Imam šestogodišnjaka koji bi na jesen trebao krenuti u školu.. Trebao zato jer nismo još načisti da li bi odgodili zbog njegove emocionalne i socijalne nezrelosti. U vrtiću je ok, ima 2, 3 prijatelj sa kojima se igra. I tete za njega uvijek imaju samo riječi hvale. Međutim, neki dan mi je teta rekla da je udario curicu iz vrtića i kad ga je pitala zašto ju je odario, on je šutio i lio suze.
Poslije sam pokušala s njim ragovarati o tome, ali nije htio, stalno je govorio da ćemo poslije pričati. I onda mi je nešto natuknuo da ju je slučajno udario, samo to znam. I ništa drugo ne želi reći. Po njegovom ponašanju, znam da nije bilo slučajno. Razlog mi ne želi reći. A zašto, ne znam. Jer mm i ja nismo babaroge i uvijek mu dajemo do znanja da u svakom trenu može reći kako se osjeća.
Izrazito je osjetljiv,ako neko dijete u vrtiću primjeti da mu je ispao zub, njega to strašno nervira i trudi se što manje otvarati usta. Kao da je totalno nesamopouzdan. Doma se često rasplače i na najmanju sitnicu, nije da urla, nego mu se oči napune suza. Samo je doma takav i užasno me to frustrira jer mi se nekad čini kao izrazito nesretno dijete, a ne znam zašto..