 |
|||
Samo htjedoh reći da ponekad "agresivno" ponašanje kod djece sa "dijagnozama" izaziva upravo verbalno perfidno ponašanje NT djece koje oni ne mogu shvatiti, možda ne mogu verbalno uzvratiti, pa reagiraju fizički. Govorim iz iskustva, ne samo osobnog, puno je primjera koje znam.
Zato ih treba educirati.
Ah pa naravno, to je totalna istina. Pa djeca sa ADHD - na primjer - su upravo poznata po tome da burno i pretjerano reagiraju, tako da su odlična meta za provokacije koje onda završe agresivnim ponašanjem.
Zato i treba djecu učiti kako se ponašati prema (bilo kojem) djetetu sa problemom. Naravno, takvi pokušaji često nailaze na otpor (npr. citat s roditeljskog sastanka u razredu mog djeteta : "naša djeca nisu terapeuti")
Žalosno...zašto ih naučiti prihvaćanju i poštivanju različitosti?!
do sad sam kad je bilo riječ o razrednim zlostavljačima imala stav koji nije bio potkrijepljen iskustvom.
jer u razredima moje djece nije bilo zaista problematične djece.
sad u razred s m ide zaista problematično dijete, koje praktički zlostavlja cijeli razred, s time da je fiksirana na nekoliko djece (između ostalog i moju m), koje je do trećeg razreda radi ponašanja promijenila tri škole, koja ima jako jako problematičnu situaciju doma, i koja je najveći problem školi i ravnateljici (po njenim riječima) od kad radi, a pred penziju je. najviše radi roditelja. plus ima još i prilagođeni program radi nemam pojma čega.
no stav mi se nije promijenio.
prestrašno je što su roditelji, kako kaže mbee, divne i krasne neurotipične djece, u stanju domisliti se.
prestrašno.
a i naša (uključujući moju m, da ne bude zabune) divna i krasna neurotipična djeca bez dijagnoza. koja znaju biti toliko okrutna, toliko, iz naše odrasle perspektive, podmuklo provokatorska, da ne koristim još jače izraze.
ali, oni su djeca, i mi smo tu da im pomognemo da nauče. i nije im lako, daleko od toga, i ne bi se kao djeca trebali zamarati s takvim situacijama i razmišljati o njima nego bi sustav trebao imati bolje poluge da pomogne i učiteljima i djeci i roditeljima koji ne znaju i ne mogu.
ali - nema.
i zato bi čovjek očekivao nekakvo osnovno razumijevanje, nekakvo barem zrnce razuma kod odraslih ljudi, kad već nema ni trunka empatije nego samo fokusiranost na dobrobit vlastitog djeteta kojemu nedaj bože da vlas s glave padne.
a nije 100% krivica za sukobe na problematičnoj djeci, pa i onoj s izrazito agresivnim ponašanjem. vjerujte. oni traže svoj modus operandi onako kako znaju. i kad nalete na zid, a nalete, jer ih djeca odbijaju, što je i normalno, pa onda ne samo odbijaju nego i vrlo okrutno se (verbalno) postave prema njima, uključuju obrambeni mehanizam. a nemaju socijalne vještine da ga uključe ispravno. jer da imaju ne bi bila u situaciji u kojoj jesu.
dok sam pisala, uletili su postovi :D
Ja uopšte nisam shvatila post kao "pozivanje na dijagnoze".
Naprotiv, mislim da je "imaju dijagnoze" navedeno baš u svrhu objektivnosti, zato da mikiva naglasi da agresivnost dece nije samo neki njen individualni i subjektivni prolazni utisak o toj deci, nego nešto što je dugotrajni i upadljiv problem koji je prepoznat i na kome se (valjda) sistematski radi.
Zašto su dijagnoze javne - to sigurno nije krivica mikive, pa stvarno ne znam zašto ima smisla komentarisati taj deo.
I mislim da su ovde reakcije "svako se češe gde ga svrbi".
Imati dete koje je agresivno sigurno nije lako ni roditelju ni agresivnom detetu, sigurno da bi i njemu život bio lakši da može sebe lakše i bolje da kontroliše.
Sa druge strane, malo je previše očekivati neverovatnu toleranciju i educiranost drugih roditelja za tuđu agresivnost, naročito ako su njihova deca trajne žrtve a ti roditelji nemaju nikakav odaziv škole niti utisak da škola nešto preduzima.
