 |
|||
ne bi se složila, mislim da je puno lakše kontrolirati mobitele u nižim razredima, jer u toj dobi više slušaju učiteljicu, više poštuju njen autoritet (ili bolje rečeno, imaju jednu dozu "zdravog straha", ne znam kako da se bolje izrazim), ne znaju ga još baš pametno sakrivati, nisu toliko spretni u tipkanju poruka...ovi stariji su već pravi stručnjaci u sakrivanju mobitela i tipkanju usred nastave.seni prvotno napisa
Jučer popodne pričam sa sinom kako je bilo uškoli, a on sav ushićen odgovara kako im je prof iz prirode na početku sata rekla da ukoliko budu mirni i tihi, da će im zadnjih deset minuta sata dopustila da se igraju na mobitel. Šok! Ne mogu vjerovati! Nije mi ništa jasno, kako to, a on opet sav sretan, gle mama, pali mobitel i pokazuje sliku,znaš da sporo pišem i da ne stignem sve prepisati, učiteljica mi je dozvolila da poslikam ploču pa da kasnije mogu prepisati sve u bilježnicu! Šok na šok!Eto, mobitel je poslužio i profesorici i njemu.
Posljednje uređivanje od VGmama : 17.10.2014. at 09:26
to je tocno. no sami sebe puno teze kontroliraju. na pocetku srednje skole (nas peti razred) smo imali tu temu, ne u smislu mobitela za vrijeme nastave, nego u odmorima - precizno receno neki se decki nisu mogli otkaciti od igrica.
nas razrednik je nasao nacin kako da to rijesi, a mi kao roditelji smo ga podrzali.
sada u petom gimnazije (nas prvi gimnazije) i u par razreda prije, to uopce vise nije tema. kontroliraju se sami.
kako?
pa prvo je razgovarao s roditeljima doticne djece. (naravno nije iznosio imena javno)
onda smo na razrednom sastanku se svi dogovorili da to nije dobro, neki su roditelji i sami rekli, da znaju da su im djeca ovisa o igricama. pa su roditelji razgovarali sa djecom kuci. i mi ostali cija djeca nisu bila na igricama smo isto to tematizirali kod kuce.
recimo moja curka nikad nije bila na tim igricama i dok je bila mala bili smo dosta restriktivni/oprezni sa svim tim nitendima i cudima. no svejedno kada je s 12 dobila pametni mobitel, vidjeli smo navecer kako joj je jedno oko stalno upereno na mobitel koji je stalno cvrcao(tu kolicini sms-ova s prijateljicama s kojima je bila u popodnevnom boravku, vam ne mogu opisati), tako da smu tu cesto imali razgovore....o tome da li smoze nositi sa odgovornoscu, ili cemo je mi morati preuzeti
, itd..itd)
meni je bila jasna privlacnost te tehnologije i toga da oni preko tog svog whatsappa se razgovaraju, zabavljaju i ino. no isto tako mi je bilo jasno da ona mora savladati kontroliranje sebe same i da nam je to cilj. uzeti joj mobitel ne bi bio problem. no to ne bi rijesilo, ono sto ja zelim da rijesi. a to je da ona sve te stvari nauci upotrebljavati tako da one sluze njoj, a ne ona njima.
no ono sto je takoder vazno, je to da se tu radi o procesu koji traje neko vrijeme. i tako mic po mic, kombinacijom razgovora i odredenim sankcijama (ako bi situacija eskalirala), kao npr. spremanje mobitela u ormaric u razredu..i slicno., se situacija u pauzama u razredu rijesila.
ako se dobro sjecam, za vrijeme nastave nikad nije bilo problema - mislim da profesori sve to prilicno dobro drze u rukama. ne znam sad bas detalje, jer to vec odavno nije tema, ali bas cu pitati curu kako to izgleda.
a sto se tice cure, nevezano za skolu, nasli smo se u sredini.ja i dalje bas ne kuzim svu tu potrebu za svim tim socijalnim mrezama, te i dalje mislim da je kvaliteta zvuka muzike na iphonu neuporediva sa pravom linijom, ali dok mi sve izgleda pod kontrolom ne bunim se. a i oni tipkaju manje. ono svakog gosta tri dana dosta.
pri tom, sto god mi treba promjeniti na mobitelu, ipadu - tutnem njoj u ruke... ona obicno prevrne ocima, mama pa kako to ne znas... ali mi napravi.
naravno tu i tamo ima perioda, kad vidis da stvari vrludaju, pa malo pojacas razgovore...i tako guramo.
Kod nas ne mogu. Ako je hitnoca unutar nastave - zove skolsko osoblje.
Jednom kad je zvonilo za kraj nastave, ne mogu se zadrzavati u krugu skole, moraju van.
Telefonskih govornica vise nema.
Ceka se dosta dugo autobus, cesto i bez drustva.
I moja me bas u tim prilikama dok ceka bus cesto nazove - osim da mi se javi (nazove i kad ima drustvo, da znam gdje je), i da procavrljamo i da si tako skrati vrijeme cekanja.
Ne znam kako bi da ga bas ne smije ponijeti sa sobom, sigurno bih se puno vise brinula.
U utorak je zaboravila vrecicu iz tjelesnog, a nazvala me je odmah kad je izasla iz skole. Pitam ju da li ju ima sa sobom (do ove godine su sve ostavljali u skoli, sad sve vuku gore-dole k'o magarci, pa provjeravam i ja), kaze nema, srecom su ju pustili da ponovo udje da ju uzme. Eto, i za takve stvari nam je koristan.
Da nisam mogla s njom kontaktirati, drugi dan u skoli vjerojatno opremu ne bi nasli (nije prvi puta da nesto "nestane").
Uglavnom, pravilo je da unutar skole gasi mobitel i pali ga tek na izlasku.
Otkrili smo da kalendarski alarmi zvone i kad je mobitel skroz ugasen... pa smo to sve poiskljucivali.
Prof. talijanskog je sa njima napravila whatsapp grupu - moja jos uvijek ima mobitel vulgaris, pa nije na njoj.
Prof. umjetnosti im dozvoljava da slikaju radove koje nece donijeti doma nego idu dalje na natjecanja i izlozbe, kako bi ih mogli pokazati roditeljima. Na vulgaris mobitelu kamera naravno nije bogznasto, no uvijek joj netko moze poslati fotku na e-mail.
Igrice ju ne zanimaju bas ni na kompu, mobitel kad je kod kuce jako rijetko koristi, cesto pri kraju obracunskog razdoblja ga uzmem ja da "potrosim minute".
Nije ovisna o njemu, preferira real life kontakt - i vjerujem da ce tako biti i kad dobije smarphone. Ocekujem da ce ga na pocetku vise gledati, a kasnije ce to proci (kao sto vise npr. ne bulji u kucno kino a na pocetku se vikendom od njega nije mogla odlijepiti).
A kad sam vidjela koliko se nasekirala sto joj se taj kalendarski podsjetnik oglasio... vidim da je savjesna i da slijedi pravila.
Imati mobitel i nositi ga u skolu ne znaci biti automatski ovisan o njemu.
Naravno da postoje i drukcija djeca; vidim njenog frenda koji mobitel ne ispusta iz ruke dok ceka autobus, u voznji, kad se vraca, kaze da ga pali i na odmoru i bas se tesko od njega odvaja... ali njega su drukcije odgojili. Dok zbog toga ne dobije po nosu od profesora (kad ga vec ne opominju roditelji)....
Valjda se svi slažemo da u pravilu mobiteli na nastavi trebaju biti ugašeni. A kako će doživljavati i tretirati iznimke, prepustimo pojedinom nastavniku da odluči za sebe i svoje učenike. Tko smo mi da s time imamo problem ako ga nastavnik nema i ako sveukupnom funkcioniranju to ne smeta? Kao da sad tu na forumu raspravljamo o tome treba li mene smetati što moj kolega u uredu glasno priča na telefon pored mene. Pa makar i jedna od sudionica rasprave bila njegova mama.
Također ako neki nastavnik povremeno uz ispriku i objašnjenje obavi 30-sekundni poziv jer je eto roditelj djeteta prvašića koje je samo i taj razgovor se svede na 'jesi li sigurno stigao doma', ne vidim problem. S jedne strane se zalažemo za to da se dojenčad vodi na konferencije, sjednice, posao... gdje god je to moguće i da to nikog ne bi trebalo smetati, a s druge strane ispada da kad malo porastu da nikog više ne bi trebalo biti briga za njih kroz dan i da se društvo mora praviti da djeca i roditelji kroz dan ne postoje u ime radne discipline. Ne pričam ovdje o zivkanjima što si jeo i kako je ispit prošao, naravno.
Ne želim talasati, ali pliz nemoj generalizirati (boldano).
Nisam za dojenčad uvijek i svugdje, ali me smeta mobiteliranje uvijek i svugdje.
Ima nas ovdje u puno, puno nijansi (sive).
Pa tako i ja mislim, to sam i htjela reći, da postoje nijanse. I da ne mislim da treba ići u smijeru da mobiteli kao takvi trebaju biti zabranjeni i niti se ne unositi u školu. Nemamo presjek sveukupne situacije, ali iz onoga što se ovdje piše, škole u kojima postoje jasna pravila nemaju nikakvih problema s tim mobitelima. I nastavnici koji su se ovdje javili također pišu da nemaju problema s mobitelima i da uz jasna pravila sve dobro funkcionira i da postoje iznimke s kojima se svi dobro nose i nikom ne predstavljaju problem.
Posljednje uređivanje od Ms. Mar : 17.10.2014. at 11:42
A ovo je ipak generaliziranje. Vjerujem da se, kako u bilo kojoj profesiji, tako i među nastavnicima može naći kvalitetnih i onih drugih i u staroj gardi i u novim generacijama... i među onima između. A kvaliteta bi se mogla umnožavati kad se ne bi jedni drugima čudili.
Naravno, ali na različite načine. ako onako generaliziramo prije više patila demokracija a manje disciplina sad je obrnuto. i natavno ne radi se doslovno o suknji ili trenirci radi se o neprimjerenom odnosu prema dobi djece s kojom radiš i instituciji u kojo radiš. nije isti dress code za hostesu na autoshowu, radnika zrinjevca ili tenisača... Dakle ako staneš pred 16godišnjake kao da si dotrčao iz teretane ili s čak s bazena i pri tom kasniš i pričaš na telefon pa igraš igrice dok oni riješavaju zadatke onda se nemoj žaliti na djecu.... naravno da generaliziramo
Posljednje uređivanje od pikula : 18.10.2014. at 17:41
meni nekad dođe da sašijem one suknje na gumicu i da ih počnem dijeliti što u razredu što u zbornici.
jer tur u poluprovidnim tajicama je neprimjeren neovisno o godištu dotične manekenke./ dečki još ne nose tajice u školu /
plus dobijem puno neželjenih informacija o tipu gaća i nosi li uloške ili ne .
kad završi nastava nek letaju gole guzice kud žele . i jedne i druge i treći .
Posljednje uređivanje od maria71 : 18.10.2014. at 19:37
Ja sam protiv nošenja mobitela u školu.
Prije koji mjesec odveo mm starijeg u Tehnički muzej, planetarij. Osim njih bio jedan razred, 5. ili 6, nisam sigurna.
Dvije učiteljice s njima. I zamoli predavač sve da ugase mobitele jer mu za predavanje treba potpuni mrak i po mogućnosti tišina.
Prvo su počeli klinci palit mobitele (valjda im je bilo dosadno), cerekati se, telefoni počeli zvoniti, bome, i kod učiteljica.
Predavač je nakon par upozorenja i molbe za tišinu i gašenje prekinio predavanje prije reda. Mm je izašao bijesan ko ris na klince, pogotovo na učiteljice.
mije iskustvo s mlađomdjecom je da ako njihove tete/učiteljice napeto prate predstavu i oni prate, ako brbljaju, tipkaju ili odu van moraš biti čudo da zadržiš pažnju i tišinu
Ko je ono pričao da podrazumijevanje ovisi o stupnju razvoja društva?
Pa evo, podrazumijeva se da ti u VŽ čovjek stane na pješačkom, a isto tako se podrazumijeva da te u djelovima Hrvatske pogazi ako si NJEMU zagazio na pješački.
Pa prvima ne trebaju restriktivne mjere policije.
Tako je i s mobitelima u razredu.
Ja djeci pokušavam dati kredibilitet da su sličniji prvima nego drugima, pa da se PODRAZUMIJEVA da razumiju da se ne priča na satu.
I da ih u tom smjeru gojimo, ko Maria71, podrazumijeva se da to ne radiš iako imaš mogućnosti...
Odraslima bome ne vjerujem, kod njih treba od nule. Ne smiješ paliti mob u kazalištu-amen.
Svaka čast, ali tu treba skinuti kapu osoblju škole koje je svjesno pristalo na grdno natezanje s nezadovoljnim roditeljima...
Jer danas nažalost stvari stoje ovako: http://www.nadlanu.com/upload/thumbs...3909_670x0.jpg
Kažem vam ljudi - klinci nisu nikakav problem, nego odrasli.
Ja iz ovog članka vidim da je itekako bilo problema sa korištenjem mobitela na nastavi, i da je samo dosljedno provođenje pravila dovelo do toga da problema više nema.
jesi pročitala članak peterlin?
nije bilo nezadovoljnih roditelja. niti grdnog natezanja. piše da su naišli na odličnu suradnju. viš da je bilo i ovih koji su od škole tražili da još koji dan zadrže mobitele od klinaca.
a ova slika koju si stavila me beskrajno nervira od kad se mota po internetu. osim ako slika poručuje da se danas više nose leće nego naočale.
Ja to gledam iz svojih cipela (prema iskustvu iz škole u kojoj su moja djeca)... Kod nas bi NEKI roditelji odmah skočili u obranu svog djeteta i urušili cijeli sustav (a to i rade - eto baš sam jučer dobila poziv jedne nezadovoljne osobe da podržim hajku na profesora xy, pa sam to otklonila, blago rečeno).
Zašto te slika nervira, Cvijeta? Ja iz svog iskustva mogu reći da je to više nego istina. Imam troje djece i od ove godine su svi školarci. Od 1.razreda već pojedini roditelji su slijepi na ponašanje svoje djece, čak optužuju drugu djecu da su ona kriva za to što njihovo dijete izvodi.
Roditelji pišu ispričnice, opravdano i neopravdano, ispričavaju sve i svašta samo da djeca ne bi dobila ukor ili loše vladanje. Imam osjećaj da se ide linijom manjeg otpora,lakše je graknuti na učitelja nego svoje dijete odgajati.
Na priredbi za prvašiće u našoj školi ravnatelj pozdravlja djecu i roditelje i na kraju svog govora kaže: Otvorena su vam vrata, ako bude bilo kakvih problema, tu smo, dođite, potrudit ćemo se riješiti ih, nemojte odmah ići prema Ministarstvu, zvati inspekcije, za to nema potrebe. Jedna mama iza mene je na to komentirala: a, ne, neću, naravno da ću ići na Ministarstvo...malo je reći da sam se zgrozila i pitala sam ženu kojoj je to prvo dijete u školi što će time riješiti i rekla joj da joj je potpuno pogrešan pristup.
Strašno je kako neki ljudi danas razmišljaju i koliko malo cijene profesore i učitelje svoje djece. Nekada je to bilo cijenjeno i priznato zanimanje.
zašto me nervira? sto put sam već o tome pisala. zato što se koristi kao mantra. ne možemo ništa radi ovog, radi onog, a najviše radi roditelja idiota, prezaposlenih da brinu za svoju djecu itd itd.
i onda eto škole u zadru, a svako malo se pojavi tako neka škola, koja može riješiti problem mobitela i koja nekim čudom, nije uopće imala problema s roditeljima i svi su bili spremni na suradnju.
i čak nakon takvog članka, opet se piše da su roditelji problem.
ne sporim da ih ima svakakvih, daleko od toga.
bilo ih je i u moje vrijeme, ima ih i danas. iz mojeg doba - znam dečka koji je dobio ukor u školi i sutra dan se pojavio njegov tata s dva odvjetnika. ukor je povučen.
dozvoljavam čak i tezu (iako ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je točna) da je danas više takvih roditelja.
to je lako moguće iz dva razloga.
prvi je da je profesija učitelja stvarno degradirana, prije svega sramotno malom plaćom. nisu djeca glupa, kome se da bakćati s faksom i s teškom profesijom za 5000 kn.
a drugi je da su danas ljudi više isfrustrirani nego prije pa je lako moguće da te svoje frustracije iskaljuju na profesorima.
ali potpuno je pogrešno po meni od svakog problema dizati ruke s opravdanjem da su roditelji idioti koji ne surađuju.
peterlin, taj sustav koji se uruši radi nekih roditelja koji skaču u obranu svog djeteta, oprostićeš mi, i nije neki sustav. i traži ohoho poboljšanja.
Jesu li učitelji prije imali veće plaće?
Nemam ti što oprostiti - to i ja mislim i gledam već osmu godinu. Istina je što kažeš - i lokalno i globalno.zašto me nervira? sto put sam već o tome pisala. zato što se koristi kao mantra. ne možemo ništa radi ovog, radi onog, a najviše radi roditelja idiota, prezaposlenih da brinu za svoju djecu itd itd.
i onda eto škole u zadru, a svako malo se pojavi tako neka škola, koja može riješiti problem mobitela i koja nekim čudom, nije uopće imala problema s roditeljima i svi su bili spremni na suradnju.
i čak nakon takvog članka, opet se piše da su roditelji problem.
ne sporim da ih ima svakakvih, daleko od toga.
bilo ih je i u moje vrijeme, ima ih i danas. iz mojeg doba - znam dečka koji je dobio ukor u školi i sutra dan se pojavio njegov tata s dva odvjetnika. ukor je povučen.
dozvoljavam čak i tezu (iako ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je točna) da je danas više takvih roditelja.
to je lako moguće iz dva razloga.
prvi je da je profesija učitelja stvarno degradirana, prije svega sramotno malom plaćom. nisu djeca glupa, kome se da bakćati s faksom i s teškom profesijom za 5000 kn.
a drugi je da su danas ljudi više isfrustrirani nego prije pa je lako moguće da te svoje frustracije iskaljuju na profesorima.
ali potpuno je pogrešno po meni od svakog problema dizati ruke s opravdanjem da su roditelji idioti koji ne surađuju.
peterlin, taj sustav koji se uruši radi nekih roditelja koji skaču u obranu svog djeteta, oprostićeš mi, i nije neki sustav. i traži ohoho poboljšanja.
Ja mislim da uopće nije stvar u plaći (no, čini mi se da je u omjeru bila tu negdje kao sad).
A poanta ove slike koja cvijetu živcira (a mene ne, naravno
Tako je Svimbi, poanta je u degradiranim nastavnicima. Zato i jest roditeljima toliko lako skočiti na njih zbog svake lošije ocjene, da ne spominjem sad neke teže situacije.
Ali kako je degradirana, kako je došlo do toga?
Pa, mislim da je u najmanju ruku deplasirano govoriti o činjenici da je hrvatsko društvo prošlo kroz različite promjene unazad dvadesetak godina, da se pokazalo da oni najglasniji i najbezobzirniji postižu što žele, dapače, ubrzano se penju na raznim društvenim ljestvicama, pa su onda poslužili kao uzor mnogima :/
Uz to, danas su svi svjesni koja su im prava i koji mehanizmi na raspolaganju, pa ih onda ponekad mogu i zloupotrijebiti, zar ne?
Jedno vuče drugo i eto ti...
Da uopće ne govorim o tome da se nekad djecu učilo apsolutnom i bespogovornom poštivanju autoriteta. Učitelji su tu bili pri vrhu.
Danas više nije tako. To ima i svoje dobre i loše strane.
Evo, ja ću se složiti sa cvijetom u izjavi da i meni ta slika ide na živce. I to zato što je se prečesto izvlači. Kad sam je prvi put vidjela, bila mi je čak i simpatična. Ali svako malo je negdje vidim kao argument za ovo gore napisano.
Naravno, to ne znači da nema roditelja idiota
A nastavnička struka jest podcijenjena danas, ali mislim da to nije samo zbog roditelja, nego i zbog drugih faktora u društveno-političkom sustavu.
Ja već neko vrijeme razmišljam o degradiranosti učitelja.
Što se tiče plaće, mislim da je bila tu negdje, uvijek niža od prosjeka vss (nek me ispravi netko ako mi je krivo ostalo u sjećanju). Ugled u društvu-pa, uvijek ih se prozivalo povlaštenima zato što imaju toliko "praznika". Najčešća rečenica koja opisuje taj posao u mom djetinjstvu: "To je krasan posao za ženu". Sad nas se doduše otvoreno proziva neradnicima, i to često dolazi s vrha.
Sad će me kolegice razapeti, ali imam osjećaj da mi sami sebe najviše degradiramo i to upravo nemiješanjem i nezamjeranjem.
Škole su vrlo dinamične, iz sata u sat postoji hrpa situacija koju mora rješavati onaj koji se tu zatekne. Kad se dvojica tuku nema vremena ići po stručnu službu, umiješaš se između i razdvajaš te klince. Kad ti sedmaš puši u wc-u ne praviš se da ne njušiš dim nego ulaziš u muški wc i izbacuješ ga vani.
Odgovornost je velikim dijelom na nama, na žalost (a možda i na sreću, ne znam) ne radimo posao gdje možemo reći "to nije moj problem, okrenuti glavu i otići u svoju učionicu. Jer bi na odgojnom polju cijela škola trebala biti naša učionica.
Čovječe, zvučim korak do rečenice "poziv, ne posao"
Ali mislim da nisam daleko od istine, ta djeca zbilja najvećim dijelom žele osjetiti da je nekome stalo do njih.
A roditelja ima svakakvih, uvijek ih je bilo i bit će ih. Ali isto mislim da se prečesto potežu kao opravdanje za osobne kikseve. Ono u smislu bi ja, ali roditelji će...
Nisu, samo je nekad i prodavač u dućanu mogao barem preživjeti mjesec od svoje plaće, danas to ne može ni on ni profesor, skoro. Tako je na žalost u velikoj većni zapada.
i ja ću se složiti i s cvijetom i s tanjom. a sad moram reći što još mene nervira
jučer mi je netko rekao kako su danas djeca preopterećena i da ništa ne stignu i da to nije nekad bilo tako. kad smo mi odrastali.
gle, kako kome!
onaj tko je išao u glazbenu školu, trenirao plivanje ili gimnastiku, nije sjedio na klupi u parku svaki dan cijeli dan
moje sviranje je trajalo jednako kao što traje mojoj djeci danas. a imala sam i solfeggio i zbor, zamisli
ja, iskreno, uopće ne mislim da mi je dijete preopterećeno. ima vremena i pripremati se za školu, i odmoriti, i "gluvariti", i igrati se sa sestrom i gledati samnom serije
ne znam kako će biti kad bude sedmi ili osmi razred, ali nije, brate, tako crno. nije nužno ono što je bilo nekad bolje. samo je bilo "naše" pa valjda to tako nekad gledamo...
Anci baš tako
ja isto ne mislim da je strašno preopterećena
jer stigne uz sve obavzeze još i serije pogledati i ići na stadion igrati košarku
što se tiče same teme, meni se čini da ima svega u igri
i djeca i učitelji i roditelji su jednakovažni faktori
najgore mi je što se to ne shvaća kao jedan odnos u kojem je bitna suradnja u interesu djece
nego s jedne strane roditelji protiv učitelja ili obratno
pa u konačnici rezultat protiv djece
naravno, ima i jednih i drugih ovakvih i onakvih, ali kao da ljudi nisu svjesni da smo svi mi na istoj strani
davorka je gore opisala jednu situaciju na tu temu
sigurna sam da je barem jednom svatko od nas to već čuo...
meni je to tužno i toliko pogrešno da se ježim
Sve to ide od doma.
Sve, baš sve.
Nisam nikakva konzerva, dapače, ali moja kći nikada neće otići u školu u prekratkoj suknji, prozirnim tajicama iz kojih vire tange, majici na bretelice i sl.
I to zato jer zna da to nije primjerena odjeća za instituciju kao što je škola.
Isto tako ja nikad neću otići na mjesta kao što je Sud, Crkva i sl u odjeći i obući koja nije primjerena mjestu.
Nagledala sam se u zadnje vrijeme vrućih hlačica, golih ramena i platforma od 15 cm po Crkvama i to na odraslim ženama, ne curicama ili djevojkama.
Nagledala sam se i trenirki i traperica po kazalištima.
Meni je to grozno.
To je znak nepoštivanja i mjesta i događaja i domaćina i svih ostalih prisutnih.
Ne kažem da treba imati večernju haljinu, a muški smoking, ali trenirka?!? Traperice i tenisice? Ajde još na tinejđerima, ali na starijoj populaciji?
Ma joj.
Ista stvar je s mobitelima.
Nikad, ali nikad mi neće mobitel zazvonit u kazalištu, a evo čitam ovdje da čak i na misama zadušnicama ima "neodgodivih razgovora"
I kako očekivati od djece takvih roditelja da budu drugačiji?
Da poštuju školu, nastavnike, pravila...?
Nisu samo nastavnici degradirani.
Sve je degradirano i nitko nikoga više ne poštuje.
To je žalosno i sramotno.
Anci, slažem se u potpunosti!jučer mi je netko rekao kako su danas djeca preopterećena i da ništa ne stignu i da to nije nekad bilo tako. kad smo mi odrastali.
gle, kako kome!
onaj tko je išao u glazbenu školu, trenirao plivanje ili gimnastiku, nije sjedio na klupi u parku svaki dan cijeli dan
moje sviranje je trajalo jednako kao što traje mojoj djeci danas. a imala sam i solfeggio i zbor, zamisli
ja, iskreno, uopće ne mislim da mi je dijete preopterećeno. ima vremena i pripremati se za školu, i odmoriti, i "gluvariti", i igrati se sa sestrom i gledati samnom serije
ne znam kako će biti kad bude sedmi ili osmi razred, ali nije, brate, tako crno. nije nužno ono što je bilo nekad bolje. samo je bilo "naše" pa valjda to tako nekad gledamo...
Gledam ovog svog, on ne da nije preopterećen, nego je podopterećen. Ide na tri različite slobodne aktivnosti (od kojih je jedno glazbena škola za koju vježba toliko koliko ja nisam vježbala ni na kraju srednje) i opet mu ostaje viška vremena. Ne od aktivnosti, nego od škole, jer za školu ne mora raditi gotovo ništa.
Prije sam mu smišljala dodatne zadatke, sad mi je postalo blesavo. Čekam peti razred i nekakav intenzivniji rad u školi, a dotad moram smišljati aktivnosti da ga odvojim od mobitela (kad je već tema o mobitelima, jel'te).
U školu ga nosi, i drži isključenog - ok. Ali djeci u toj dobi mobitel više služi kao igraća konzola nego kao komunikacijsko sredstvo i trudim se tu upotrebu srezati na minimum (ide, ali teško
škola i ne bi trebala biti opterećujuća, trebala bi biti zanimljiva, poticajna, razvijati djetetove sposobnosti...
ne vidim nikakvu korist od toga da dijete kod kuće, nakon pola dana škole još satima sjedi za knjigom. a bude toga-što viši razredi, to ima više činjenica za bubati.
a ima valjda i nekog života izvan škole, i kasnije, posla.
Naravno da ima. Ali loše je kad se taj život svede na igranje igrica na mobitelu u svakom slobodnom trenutku.
i ja se slažem s anci.
i to je još jedna mantra koja me nervira. danas su preopterećeni školom.
tanja, ja sam kod svog tek u 6. primijetila ajd da malo bar mora pogledati knjigu prije testa. peti razred je, kako mi se čini, nisam sad nešto studiozno proučavala, jako lagan. matematika je recimo skoro sve - ponavljanje.
ali, borba s kompjuterom je ongoing
ali slažem se i sa suncokret.
nije rješenje u dodatnim obavezama. nego u dodatnoj kompjuter free zabavi. koju je, u našem slučaju, teško naći, a da je izazovna kao igrice. naročito kad je ružno vrijeme. kad je lijepo, onda još uvijek prvenstvo ima izlazak.
Sad tek vidim što sam napisala, odnosno kako je moglo zazvučati ono što sam napisala - nisam pod "aktivnostima" za odvlačenje od mobitela mislila na slobodne aktivnosti i obaveze na koje se mora ići, nego upravo na ovo što je cvijeta bolje precizirala - kompjutor free zabavu
Uglavnom je jedina prava atraktivna alternativa čitanje, što može biti pomalo i monotono.
Slobodnih aktivnosti ima, za moj ukus, i previše, radi se o organizaciji kućnog slobodnog vremena po ružnom vremenu.
ta komp free zabava je i kod nas problem, preko tjedna im sakrijem tablet, ali još uvijek ostane tv i kad je ružno vrijeme visili bi pred njim non stop.
srećom pa treba psa izvesti van tu i tamo.
i kad ste već spomenule matematiku-matematika 4. i prvo polugodište 5. razreda je katastrofa, nepoticajno i monotono ponavljanje, a u 6. zato ne stignu predahnuti. ali ako klinci vole matematiku imate ixl.com stranicu na kojoj ima hrpa zadataka-nemojte se držati strogo onog što uče kod nas. možete uzeti na mjesec dana probni račun, pa možete i pratiti koliko i koliko uspješno dijete radi.
ili za vježbanje engleskog eslgamesplus.com ima super kvizova za dvoje i više igrača.
bolje i to nego tv, ako već moraju biti pred ekranom.
Anci, i ja te X-am.
I ja sam isla u muzicku, klavir + zbor + solfeggio; cesto mi se vrati slika kako na hodniku cekam pocetak nastave, a dosla u muzicku direktno iz skole.
Moja curka ide u 6. razred, 4 puta tjedno klasicni balet & moderni balet, cesto vikendima budu stage-ovi (prosli tjedan smo imali balet ponedjeljak-utorak-cetvrtak-petak-subota-nedjelja-ponedjeljak-utorak...), i svejedno stize i uciti i biti odlicna u skoli, i naci se sa prijateljima, i citati i gledati TV, i izaci s nama.
Ponekad vidim da joj je dan kratak, dodje mi zao kad popodne zaspe, pa ju moram buditi da ide na balet.... Zapravo zelim reci da skoro pa redovito ima prekinut san (dizanje ujutro radnim danom, dizanje popodne radi aktivnosti ako slucajno zaspu), i toga mi je nekako zao, ali vidim da ona to zeli, hoce i moze - i ljuti se ako ju pustim da spava predugo.
Nju minimalno zanimaju mobitel, kompjuter i igrice. Da ju zanimaju, znam sam da bi za sve ostalo imala puno manje vremena.
Ovdje gdje sam, drustvo je jako permisivno prema vlastitoj djeci, vec sama to spominjala na nekim temama (onoj o prelasku u vise razrede, npr.).
Gledam i slusam svasta, i trudim se NE odgojiti dijete na isti nacin, ali sto je vaznije, trudim se objasniti njoj zbog cega smatram da te neke dozvole i olaksice nisu dobre i zdrave (izmedju ostalog, i kako bih izbjegla ono, "ali oni mogu xpy, a ja ne").
Imam i par friskih primjera:
- nastup zbora - curka (11 god.) odseta sa pozornice jer je u publici vidjela prijateljicu s kojom bi radije cavrljala?! Roditelji: ne, ona ima tremu, jadna. OK trema, ali daj o tome popricaj prije nastupa, a ne da ostavis nastavnicu i kolege u cudu.
- sat glazbenog, nastavnik najavio da svatko pripremi pjesmu po svojoj zelji: hrpa njih je dosla sa ispricnicama koje su isle u svim smjerovima (od "moje dijete je jako stidljivo" do "moje dijete nije moglo nauciti pjesmu jer je sa nama moralo ici u grad". K'o da se u autu ne moze pjevati). Cak i mama jedne djevojcice koja inace pjeva u zboru. Jer je djevojcica rekla da ona u zboru pjeva za mamu, tatu i rodbinu, a da za nastavnika i kolege ne zeli pjevati.
- sat u baletnoj skoli (obvezna nastava, to je SKOLA), petak popodne: djed dolazi i kaze da ce N. izaci sa sata pola sata ranije jer mora uciti. Profesorica na to odgovara da ima cijeli vikend za ucenje, a N. na to odgovara profesorici, "Ali preko vikenda zelim biti slobodna!", na sto se djed nasmijesi i ode.
- preuzimanje kisobrana pred skolom "da ne bi smetali" i vracanje pred djecu s tim istim kisobranima.
- nosenje i najlaganije skolske torbe.
- ogovaranje nastavnika radi davanja losijih ocjena.
- ogovaranje druge djece radi boljih ocjena.
I sve to sam cula od RODITELJA, ne od same djece.
Nije to problem samo u HR, to je opcenito.
"Pod stresom je" sam cula X puta, u najrazlicitijim varijantama - od one (nazalost) istinite, do one upotrijebljene kao isprike.
I mislim da time roditelji zapravo ne pravdaju djecu - pravdaju sebe. Svoju (pre)zaposlenost ili manjak volje/vremena/interesa.
I ja bih rekla zašto ja ne volim ovu sliku koja se često povlači u ovakvim raspravama. Zato što se fokusira na problem, a ne na rješenje, koje se nazire uvijek u jednoj od dvije krajnosti, zanemarujući cijeli niz mogućih nijansi između. Loše je i jedno i drugo. Rješenje je u tome da svi dionici ove priče sjede skupa. I to je po meni budućnost prema kojoj idemo i trebamo ići nakon što smo iskusili obje krajnosti. Nije bilo dobro kad su odrasli (u ovom slučaju učitelji) bili autoriteti koji se ne smiju ni na koji način propitkivati. Nije dobro, naravno niti kad oni nisu autoriteti.
meni je drago kada ide s mobitelom u školu, naravno da treba poštovati neka pravila u školi, zabrana korištenja na nastavi i sl., ali konkretno ona ima pješke dosta do škole, i ja zaista volim da mogi znati gdje je. Argumenti da smo mi preživjeli bez mobitela mi baš nisu nešto, to je bilo drugo vrijeme,ali samo primjer: ja sam odrastao u Zg i mi smo se igrali do kasno u noć(9-10h, po ljeti kao klinci), da li bi danas neko pustio u kvart djete od 9-10 godina da se samo igra ( droga, promet, kriminal,nasilje). Hvala ali meni je draže da znam gdje je i da ako treba mogu doći po nju.
predzadnja recenic?!
Jel ti to ozbiljno???
Kod nas u kvartu se najnormalnije igraju vani djeca sama vec od 7-8 godina.pa ne mozemo zivjet u vjecnom strahu i tako djecu odgajat.istina mi smo pitomi kvart u Zg s puno mladih obiteljipuno nas se pozna.
X-am ovo.
Moja nema pjeske, ali ima busom, i ima i podugo cekanje busa. Ako je sama na stanici, pricamo dok ne dodje bus.
Od Bozica ima smartphone i WhatsApp, i koristi ga na razuman nacin, ne pretjeruje, tj. doma ga ostavlja u dnevnom boravku i uzima u ruke kad sve zavrsi, a ni onda ne visi na njemu. Nakon 21h nema slanja poruka (nisu svi kulturni, neki salju i kasnije, no ona iskljuci ton da ju ne smetaju).
WA joj se pokazao korisnim i u vezi skole: imaju grupu sa razrednicom u kojoj komuniciraju u vezi skole, zadace, pojasnjenja... Ona je s njima stalno u kontaktu, npr. sad je u inozemstvu na skolskom izletu i svaku vecer im se javi da vidi kako su.
Oni mogu pitati sto je za zadacu ako nisu u skoli, poslati si sve tako... komotno je i zgodno.
I na srecu, svi su pristojni i nema nepotrebnih (negativnih) sadrzaja.
Na taj nacin su se nekako bolje povezali, i bas su dobar, slozan razred (ovdje se radi o mijenjanju skole pa stoga i razreda kad se prelazi u vise razrede).
Naravno, pravila su i dalje ista: gasenje mobitela na ulasku u skolu, nema paljenja na velikom odmoru, paljenje mobitela tek po zavrsetku nastave i izlasku iz skole.
Elly nisam skuzila ovo za cekanje na stanici.
kad curka ceka bus ti prestajes s poslom , sastankom ili sto vec da bi vi pricale da se ona ne dosaduje cekajuci ??!!
Ili nesto drugo.
ja stvarno ne mogu prestat s poslom u bilo kojem trenutku niti to zelim.
Dosada i ( ne)razmisljanje o nicemu i svacemu je jako korisno za svakoga.
Kad je ona u pitanju mogu prestati sa bilo cim, ako za tim ima potrebe.
A ne radi se o dosadjivanju, ona nije tip koji se dosadjuje, bilo kad.
Ajde super da se Špansko toliko promijenilo. Meni je u sječanju kao kvart sa dilerima, ovisnicima i lokalnim teen bandama na svakom koraku. Možda ih doduše nema po parkićima gdje su mali klinci, ali zato kampiraju oko škola.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
