Zdenka2 prvotno napisa
šaljem ti pp!
 |
|||
|
|
|||
šaljem ti pp!
hop, natrag na temu.
trudim se bit dosljedna, al nekako se više uzdam na svoju trenutnu "antenu" nego na principe.
recimo, ja nemam tako striktna pravila što se hrane tiče, ali mogu reći da mi djeca stvarno rijetko jedu junkove (u vrtiću na sreću jedu zdravo).
i to najčešće bude baš na rođendanima, igraonicama isl. okupljanjima gdje ima puno djece i gdje im ne želim to branit.
ili u ovakvim situacijama ako vidim da mi je gori taj očaj od njihove frustracije od tog s...a koje žele, ali to je stvarno rijetko, barem za sad.
možda je to linija manjeg otpora, ali i uz takve labave principe dosta sam zadovoljna njihovom prehranom.
meni se čini da nekad od djece očekujemo preveliku racionalnost, a ni mi sami nismo uvijek racionalni.
npr., znamo da nam nešto škodi, ali opet to želimo, jer nam je fino(ne mora biti samo hrana).
po meni je ok ponekad popustit djetetu kod takvih stvari, jer popustimo i sebi, ali treba paziti da se ne otme kontroli.
u svakom slučaju, tuff tema.
meni se ne čini da je to linija manjeg otpora ili labavi principi.
jednostavno imamo dogovor: na rođendanima jedeš sve što i druga djeca, doma ne.
(kao što ja na svadbama smijem plesati po stolovima, a doma i na poslu ne)
Čuj, Apricot, vidjela sam jučer te slatkače i mogu ti reć da sam te shvatila - i ja bih M. rekla da baci bombone. 8)
žicaš peticu, a?
e, nemere, sad nek ti sorcie salje
imaš point.jednostavno imamo dogovor: na rođendanima jedeš sve što i druga djeca, doma ne.
(kao što ja na svadbama smijem plesati po stolovima, a doma i na poslu ne)
ali zašto ne smiješ doma plesat po stolu
zato što je plastični, pukao bi pod navalom mojih kilograma i temperamenta!
a za tuđe stolove ako puknu te baš briga, hm?
hihi, odsad oftopikarenje samo u size1!a za tuđe stolove ako puknu te baš briga, hm?
izgubit ću i ovo malo vida što imam
STOP!
Vraćajte se na temu!
kako, kad nam je pred očima slika raspojasane marelice... 8)
doma ne smijes plesati na stolu ili doma ne pleses po stolu?meni se ne čini da je to linija manjeg otpora ili labavi principi.
jednostavno imamo dogovor: na rođendanima jedeš sve što i druga djeca, doma ne.
(kao što ja na svadbama smijem plesati po stolovima, a doma i na poslu ne)
Ja mislim da pate i to vraški u tih 30 sekundi, ali osim patnje, koja može biti tiha, oni se i bune i to jako glasno, pa dio negativne energije u trenutku disipiraju. Dakle, trenutačno, jer je problem sitnica čak i u njihovim poimanjima važnosti. Poslije to zaborave. Ako i ne zaborave, reći će jednog dana, bila sam frustrirana zbog bombona, ali sad vidim da je moja mama imala pravo i eto sad ću joj biti zahvalna i u starosti kad bude podjetinjila i ja ću njoj zabranjivati da se hrani čokoladom i M&M-om
Ako joj zabraniš da se uda za nekog voljenog siromaha ili odabere profesiju koju želi, ma koliko bila apsurdna, to će zapamtiti kao patnju za cijeli život. Mislim da nepojedeni bomboni mogu biti trenutačna patnja, a to svatko može i treba katkad podnijeti (katkad, ne uvijek), makar za vježbanje života i pravila dogovora.
Mislim da bi bio veći problem da ona pokuša jesti, ti kažeš da ne smije, a ona tiho i ponizno odmah odustane.
E, to bi bila MOJA patnja - mislila bih da sam iz rodilišta donijela tuđe dijete!
žicaš peticu, a?
e, nemere, sad nek ti sorcie salje
Dižem topić jer nešto razmišljam o temi ovih dana...
I, je l se sjeća? Sad možete o tome razgovarati.
Mi imamo neku spiku - ''Deal je deal'' i to je zasad dobro funkcioniralo. Znam da nije kod svih pravila sretna, al ih je nekako ukomponirala u naš odnos. Ipak mi je bed kad čujem plačni glasić ''deal je deal, ok mama''. Uglavnom imamo pravilo - prvo ''prava'' hrana, onda ''gluposti'' koje inače slabo jede jer ih doma imamo u minimalnim količinama (nadoknadi kod bake i dede) ostavljam joj za pravo da me nagovori ako nešto jaaako želi a kosi se s mojim stavom ( to nije vezano samo uz hranu, uz bilo što, neka vremenska ograničenja, sreću spontanog trenutka koji meni remeti neke planove ako se prekrši). Onda sam popustljiva. mislim da je tako učim da pravila moraju postojati jer su dio života ali ih se ponekad smije i kršiti - ako ne nanose veliku štetu nama ili drugima. Vježbamo diplomaciju od malih nogu.
Stvar je u tome što u posljednje vrijeme kod prijatelja uočavam kako su nepopustljivi u nekim dogovorima s djecom, ručak je 13 h i nema šanse da se pomakne vrijeme ni minutu, ni nedjeljom, gotovo bez imalo spontanosti u odnosu...
S jedne strane sam sretna jer imam dijete sa stavom i na to sam ponosna jer ona zaista misli svojom glavom i mislim da nije nesretna kod pravila koje razumije (uvijek sve mora shvatiti) a s druge strane se bojim se da možda to da ''za sve postoji i drugo rješenje, samo treba promisliti'' bude izvrdavanje budućih obaveza.
Na primjer:
- Mama, sad mi se baš ne posprema jer sam jaako umorna, mogu sutra. pa nije važno, ne mora se sve baš pospremiti i sutra ću se isto igrati...
- Ali, Ela onda to znači da ću ja morati, a i ja sam jako umorna, sutra radim, tko će...
- Ma nema veze... ne moraš...baš nam je lijepa soba ovako šarena
- Pospremi igračke, nisam ja tvoja spremačica...
- Pa mora tako izgledati kad je u kući dijete... kako bi to bilo u kući dijete a ni jedna igračka...
- Ne filozofiraj, nego pospremi, zašto bih ja pospremala za tobom
- Zato što si ti moja mama, a djeca imaju pravo na igru
- A mame imaju pravo ljubiti svoju djecu a to ne mogu ako su ljute na njih
- Ali mama...
...
na kraju ispadne ili ono plačno ''deal je deal'' ili zajedno to uradimo, ali vrdanja na sve strane i to ne samo u ovom primjeru
Je l ipak griješim kod te svoje diplomacije da ne bih odgojila neodgovorno malo čudo za koju godinu na ovaj način...
Sa tim se i ja slažem.
Ako se ja držim dogovora trebala bi i on/on naučiti da se drži dogovora.
Ali i treba razumjeti da su on još samo djeca i da u nekim trenutcika (kao što su na primjer u pitanju bomboni) jednostavno posrnu odnosno da im je teško to ne pojesti i održati dogovor do kraja.
Ali zbog toga treba biti dosljedan i ako smo se tako dogovorili smo se dogovorili.
A ne ok dogovorili smo se ali kad dođe do ispunjenja dogovora niš od toga.
Ja sam imala slićnu priću sa maloim oko vrtića.
Navečer je obečavao brda i doline a kad je ujutro trebalo ostati u vrtiću e tu je nastala panika, ali dosljednošću smo rješili problem.
hm pazi da ti se ne desi kao jos nekima sa ove teme, kojima postupci njihovih roditelja nisu bili jasni ni onda ni sada kada su odrasli.
ako ti je dijete alergicno na neku od ove hrane, prihvaca i onda je super da se dogovarate., ali u suprotnom.. pa pusti dijete da jede sto hoce., takva odvajanja su mi apsurdna
natrag ne temu.. i ja se nekada pitam dali moje dijete pati kada ja furam neke svoje principe., ali na kraju se trebas pitati dali je taj tvoj princip TEBI jako bitan ( vodis se nekim pravilom da ne mozes imati preko recimo 20 jakih principa u odgoju ) i ako uistinu je, onda furas dalje po svom, sa suzama ili bez njih.
Meni je npr jako bitno isto to pranje ruku i to OBAVEZNO nakon wc-a i prije sjedanja za stol ( kada dodjemo doma od recimo bake ili tete onda ne inzistiram toliko ).. i tako ocjenis sama sto ti je bitno., jer je sigurno bitno sa velikim razlogom i radi moguce "patnje " djeteta neces zbog toga odustati.
a to da ces si ustediti puno muke ako ih ne dovodis u neke situacije koje mogu biti stresne ( tipa ovog sa sladoledom i bombonima - osim u slucaju ako je dijete na nesto alergicno pa je to onda situacija na koju ga treba uciti od sto ranije dobi ) je istina
hahaha
ja u takvim situacijama priznajem pribjegavam puno kracem razgovoru :
ali, ja si ni ne želim "uštedjeti" tu muku!
nitko ne kaže kako su roditeljstvo i odgoj laki!
pitala sam je neki dan (kada je podignut topic iz prašine), sjeća li se toga.
naravno da se ne sjeća, odonda je imala još sijaset takvih situacija koje dođu i prođu.
ali, još uvijek mislim kako naša krutost u nekim stvarima dovede do toga da djeca prihvate ono što se nama (da, nama, jer mi smo odrasli, imamo više znanja i iskustva) čini poželjnim/prihvatljivim.
postanu rutina i nešto što se podrazumijeva.
sada sam sigurna :grin: kako onda nisam pogriješila; sada bih malo drugačije postavila situaciju, ali bi krajnji rezultat bio isti.
Posljednje uređivanje od apricot : 05.03.2010. at 08:52
Kako drugačije?
baš je tema zanimljiva, uključujući i izlete u off topic
I ja ,više nema tolikih dijaloga.hahaha
ja u takvim situacijama priznajem pribjegavam puno kracem razgovoru :
Priznajem ,loš sam diplomat
Bogme i ja sam se nedavno sjetila ovog topica, nisam imala pojma da je podignut iz prašine jer ne čitam pažljivo.
Razlog su bili oni famozni dinosauri u Areni. Na koje je išlo valjda pola Zagreba i 75% vrtićke populacije opsjednute dinosaurima.
Mi nismo išli. Zaključili smo da je ta cijena previše za jedan cirkus u Areni i nismo ni pokušali nabaviti karte. Andrej je skužio što se sprema (jer je nemoguće ne vidjeti silne plakate po gradu i ne čuti djecu u vrtiću koja pričaju o tome), rekao je da bi išao, ponovio to nekoliko puta, svaki put je dobio odgovor da su karte preskupe i da nećemo ići.
Nije se previše bunio, prihvatio je situaciju. A vidim da je htio ići. I baš sam se nedavno zapitala, hoće li mi jednom to ubrajati u listu promašaja, kako su svi klinci iz njegove okoline išli na te *%$!#$ dinosaure, a on, koji je opsjednut njima danju i noću, čita enciklopedije, skuplja literaturu, jednom riječju, živi za dinosaure - na kraju ih nije gledao.
Sad je meni malo žao, imam dojam da sam mu uskratila nešto što bi ga jako veselilo. A on ih uopće više ne spominje (te iz Arene - ove iz enciklopedija još uvijek proučava).
S ovim se slažem.hoće li patiti i pamtiti ne ovisi o samoj zabrani nego kako si se ti ponašala prema njoj tijekom tih salvi plača...to je mogućnost za hrpu groznih poruka koje roditelj može uputiti djetetu dok ga uvjerava da "pravila treba poštivati".
naravno, u nekim pravilima treba biti uporan i doslijedan, moje dijetet je povremeno doslijednije od mene u nekim svojim zahtjevima i ja to poštujem: povremeno potkrijepim i njegovu doslijednost, kako li će je inače naučiti
Ako i braniš, siliš, važno je uvažiti dijete, biti suosjećajan, blag, miran, ali čvrsto reći - žao mi je, stvarno je, razumijem, ali ja ti to ne želim dopustiti, ili propustiti... To iziskuje vrijeme, i meni je to najveći problem. Doma imam svo vrijeme svijeta, i mogu biti strpljiva (barem većinom).
Dosta je teško u nekim brzim situacijama reagirati jednako blago.
S tim se još borim.
Ponekad dam štogod - ako i nije po pravilima - a da baš ne vodi drito na Hitnu - zato jer ne bih mogla objasniti, podnijeti, pomoći djetetu sa salvom osjećaja, i onda bi u nekoj javnoj situaciji, u nekoj hitnji i pometnji dijete bilo samo sa svojom zabranom, jadnom i bijesnom materom koje ima dijete u afanu kad se s njime ne može baviti, baš gadno.