Uostalom, koliko sam shvatila, mikiva je napisala post jer traži iskustva o premeštanju deteta u paralelni razred.
Ja to iskustvo nemam, i deluje mi kao drastična i krajnja mera, naročito zato što znam da nasilje ima razne oblike, i razred u kome na početku nema fizičkih nasilnika može jednako da preraste u razred sa psihičkim zlostavljačima i nezdravom atmosferom, i obrnuto, razred sa fizičkim nasilnicima može da reši probleme ako se na tome radi.
Ipak, samo ona zna koliko je kod nje situacija loša, i meni je nezahvalno da bilo šta komentarišem. Ali mi se blago rečeno ne dopada reakcija foruma "ne osuđujmo nasilje!"
Ne može sve i uvek biti sivo i neutralno i politički korektno. Nasilje je nasilje. I kao što agresivno dete zaslužuje svu pomoć i podršku, tako je bome zaslužuju i oni koji nasilje iskuse na svojoj koži.
Ako školski tim ne nudi drugo rješenje, može samo prebaciti dijete u drugi razred ili školu. Ili pozvati inspekciju. Takva je realnost.
NažalostMBee prvotno napisa
.
Da, ako dijete ima dijagnozu i uz pristanak roditelja škola može tražiti asistenta, što je velika pomoć učiteljici i samom djetetu.
Da, sa mojom ćerkom u razred ide dete po prilagođenom programu i sa personalnim asistentom. Iskustva su i više nego pozitivna, sve funkcioniše jako dobro, što znači da može i tako, ali u našem razredu potpuno sarađuju i roditelji deteta, i stručna služba škole, i drugi roditelji, i pre svega učiteljica. Da makar jedna karika odbija saradnju, ko zna kako bi to izgledalo. Nije ni ovako uvek idealno, kao što kažete, druga deca jesu provokatori, a pojedini roditelji tu i tamo imaju zlobne komentare, ali učiteljica to stvarno dobro moderira.
Ali zato ja svom detetu, koje se par puta vratilo iz škole sa modrim podlivom od štipanja, mogu mirne savesti da kažem da se svi trude najbolje što mogu, i da niko od nas nije savršen. I ne mislim da mi je dete fizički zlostavljano.
Cvijeto, odlican, odlican post!
Tako je. Zapravo, tako bi trebalo biti.
Iz iskustva, 8 godina osnovne škole mom mlađem sinu bilo je pokvareno zlostavljanjem, što pripisujem propustima ODRASLIH, što osoblja škole, što roditelja. Sebe ne izuzimam jer kad sam poduzela sve što mi je palo na pamet, ipak sam odlučila ostaviti sina u tom razredu. Eto, nismo ga prebacili (nije to bilo jednostavno, ali možda se moglo). I danas se pitam da li smo pogriješili. Sin je odahnuo u srednjoj školi, a i mi s njim.
Da se vratim na problematične učenike u OŠ, bio je tamo dječak koji je mogao itrebao dobiti asistenta, ali nije bilo nikoga da se založi za njega, a škola se baš i nije pretrgla. Oštetili su tako i njega i sve ostale iz razreda. Štete se vide i danas.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 10.05.2017. at 11:53
Ljudima je obično važno znati kad su u pitanju učenici koji ozbiljno remete nastavu, nasilni su prema vršnjacima ili su prkosni što je mogući uzrok takvog ponašanja. Nekima je dovoljna informacija da dijete uopće ima dg (nije važna informacija koja), da su roditelji obavili neke pretrage ili testiranja i da nešto poduzimaju po tom pitanju.
Ukoliko nije utvrđena dg uzrok takvom ponašanju često se dovodi u vezu s odgojnim stilovima i kompetencijama roditelja. Iz tog razloga dg je bitna i ponekad se nastoji pod svaku cijenu pribaviti iako je možda bazični problem recimo odgojne prirode.
Učenik koji ozbiljno remeti nastavu i nasilan je, a ima dijagnozu, bi trebao imati asistenta. Prema tome, roditelji bi trebali ne znati, nego vidjeti da se nešto poduzima po tom pitanju.
Znači, roditelji bi trebali vidjeti da se nešto radi u vezi ponašanja tog djeteta u školi, a je li to dijete testirano, je li išlo na pretrage i kakve i koja mu je dijagnoza, to se stvarno nikoga ne tiče.
Slazem se s Mimom. Zaista se nikoga ne ticu nicije dijagnoze , niti bi dijagnoza trebala biti izgovor bilo kome ( od ukljucenih strana) za nedostatak akcije u smjeru da se pomogne djetetu i ostatku razreda.
Ne govorimo o istim stvarima.
Ja vam govorim kada ljude počinju zanimati dijagnoze, a ne da ih imaju pravo znati.
Kužim što noa kaže, ljudima to kako će se postavit prema djetetu koje im stvara problem dosta ovisi o tome čemu pripisuju uzrok tog problema
Pa ako smatraju da je uzrok dijagnoza, i da svi čine sve što mogu, bit će strpljiviji i imat više razumijevanja
A ako smatraju da je "dijete zločesto i roditelji nesposobni", imat će manje razumijevanja. U to spada i kad dijete zvanično ima dijagnozu, ali roditelji smatraju da je to samo moderna isprika, koliko puta čujem "ah danas svi imaju te neke dijagnoze, ne vjerujem vam ja u to, to su sve krivi roditelji, to bih ja sve po kratkom postupku"
Naravno da u stvarnosti nema nikakve razlike, jer ako dijete nema nikakvu dijagnozu nego zaista je u obitelji naučilo neprihvatljiva ponašanja, ono i dlaje treba pomoć da nauči bolje.
Ali među djecom i većinom roditelja, to igra ulogu.
Puno puta sam vidjela kako cijeli razred čak pazi na dijete koje je npr iz pervazivnih razvojnih poremećaja ili smanjenih intelektualnih sposobnosti, ali zato netko tko je po svim testovima ok, ali im je "čudan" strada
to naravno ne znači da imaju pravo znati, treba im objasniti da je ista stvar u biti
Uh, o tome bih imala svasta reci.
Ne misleci samo na roditelje nego i na djelatnike u skoli.
Da mi je ova pamet ostavila bihkao roditelj papire samo kod skolske medicine pa neka ona hendla pitanja i odgovore skole.
Pa kad krenu curiti detalji neka se zna od koga.
Posljednje uređivanje od sirius : 11.05.2017. at 07:18
Djeca (vise od dvoje) u razredu mog djeteta imaju jednog asistenta. Uciteljice su naravno trazile pomoc.Asistent je tamo da reagira na nasilje.Uciteljice su te koje su prve reagirale pa skola pa strucne sluzbe..Djeca su tek u skoli dobila "dijagnoze" iako je poremecaj u ponasanju postojao i ranije.Roditelji su ajmo reci nezainteresirani.Djeca su naravno dobila individualizizirani program.Nazalost ne i individualni jer se nema novaca.I tako jedna uciteljica mora hendlat dvije skupine.Cijeli razred je taoc situacije; i djeca bez"dijagnoza" i ona sa.Zato jer prvo roditelje nije briga, sustav nije briga.Ovo je onako, pojednostavljena verzija.Nije mi bila namjera objasnjavati se vec me zanimalo je li netko imao iskustva s premjestajem u drugi razred zbog navedenog.
To.Strasno se lomim oko odluke prebacivanja u drugi razred no ne mogu se oteti dojmu da cu zeznut djete jer nisam pokusala sve.I bojim se da ako ga ostavim tu gdje jest da ce patit.
Ako sustav ne reagira adekvatno moras reagirati ti i spasavati vlastito dijete na bilo koji nacin.
Ti odluci kako ces dalje.
Sto se tice djece sa poteskocama u razredu...
Postoje preporuke koje su u interesu djece sa poteskocama i ostale djece u razredu.
Ne moze se u jedan razred staviti npr. četvero djece sa poteskocama koje zahtjevaju i asistenta ( ne jednog, nego na svako dijete po jednog) . Isto tako roditelji djece sa poteskocama imaju mogucnost ( ovisno o poteskoci ) traziti od komisije rad na pola radnog vremena tako da dijete ne mora boraviti u boravku jer mu je svakako puno lakse boraviti u skoli manji broj sati ( ali to pod uvjetom da su oba roditelja zaposlena i da imaju poslodavca koji to omogucuje).
Sto se tice dijagnoze i dijagnostike... nije direktno vezano uz temu , ali da objasnim... Ako je u pitanju ADHD to nije poremecaj u ponasanju. ADHD je organski poremecaj, uzrokovan biokemijom mozga i spektar simptoma je vrlo sirok, svako dijete sa ADHD-om je razlicito . Kao i svako dijete bez ADHD-a.
U principu poremecaj paznje se dijagnosticira u prvom razredu jer zahtjevi skole i sustava skolovanja su prilicno razliciti od predskolskog sustava , pa stvari isplivaju na povrsinu.
To prilicno uobicajena procedura.
Posljednje uređivanje od sirius : 13.05.2017. at 17:07
Znam sto znaci ADHD i znam kako i kada se (najcesce) prvi put uoci pa i "dijagnosticira".
Znam da je odluka na roditelju.
Vjerovala ili ne, da u jednom razredu ih je cetvero. Strasno za tu djecu kojima treba prilagodjen program kako bi oni za skolovanje i zivot dobili najbolji moguci start.
Djeca sa ADHD-om njacesce NE trebaju nikakav prilagodeni program nego drgaciji pristup ispitivanja i drugacije kriterije sto se tice ponasanja pod satom ( omoguciti vise kretanja i sl.).
Ali to opet nije tema.
Ne moze dijagnoza biti opravdanje za toleriranje agresivnosti (ako se stvarno radi o agresivnosti, a ne o necemu sto lici na agresivnost) , niti djeca te dobi ( sa " dijagnozama" ili bez njih) mogu biti bez nadzora pod odmorima.
Ako se odlučiš na prebacivanje, moraš imati na umu da NEMA nikakvih garancija da se slična situacija neće dogoditi i u drugoj sredini. A opet može sve ispasti super i bolje nego prije. Kako god odlučiš, držim fige da to bude dobro za tvoje dijete jer to je jedino bitno.
Da , nema garancije da se dio djece iz vaseg razreda nece prebaciti u onaj drugi ( pogotovo ako ima samo dva razreda).
I jos druge moguce kombinacije.
Ovo je istina, ali moj sin i cijela njegova generacija su svjedoci kako se dijagnoza koristi kao alibi za nepoduzimanje ničega. Ufff... Dijete koje je ozbiljno trebalo pomoć i to na više područja izgutalo je gov*** skupa sa cijelim razredom koji je trajno bio izložen ometanju nastave. U nižim razredima dodijavala sam školi različitim prijedlozima, ali ništa... u višim je bilo još gore jer je predmetnim nastavnicima bilo lako podnijeti sat ili dva u nemogućem razredu, a naša djeca su trajno bila izložena teroru grupe izvan kontrole koja je doslovno minirala nastavu. I ništa....
Inače, pozitivna stvar u cijeloj toj priči je činjenica da ti naši klinci uopće nisu kužili da to ne treba biti tako, da imaju pravo na mir, red, rad i učenje.... oni su se adaptirali i dosta dobro isplivali. Društvene vještine su im odlične. Temelji znanja iz brojnih predmeta su druga priča, ali životna škola (koju su silom prilika odradili vrlo rano) možda će im kad tad dobro doći.
Da, negdje dobiješ, negdje izgubiš.
No činjenica je da mora postojati glavni zupčanik koji ostale drži u sinhroniziranom radu. Bitna je škola, učiteljica / razrednik, roditelji, kolege učenici. Činjenica da se terapeutski postupci ne bi trebali odnositi samo na dijete s poteškoćom već i na rad razreda kao kolektiva (lanac je snažan koliko i njegova najslabija karika). Ja, kao vječiti optimist, vjerujem da je učitelj/ica taj koji daje ritam i ako uspije svojim postupcima i ponašanjem dobiti da se sva djeca u njegovom razredu osjećaju prihvaćeno i dobrodošlo, taj razred (iz iskustva) nema problema pa makar ga polazila i 2 učenika s PP ili IP.
Premještati dijete iz jednog razrednog odjela u drugi, ne znam. Da sam iscrpla sva rješenja kojih sam se mogla dosjetiti i nšta nije pomoglo, svakako bih.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom