im se interesi razilaze i tu pocinje polako odvajanje. Ptice bacaju mladuncad iz gnjezda kad su sposobni brinuti se sami za sebe. Mnogi trogodisnjaci ce biti ok u vrticu, nekima treba malo dulje. Nisam pedagog, samo sam majka koja se oslanja kao i ti na vlastiti instinkt i moj instinkt mi kaze da si ispravno postupila. A pedagogija...mnogo je puta zakazala do sad...
točno to baka, najbolje rečeno.
neki mogu dozvoliti djeci adaptaciju mjesecima po 15 minuta u vrtiću
ili im dozvoliti da se uopće ne adaptiraju,
a kad nemaš drugu opciju, jednostavno se moraš pomiriti s onim što se događa
i molit se da što prije prođe, da se što prije prilagodi.
mi smo s malim imali krizu koja je trajala par tjedana,
u vrtiću nije ništa pokazivao, ali doma se bogme jedva izdržavalo s njim.
Tako je. Ali čovjek ponekad nema izbora - to smo zaključili.
S druge strane, djeca koja bila u redovnom 10-satnom programu u vrtiću nemaju nikakvih problema kad krene boravak, a svjedočila sam tome da mnogi drugi imaju. I u tom trenutku bilo mi je drago što su moji sinovi "cijepljeni" na kolektiv od malih nogu. Iako smo u početnim školskim godinama imali problema s obojicom (nebitno - rješavalo se kod logopeda i uz puno angažiranja doma) izdržali su uredno. Da su krenuli tek u školu bez prethodnog iskustva vrtića, mislim da bi to bilo neizdrživo i njima i meni. Ovako su moja djeca imala kondicije i fizički i psihički izdržati tih 10 sati. Sva sreća, jer trebalo im je.
Ali baka dobro kaže - svaka obitelj ima svoju mjeru. Da sam mogla birati (a falabogu nisam jer imam posao, nemam koga da mi čuva djecu doma i sve tako) možda bih od dobre namjere izabrala nešto što bi se pokazalo lošim. S druge strane, da se ovo rješenje (vrtić, boravak) pokazalo izrazito lošim, možda bih tražila alternativu. Ovako - moje mlađe dijete je bilo frustrirano školom zbog disleksije, i što sam mogla? Ispisati ga? Reći "mama će ti čitati do kraja svijeta" ili zapeti svim silama i naučiti dijete da se nosi sa svojim problemom? Uspjelo je. ALi nikada, baš nikada nije vidio da se odustajanjem bilo što postiže. Umjesto odustajanja, mi smo zajedno tražili način kako da se izađe na kraj s problemima. To je ono što ja želim naučiti svoju djecu. Ali ne pada mi na pamet tvrditi da je to prava mjera i za sve ostale.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 19.02.2014. at 08:21
Normalno je da djetetu fali mama i točka, normalno je da dolazi do promjena u ponašanju, da je drugačije e onda ne bi bilo normalno.
Moj mali je meni osobno lijepo rekao, tužan sam za tobom, ti mi fališ iako mi je lijepo u vrtiću, naravno na samim počecima.
I dan danas nakon duge bolesti idu jedan dan suzice jer je pravi putrek, ali ja ZNAM da tamo uživa, da je veseli, čak najveseliji i nasmijani u grupi, zovu ga: 'di si ti mali smješko'
A da ne govorim da sam se za njega bojala do neba, miran, tih, nježan, brižan....u vrtiću, ljudi dragi, ja osobno ne mogu vjerovati koliko na očigled njemu dobro taj vrtić nosi za njegovu budućnost i taj njegov mirniji temperament.
Mayato, ti si napravila ono što je poriv kod svakog roditelja i ti kao mama i kao mnogo mama moraš se nositi sa tom odlukom.
Ja ti to kažem ovako: ja sam takva i samo tako mogu reagirati u xy situaciji i ne mogu si pomoći, dok netko drugi reagira drugačije, možda pametnije i nikako mi ne pada na pamet osuđivati druge, a isto tako ne želim da drugi osuđuju mene radi naših vlastitih životnih postupaka. Ne možemo svi biti, raditi i osjećati isto, je tako?
Zato, ispisala si ju iz vrtića, smatraš da si učinila dobro za tvoje dijete, ok, prihvati to i ne preispituj. Previše je život težak da se toliko zamaramo pojedinim postupcima.
Posljednje uređivanje od oka : 19.02.2014. at 08:39
joj, ja danas vodim m u vrtić i gledam ove male pinklece od 2-3 godine (koliki su bili i j i m kad su krenuli) i sjetim se ove teme. moš mislit kako je njima do socijalizacije i društva i kolektiva i teta.
dajte molim vas.
stoje na onim vratima i sto puta grle i ljube mamu, malo suza pa igra. a šta će drugo.
druga stvar bi bila da se radi o 5-6 godišnjem djetetu, pred školu.
onda bi ova tema i imala smisla.
al trogodišnje dijete s nezaposlenom mamom koje ne ide u vrtić - ma gdje je tu problem
A ja nekako ne vjerujem da ljudi mogu svladati u potpunosti tu vještinu barem do kraja puberteta. I ne mora to biti samo emocionalna potpora mame i tate nego bilo čija - bake, djeda, društva u vrtiću i školi... Mislim da je to jedan od izvora odakle potječe potreba za sličnosti s vršnjacima, potreba da se, kao djeca, drugima svidimo i da budemo kao drugi.
I mislim općenito da je veliki uspjeh postići tu samodostatnost, da se ugodno osjećamo u vlastitoj koži bez obzira na druge ljude. Očekivati to od troipolgodišnjeg djeteta je možda mrvicu previše.
Xjoj, ja danas vodim m u vrtić i gledam ove male pinklece od 2-3 godine (koliki su bili i j i m kad su krenuli) i sjetim se ove teme. moš mislit kako je njima do socijalizacije i društva i kolektiva i teta.
dajte molim vas.
stoje na onim vratima i sto puta grle i ljube mamu, malo suza pa igra. a šta će drugo.
druga stvar bi bila da se radi o 5-6 godišnjem djetetu, pred školu
tako je. a još govorim iz perspektive mame čije je dijete prihvatilo vrtić kao malo koje, ali zaista.
po kojoj je to teoriji normalno?
imam 4 djece koja nikad nisu vrištala po noći.
Točno to.joj, ja danas vodim m u vrtić i gledam ove male pinklece od 2-3 godine (koliki su bili i j i m kad su krenuli) i sjetim se ove teme. moš mislit kako je njima do socijalizacije i društva i kolektiva i teta.
dajte molim vas.
stoje na onim vratima i sto puta grle i ljube mamu, malo suza pa igra. a šta će drugo.
druga stvar bi bila da se radi o 5-6 godišnjem djetetu, pred školu.
onda bi ova tema i imala smisla.
al trogodišnje dijete s nezaposlenom mamom koje ne ide u vrtić - ma gdje je tu problem
Xjoj, ja danas vodim m u vrtić i gledam ove male pinklece od 2-3 godine (koliki su bili i j i m kad su krenuli) i sjetim se ove teme. moš mislit kako je njima do socijalizacije i društva i kolektiva i teta.
dajte molim vas.
stoje na onim vratima i sto puta grle i ljube mamu, malo suza pa igra. a šta će drugo.
druga stvar bi bila da se radi o 5-6 godišnjem djetetu, pred školu.
onda bi ova tema i imala smisla.
