Kao dijete imala sam strah od odvajanja od roditelja. Kako se to očitovalo? Prvi put sam prespavala negdje bez roditelja u 2. srednje.
Meni je to bio velik problem i jako me je smetalo što ne mogu nigdje npr. na praznike, a drugi su išli. Ali nikako nisam mogla priječi preko tog užasnog osjećaja, ja bih to čak nazvala i napadom panike.
I dan danas sam tip koji ne voli velika putovanja i slično.
Taj "strah" je preusmjerio i neke moje velike životne odluke, znači definitivno me je na neki način oblikovao kao osobu, što nikako nije dobro.
Moji roditelji su me u tome "podržavali" na način da me nikad nisu silili na nešto što ne želim. Prihvatili su to kao dio mojeg karaktera, a ja sam u sebi mislila, da me barem prisile da moram negdje ostati.
Brat je npr. totalno drugačiji od mene, a isto je odgajan, tako da, stvarno vjerujem da je stvar u karakteru.

Bojim se da i moje dijete ne bude takvo, a da ja zbog svojeg karaktera neču znati kako mu to olakšati.

Zanima me:
- kako to na vrijeme prepoznati kod djeteta?
- kako mu pomoči da to prevlada?
- kako se postaviti?
- zašto do toga dolazi? ....