Plačete li ispred djece?

[zasad skulirana]

Eto,danas mi se prvi put dogodilo,čudan osjećaj totalno...a ne mislim na suze radosnice..

Imala sam okršaj sa malom,tokom tantruma sam ju u sobi ostavila samu da se smiri i kad sam kasnije došla popričat (a inače me te situacije ful napune nekom tjeskobom i negativnom energijom koje sam morala izbacit) suze su same potekle gledajući ju onako natečenih očiju kako šmrca...
Pogledala me zabezeknuto i počela mi brisat suze i grlit me i rekla da me više ne želi pravit tužnom...

Do sada nismo imali smrtnih slučajeva ili drugih situacija u kojima se to očekuje, npr. još je mala da skupa gledamo neke dugometražne crtiće ili tužnije filmove (na koje ja redovito cmoljim,već se pribojavam Nema & Co i vidim kako ona mene tješi )...

Uvijek se govori:nemoj pred djetetom,nemoj da te vidi takvu,budi jak(a)...
Od tebe se očekuje da si oslonac,predstavljaš sigurnost i zaštitu a suze se tu nekako i ne uklapaju...

Pa eto,plačete li,u kojim situacijama i kako se oni nose s tim?

[Yummy_mummy]

Ja placem pred djetetom ako mi se place. Ne mislim da je to pokazivanje slabosti, nego emocija. Suze nisu samo za bebe, nego za sve. One su rashladni uredaj za nase "vruce emocije". Kao sto se smijem pred djetetom, tako cu i plakati.

[Bodulica]

meni je jako teško zaplakati. kao dijete sam bila strašno cmizdrava pa sam se valjda umorila

svoju mamu sam možda vidjela 2 puta u životu da plače i to me je sjećam se jako potreslo jer sam mislila kao mala da mame zapravo ne plaču.

moji su već veliki, ali jučer sam se nakon dugo vremena baš rasplakala pred djecom jer mi kćer po svoj prilici odlazi studirati i to negdje gdje nismo nikako računali. čak sam mislila otvoriti temu jer toliku tugu i brigu nisam odavno osjetila. mala me je samo grlila i tješila, a znam da je i ona zabrinuta i baš mi je bilo poslije krivo jer joj sad trebam biti podrška, a ne da joj još otežavam situaciju. ali hebiga, baš je bilo jače od mene i još mi se plače kad pomislim da odlazi. u ponedjeljak ćemo znati definitivno, a ja sebično u sebi računam da će se na kraju ipak odlučiti ostati negdje bliže. i nije u drugoj državi da ne mislite, samo nam je taj grad prilično nepoznat i nije "na ruku" što bi se reklo...

da ne duljim. mislim da je skroz ok pokazati razne emocije pred djetetom ako je to nije baš na dnevnoj bazi. a najvažnije je djetetu objasniti zašto si tužan i da će ta tuga brzo proći.

[tangerina]

da ne duljim. mislim da je skroz ok pokazati razne emocije pred djetetom ako je to nije baš na dnevnoj bazi. a najvažnije je djetetu objasniti zašto si tužan i da će ta tuga brzo proći.

X

plačem, kad mi se plače. Mislim da ovo društvo generalno ima ogroman problem sa suzama kod odraslih, a pogotovo kod muškaraca, čime im čini medvjeđu uslugu, jer od plača stvarno čovjeku nekad bude lakše. Mene je sin nedavno pitao da li i čovjeki (odrasli muškarci, op.prev.) mogu plakat, i kad sam rekla da mogu, jako se začudio, jer nije to nikad vidio. Došlo mi je da uštipnem muža, ne želim da dijete odraste misleći da suze nisu za muškarce.

S druge strane, mm je odrastao sa svojom mamom koja je plakala svakodnevno, i to zaista ostavlja osjećaj nesigurnosti i tereta i brige. Ali odrasla osoba koja svakodnevno plače zaista i ima ozbiljan problem i nije baš najbolji oslonac djetetu takva.

[Mojca]

Da.
Pa to je sve dio života.
Ako smo sudjeluje u svim ostalim stavkama života, dijeli s s nama sve, zašto ne bi i mamine suze.
U srpnju sam imala jedan grozan period, plakala sam svako malo, ona je bila u brizi 'mama zašto places?'... Objasnila sam da mi je teško i da plačem, da mi bude lakše...
Kako će naučiti nego na stvarnosti?

[Mojca]

Naravno, plakala sam ja više nego je ona vidjela.
Ali nije mi bio bed da vidi, nema ništa loše u tome. Bio mi ke bed što sam non stop plakala pa sam se često skrivala, da ipak ne osjeti tu silinu emocija koja me drmala.

[Mima]

Hm, generalno ne plačem, pa onda niti pred djetetom.

[Trina]

Ne plačem nikad, kamoli pred njima. A da imam porive takve vrste, nebi pred njima i kontrolirala bi se jer znam što za dijete znači kad ti se mater raspada pred. Nije baš poželjan osjećaj da si svjestan da osoba koja je tebi stijena i Bog, nije sposobna rješavati životne situacije bez suza.

[tangerina]

hm
ja ipak ne bih da me dijete vidi kao stijenu i boga ili neko nadbiće
pa da onda, zato što on/ona ima poriv nekada plakati, zaključi da nije tako jak/a kao ja
baš obrnuto, želim ih naučiti da je i tuga legitiman osjećaj, i da osjetiti tugu ili strah ne znači da se ne možeš nositi sa situacijom ili si slabić, nego izbaciš to iz sebe, obrišeš suze, umiješ se i kreneš dalje rješavat

ali sasvim sigurno je stvar u dozi, i u tome kako svoje suze objasnimo djetetu

[Jainina]

Bas sam nedavno htjela otvoriti slicnu temu. Ja se lako rasplacem, cim me zasoraju jace emocije placem (uopce ne mora biti neka drama i tragedija) i ne mogu to kontrolirat. Nije bas neka super okolnost, zbog toga tesko ulazim u konflikte s daljim osobama jer me uglavnom uhvati poriv za plakanjem tako da me mala vidjela vec dosta puta da placem i vjerojatno ce vidjeti jos. Uvijek joj objasnim da sam malo tuzna i da to prode i nije neka drama. Ne vidim nista strasno u tome, ne znaci da se raspadam i da se ne mogu nositi s tezim stvarima nego jednastavno je to kratkotrajni odusak nakon kojeg se ide dalje.

[Anci]

Tangerina, odlicno receno! Slazem se.

Ja sam se rasplakala ored djecom, objasnila djeci da sam zbog necega tuzna. Da mi je nakon toga lakse.

Ne zelim da me percipiraju kao stijenu jer ja to nisam. Niti su one. Tuga je normalan osjecaj. Nekad covjek place jer je tuzan, nekad jer je nemocan i skupi mu se svega.
Neki nece plakati, ali vicu i bjesne. Znaci isto nisu ostali smireni i stalozeni u svakoj situaciji. Jer je to gotovo pa nemoguce.

[Uh-puh]

Ja cu uskoro jako plakati. Idemo posjetiti moju baku u dom. Curka mora samnom jer ju baka jos nije upoznala, nas dvije same. Kod manje djece, kao npr. kod nje( 4,7), mislim da si mozemo priustiti suze, ali onak umjereno i kratko, pa se onda brzo saberemo i objasnimo. Al za ono pravo raspadanje od placa mi je ona premala. Jos nas nije vidjela da placemo, pa bi i zato to bio poprilican sok za nju. Razmisljam o scenarijima kako da ipak izbjegnem da me vidi.

[lukab]

nisam neka od plakanja ali kad mi dođe onda mi je svejedno dal je pred djecom ili ne...
jednom prilikom me moj stariji isto doveo do suza i rasplakala sam se pred njim - reakcija je bila ista kao i kod tebe: mama ne plači, neću te više nikad rastužit...
i moram priznat da je to bio kao neki prelomni trenutak - to je riješilo puno naših konflikata i nekako kao da je shvatio na koji način njegovo ponašanje utječe na mene...
a ona uzrećica - muškarci ne plaču - mi se gadi... i jednom prilikom je neki susjed mom klincu rekao: nemoj plakat ti si veliki dečko, veliki dečki ne plaču... ja sam se okrenula i održala čovjeku bukvicu a sinu lijepo rekla neka plače kolko ga volja... imam muža koji je odgojen da ne plače i totalno sam uvjerena da zbog toga ima čir

[apricot]

i plačem, i smijem se, i psujem ko kočijaš, i vrištim i bacam stvari o zid

cijeli spektar emocija i ponašanja
to sam ja

ok, kasnije za nešto od toga objasnim kako to nije baš lijepo, ali da ja radije biram baciti daljinski ili telefon o zid nego umrijeti od moždanog ili srčanog

[zasad skulirana]

Trina,Mima dakle niste imale slucaj smrti u uzem krugu obitelji?