al trogodišnje dijete s nezaposlenom mamom koje ne ide u vrtić - ma gdje je tu problem
Moja djevojčica je sa 22 mjeseca krenula u jaslice jer sam tada još radila. Bila sam zadovoljna kako se snašla, u onom kaosu prvih dana kada su druga djeca vrištala i srce bi mi pucalo vidjeti ih, ona bi ostala bez problema, dala mi pusu i rekla pa pa. Ni inače kada bi je morala ostaviti negdje nikad nije plakala za mnom i uvijek bi me veselo dočekala. Nakon dva tjedna jaslica potvrđena mi je trudnoća i ostala sam doma na čuvanju. Prvo što sam učinila bilo je da je ispišem i da bude sa mnom. Naišla sam na nerazumijevanje, ali nisam požalila ni trena. U ta dva tjedna jaslica još je bila beba u pelenama, na cici, sa vokabularom od deset riječi - do drugog rođendana, dakle u dva mjeseca doma (iako smo najmanje bile doma), samoinicijativno se ostavila pelene, rekla cici pa-pa i postala prava pričopričalica. Svako popodne se igra s drugom djecom i sretno je dijete. Ono što želim reći je da je vrtić spas za roditelje koji rade, imaju obaveze, a super je i za djecu, ali u tim prvim godinama, ako je moguće, djetetu je ipak najbolje s roditeljima. Za socijalizaciju ima vremena, prije škole svakako planiramo da ide u vrtić, ali voljela bih ja biti ona koja joj je dala temelje i ulila povjerenje u svijet prije nego sama krene u njega.
cvijeto, da opet ne citiram tvoj post, točno tako
To jeste sve tako, kada mama nema izbora, nema ni puno preispitivanja, ali u slučaju mayato, kakvu lekciju bi ona prenela detetu da je ostalo u vrtiću?
"Moraš ići u vrtić i snaći se sama bez pomoći ikoga sa svojim problemima kako znaš i umeš iako je mama kod kuće i može da te čuva. Ali je mama rešila da ti savladaš tu lekciju baš sa tri godine jer mama misli da će to biti dobro za tebe kasnije u životu?"
Ja eto, ne bih imala tu unutrašnju sigurnost u sebe da tvrdim da znam da je za dete bolje da ostane u vrtiću kada od nje primam signale da ona to ne želi do te mere da joj je strah od vrtića glavna preokupacija u životu.
U toj situaciji mislim da dete ne bi naučilo lekciju da nema odustajanja kada su stvari gadne, nego da će mama da sprovede svoju volju bez obzira na to kako se dete zaista oseća-a meni to nije neka lekcija naročito vredna učenja.
Ja sam upisana u vrtić sa 4 godine. I mrzela sam ga. Nikad ga nisam zavolela. "Adaptirala" sam se tek u predškolskom. Prvu godinu sam zurila preko ograde, smišljala kako da pobegnem, mislila na kuću, bila izrazito nekomunikativna.
A moja mama se vratila na posao kada sam ja imala 6 meseci, čuvale su me bake do 4. godine po 10 sati dnevno.
Pri tome sam dane provodila u igri sa 4 dece iz komšiluka i to sam obožavala, znači ne može se baš reći ni da sam bila vezana za maminu suknju niti da sam bila izolovana od dece i nesocijalizovana.
Ali vrtić sam mrzela. Dosadna i nezainteresovana teta (jer sam jednu drugu maštovitu i angažovanu obožavala), uz dvosatno gledanje u plafon za vreme spavanja, su bili prosto deprimirajući za mene.
I sećam se kako sam danima maštala da ostajem kod kuće i da više nikad ne moram u vrtić.
I mislim da ne bi bilo apsolutno nikakve štete po moju ličnost niti razvoj da sam u vrtić krenula sa 5, ili 6 godina. Samo bi uštedela sebi osećaj mizerije i ljutnje toliko jake da ih se evo sećam do današnjeg dana. Naravno, odavno se već ne ljutim na majku, i svesna sam da nije imala izbora, ali na osnovu svog iskustva odgovorno tvrdim da meni bar prva, a verovatno ni druga vrtićka godina nisu donele nikakvu naročitu korist. Jer ja sam van vrtića bila veselo i socijalizovano dete sa svojim društvom, a u vrtiću utučeni mrgud.
E sad, da sam imala onu drugu tetu ili bila u nekom drugom vrtiću, ko zna kako bi bilo? I dalje mislim da to što dete odbija jedan vrtić sa tri godine, ne znači da ne bi prihvatilo neki drugi vrtić ili čak isti taj sa 4-5-6 godina.
Držanje lekcije o neodustajanju detetu od 3 godine samo radi lekcije-ma, ne znam da li su korist i šteta tu u dobroj srazmeri.
Posljednje uređivanje od pulinka : 19.02.2014. at 10:32
gledam ja ovu svoju, skoro dvogodisnjakinju, doma, i ne mogu shvatiti o kakvoj se to socijalizaciji radi.
pa i s 3g. sjecam se starije s 3 i razvojnog procesa igri u skupini djece. puno vise joj je trebao odnos 1 na 1 nego drustvo vrsnjaka. u skupini se igrala kad je i ako je morala, u toj dobi jos uvijek je bila centar svog svijeta i igrala se- sama.
stoga, ako ima izbora, ako dijete ne zeli, ako majci ne smeta, cemu drama? ici ce kad ce biti spremno.
ajde (4)-5-6, al s 3?
generalno sam stava da dijete ucini samovoljno i samoinicijativno ono na sta je spremno i ako ima mogucnost izbora da ga se priceka.
Ako roditelj dosljedno ne povlači svoje odluke, ni onda kad mu se čine krive, ili samo nije siguran jesu li ispravne, to po meni uglavnom pokazuje strah od gubitka moći. I strah od budućnosti.
Postoje situacije kad će djeca istjerat svoje, a mi ćemo bit u krivu što smo popustili. Naravno. I to će im dati krila da sljedećeg puta malo upornije gnjave. Ali to nikako ne znači da nas nikad ne smiju vidjeti kako mijenjamo mišljenje.
I sve je to reverzibilno. Ako u nekom periodu malo zas...tranimo :D, popravit ćemo već kasnije. A ako dijete treniramo u neodustajanju s tri, svejedno s njegovig 7 možemo sve poslat u kupus.
Zato, ništa tu nije sudbinski. I ne treba se bojati blagosti.
Pulinka, točno su ovakve moje uspomene iz vrtića - tete sa kojima nisam mogla uspostaviti nikakav odnos, jednostavno me nisu 'vidjele', grupa u kojoj se nisam znala snaći niti probiti, strahota oko spavanja, jela .. a inače sam bila normalno veselo dijete koje se najnormalnije igralo i družilo sa djecom iz susjedstva u nekim manjim skupinama. Ja se recimo sjećam da smo u vrtiću imali kutak sa velikim drvenim kockama od kojih su se moglo slagati dvorci, i da sam ja izgarala od želje da se idem tamo igrati a nisam se usudila jer su tamo vladala glasna i popularna djeca.
Jednostavno - nije svaka sredina za svakoga (meni je npr. u prvoj grupi u koju sam išla u vrtić bilo puno bolje, onda su me prebacili u stariju i to je bila katastrofa), a kad si maleno dijete nije se lako nositi sa sredinom koja ti baš ne odgovara.
U školi naravno nisam imala ama baš nikakvih problema, bila sam pametno, zrelo i samostalno dijete usprkos vrtiću.
Upravo tako. I meni je škola bila pravi spas. Dobila učiteljicu, promenila društvo i sve bilo OK.
Zato i kažem, ako se trogodišnje dete oseća toliko loše u vrtiću-ili kod kuće zbog vrtića, onda je po meni neophodno pomoći mu. A ako osoblje vrtića ne nudi rešenje, onda je najbolje odustati od tog, konkretnog vrtića. Ako se već može birati, zašto ne izabrati bolje?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom