Sve ja znam što pišete. I dugo sam previrala što bi i ne bi.
I vjerujte mi. It’s not me, it's him.
S jedne strane jesam umorna od bolesti i bolnica, no to je uglavnom iza nas. Od srednje zahtjevne vristeće perfekcionistice. Od treće bebe pa todlerice koja isto (gle čuda) mora odrađivati svoje tantrume. Umorna od posla.
Ali sve sam pregledala tisuću puta između Sesveta i Maksimira, i ne da znam što želim, nego mi je postalo skroz svejedno, dokle god mi je prihvatljiva udaljenost od tramvaja/par stanica busa koji vozi na manje od svakih 25 minuta.
U početku sam jako odbijala ideju o kući. Pa me mučila škola jer nisam htjela u blizini nekih škola. Pa su i mene mučile preuske ulice s preozgrađenim kućama.
Ali postalo mi je sve svejedno. U smislu da moram prihvatiti kompromis ili oko škole ili oko izgleda ulice ili sto mi god još smeta, tj. smetalo mi je. Kuća ili stan, skroz svejedno (svima je jasno da će o onome oko kuće brinuti on ili nitko
). Toliko mi je svejedno da sam za jednu od opcija u kojoj trebaju pločice i podovi angažirala brata i šogoricu da to odrade, meni je svejedno kakve će biti pločice.
Da, on je sanjar i (još) nije spreman odustati od svoje nekretnine iz snova (koja postoji u Varaždinu, Bjelovaru ili gdje već).