Ovisi o dobu djeteta,dok su mali mali percipiraju nas ko stijenu i svemoguće,gledaju te ko nekog "idola" odosno uzor kojeg naposlijetku u svemu i kopiraju...
Pretpostavljam da je prijasnjim generacijama bilo extra tesko zaplakati pred djecom,upravo radi autoritativnog stila odgoja,kad se moralo bespogovorno slusat starije,oni su uvijek u pravu... pokusavam se sjetiti kada sam ja vidjela roditelje da placu,u pamcenje mi se usjeklo jedino kada mi je baka poginula u prometnoj,rata se npr. ne sjecam...ako i jesu plakali od zabrinutosti nisu to radili ispred nas...

Nije ista ni svaka situacija/razlog placa,OK,objasnit ces djetetu sukladno dobi zasto places u slucaju smrtnog slucaja,ali npr. za starije dijete ima neceg kad Bodulica kaze da ne zelis djetetu otezavati,i ono je tjeskobno kad vidi roditelja koji place....

Meni ce eto,vec znam bit neugodno da me dijete vidi da npr. placem na neki film...pogotovo ako jos ona meni kaze:ali mama to je samo film....ne bi li ja trebala biti ta koja ce nju utjesit? Mislim,nes ti tjesenja ali vidim da ce to bit blesasta situacija...


Anci,vikanje i bjes su mi ipak drugaciji , za njih se (pogotovo ovo prvo) uvijek ispricavam, one su nepozeljne...moze i plac biti nekad naravno...

[zasad skulirana]

nisam neka od plakanja ali kad mi dođe onda mi je svejedno dal je pred djecom ili ne...
jednom prilikom me moj stariji isto doveo do suza i rasplakala sam se pred njim - reakcija je bila ista kao i kod tebe: mama ne plači, neću te više nikad rastužit...
i moram priznat da je to bio kao neki prelomni trenutak - to je riješilo puno naših konflikata i nekako kao da je shvatio na koji način njegovo ponašanje utječe na mene...
a ona uzrećica - muškarci ne plaču - mi se gadi... i jednom prilikom je neki susjed mom klincu rekao: nemoj plakat ti si veliki dečko, veliki dečki ne plaču... ja sam se okrenula i održala čovjeku bukvicu a sinu lijepo rekla neka plače kolko ga volja... imam muža koji je odgojen da ne plače i totalno sam uvjerena da zbog toga ima čir

i meni je to palo na pamet,ono zamisli da sad to bude imalo pozitivnog efekta pa da rjedje dolazimo u sukob...koliko je tada imao godina?
mislim da ce moja ipak brzo zaboraviti na ovo ....

sto se tice muskaraca koji placu,tu nemam problema,MM pusta suze,cesce radosnice doduse...

[Mima]

Imala sam toliko smrtnih slučajeva da više ne plačem.

[Forka]

hm
ja ipak ne bih da me dijete vidi kao stijenu i boga ili neko nadbiće

tako je, tangerina, jer, napokon, da mi je znati tko je od nas stijena??

[Forka]

i plačem, i smijem se, i psujem ko kočijaš, i vrištim i bacam stvari o zid

cijeli spektar emocija i ponašanja
to sam ja

ok, kasnije za nešto od toga objasnim kako to nije baš lijepo, ali da ja radije biram baciti daljinski ili telefon o zid nego umrijeti od moždanog ili srčanog

eto, 'vako i ja :D
što kaže Apri, "to sam ja"
sve bi drugo bila gluma i poza i farsa

[cvijeta73]

hm
ja ipak ne bih da me dijete vidi kao stijenu i boga ili neko nadbiće
pa da onda, zato što on/ona ima poriv nekada plakati, zaključi da nije tako jak/a kao ja
baš obrnuto, želim ih naučiti da je i tuga legitiman osjećaj, i da osjetiti tugu ili strah ne znači da se ne možeš nositi sa situacijom ili si slabić, nego izbaciš to iz sebe, obrišeš suze, umiješ se i kreneš dalje rješavat

ali sasvim sigurno je stvar u dozi, i u tome kako svoje suze objasnimo djetetu

x
jedno je ovo od skulirane, tu se slažem da ne treba skrivati suze. ja rijetko plačem, stvarno rijetko, i ako su djeca prisutna, plačem pred djecom. kad mi je umrla nona, plakala sam.
a druga stvar su neke druge životne situacije.
mama od moje prijateljice je nakon rastave, a muž ju je ostavio i otišao s mlađom, nije prestajala plakati. bar se nama to tako činilo onda. mislim da bi bolje bilo za nju da je od djece sakrivala to stalno plakanje.
kad je meni tata umro, imala sam devet godina, sestra 4. sigurna sam da je moja mama puno više plakala nego što smo to mi vidjele. a vidjele smo jednom, kad nam je rekla. dan danas se sjećam svake sekunde tih suza. pasalo mi je poslije da je sve kao normalno, da je mama moja mama koja se smije. i ne plače. djeca su sebična, najviše na sebe misle.
pričala mi je poslije kako je bilo dana kad bi samo plakala. a nije, radi nas. išla je nakon par mjeseci s nama na skijanje. i još slušala komentare da kako može tako rano. moš mislit kako joj je bilo do skijanja. a nama je bilo super. život se nastavio, normalan život. bar za djecu, za nju sigurno ne.

[Majuška]

Naravno
Prvih 3 godine mislim da me me nije video da plačem i sve sam negativne emocije skrivala jer mislim da ih do tada ne bi shvatio I da bi ga to zbunilo

Kako je rastao I postajao razumniji tako sam se I ja otvarala u cijelom spektru.

Prvo smo uspavali psa, umrla mi je baka a prošlih smo godina imali gubitke koji se vide u potpisu od kojih je za dva znao.
Naravno da sam plakala i pred njim (iako češće noću dok je spavao).

I kad gledamo neki crtić (spirit npr) onda me sam pogleda jer zna točno di ću zaplakat

[krumpiric]

čovjek sam i nikad ne bi pomislila ni poželjela da moje dijete misli drugačije
osobito da misli da jednom ili skoro mora isto bit čvrsta stijena ili nekom služiti kao išta osim-čovjek

naravno da pred njima i plačem i psujem i ludim i umirem od smijeha. i šibam stvari od pod. Nikog ne tučem jer mi to nije modus operiranja
i da kažem da se trenutno ne osjećam dobro i molim za pomoć, čaj, kavu (ovo dijete koje može skuhat kavu ili čaj )
a pred kim drugim da budem ja, ako ne pred mužem i djecom?

[ninochka]

dap. bez beda + glupiranje, psovanje, smijanje, urlanje...

[Argente]

Plačem od najranijih dana...mislim da je već navikao

[Peterlin]

Hm, generalno ne plačem, pa onda niti pred djetetom.

Isto ovako. Mislim, plačem kad imam razloga - smrtni slučaj, neki veliki stres.... ali ostalo, u svakodnevnim situacijama ne plačem. Nikad i nisam baš bila plačljiva - to mi je trošenje energije koja ti u nekim situacijama treba za izvlačenje iz govana. SUze su dragocjene i nekako mi je bzvz uludo ih rasipati na sitne čarke...

I silno me nervira moj mlađi sin cmizidravac, koji si plačem i deračinom pogoršava zdravlje (astma, rinitis), uffff...

[Mojca]

Obzirom da se prepoznajem u opisu dodala bi da si tim plačem ipak pogoduje psihičkom zdravlju.
Ja se moram isplakati da bi imala snage za dalje.

[Trina]

Trina,Mima dakle niste imale slucaj smrti u uzem krugu obitelji?

Ovisi o dobu djeteta,dok su mali mali percipiraju nas ko stijenu i svemoguće,gledaju te ko nekog "idola" odosno uzor kojeg naposlijetku u svemu i kopiraju...
Pretpostavljam da je prijasnjim generacijama bilo extra tesko zaplakati pred djecom,upravo radi autoritativnog stila odgoja,kad se moralo bespogovorno slusat starije,oni su uvijek u pravu... pokusavam se sjetiti kada sam ja vidjela roditelje da placu,u pamcenje mi se usjeklo jedino kada mi je baka poginula u prometnoj,rata se npr. ne sjecam...ako i jesu plakali od zabrinutosti nisu to radili ispred nas...

Nije ista ni svaka situacija/razlog placa,OK,objasnit ces djetetu sukladno dobi zasto places u slucaju smrtnog slucaja,ali npr. za starije dijete ima neceg kad Bodulica kaze da ne zelis djetetu otezavati,i ono je tjeskobno kad vidi roditelja koji place....

Meni ce eto,vec znam bit neugodno da me dijete vidi da npr. placem na neki film...pogotovo ako jos ona meni kaze:ali mama to je samo film....ne bi li ja trebala biti ta koja ce nju utjesit? Mislim,nes ti tjesenja ali vidim da ce to bit blesasta situacija...


Anci,vikanje i bjes su mi ipak drugaciji , za njih se (pogotovo ovo prvo) uvijek ispricavam, one su nepozeljne...moze i plac biti nekad naravno...

Jesam, otkad imam djecu umrle su mi dvi babe i jedan did. Ali i u tim situacijama kad sam osjećala abnormalnu tugu, meni su se samo oči zasuzile, ja ne plačem, ne mogu, ne ide to iz mene. Tugu ispoljavam na druge načine, šutnjom. Možda sam nenormalna, ne znam. Rasplakala sam se dva, tri puta kad me muž doveo do ruba. Ali to je više osjećaj bijesa i traje kratko, ko eksplozija. ne sjećam se jesu li me djeca stigla vidjeti, jer u takvim situacijama imam pomračenje uma.

Kao što je netko gore napisao, isplakala sam se kad sam bila dijete. Do svoje 6,7. godine revala sam konstantno

[Ginger]

i plačem, i smijem se, i psujem ko kočijaš, i vrištim i bacam stvari o zid

cijeli spektar emocija i ponašanja
to sam ja

ok, kasnije za nešto od toga objasnim kako to nije baš lijepo, ali da ja radije biram baciti daljinski ili telefon o zid nego umrijeti od moždanog ili srčanog

A mene bilo sram ovo napisati

[Barbi]

meni je jako teško zaplakati. kao dijete sam bila strašno cmizdrava pa sam se valjda umorila

A ja obrnuto, uvijek mi je bilo teško do nemoguće zaplakati, a sad - što sam starija to sam cmizdravija. Otkad sam dobila djecu počela sam cmizdriti na sve i svašta, na knjige, na filmove, reklame, čak i crtiće
Osim plakanja u svemu potpisujem apri i krumpi, ja sam samo čovjek (žena) i takvom me nadam se i oni vide.

[jennifer_gentle]

A ja obrnuto, uvijek mi je bilo teško do nemoguće zaplakati, a sad - što sam starija to sam cmizdravija. Otkad sam dobila djecu počela sam cmizdriti na sve i svašta, na knjige, na filmove, reklame, čak i crtiće
Osim plakanja u svemu potpisujem apri i krumpi, ja sam samo čovjek (žena) i takvom me nadam se i oni vide.

Baš sam i ja htjela ovo napisati, uvijek sam bila plačljiva, a čini mi se da sam što starija to gora Baš bih htjela da mogu emocije malo više zadržati unutra, ali mi se čini da su mi otkad sam rodila brane još više popustile.

[Anci]

I ja sam kao dijete bila placljiva. I sad se rasplacem i kad sam tuzna i povrijedjena i nemocna... Ne uvijek pred djecom :D

Moja su se djeca susrela sa smrcu svoje prabake, moje drage bake i tu smo sve tri jako plakale.

No dogode se meni i situacije da zacmoljim na film
Recimo, mama mia i slipping through my fingers kad meryl streep ceslja kcer pred vjencanje i sjeca se njezinog djetinjstva. Ajme, i sad mi se place
Onda... Kad god cujem Falu u izvedbi limene glazbe... Samo gutam.

[Anci]

No da dodam- ne placem cesto iako se tako mozda cini i mislim da nije dobro da odrasla osoba place svaki dan i da djeca to gledaju.
Meni se zalomi nekad :D

[n.grace]

eto, 'vako i ja :D
što kaže Apri, "to sam ja"
sve bi drugo bila gluma i poza i farsa

i ja isto tako

[Tanči]

i plačem, i smijem se, i psujem ko kočijaš, i vrištim i bacam stvari o zid

cijeli spektar emocija i ponašanja
to sam ja

ok, kasnije za nešto od toga objasnim kako to nije baš lijepo, ali da ja radije biram baciti daljinski ili telefon o zid nego umrijeti od moždanog ili srčanog

Ovako i ja.
Zadnji put sam plakala od sreće kad se mala vratila iz Selca gdje nije bila s nama.
Tjedan dana razdvojenosti me slomilo kad mi se bacila u zagrljaj.
Od dvadesetak roditelja, ja sam jedina plakala. Pardon, i moj muž
Od sreće smo tulili i često nam se to događa.
Mala se navikla na to pa nas zeza da nam je pala lokomotiva u oko.
Od tuge jako rijetko plačem i ne razmišljam hoću li pred njom ili ne.

[mikka]

i ja ko apri

naglasak je na plakanje i psovanje. ustvari koma mi je to, al kaj da radim. pokusavam nekako rijesiti svoje probleme s iskazivanjem emocija, a ovo je jedan od njih, da se pred djecom ponasam opusteno

[lukab]

i meni je to palo na pamet,ono zamisli da sad to bude imalo pozitivnog efekta pa da rjedje dolazimo u sukob...koliko je tada imao godina?
mislim da ce moja ipak brzo zaboraviti na ovo ....

sto se tice muskaraca koji placu,tu nemam problema,MM pusta suze,cesce radosnice doduse...

čini mi se da je imao 3... znam da sam bila trudna...
baš se prelomio, dan danas kad kažem da sam sad tužna on promijeni ponašanje i govori: oprosti, neću to više raditi, nemoj mi biti tužna
al mi smo poslije toga jako puno razgovarali o tome jer sam ja skužila da ga se dojmilo i objasnila sam mu svoje osjećaje, usporedila s nečim iz njegovog svijeta... i sljedećih par puta kad je imao ispad sam ga podsjetila na taj događaj, željela sam da shvati kako njegovo ponašanje utječe na mene...
kaj ja znam - možda i ovisi o djetetu...

[cvijeta73]

No dogode se meni i situacije da zacmoljim na film
Recimo, mama mia i slipping through my fingers kad meryl streep ceslja kcer pred vjencanje i sjeca se njezinog djetinjstva. Ajme, i sad mi se place
Onda... Kad god cujem Falu u izvedbi limene glazbe... Samo gutam.

uh, ja sam strašno cmoljava na filmove.
tu ja i m zajedno plačemo, pa se pogledavamo koja će prije
a j tek, njemu oči pune suza isto.

[Peterlin]

uh, ja sam strašno cmoljava na filmove.
tu ja i m zajedno plačemo, pa se pogledavamo koja će prije
a j tek, njemu oči pune suza isto.

Joj, ovo se meni događalo u trudnoći - kao da je neka druga puno emotivnija osoba zasjela na moje mjesto. Ali ne radi se o emocijama nego o ISKAZIVANJU istih. Kao da su mi kočnice bile dalje, a brane niže. A sad - ma nije da se suzdržavam, ali ne mogu zamisliti da zaplačem na film. Da nisam imala to iskustvo s trudnoćom kad mi se to redovito događalo, ne bih vjerovala da ljudi mogu samo tako zaplakati...

[Bubilo Bubich]

Cmizdrim, kako da ne. A pogotovo kad mi dođe da plačem kad me on izbaci iz takta i kad se rasplačem jer više ne mogu. Tek se onda iskreno rasplačem.

Meni je na ovom topicu interesantnije kako neke od vas rijetko/nikad ne plaču. Ja cmizdrim na sve i svašta, malo je reći na filmove.
Prije par dana - naš prvi dan u jaslicama, ja s curom ostajem unutra sat i nešto. Ona se igra, a djeca koja su ostala sama tule. Ja pokoje od njih (jer tete ne stignu sve) pokušavam zaigrati, a niz lice mi suze cure kao i njima. :cmizdravica:

[Mima]

Pa i ja zaplačem na film, a pogotovo na dječje knjige; ali to nisu suze od tuge nego tako, od patetike.
Tj. ne zaplačem nego mi zasuze oči.
Ali onako da baš zapravo plačem to se stvarno ne sjećam.

[Uh-puh]

Da bas je interesanto to koliko tko place i suzi. Moje prvo ozbiljnije cmoljenje na film je bilo na Kralj lavova, dakle crtic kad sam mladju sestru vodila u Kino, nisam mogla k sebi doc.
Zasuzim na svasta, na tuzan film, ljudske sudbine, na davinu, od ljubavi, od ganuca itd. Zbog sebe same i zivotnih situacija placem iznimno rijetko- sada. Prije sam plakala puno cesce npr.kad bi prekinula s deckom, a kasnije zbog bracnih problema. Sad ne placem radi toga, oguglala sam.
Kad suzim, obavezno pokusam sakriti, a kad stvarno tulim radi nekog bracnog problema onda to isto radim u nekoj drugoj prostoriji, s tim da mileni naravno zna kaj radim.
Moj otac je bio genijalan pedagog- izrazavanje tuge je bilo kaznjivo, pa meni i sestri fali koja "emotivna" daska.

[Bubilo Bubich]

O joj, meni je svaki malo veći stres - plač. Što ću drugo nego se prvo isplakati, pa onda smisliti što ću .

Znala sam čak, kad bi mi bilo teško s klincima (npr. bolesni su, cendravi, dugo sam sama s njima, i ne mogu više) - ja sjednem na pod i plačem.

[n.grace]

Onda... Kad god cujem Falu u izvedbi limene glazbe... Samo gutam.

meni je još gore "tiho noći, moje zlato spava" na sprovodima
i "my way"

[crnka84]

Ja nisam plačko, ali u drugoj trudnoći i par mjeseci nakon poroda, valjda sam se isplakala za cijeli život što do tada nisam. Hormoni su me prali nenormalno. Tako da me stariji vidio dosta puta u suzama, a što je najbolje ja nisam znala reći ni zašto plačem. Plakala bi jer nešta nije bilo po mom, jer mi je netko nešto rekao, a meni se to nije svidjelo i sl. gluparije, a stariji je reagirao na prinovu tako da se počeo inatiti, i maksimalno ignorirati sve naše zamolbe, što je meni opet bilo dovoljno da plačem za svaku sitnicu , nije baš ni pomagalo to što je mlađi proveo prva dva mjeseca na rukama ( mojim isključivo ) .....sva sreća pa nije trajalo dugo nakon poroda, ali i dalje mi je nevjerojatno koliku ulogu imaju ti blesavi hormoni. Odrasla žena plače na svaku sitnicu, a ne zna zašto plače... Nego, jel se trebam zabrinuti što mog ne dira kad ja plačem? Čak imam blagi dojam da ga pomalo veseli tuđa bol, onako je, mali zlica

[n.grace]

ah, trudnički hormoni
sjećam se da sam se jednom rasplakala kad sam gledala reklamu - nacrtan čovac kojeg boli kao da mu je u grlu motorna pila
baš mi ga bilo žao

[crnka84]

meni je to bio šok, jer u prvoj trudnoći nisam ništa slično doživjela, ni tijekom ni poslije. Kunem se, da sam mislila da pretjeruju kad opisuju te promjene raspoloženja, na kraju sam bila 100-postotni stereoptip trudnice iz američkih filmova.... čak i gora

[palčica]

Babe i prababe su mi davno pomrle pa valjda ne bih trebala plakati. Šalu na stranu, meni je plakanje pred djetetom jako prihvatljivo. I normalno kao i svaka druga emocija.
Plačemo nekada od sreće pred djetetom, kad nam se dogodi nešto lijepo, kad se nekome pa i susjedi dogodi nešto lijepo/ružno. Doduše, nije to često a niti ne naričemo sada doma jer nemamo razloga, ali ne vidim ni razlog da suze krijem od djeteta. Nešto kao apri, osim bacanja predmeta po kući, to nastojim ne raditi jer mi je između ostalog i skup sport - jeftinije mi je otići trčati ili otići sama šetati psa.
Nedavno je od prijatelja kći rekla mama u 5. godini i nas je sve to jako ganulo. I cmoljili smo valjda pola dana. I rekli smo mu da plačemo jer smo sretni. Plakala sam nedavno i jer se susjedi unuk pokušao ubiti.

Je osjetljivko i dvogodišnjak, ali mi kolektivno grlimo plačljivka koji od ostalih treba utjehu i zagrljaj. Ja plakanje vidim kao još jedan od načina uspostavljanja bliskosti i iskrenosti. Ne bih htjela da me dijete percipira kao heroinu i super mater. Imam i ja loših dana i imam pravo na njih. A nije ni život uvijek limunada.

[Trina]

Cmizdrim, kako da ne. A pogotovo kad mi dođe da plačem kad me on izbaci iz takta i kad se rasplačem jer više ne mogu. Tek se onda iskreno rasplačem.

Meni je na ovom topicu interesantnije kako neke od vas rijetko/nikad ne plaču. Ja cmizdrim na sve i svašta, malo je reći na filmove.
Prije par dana - naš prvi dan u jaslicama, ja s curom ostajem unutra sat i nešto. Ona se igra, a djeca koja su ostala sama tule. Ja pokoje od njih (jer tete ne stignu sve) pokušavam zaigrati, a niz lice mi suze cure kao i njima. :cmizdravica:

Ajme. Baš nekidan pričam s jednim tatom koji je prosao skoro mjesec dana prilagodbe svog (prvog) djeteta u vrtiću. I priča on kako mu je teško, kako plače mala, plače on, kako mu je teško bilo..i pita mene kako sam ja sve to doživjela (cure su nam skupa u grupi). A ja njemu ispričam kako mala počne plakati a ja napravim mot tako da se ne može oduprijeti, uvalim je teti i bijeg iz vrtića. Čovjek stao pa me gleda ko da sam Hitler. A hebemu, kažem ja, moraš razumjeti da ne možeš ni na isti flm četiri puta plakati, dođe ti ko normalno to cmoljenje..meni nekako najvažnije da što prje izađem iz vrtića. Ma čitam vas i sjetim se sebe koliko mi je išlo na živce to materino plakanje. Ona je strašno emotivna žena i jaka. Ali na svaku mrvicu stresniju situaciju ili jaču emociju, ona prvo plače pa se pretvara u zmaja i sve probleme u tren riješi. Ali morate razumjeti da uz takvu majku hodaš po jajima. Voliš je i ne želiš je gledati ranjivu a svjestan si da svaki tren može krenuti. Valjda sam zato ja takva ispala pa mi i ona zna reći da sam baš čudna jer joj nije jasno kako ja, uz četvero djece, milijardu prolaznih problema, ne plačem nikad. ja psujem pun ku..ac. I djeca mi već psuju, znam da sam ja kriva za to ali hebemu, to mi je ispušni ventil.

[zasad skulirana]

ajde,sad mi je lakse kad citam koliko suzi na filmove skupa sa djecom!

ja sam sinoc citala Davininu pricu i isto naravno prvo gutala knedle u grlu,pa su mi se onda zacrvenile oci pa sam si ipak malo dala oduska jer mi u protivnom ostane ta neka ko' bol u jednjaku...i ne bi to nikad isla citat dok ne pospremim malu u krevet (bar dok je sad ovako mala),ako eto mogu izbjec da vidi da placem dok citam nesto na kompu....da joj ne moram objasnjavat da citam nesto tuzno itd...

u trudnoci nisam bila nesto extra placljiva samo sam generalno postala osjetljivija na sve teme vezane za djecu...

Mima,meni se zasuze oci kad samo pogledam nekog kome je nesto upalo ili mu se crveni oko ali to ne kontam....

[Trina]

Ali moram reći da inače nisam neki tip osobe koji se nešto zamara ičim u životu. Možda to ima veze s tim što ne plačem.