Evo ovako:
Moja M. ima 3,2 godina. Unatrag mjesec i pola dana upisali smo ju uvrtić isključivo u namjeri da se druži i igra sa svojim vršnjacima.
Prva 2 tjedna bilo je super, išla je s oduševljenjem i bila vesela.
Međutim, nakon ta 2 tjedna moje veselo i turbo živahno dijete preokrenulo je ploču.
Bila sam spremna na tu fazu "separacijskog straha" odn. kako mije objasnila pedagogica u vrtiću, kada se dijete osjeti sigurnim u određenom okruženju početi će isfuravati kontru da vidi dokle može ići.
I sve bi to bilo ok da moja M. nije skroz promijenila svoju osobnost: cijela 3 tjedna po cijele dane je pričala kako ona ne želi ići u vrtić jer tamo nema mame ( onda smo satima razgovarale o tome kako niti jedna mama nije u vrtiću, a btw, išla je na samo 3 sata ), nije se igrala doma, nije više crtala, bojala, samo se htjela nositi i biti uzb mene...ma baš je tonula u tu tihu tugu da ju je bilo teško gledati.
Od jutra je pričala samo kako ne želi ići.
Popodne bi ispitivala je li pao mrak ( jer zna da se onda idemo prati i ujutro u vrtić ).
Počela se buditi po noći i vriskati.
I muž je bio već pošizio, a ja sam tjerala svoje i vodila ju u vrtić čekajući da ta "faza" prođe.
Međutim, niti 3 tjedna kasnije nije prošla.
Pa, s obzirom da ja nemam ni posao, a vrtić nam je "malenih" 700kn, ispisali smo ju, evo danas.
I ona je odmah živnula...kao da joj je pao kamen, ne sa srca već s glave.
Naravno, rekla sam joj da u vrtić ne ide zato što si ja nisam uspjela naći posao i skupo nam je to plaćati.
Ali, pedagogica me danas malo popljučkala, odn. moju "slabost, emotivnost i nedosljednost" spram moje M.
Ona veli da se M. jako dobro snašla u kolektivu i da je bila otvorena i prema tetama i prema drugoj djeci. Da je takva dobra prilagodba rijetkost.
I da smo pogriješili ispisavši je.
I da moj majčinski instinkt nije uvijek u pravu.
I ako u pubertetu budemo s njom imali problema to će biti zbog toga što joj danas nismo u stanju postaviti granice.
i svašta-nešto...ja sam slabić i ne-majka koja će vjerovatno odgojiti društveno disfunkcionalno i asocijalno djete

A nisam skočila na prvi njen plač...muž je tu malo osjetljiviji kad je ona u pitanju i zato ja moram biti hladne glave.
I trpila sam tu njenu utučenost, potištenost, tugu i apatiju 3 tjedna.
Nije bilo histeričnih scena, samo tuga i tihe suze...

E, sad, ako me i izmanipulirala, šta ću sad?!
Posao svejedno nisam našla, lovu ću uštedjeti i ona je sretna.
Ako to znači da sam ju upropastila za budućnost...neznam...

Baš sam cijela konfuzna...