Kasnije objasnim da je to bilo iznimno - to napomenem i u dotičnom trenutku sa širokim osmijehom - i ako je važna stvar - porazgovaram.
Nitko se nije naučen rodio, nisu ni oni i ne ide to kao po špagi. Korak naprijed, nazad dva... i s vremenom će naučiti.
Što se bombona tiče, moj mali je uvijek u napasti i pojest će štogod mu netko da - ali kasnije lamentira kako je pojeo previše i žali se kako mu drugi nude i dajuNisu drugi krivi što nude bomobone, nego ti jer ih pojedeš previše i frigaj ga.
Ali mislim da ti bombončići iz sladoleda stvarno nisu neki zdravstveni hazard ako ih pojede sad i tko zna kad. Možda jesi pretjerala i ja bih poludila da su mi roditelji bili tako rigorozni oko sitnih dječjih radosti.
Što se pranja ruku tiče ne bih dala za stol dok se ne operu.
Ja sam bila takvo dijete i moji su mislili da je to simpa. Bilo mi je grozno teško kad sam ušla u stvari odrasli svijet jer sam model - rastegnimo stvarnost i druge da meni bude ljepše - preslikala iz obiteljskog doma.
Neugodne stvari se moraju odraditi odmah ako je takav dogovor, i to ne samo kad nam je ugodno, nego BAŠ onda kad nam se ne da. Meni je trebalo krvi znoja i suza da se utreniram pod stare dane i neću svojoj djeci to priuštiti.
Eto, to je moje osobno razmišljanje
upravo tako, realnost oko djeteta možemo savijati i prilagođavati do određene granice ( neki čak i do diplome, ovisno s koliko volje i novaca raspolažu roditelji )
no kruta realnost nađe načina da te opali po glavi, pa makar i u 30 -toj
Posljednje uređivanje od maria71 : 02.05.2010. at 08:47 Razlog: tipfeleri
I ja, kao samamama i maria preferiram kraće razgovore, a ne žvakaće od objašnjavanja i nadmudrivanja. Uopće se ne opterećujem time pati li dijete zbog toga što ne može imati sve i ne smije činiti sve što mu padne napamet. Mislim da mojoj djeci ptičjeg mlijeka ne fali, a patnju i to puno veću patnju u životu bi im donijelo to da ne znaju granice, odnosno da, kako je to profesionalno sročila maria, ta savinuta, iskrivljena stvarnost oko njih jednog dana pukne i oni se nađu nespremni pred životnom stvarnošću.
Tanja_b me je svojim primjerom o dinosaurima potaknula da se javim na ovoj temi. Naime i ja sam procijenila da je to previše novaca za malo spektakla i puno gužve. M. je, naravno, primijetio goleme plakate i rekao da bi išao. No, on je srećom budući bankar.
Hm!
Ovo me tjera na razmišljanje...jer se uhvatim u razlaganju, nisam baš spretna u sažetosti :/ A tvoji argumenti stoje i gotovo. Imaš pravo, čvrsti stav je u redu.
I ja ovako.... litanije čuvam za forum (tj. ovdje) a kad su djeca u pitanju, broj rečenica koje "čuju" je ograničen. Ako nešto branimo, to se argumentira (u 3 rečenice) i gotovo. Djeca to brzo shvate... Ako za nešto treba tražiti dozvolu, i to se lako nauči (nedavno se jedan kolega čudom čudio kad je mm-a nazvao sin na mobitel i pitao smije li uključiti računalo). Već su drugi rekli - ne živimo pod staklenim zvonom i djeca brzo shvate da niti mogu sve imati, niti mogu sve činiti. I nikad me nije jako vriti cukalo ako smo im nešto branili. Činili smo to (i činimo još uvijek) dobronamjerno.
Danas smo i mi pobrali lovorike za odgoj - naš prvopričesnik se svim uzvanicima lijepo zahvalio za darove. Moja mama me poslije korila zašto ga pilim s tim zahvalama, a ja gledala u čudu - nismo mu (prigodno) rekli ni riječi. To je odgoj trogodišnjaka. Normalno je da se 10-godišnjak zahvali u situacijama kad osjeća da je to potrebno, bez posebnog poticaja.
Svaka čast malom bankaru! I roditeljima!I ja, kao samamama i maria preferiram kraće razgovore, a ne žvakaće od objašnjavanja i nadmudrivanja. Uopće se ne opterećujem time pati li dijete zbog toga što ne može imati sve i ne smije činiti sve što mu padne napamet. Mislim da mojoj djeci ptičjeg mlijeka ne fali, a patnju i to puno veću patnju u životu bi im donijelo to da ne znaju granice, odnosno da, kako je to profesionalno sročila maria, ta savinuta, iskrivljena stvarnost oko njih jednog dana pukne i oni se nađu nespremni pred životnom stvarnošću.
Tanja_b me je svojim primjerom o dinosaurima potaknula da se javim na ovoj temi. Naime i ja sam procijenila da je to previše novaca za malo spektakla i puno gužve. M. je, naravno, primijetio goleme plakate i rekao da bi išao. No, on je srećom budući bankar.
Meni teta (koja me je odgajala) nikada nije branila jesti ogromne količine čokolade, keksa, sendviča i svih drugih s*anja pa sam kasnije bedirala jer sam smatrala da sam tako raširila crijeva i uvijek muku mučila s debljinom. Osim toga, sada sam totalno navučena na slatko i teško mi se toga riješiti.
Kada sam joj to prigovorila, rekla mi je, a da sam ti branila, opet bi mi prigovorila. Mislim da nije u pravu jer bih joj sada bila itekako zahvalna (dobro, imam tek 5 kila viška, ali svejedno).
S druge strane, naučila me je kako nije važno imati stvari (hrpu igračaka/najmoderniju 78. majicu u ormaru...) da bi bio sretan i na tome sam joj sada zahvalna jer ne trošim novce na gluposti, nemam nikakve fetiše (cipele, torbice...), ormari mi nisu pretrpani idotskim stvarčicama, kućanskim aparatima, špajzservisima..., nismo u minusu.
Nikada neću zaboraviti dan (tada mi je bilo bed, moram priznati) kada su u samoposluzi u mjestu gdje sam živjela dobili nekakve medvjediće. Ma ništa posebno... Ugl., poželjela sam ga odmah. Rekla mi je da ih imam već nekoliko i da nema smisla kupovati ovoga. Nisam se dala i onda smo se dogovorile s trgovkinjom da ga mogu ponijeti kući i ako će mi biti fora i idući dan, ona će ga kupiti, ako ne, vratit ćemo ga. Donijeli smo ga kući, stavila sam ga na kauč, malo gledala, skužila da nije ništa posebno i sutradan smo ga vratili. Sad mi to itekako pomaže u kupovini pa se zna dogoditi da nešto stavim u kolica, a kad dođem do blagajne shvatim da mi ne treba pa vratim na policu (istina, ne sjećam se kada se to zadnji puta dogodilo, sad sve to odradim odmah, u glavi...)
Uglavnom, mislim da djeci ni pod koju cijenu ne treba sve dopustiti. Pravila i dogovor se moraju poštovati. To što će plakati je jednostavno način na koji iskazuju osjećaje. Oni jednostavno nisu dovoljno veliki da bi se drugačije izrazili. Kao što vas je već nekoliko napisalo, to ih priprema za život.
Naravno, kontekst situacije će odlučiti o tome hoćemo li popustiti ili ne, ali mislim da većih odstupanja ne bi trebalo biti.
Nadam se da ću sve ovo znati primjeniti i za koju godinu
Svaka cast M.!
Kod nas je posloženo manje više ovako:
1.kod bitnih stvari nema pogovora ni razgovora ni pregovora (higijena, prehrana u globalu)
2.kod manje bitnih stvari smo skloni pregovorima
3. neke stvari prepuštam da sama bira
mislim da bi i djeca više patila kad se ne bismo držali nekih principjelnih stvari...
Potpisujem!
- Ja svoje dijete tjeram da bar proba gljive, jer ne voli nove okuse, a ja gljive obožavam. I na pizzu se jedva naučio.
- Sireve neće ni okusiti, izuzetak su samo brie i camambert koje voli- dakle pljesnjivi
- Na 90% rođendana mu držim predavanje da treba sjesti za stol s ostalom djecom i makar se slikati i probati tortu, povremeno je hoće i pojesti (o dodacima nismo nikad pričali)
Inače, ne shvaća, ali ti možda dovoljno vjeruje da misli da ti imaš razlog. A u tom trenutku je iskušenje preveliko da bi bila "velika" i poštivala dogovor, tako da iskreno pati. No, frustracija je dio života.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom