Stranica 2 od 2 PrviPrvi 12
Pokazuje rezultate 51 do 62 od 62

Tema: mama andjela

  1. #51
    Antonija Mia avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2015
    Postovi
    312

    Početno

    Pozz drage moje mame andjela....i ja sam mama jednog predivnog borca koji nas je nazalost nakon 3 tjedna borbe i boli napustio...moj patrik je bio jako bolestan imao je sindrom hipoplasticnog ljevog srca,heterotaksiju,ductus botalli ali i jos 16 dijagnoza...nakon poroda bio je prebacen na rebro.odakle je trebao i za njemacku na prvu operaciju srca od njih cetri...nakon 5 dana sve je biko spremno za operaciju izvadili smo putovnicu dobili odobrenje iz njemackr i trebao je na operaciju no njemu se taj dan pogorsalo bubrezi su mu poceli otkazivat,vode se skupljalo u trbuhu,aritmiju imao dobip 4 puta elektosokove taj dan je uspio prezivjet ali kako su dani isli njemu je bilo sve gore bio je na hemodijalizi koja mu nazalost nije pomogla nego samo.odmogla...nije mogao mokrit niti se vise budio...2.500 kg je dobio od te vode...uff nakon 3 tj.borbe vise nije mogao.izdrzat te su mu otkazali svi organi i dobio je sepsu i preminuo...uff nikad necu zaboravit taj dan i taj poziv di mi govore da moga borca vise nema...svaki dan mi je sve tezi i sve bolniji iako je proslo 11 mj.bol je jos uvjek ista kao.i prvog dana... :'( :'( :'( :'(

  2. #52

    Datum pristupanja
    Dec 2015
    Postovi
    61

    Početno

    Draga Antonija Mia, srce mi se steglo kad sam pročitala tvoju priču...uh, strašno, prestrašno je to što ste proživjeli...i ja sam mama anđela, ali ne mogu ni zamisliti kako se tek ti osjećaš nakon tolike borbe. Zaista vas se divim na vašoj borbi do kraja i znam da ti to sad vjerovatno ne znači mnogo, ali probaj pronaći utjehu u tome da ste dali sve od sebe da se završi dobro. A znam koliko je užasan osjećaj kad si bespomoćan...mislim da je roditeljima najteže se pomiriti sa tom činjenicom, kao i sa tim da je njihovo dijete bilo toliko bolesno, bar meni je. Mi dok smo se borili, koliko god nam teško bilo, bilo je drugačije, nadaš se, imaš osjećaj da nekako utičeš na situaciju. Teško je i prihvatiti spoznaju da su naši mali borci sada na nekom boljem mjestu, da ne pate više i nikad neće...znam to, ali teško je, jer nam toliko fale...jer neke trenutke nikada sa njima nećemo doživjeti...ali će oni, naši mali anđeli, uvijek po tome biti posebni i uvijek će živjeti u nama i kroz nas.
    Vjerovatno ti se čini da je prošlo puno, ali 11 mjeseci i nije toliko dugo...a bol je velika, neopisiva...svi mi imamo svoje načine tugovanja i ja vjerujem da nikada nećemo zaboraviti, ali ćemo s vremenom naučiti da živimo sa tim. Meni je podrška drugih mama puno pomogla i pomaže mi, shvatiš da je normalno to kako se osjećaj i guraš polako, dan po dan...Piši ovdje ako će ti biti lakše, možda i jesi, ne znam...ali znaj da nisi sama i da ćemo te mi ovdje najbolje razumjeti

  3. #53
    Carmina406 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    1,707

    Početno

    Antonija Mia želim ti svu snagu ovoga svijeta

  4. #54
    nivesa avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2010
    Lokacija
    ...ni na nebu ni na zemlji...
    Postovi
    3,293

    Početno

    Zene moje. ...zelim vam da ostanete jake i izdrzite ovo sve....
    Znam da zvuci glupo ali s vremenom covjek nauci zivjeti s tim...

  5. #55
    Muma avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2012
    Lokacija
    Varaždin
    Postovi
    4,061

    Početno

    Antonija Mia draga, samo šaljem veliki zagrljaj!

  6. #56

    Datum pristupanja
    Mar 2017
    Postovi
    3

    Početno

    Drage mame,nova sam na ovom forumu i prikljucila sam se ovoj temi da bih ako je ikako moguce olaksala drugim mamama koje su se nasle u istoj ili slicnoj situaciji. Naime,bila sam trudna do prije dva mjeseca kada nam se cijeli svijet srusio. U 8.mjesecu 2016. sam saznala da sam trudna iako sam mislila da necu lako zaceti s obzirom da imam oba jajnika policisticna no ugledala sam plus i nije valjda bilo sretnije od mene tada. Prihvatila sam to drugo stanje kao nesto sto je normalno,prirodno,radila sam,puna energije i srece. Sve je teklo u redu,ja sam se osjecala odlicno! Svaki pregled je bio u redu,beba se dobro razvijala. No jedna rutinska kontrola je preokrenula nas zivot naopako. Dan prije pregleda sam osjetila da mi ide vodenkast iscjedak,ali sam mislila da je to u trudnoci normalno pa se nisam puno uzrujavala jer itako sutradan idem doktoru pa cu ga pitati. Dosla sam na pregled i doktor ustanovi da sam otvorena 3 cm i da hitno moram u bolnicu. Sok,nevjerica,kakva bolnica pa trebam ici na posao?! Dolazim u bolnicu zbunjena,sama,primaju me na pregled i govore da imam tesku infekciju i da sam izmedu pobacaja i poroda. Tada sam bila u 24+4 tj. Salje me odmah za Osijek,ja ne znam sto se dogada,suprug dolazi zbunjen i zabrinjen neznajuci sto ce se dalje dogadati. Ja sam bila uvjerena da ce sve biti u redu i da ce me drzati na odrzavanju. Medutim,plodna voda je krenula istjecati i popodne su me poceli hvatati trudovi. Sjecam se,lezim na krevetu,placem jer nevjerujem da se meni to dogada,ne znam sto ce biti s mojom bebom. Bebini otkucaji i dalje savrseno kucaju,a mene sustize trud za trudom. Rodila sam prekrasnog sina tri sata nakon prvog truda. Tu krece nasa muka i stres. Lezim u sobi,ne znam sto je s mojim sinom,odmah su ga po porodu stavili u inkubator tako da do iduceg dana nismo nista znali. Iduci dan kad smo ga vidjeli bili smo sretni sto je ziv,ali sam ja bila prilicno zbunjena sto nisam jos mogla prihvatiti da moj sin vise nije u mom trbuhu vec negdje daleko od mene. Ja sam u bolnici bila iducih 10 dana jer sam primala terapiju za izljecenje infekcije koju sam imala pa sam ga mogla posjecivati svaka tri sata. Vama koje sto dozivjeli ovakvu situaciju nemoram ni govoriti kolika je to kolicina stresa kada idete po informacije za vase dijete. Jedan dan je dobro,drugi dan nije. Moj sin je roden sa masivnim krvarenjem na mozgu-intercerebralno krvarenje desno 4.st. i krvarenje na lijevoj strani 3.st. No mislili smo,doktori uvijek kazu najgore,biti ce to sve bolje,rijesit cemo mi to sa vjezbicama,samo da on nama dode kuci. No bili smo svjesni svega i spremni na sve ishode. Nadali se najboljem i svaka dobra vijest bi nam jos vise dala nade. U meduvremenu je imao i operaciju crijeva pa kad se to rijesilo i kada je doslo poboljsanje,mislili sad je za kriza prosla,ipak je sad mjesec dana s nama. No 24.2. primam poziv iz bolnice u 8.30 ujutro da je moj sin napustio ovaj svijet. Osjecaj koji nemogu objasniti. Tuga,olaksanje,ljutnja,mix svih postojecih emocija. Suprug i ja odlazimo u Osijek po papire,rodbina rjesava sahranu. Gubim tlo pod nogama. Suza suzu stize. Molim se Bogu da prezivim ovo i da prezivim sahranu svoga djeteta. Sve ono sto sam uvijek govorila,nedao Bog nikome se dogodilo upravo nama. Meni kao majci. Mog djeteta vise nema. Sto sad dalje? Kako dalje? Bio je savrseno zdrav do poroda. Osjecaj krivnje da sam ja mogla reagirati da sam znala,a nisam znala. Prva trudnoca,toliko veselje,a sad tuga i ocaj. No nesto mi je dalo snagu. Prezivjela sam to. Sahranili smo nase dijete dostojanstveno kako mu i prilici jer je bio toliki veliki borac. Tako malo tijelo,a tako veliko srce. Svemu nas je naucio i povezao nas sve jos vise. Vjerujem u to da je on dosao na ovaj svijet s nekih razlogom,a i otisao s njega. Imala sam prilike biti majka punih mjesec dana i sretna sam sto sam ga barem upoznala i dozivjela. Danas,dva mjeseca poslije zahvalna sam Bogu sto mu je skratio muke i sto je moj sin sad u ljepsem svijetu gdje nema igala i aparata. U jednu ruku osjecam veliko olaksanje jer znam da njega vise ne boli. Jako mi fali i dala bih sve da je sad sa mnom. Ali nije. Zato drage mame,nemojte posustajati dalje u zivotu i nemojte si dopustiti da zapadnete u depresiju. Vi nista vise nemozete promijeniti,vase dijete nitko nece vratiti. Nece vas svi razumijeti i nemoraju,ali znajte da ste vi sami sebi kao bracni par najveca utjeha. Ja sada znam neke stvari za drugi puta. Moja dijagnoza je bila ureaplasma. Nitko mi cijelu trudnocu nije radio bris,a ja nikakvih simtpoma nisam imala. Zato buduce mame,trazite svoja prava i sve pretrage koje trebate obaviti. Da sam znala da se to u trudnoci treba raditi,moj sin bi mozda danas jos bio u trbuhu. Ali prvi put ti je pa vjerujes doktorima. Pa kao sto kaze pjesma,drugi puta cu pametnije. Eto,ovo je moja prica. Svaka od nas ima svoga andela koji nas cuva i pazi. Zato mame budite sretne jer Bog bira majke koje ce roditi andela

  7. #57
    Carmina406 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2014
    Postovi
    1,707

    Početno

    Proud preemie mom jako mi je zao ali drago mi je da ste nasli snagu prezivjeti gubitak. I tuzno je i lijepo citati vasu pricu. Tuzno naravno jer je to bol koju ne treba opisivati,nemjerljiva bol ali lijepa je ta vasa snaga koju imate. I ja vjerujem da su na najljepsem mjestu nasi andeli,gdje nema suza i tuge vec samo sreca stalno i beskonacno. Ta me misao cini sretnom. To je moja veza s nebom. Andeo kojeg imam. Zelim ti od srca da docekas bebu u narucju kao nagradu. :hug:

    Poslano sa mog SM-G935F koristeći Tapatalk

  8. #58
    Bluebella avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2011
    Lokacija
    ZG
    Postovi
    2,060

    Početno

    Draga proud preemie mama, jako mi zao zbog tvog gubitka, suosjećam s tobom. Ja sam isto zbog ureaplazme izgubila bebu, znala sam koje sve nalaze treba raditi u trudnoci, no ipak promaknulo je i meni i doktoru. Dok sam čitala tvoju priču i prije nego si napisala uzrok prijevremenog poroda, ureaplazma mi je odmah prosla kroz misli.
    Ne znam zasto doktori preskaču raditi rutinske briseve u trudnoci, puno spontanih i prijevremenih poroda bi se s tim pretragama izbjeglo.

    Zelim ti puno snage za sve teške trenutke koji dolaze i jednu prekrasnu dugicu na kraju oluje koju si prosla.

  9. #59

    Datum pristupanja
    Mar 2017
    Postovi
    3

    Početno

    Drage mame,hvala na podrsci. Krivila sam doktore u pocetku sto nisu obavili svoj posao kako treba,ali shvatis da to nista ne pomaze,samo se stvara jos veca ljutnja onda u meni. Zalosno je sto se ne radi dovoljno i ispravno tamo gdje treba jer se u ovakvim slucajevima ipak radi o dva zivota. Ali eto,na gorak sam nacin naucila da se za sve moram pobrinuti sama i zahtjevati svoja prava. Nadam se da cemo sve ovdje pa i sire ipak u nekom vremenu uzivati u svojim drugim bebama,a nasi andeli ce uvijek imati posebno mjesto u nasim srcima.

  10. #60
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Draga proud preemie mom zao mi je zbog vaseg gubitka. Grozno je kad se dogodi ovako nesto a moglo se sprijeciti da se na vrijeme obavila pretraga.
    Vas anđeo ce vam dati snagu za dalje i pomoci vam da dodete do dugice. Saljem vam zagrljaj i pisite slobodno sto god vas muci...bit ce vam lakse

  11. #61

    Datum pristupanja
    Feb 2020
    Postovi
    2

    Početno

    ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza

  12. #62

    Datum pristupanja
    Mar 2017
    Postovi
    3

    Početno

    Draga mama ddd3146,puno vremena je prošlo od kada sam zadnji puta pisala i sada kada sam se ulogirala sam vidjela tvoj post. Žao mi je zbog tvog gubitka,u potpunosti razumijem što prolaziš. Znam da riječi utjehe ne postoje i koliko god ti se čini da nikada više nećeš krenuti dalje,vjeruj da hoćeš. Nećeš nikada zaboraviti na to gorko iskustvo u životu i nitko to od tebe ne očekuje no prvo zbog sebe trebaš misliti pozitivno. Život i dalje teče,toliko lijepih trenutaka te zasigurno u njemu čeka. Glupo je znam,ali nakon nekoliko godina od gubitka sam počela shvaćati da se nešto zaista događa s razlogom. I možda ćeš ovo shvatiti kao savjet,ali ja sam nakon nekoliko dana od sahrane svog sina nabavila zamorca. Bilo mi je potrebno da se o nečemu brinem,da u tim najtežim periodima imam neku obavezu. Naravno da mi nije zamijenio dijete,ali mi je ta životinja uljepšala život i izvukla me iz najgoreg pakla (naravno,i muž je odigrao ovdje ključnu ulogu koji me svakodnevno podizao). Nadam se da sam ti barem malo pomogla,i znaš,jače smo mi nego što mislimo.

Stranica 2 od 2 PrviPrvi 12

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •