"Pricekaj malo pa onda reci" ili "samo reci, ostalo ce pricekati"

[mimi 25]

Ja svoju djecu ucim da ponekad moraju pricekati kada mi nesto zele reci.
Ako razgovaram s Mm-om ili s nekim drugim, neka pricekaju da zavrsim razgovor/ dio razgovora pa mi onda kazu. Ako sam na salteru ili placam na blagajni, neka malo pricekaju da to obavim, pa mi onda kazu. Ako pricam na telefon, neka pricekaju da zavrsim razgovor, pa mi onda kazu i slicno.
Naravno, mislim na one djecje stvari koje nam klinci stalno govore, a ne o nekim hitnocama. I UVIJEK ih nakon sto pricekaju saslusam.
Nekako mi se cini da je to kulturno, i s njihove strane, a i prema mom sugovorniku s moje strane (da ga ne prekidam svako malo jer moja djeca nemaju strpljenja)
Jedna druga mama radi suprotno. Sve ce stati ako njoj njena djeca nesto zele reci, jer, kako je ona meni rekla, njoj su djeca na prvom mjestu i ona zeli da oni to znaju. Oni su njoj uvijek i u svakoj situaciji najvazniji.
Hmmmm........
Ostajem pri svome, ali malo, malo sam se zamislila.......
Sto vi mislite? Kako vi radite?

[Cathy]

Djeca trebaju naučiti pričekati svoj red i da nisu uvijek prvi.
Ja vidim da moje dijete ima problem sa time i sa strpljenjem da dođe na red.
A kada na jesen krene u školu to bude moralo znati.

[Ginger]

Isto kao i ti
I isto su mi na prvom mjestu
Ali, ako ih ja necu uciti strpljenju i pristojnosti, tko ce?

[lukab]

Ja isto kao ti... mislim da je to kulturno i ne želim da mi uletavaju u riječ
osim toga - prekinu mi tijek misli pa više poslije ne znam što sam htjela reči
a tako ih uče i u vrtiću...

[Mellyca]

Sada smo bas u toj fazi ucenja da moram pricekati kada s nekim pricam, pa tek onda ona kaze svoje. I meni su moja djeca na prvom mjestu, no to ne znaci da mi moze upadati ( meni ili bilo kome drugome) u rijec kada god njoj nesto padne na pamet.

[Ginger]

lukab tako i ja, ak me prekinu - gotovo je

da, nije uvijek lako, al stvarno mislim da ne treba sve stati jer mi bas sad mora reci da je trava zelena
I jos odraste sa mislju da je to uobicajeno i pristojno ponasanje...super, jel...

[Carmina406]

I ja sam mišljenja da trebaju sačekati svoj red,ali često popustim. Znam da griješim,al šta ću kad je tako. Valjda će do škole naučiti

[mimi 25]

Ma da. Ustvari me malo ta njena recenica kako su njoj njena djeca na prvom mjestu bocnula, jer je ispalo kao da moji meni nisu, a nisam reagirala jer se razgovor odmah dalje nastavio. Pa ne znaci da ako moji moraju pricekati za nesto reci da mi nisu na prvom mjestu...

[Carmina406]

Pa ja redovito ispadam nemajka u razgovoru s drugim majkama pa me to ne brine ni najmanje. Kad razgovaraš s njima uglavnom svaka od njih misli da čini najbolje moguće za svoju djecu,kao i ja uostalom. Rijetko koja mama će vidjeti propuste u svom načinu odgoja i uglavnom najviše o odgoju znaju one koje će tek dobiti prinovu tako da je bolje skrenuti razgovor na nogomet

[sonata]

I ja radim potpuno jednako kao i ti. Bas zato sto su mi djeca na 1.mjestu, zelim ih nauciti sto je dobro, pristojno, ok a sto nije...

[123beba]

Mi smo još poprilično daleko od ove faze no mislim, i sada i prije, da je učenje kako biti strpljiv i pristojan jedna od važnijih lekcija koje bi sva djeca trebala naučiti... To što dijete čeka na riječ ne znači da ti nije najvažnije na svijetu...

[autumn]

Uh, moja brbljavica stalno ima nešto za reći. I ja uvijek kažem neka pričeka dok onaj s kim u tom trenutku pričam dovrši. Često imam osjećaj da ona u stvari ni nema ne znam što reći, već joj je fora pokušati prekinuti razgovor.
I naravno da to ne znači da ti dijete nije na prvom mjestu, ali roditelji su tu između ostalog i za to da djetetu pokažu kako svijet oko njih funkcionira. A naravno da ne funkcionira na način "sve će stati u trenutku kad ti imaš nešto za reći". I u školi i općenito. To je jednostavno dio odgoja. E da, a najdraže mi je kad u takvoj situaciji onaj s kim sam do tad razgovarala kaže "ma pusti ju neka kaže".

[tangerina]

Ma da. Ustvari me malo ta njena recenica kako su njoj njena djeca na prvom mjestu bocnula, jer je ispalo kao da moji meni nisu, a nisam reagirala jer se razgovor odmah dalje nastavio. Pa ne znaci da ako moji moraju pricekati za nesto reci da mi nisu na prvom mjestu...

je, lijepu ti je emocionalnu ucjenu servirala na mala vrata

mislim isto što i svi na topicu, svima nama su djeca na prvom mjestu, ali znaš i po njihovom tonu je li to što ti kreću reći nešto hitno i važno tipa "udarila sam se" ili nešto što može čekati.
Mi smo isto sad u ovoj fazi, i što se tiče mog djeteta, nitko nikad ne bi ništa drugo pričao npr u autu nego primjećivao kako su super druga vozila na cesti.
Ko Carmina, često popustim jer mi se učini "ajde reci više pa da možemo nastavit sa životom", i to nekad upali, nekad ne, ali nije strategija (a kamoli manifestacija ljubavi). Zasad inzistiram na onom da mi ne govori stvari dok sam na telefonu, pa ćemo odatle dalje.

[trampolina]

Naravno da ih učim strpljenju, pristojnom ponašanju i čekanju na govor.

Uglavnom s polovičnim uspjehom. Često se dogodi da počnem razgovarati a onda krene cimanje x3. I to češće kad je u pitanju telefon. A uživo mi je najgore kad usred razgovora krene "mama, mama, o čemu pričate?"

Vidim pomake, doduše mikroskopske.

[bubica27]

Baš se bezveze osjećam kad pričam na tel (ili uživo) s nekim a onda vidim da ta osoba zapravo sluša dijete sa strane o nečem usputnom; kad se prekida razgovor sa mnom da bi dijete neku sitnicu komentiralo. Svoje odgajam tako da sačekaju i ne prekidaju, a na prvom mjestu su mi.

[Boxica]

... kako je ona meni rekla, njoj su djeca na prvom mjestu i ona zeli da oni to znaju. Oni su njoj uvijek i u svakoj situaciji najvazniji...

no hard feeling, ali ako ti je dotična imala potrebu reći ovako nešto onda je vrlo vjerojatno situacija potpuno drugačija...
na taj način samu sebe uvjerava u nešto i pokušava se riješiti "grižnje" savjesti tako da na tvom mjestu zbilja ne bih imala što promišljati...

uostalom već su ti sve žene ovdje rekle istu stvar, sve uče djecu da pričekaju (uključujući i mene)...

[Peterlin]

Isto kao i ti
I isto su mi na prvom mjestu
Ali, ako ih ja necu uciti strpljenju i pristojnosti, tko ce?

X

Kao i većina ostalih...

Danas (imaju 13 i 14 godina) je taj odgoj davna prošlost. To se brzo nauči. Rezultati "dresure" u ranoj dobi vidljivi su od prvog razreda osnovne škole.

Bolje da ih mi naučimo onome što smatramo bitnim, nego da "u svijetu" nauče na teži način.


Asocijacija: bili smo nedavno u kinu (mlađe dijete je slavilo rođendan) i gledam oko sebe - klinci jurcaju po predvorju kina, općenito po shopping centru, urliču - strašno... Ne smeta me to što se tako ponašaju, smeta me što to roditelji dopuštaju, ne upute im ni jednu jedinu riječ tipa "čekaj malo, među ljudima smo, nemoj divljati... trčati se može po livadi, ali ne u trgovini-kinu-restoranu".

Offt. prije 30 godina zaprepastila sam se kad sam vidjela u Londonu restorane u kojima je ulaz djeci zabranjen. Sada puno bolje razumijem tu zabranu. Ne odnosi se to na pristojnu i discipliniranu djecu nego na ove hahare kojima nikad nitko u životu nije rekao "strpi se, pričekaj malo, poslije ćemo pjevati i skakati..."

[umiljata]

Isto kao i ti
I isto su mi na prvom mjestu
Ali, ako ih ja necu uciti strpljenju i pristojnosti, tko ce?

isto ovako.

[trampolina]

Peterlin, zamalo sam se zadavila od smijeha!

Ima hahara kojima se govori, govori, i još malo govori, ali neće pa neće.

Dovoljno je reći da je moj sin prvi put bio u restoranu sa 7 godina. Kad je konobar donio jelovnik pitao je šta je to

U shopping centre počeo je ići tek s 4 godine na kratko. Nastradao je kvartovski dućan, prodavačicama bi trebala uputiti javnu ispriku

Roditelj treba biti svjestan mogućnosti i granica svog djeteta, držati ih se a u međuvremenu govoriti, govoriti i još malo govoriti. Sjedne to jednom skroz kako treba.

[Ginger]

Je, trampolina, i moja srednja spada medju ove kojima treba govoriti, govoriti i jos malo govoriti
Nekad mi dodje da si kosu pocupam, al sta cu, s vremenom ce valjda biti bolje

[Peterlin]

Peterlin, zamalo sam se zadavila od smijeha!

Ima hahara kojima se govori, govori, i još malo govori, ali neće pa neće.

Dovoljno je reći da je moj sin prvi put bio u restoranu sa 7 godina. Kad je konobar donio jelovnik pitao je šta je to

U shopping centre počeo je ići tek s 4 godine na kratko. Nastradao je kvartovski dućan, prodavačicama bi trebala uputiti javnu ispriku

Roditelj treba biti svjestan mogućnosti i granica svog djeteta, držati ih se a u međuvremenu govoriti, govoriti i još malo govoriti. Sjedne to jednom skroz kako treba.

Istina je to! Vjerojatno nema roditelja više djece koji to nije iskusio.

Moj mlađi dugo duuuugo nije smio u kino, dok se nije naučio biti miran i tiho za vrijeme cijelog filma. Potrajalo je to, valjda do pred školu. Shopping - ne bih ja otišla s klincima u trgovinu, nema ba teorije. Domet je bio pekara, pa onda malo pomalo....

ALI zato su se u kvartovskom kafiću (da ne kažem birtiji) osjećali kao kod kuće, jer je ispred navedenog objekta zelena livada i mogli su tamo uživati bez ograničenja. Ali treba govoriti, govoriti, držati za ruku, opet govoriti, pa još malo držati za ruku itd...

Lako je sa situacijama koje možeš izbjeći (kino, restoran, pa čak i shopping centri) ali meni je muka bila čekaonica kod pedijatra. Imala sam torbetinu s igricama za zabavu, slikovnicama, mp3 player još u ono vrijeme nije bio široko rasprostranjen pa je tu ulogu odigrao moj stari walkman s klasičnim kazetama.

Sve je to tako. Ali dizanje ruku od odgoja mi je neprihvatljiva opcija. Cirkusiranje je kod mene uvijek bilo popraćeno istom roditeljskom reakcijom: sada idemo doma i točka. Bez puno uzrujavanja, bez dizanja glasa, bez ikakvih izbacivanja iz cipela s moje strane, ali brzo su naučili - kako stariji (lakoodgojivi) tako i mlađi ("prznica" s maminim karakterom). Baš sam ih gledala neki dan na rođendanu kako s neodobravanjem gledaju tuđu tek mrvicu mlađu djecu koja su divljala, rasipala kokice i urlikala pred kino dvoranom.

[sonata]

Ali dizanje ruku od odgoja mi je neprihvatljiva opcija.

Ovo mi je najgore....kad vidim da netko popusta jer se vise nema snage boriti. Ne mislim za neke sitnice nego za vazne stvari.

[trampolina]

Odustajanje od odgoja često vidim nažalost. I čujem famoznu rečenicu "ne mogu mu/joj ništa".

[Peterlin]

Odustajanje od odgoja često vidim nažalost. I čujem famoznu rečenicu "ne mogu mu/joj ništa".

Da... vidjela i čula....

A ljudi se ne zapitaju kakav primjer daju djeci. Ako galame i upadaju u riječ jedni drugima - ne mogu ni očekivati bolje od vlastitog podmlatka. Daklem, stvar je relativno jednostavna (u teoriji, ali bome i u praksi): MI se moramo potruditi biti baš onakvi kakvu djecu želimo. Ufff, ponavljam to ko papiga, ali to je moje iskustvo - ja nisam oličenje strpljivosti i kod mlađeg sina nerviraju me baš MOJE VLASTITE mane, kao u iskrivljenom ogledalu, kad šizi i ne može dočekati da ga štajaznam prijatelj nazove kad je rekao da će to učiniti. Ja sam sebe teškom mukom dovodila u red i znam da to najbolje pali kod djece - kak se ponašaš, tak budu i djeca.

Naravno, ima i karakter utjecaja, nisu svi klinci (ni odrasli) isti, ali uzori su jako jako važni. Svi odrasli s kojima su djeca dnevno u kontaktu, bez razlike. Pa onda ako već djetetu "ne možemo ništa", trebali bismo moći sebe motivirati da budemo bolji nego smo bili jučer ili čak nego mislimo da možemo biti.

[vertex]

Odustajanje od odgoja često vidim nažalost. I čujem famoznu rečenicu "ne mogu mu/joj ništa".

A kad malo pogledaš, to je situacija u kojoj roditelju zapravo treba pomoć. Dosta smo prepušteni sebi i svojim resursima, a oni su, naravno, ograničeni.

[Carmina406]

Ovo odustajanje od odgoja mi zvuči zanimljivo. Ponekad mi je izgledalo kao da i sama odustajem,ali nisam. A prvo mi je djetešce jako jako živahno,drugo je zasada premalo al mi se čini da me tek čeka prava definicija "živog karaktera" Malo sam izgleda upornija nego se sama sebi činim. Govorim po sto puta,ma tisuću ako treba. Nekad mi se činilo da od toga nema ništa,ali sad kad se vide neki rezultati vidim da se isplatilo. Čak se i zaboravi to što se prije govorilo i govorilo,a dođe nešto drugo na repertoar. Odgoj izgleda traje zauvijek a rezultati su baš zanimljivi

[Bubilo Bubich]

A kad malo pogledaš, to je situacija u kojoj roditelju zapravo treba pomoć. Dosta smo prepušteni sebi i svojim resursima, a oni su, naravno, ograničeni.

Slažem se s tobom jako.
Samo ne znam vide li i ti roditelji "odustajivači" to na taj način, i razmišljaju li da im treba pomoć. Ili bi na takav prijedlog rekli da "što se tko ima miješati u njihovu obitelj ili odgoj". Ili bi rekli da ih u vrtiću i školi trebaju odgojiti. Ili bi rekli da su umorni od svega...

[pulinka]

Hehe, bila sam u obe uloge iz uvodnog posta.
Starijoj ćerki je sad sa pet godina itekako vreme da MORA naučiti da pričeka svoj red, jer ona ćuti samo dok spava (a i u snu priča često...), ali sin je do pre 6 meseci sporo i bojažljivo progovarao-tek sa nepune 2,5 god. je čestito krenuo da stalno brblja (valjda jadan nije stizao do reči od nje), pa sam njega uvek pobožno slušala i ohrabrivala u svakoj prilici, tako da mi je sestra preko telefona jednom prebacila baš to, kako ne slušam nikad nju, nego sina.
Malo me je to bocnulo, jer je dobro znala kako stoje stvari, ali Bože moj.
Sad konačno imam dva deteta koja ne zatvaraju usta i jednako ih učim da pričekaju svoj red, jer, iako su MENI oni najbitniji na svetu, brzo će im postati jasno da drugima nisu tako visoko na listi .
Ta mama kojoj su deca "na prvom mestu" verovatno još nije shvatila da ne čini deci uslugu. Iz mog iskustva, brbljivci koji nemaju osećaj kada se govori a kada ćuti obično nisu naročito ni omiljeni, a ni preterano uspešni, ono, mahom izazivaju negativne reakcije.

[Sirius Black]

Kod nas ima svakakvih situacija...npr. kad razgovaramo s bakom na telefon onda se stalno ubacuju, a kad je netko drugi onda znaju da me ne mogu stalno prekidati. Ako baš moraju nešto pitati, onda usput i njima odgovaram. Najčešće prekidaju kad MM i ja razgovaramo, i to zbog bilo kakvih gluposti.

Meni manje smeta kad netko prekida razgovor da djetetu odgovori neko kad vidim da ga zbog mene ignorira. Jednom sam razgovarala s kolegicom na telefon, i priča ona i priča, a pokraj čujem klinca od 2,5 god "mama, mama, ej mama samo da te nekaj pitam, molim te mama slušaj me malo, mama, mama..." a ona ga uporno ignorira. Ja ga više nisam mogla slušati i bilo mi ga je žao pa sam ju zamolila da mu konačno odgovori.

[bubica27]

Nikad nisam za ignoriranje nego za objasnjavanje da saceka, ako nesto ne gori..to mama mama mama mama nije ugodno slušaču s druge strane..

[Peterlin]

Kod nas ima svakakvih situacija...npr. kad razgovaramo s bakom na telefon onda se stalno ubacuju, a kad je netko drugi onda znaju da me ne mogu stalno prekidati. Ako baš moraju nešto pitati, onda usput i njima odgovaram. Najčešće prekidaju kad MM i ja razgovaramo, i to zbog bilo kakvih gluposti.

Meni manje smeta kad netko prekida razgovor da djetetu odgovori neko kad vidim da ga zbog mene ignorira. Jednom sam razgovarala s kolegicom na telefon, i priča ona i priča, a pokraj čujem klinca od 2,5 god "mama, mama, ej mama samo da te nekaj pitam, molim te mama slušaj me malo, mama, mama..." a ona ga uporno ignorira. Ja ga više nisam mogla slušati i bilo mi ga je žao pa sam ju zamolila da mu konačno odgovori.

E, vidiš, ja tu vidim problem U ODRASLIMA, ne u djeci. Ako imaš doma 2,5-godišnjaka, onda nemaš što pričati i pričati i pričati na telefon usred bijela dana, jer npr. dijete treba piškiti, a ne može bez pomoći. U ovoj dobi oni se ne mogu strpiti... čak i ako samo žele odgovor na banalna pitanja. Meni telefonska sekretarica datira iz tih vremena. A za dugačke bapske razgovore moja ekipa je znala - nazvati iza 9 navečer ako namjeravaju pričati i pričati, kad su djeca u krpama. Za dnevne razgovore - 2-3 minute razmjene informacija i doviđenja, pa se čujemo navečer.

Tako djeca nauče da će brzo doći na red. Ako nauče da će razgovor potrajati u beskraj, naravno da prekidaju! I ja bih, uostalom...

[cvijeta73]

E, vidiš, ja tu vidim problem U ODRASLIMA, ne u djeci. Ako imaš doma 2,5-godišnjaka, onda nemaš što pričati i pričati i pričati na telefon usred bijela dana, jer npr. dijete treba piškiti, a ne može bez pomoći. U ovoj dobi oni se ne mogu strpiti... čak i ako samo žele odgovor na banalna pitanja. Meni telefonska sekretarica datira iz tih vremena. A za dugačke bapske razgovore moja ekipa je znala - nazvati iza 9 navečer ako namjeravaju pričati i pričati, kad su djeca u krpama. Za dnevne razgovore - 2-3 minute razmjene informacija i doviđenja, pa se čujemo navečer.

Tako djeca nauče da će brzo doći na red. Ako nauče da će razgovor potrajati u beskraj, naravno da prekidaju! I ja bih, uostalom...

istina. al moraš nekad

[bubica27]

hahaha, ovaj savjet jos nisam cula..nemas sto dugo pricati na tel ako imas malo dijete..nemojmo pretjerivati!

[Carmina406]

Pa ja bih se čak i složila. Kad čekam negdje red 2h i onda kad dođem naiđem na službenicu na šalteru kako beskrajno razgovara na tel. o šta ja znam npr. Piti od nečega dobijem šizofreniju.

Kad meni razgovor na tel potraje dopustim djetetu da me prekine. Kao što ću i ja dotičnu službenicu prekinuti da mi da papir i olovku da zapišem recept za pitu. Hello. Valjda sam i ja slabo odgojena.

[Carmina406]

Znači Peterlin potpis. Jedno je odgajati djete da ima strpljenja,drugo je razgovarati sat na mob. i trenirati djete da zadrži misao toliko dugo.

[KrisZg]

hahaha, ovaj savjet jos nisam cula..nemas sto dugo pricati na tel ako imas malo dijete..nemojmo pretjerivati!

Pa istina je, sto kao odrasla osoba ne mozes odgoditi maratonsko pricanje na tel a ocekujes od djeteta od cca 3 god da saceka...premali su jos za to.

[zhabica]

Ja mislim da je jako važno kad o ovome pričamo, reći i o kojoj dobi djeteta se radi, nije isto radi li se o dvogodišnjaku ili šestogodišnjaku.
Naravno da tražim da čekaju red da nešto kažu i sad su dovoljno veliki da prihvate stopiranje, al prije nije bilo tako, bilo je svakakvih situacija, sad samo osjećam da je lakše i da prije prihvate da pričekaju.
Često im znam samo rukom signalizirat da me pričekaju dok završim razgovor, niti im se ne obratim, jer imamo znak za to.
Naravno da bude i trenutaka di prekidam razgovor i saslušam ih pa nastavim dalje.

[zhabica]

I potpis na ovo od Sirius sa ignoriranjem, i men je to iritantno, lakše mi je da se razgovor prekine i odgovori djetetu nego ignoriranje.

[cvijeta73]

Znači Peterlin potpis. Jedno je odgajati djete da ima strpljenja,drugo je razgovarati sat na mob. i trenirati djete da zadrži misao toliko dugo.

ma i ja se slažem. samo sam htjela reći da se neće ništa strašno desiti ako koji put napravimo i naopako od onog što je ispravno.
meni je sve to normalno, i kad razgovaram, a netko mamače sa strane, i kad prekinem razgovor jer je dijete predosadno i navaljuje reći svoje i ne dozvoljavanje djetetu da prekine razgovor. i sve
ono što mi nije normalno je tvrditi da su ti djeca na prvom mjestu i zato prekidaš sve razgovore da njih saslušaš. odnosno sve to raditi iz nekih principa odgoja.
:nedosljedna:

[bubica27]

Ovde sve mora biti iz krajnosti u krajnost..

[Carmina406]

Cvijeta i ja se slažem da neće ništa biti ako ponekad malo savijemo pravila. Nevalja nikakva krajnost,dobro je biti dosljedan,ali ne i gestapo Najgore mi je kad ja kao roditelj pretjeram pa moram progutati svoje riječi srećom to je toliko rijetko jer sam ja savršen roditelj

[Peterlin]

istina. al moraš nekad

Naravno, nekad, ali ne svaki put.... a ima (da prostiš) svega...

Ja sam neke ljude prestala zvati jer znam da ih ne mogu skinuti s telefona za manje od 20 minuta. A kad oni zovu mene, em ide na njihov račun, em mogu uvijek reći "joj, žuri mi se, nazovi me iza 9 navečer".

[Peterlin]

hahaha, ovaj savjet jos nisam cula..nemas sto dugo pricati na tel ako imas malo dijete..nemojmo pretjerivati!

Pa uvijek postoji prvi put. Sad si cula, pa imas prilike razmisliti o tome i uzeti sto ti odgovara. Meni NE odgovaraju maratonski tel.razgovori. Radije cu se spremiti i otkuriti na kavu, ali to sam samo ja. Ako sam (dok sam) bila doma zbog djece, do vrticke dobi rezala sam ovakve stvari u korijenu, a kasnije sam ucila djecu strpljivosti.

Naravno, kao i Cvijeta, imala sam svakakvih dana, ali moji i dan danas znaju da je maratonski tel.razgovor debela iznimka, a ne pravilo. A vrijedi i za njih.

[bubica27]

Ok, sad ću razmislit. Možda čak i na kavu odem umjesto telefona, imaš pravo.

[pomikaki]

ma i ja se slažem. samo sam htjela reći da se neće ništa strašno desiti ako koji put napravimo i naopako od onog što je ispravno.
meni je sve to normalno, i kad razgovaram, a netko mamače sa strane, i kad prekinem razgovor jer je dijete predosadno i navaljuje reći svoje i ne dozvoljavanje djetetu da prekine razgovor. i sve
ono što mi nije normalno je tvrditi da su ti djeca na prvom mjestu i zato prekidaš sve razgovore da njih saslušaš. odnosno sve to raditi iz nekih principa odgoja.
:nedosljedna:

ja sam dosljedna u nedosljednosti