Sad sam već dosta zabrinuta pa ... unaprijed isprika naa poduljem postu, iako sam maksimalno skratila ...
Malena je u siječnju navršila 5 godina. U vrtić ide od 2,5 godine i to je jedva dočekala. Obožavala je ići u vrtić, suzu nikada nije ispustila pa niti na adaptaciji. Tamo su njezini prijatelji, tamo je igrancija. S njom nikada nikakvih problema, vesela, sretna, nasmijana, uvijek raspoložena ( da naravno da je imala krive dane, ali to je zanemarivo), zaigrana, jela je sve.
Već neko vrijeme cca 2 mjeseca primjećujemo da nevoljko odlazi u vrtić, stalo je govorila da joj nedostajem, da ću joj nedostajati ( pa i prije spavanja iako spavamo zajedno), da sam joj nedostajala. Kad se zbog nečeg naljutim na nju, nakon toga me pita: Jel me voliš? ... To me zgražavalo jer NIKADA, ali NIKADA joj nismo rekli da ju ne volimo ili slično. Obožavamo ju, puno se mazimo, pričamo.
Prije cca mjesec dana dok je jela grožđe zapela joj je koštica. nije ostala bez zraka, ali se je uplašila ( a i ja skupa s njom), no nakon toga je normalno jela da bi onda desetak dana nakon počela drama.
Sada će biti 3 tjedna kako su počeli problemi. Naime, počela je odbijati bilo kakvu hranu koja se žvače. Znači BILO KAKVU. Problem je bio pojesti kinder jaje. Zašto? Rekla je da će se zadaviti ako to pojede. I to je bila panika, stvarno ju je bilo strah. Nije željela pojesti niti sladoled jer on je u kornetu.
Pristajala je jesti samo hranu koja se ne žvače ( čokolino, jogurti - ali bez voća, sir i vrhnje). U juhi nije smjelo biti NIŠTA. Stavila sm joj malo kuhanog mesa, na moje nagovaranje ga je stavila u usta, prožvakala i u paničnom strahu ispljunula.
Nije imala temperaturu, nije kihala, kašljala, nije joj curio nos. Povremeno se žalila i žali da ju boli trbuh.
U ponedjeljak sam odmah ujutro otišla kod dr. Nije vidjela ništa što bi ukazivalo na neki "mehanički" problem za žvakanje ili gutanje, trbuh joj je prepipala no i to je bilo OK pa me poslala me na vađenje krvi.
Da stvar bude još gora, prvi puta je vadila krv iz vene i onesvjestila mi se nakon jedno 5 minuta. Sva sreća da smo još bile tamo pa su je reanimirali jer je sva pobijelila. Brzo je došla sebi ( no tada mi je trajalo cijelu vječnosti) popila je kakao. za vrtić sam spakirala hranu ( čokolinu, juhu i jogurte) jer sam znala da ništa tamo neće pojesti od vrtičke hrane jer se mora žvakati. Ništa od toga joj nisu dale pa niti jogutre kad ih je malena tražila iako sam teti rekla o čemu se radi i što se dogodilo.
Nakon toga ostala je doma 2 tjedna, jedan sa svekrvom, drugi sa mnom. Svi nalazi su joj izvrsni, dr. kaže da je to bila virozica (??) Malo pomalo počela je jesti. Ali to je vrlo mukotrpan "proces". Prvo smo krenuli s juhom i par kolutića mrkve. Mrkva ne smije biti zdruckana već u kolutićima ( tako ona traži ). I OK. To je išlo. Pa onda banana. Dakle, razgovor uvjeravanjaje trajao jedno pola sata pa je onda pristala probati jedan kolutić banane da ja ne budem tužna.
Došli smo do faze kad pristaje pojesti juhu s tjesteninom i mrkvom, pomfri i komadić pilećih prsa 5x5. Ali za svaku "novu" namirnicu pita: Koliko se mora žvakati? i obvezno ju prije te nove namirnice boli buša.
Inače grize nokte, no dok je bila doma prestala je.
U ponedjeljak smo ponovo krenuli u vrtić no to je katastrofa. Jedna teta je Ok i ona je s njima od početka, ova druga je s njima unazad par mjeseci i žena je priča za sebe. S ovom koja je Ok sam pričala, objasnila o čemu se radi. Te joj rekla da sam uvjerena da se u vrtiću nešto dogodilo jer ona uz to nežvakanje odbija ići u vrtić. Rekla je da će popričatisdrugom tetom i obratiti više pažnje na nju jer je iona primjetila da je nešto drugačije.
Malenoj kojoj je u vrtiću sve bilo super ( mada malo priča što rade, iako ju teta stalno hvali da je izvrsna, pametan, maštovita...) sada je vrtić noćna mora. Iskreno ne mogu vjerovati što izgovara: svi su glupi, ona je glupa, tamo je dosadno, mrzi tete, mrzi djecu, mrzi vrtić ... i sve to uz plač i suze. I ponovoje počela gristi nokte. Sada navečer plakala je više od pola sata. Ona neće u vrtić ( uz sve gore nabrojano) falit će joj njezin doma, falit ću joj ja, falit će joj njezine igračke ( svaki dan nosi nešto u vrtić).
Ozbiljno razmišljam o psihologu jer mi se ovo NIKAKO ne sviđa.
Jel imao tko slično iskustvo?
Moje iskustvo nije bas za usporediti, jer je curka bila puno mladja, njen vrticki stres se ocitovao u tantrumima- dnevnim i onim nocnim, a uzrok mu je bilo ugnjetavanje od strane necakinje s kojom ide u vrtic. Kad sam saznala, bilo mi je zao ko psu sto sam potisnula intuiciju, koja mi je govorila da L. po karakteru nije tip za tantrume, al ta ideja mi se i danas cini kao ludost ( jer, kaj znaci "nije tip", sta ja uopce znam o "tipovima".... bla). Da sam na tvom mjestu, svakako bi ju odvela psihologu, jer izgleda da se u vrticu nesto dogadja sto ona ne moze opisati, jer je mozda manje opipljivo, jer je mozda tesko te neke negativne dojmove sazeti u neki opis, dati im ime. A ako ispadne da je do vrtica - onda bi ih pojela, ne jednom nego svatko toliko, da se ne opuste. Nemoj cekati.
MOja je cijelo vrijeme vrtića imala ovakve priče kao tvoja sada i od kada je krenula stalno se borimo sa griženjem noktiju, bile smo kod psihologinje ali nije dalo nikakvog rezultata, pa smo ju nakon godinu i pol mučenja svih nas, ispisali, s tim da bi na jesen trebala ponovo krenuti, a inače je maksimalno vesela, otvorena i društvena. J se nadam novoj skupini i novim odgajateljima na jesen, pa će možda biti bolje.
Odite svakako psihologu, jer stvarno se čini da se nešto dogodilo, pa možda tako dođete do razloga svega. SRetno!
Mene je priča o grožđu i koštici podsetila na jednu sličnu.
Odrastao čovek, naš poznanik, tada od oko 40 godina, je u brzini progutao parčence mesa i ostao bez vazduha, nekako je ipak zalogaj otišao "gde treba", ali čovek mesecima nije hteo da jede ništa što se žvaće. Trebalo mu je skoro godinu dana i pomoć psihologa da strah u potpunosti prevaziđe.
Psiholog je protumačio taj naizgled sitni događaj sa gušenjem zalogajem kao okidač za vrlo jak nesvesni strah od smrti, to je bila situacija koja je čoveka dovela u vrlo blizak i realan susret sa smrću, i čoveku je trebalo jako dugo da uopšte prizna da ima problem i da ga kod psihologa osvesti.
Ne znam da li je to slučaj i kod tvoje devojčice ali možda bi vredelo razmišljati i u tom smeru. Sav taj strah od žvakanja, nagli strah od odvajanja od tebe-možda je dete prvi put vrlo ozbiljno spoznalo svoju smrtnost i sada je se plaši. Naravno, sve je ovo samo moje nagađanje, u svakom slučaju mislim da bi razgovor sa psihologom sigurno pomogao.
Sto se tice tog dijela za strah od gusenja, nemam sta suvislo reci, nadati se da je samo faza. No, ovo za vrtic mi je poznato - moj sin sada ide u skolu, prvi razred je, pa je do prosle godine isao u vrtic. Tri godine je sve bilo ok manje-vise, tu i tamo neki nesporazum sa odgajateljicama, ali dijete je rado islo. Otprilike mjesec ili dva prije zavrsetka pohadanja, u ljeto prosle godine, poceo je plakati, govoriti da ne zeli ici, jako se radovao kad ostane kuci ako tata ili ja ne radimo taj dan... Ja sam prvo mislila da mu je dosadilo, da je prerastao, da razvija neki strah od odvajanja od nas, i tako. Dok nije jedan dan slucajno spomenuo da mu je jedna odgajateljica rekla - Ako se ja tebi ne svidjam, slobodno se mozes ispisati - to je bila nova teta u vrticu koja je, kasnije ce se pokazati vec prebacena zbog slicnih problema. Malo pomalo, u razgovoru, dosli smo do stvari koje su me jako razljutile - on se nje bojao jer je ocito imala neke lose metoda, plakao, pa bi mu ona zatim govorila da se moze ispisati iz vrtica, da se nje uopste ne tice sto on place. Da bi jedan dan priznao tati kako je za vrijeme spavanja (a on nikada nije zelio spavati u vrticu i stare tete njegove su vec bile navikle na to) ona stavila jastuk na njegove noge i legla na jastuk. Ne znaci da je to bio neki snazan pritisak i da je njega boljelo, ali je dijete osjetilo strah. Naravno, reagovali smo, prvo sam razgovaralo s njom, ona je tvrdila da meleni sve izmislja, zatim sam se obratila drugim odgajateljicama, "glavnoj" odgajateljici vrtica, da bih saznala da zena inace ima problema. Za 10 dana su je prebacili u upravu i vise nije radila sa djecom.
Tada se sve sredilo. Oduzila sam, ali mozda zaista u vasem slucaju postoji neka pozadina u vrticu koja je dovela do problema? Ja isto nisam vjerovala da se neko lose ponasa prema njemu u vrticu ali mi je drago da je reagovao, pa na bilo koji nacin, i nekako mi je bilo drago sto sam mu pokazala da se problemi mogu rijesiti.
Ja ne bih povezivala priču sa košticom i animozitet prema vrtiću. Mislim da se je to slučajno poklopilo i nažalost otežalo
ovu krizu s vrtićem.
Mi smo prošli sličnu krizu. Dijete mi je isto imalo 5 godina, a u vrtić je krenulo sa 1,5 godinom
i bilo primjer super prilagodbe, veselo zbog prijatelja i teta i sve je super išlo.
Međutim sa 5 godina je nešto puklo. Simptomi slični vašima.
Budući imam povjerenja u tete, pokušavala sam sa njima ispitati što se je to moglo desiti.
I puno, puno pričala sa djetetom, i izravno i neizravno pokušavala ispitati što je to bilo.
I na kraju je ispalo da je moje dijete, inače "predobro" i primjerno, prvi puta učinilo nešto za što je, opravdano, završilo u kazni.
Dakle, prijateljicu (koja je nju, doduše, dulje vrijeme "navlačila" jer je bila krupnija od nje) je moje dijete ugrizlo.
I za to završila u kazni.
Vjerojatno je to poljuljalo sliku o njoj "predivnoj i predobroj", nije si mogla oprostiti, bilo ju je sram.
Vjerujem da se je i u vašem slučaju nešto tog tipa desilo.
U tom uzrastu prijateljstva djeci počinju jako puno značiti i nesporazumi u odnosima ih mogu jako uznemiriti.
Kažeš da govori ružne stvari (glupi, mrzim), a to je morala od nekoga čuti i to najvjerojatnije u vrtiću.
Ja bih definitivno svoju "istragu" usmjerila prema djeci i odnosima s djecom s kojom je tvoje dijete okruženo.
Na žalost, danas ima djece koja već u vrtiću znaju biti okrutna prema drugoj djeci, vrijeđaju ih, omalovažavaju i sl.
Petogodišnja curica
Odgovori s citatom
