(Pre)jaki tantrumi

[kap mlijeka]

Moj 31mjesecni sin je od prvog dana zivota jako zahtjevan.
Kao beba puno je plakao, stalno sam ga nosila, spavao je s nama, bio stalno na ciki.
Imao je jaki separacijski strah. Sva sreca, uzela sam neplaceno pa se maltene nismo odvajali.
Negdje kad je imao godinu i cetiri mjeseca, primijetila sam da kad ga nosim i gledam u oci, izbjegava ocni kontakt. No, u 90% situacija normalno gleda u oci.
Sklon je repetitivnom govoru. Inace je bilingvista i ima jako veliki vokabular, u oba jezika. Vec dugo zna prevoditi rijeci s jednog na drugi i gradi lijepe recenice. Jako je pricljiv.
S oko godinu i 3 mjeseca, nekoliko puta je imao nocni teror od kojeg mi se sledila krv, ali kad sam saznala sto je to, umirila sam se.
s godinu i pol pocinju ucestali tantrumi, vrlo dramaticni. S vremenom su se prorijedili.
Sad ga uvati dobar period od cca tri dana kad je takav da bi ga svatko pozelio. Potom slijedi 7 dana kada ne zeli prati ruke, pa urla kad mu ih na silu perem. Vice: ne ovako za sve: ne ovako staviti tanjur, igracku, predmete po kuci, moju ruku na stolu, ne ga dodirivati dok mu se mijenja pelena, sav je nesretan, vristi, vristi, vristi.
Mene to uznemiruje. Pomislim da mozda nema neki poremecaj, a ne znam bih li prihvatila da ima.
Ja osobno sam podlozna strahovima, imam jaku anksioznost, od malena, pa ne znam gdje ja preuvelicavam, a gdje stvarno stvari postaju sumnjive.

[inikaaaaaa]

Ja bih rekla, ne brini. Slični slučaj smo imali i mi. Malac je sad 4 godine. Tantrumi si dolazili i prolazili.. postpepeno se smanjivali. Nemaš razloga za paniku i držim fige

[inikaaaaaa]

Probaj ga "pustiti" npr. ok ne želi oprati ruke. Kad sam forsirala isto, klinac je imao averziju prema tome. Sad pere zube, ruke, dupe ... bilo što sve sam bez ikakvih problema ili podsječivanja...sve će proći, samo se opusti

[Yummy_mummy]

Imala je tantrume i moja kcer, onda sam ju pocela stavljati u kut, pa je pocela uciti kontrolirati svoju narav.
Djeca su jako pronicljiva. Sama kazes da patis od anksioznosti, mozda osjeca tvoju nesigurnost.

[Peterlin]

Imala je tantrume i moja kcer, onda sam ju pocela stavljati u kut, pa je pocela uciti kontrolirati svoju narav.
Djeca su jako pronicljiva. Sama kazes da patis od anksioznosti, mozda osjeca tvoju nesigurnost.

I ja sam ovo pomislila...

Da li dijete kontaktira i s drugim osobama osim obitelji? Možda bi mu dobro došao neki kontakt, sat vremena s drugom djecom (i odraslima) u parkiću, igraonici ili knjižnici, da izađe malo iz poznate i dosadne okoline...

Noćne more su česta pojava kod djece s bujnom maštom (moj mlađi je bio iz te vreće, ali on je bio jasličar, pa sam to povezivala i s periodom adaptacije na jaslice kamo je krenuo u dobi od 13 mjeseci). Adaptacija je danju išla dobro, ali nam je pola godine pred jutro dolazio u bračni krevet.

Probaj s razgovorom tipa "ti si sad već veliki dečko..." Kod mojih je palilo. Silno su htjeli biti veliki.

[Apsu]

Šta raditi kada je dijete bijesno, po principima pozitivne discipline:

12 stvari kojih se trebate sjetiti kada je vaše dijete ljuto:


1. Duboko udahnite. Podsjetite se da nema žurbe. Sačuvajte sebe od toga da ulazite u borbu ili bijeg. To će vam pomoći umiriti dijete, i bit ćete mu model regulacije emocija.

2. Podsjetite se da su tantrumi prirodni način koji pomaže malim ljudima da se ispušu. Njihovi mozgovi su još uvijek u razvoju i nemaju neuralne puteve da se kontroliraju kao mi. (I imajte na umu da mi ne reguliramo našu ljutnju uvjek dobro, čak i kao odrasle osobe!) Najbolji način da se pomogne djeci da razviju te nervne puteve je pružiti suosjećanje kada su ljuti u drugim trenucima. Dobro je za vaše dijete da izrazi te zapletene, ljute, i osjećaje povrijeđenosti. Nakon što podržimo djecu kroz tantrume, osjećaju se bliže nama i imaju više povjerenja. Osjećaju se manje napeto pa mogu biti emocionalno darežljiva. Nisu tako kruta i zahtjevna.

3. Ne zaboravite da ljutnja dolazi iz našeg "borba, bijeg ili zamrznuto" odgovora. To znači da je ljutnja obrana od prijetnje. Najčešće je ta prijetnja izvan nas, na primjer, kada stariji brat sruši toranj od kocaka. Ali obično nije tako. Vidimo prijetnju izvan nas, zato što u sebi nosimo spremljene stare emocije kao što su povrijeđenost, strah ili tuga. Što god se događa u trenutku aktivira one stare osjećaje, i idemo u borbu želeći opet zatomiti/spremiti te osjećajeGubici i razočaranja mogu se djetetu činiti kao kraj svijeta, a djeca će učiniti sve da se obrane od ovog nepodnošljivog osjećaja, pa plaču, bijesni su i istresaju se. Ako se osjećaju sigurno izražavajući svoju ljutnju, a mi na ljutnju odgovorimo suosjećanjem, bijes će se početi topiti. To je trenutak kada oni mogu pristupiti jače uznemirujućim osjećajima koji se nalaze dublje.Dakle, dok prihvaćamo ljutnju svoga djeteta, nije ona ta koja liječi. Već suze i strahovi ispod ljutnje koji peru bol i tugu te čine da ljutnja nestane jer više nije potrebna za obranu.

4. Nemojte govoriti, osim u svrhu suosjećanja i uvjereavanja djeteta da je sigurno. Nemojte ih pokušati učiti, govoriti razloge i objašnjenja. Kada je preplavljeno adrenalinom i drugim “borba" ili “bijeg" reakcijama nije vrijeme za objašnjavanje zašto nemože dobiti ono što želi, ili ga pokušati nagovoriti da prizna kako zapravo voli svoju sestru. Potrebno mu je samo priznanje da je uzrujano: “Jako si uzrujan zbog ovoga… žao mi je što ti je toliko teško."

5. Postavite granice koje su neophodne da svi budu sigurni, dok priznajete ljutnju i ostajete suosjećajni. "Ti si tako ljut! Možeš biti ljut koliko hoćeš, ali udaranje nije u redu, bez obzira koliko si uzrujan. Možeš lupiti nogom u pod da mi pokažeš koliko si ljut, ali neću dopustiti da me udariš. "

6. Postavite granice za djela, ne za osjećaje. Što ste suosjećajniji dijete će lakše naći put do suza i strahova koji se nalaze ispod ljutnje.: “Dušo, žao mi je što je to tako teško ... Kažeš da te nikada ne razumijem…mora da se osjećaš jako loše i usamljeno.“ Ne morate se složiti ili raspravljati. Samo priznati njegovu istinu u tom trenutku. Nakon što shvati da ga čujemo, njegova istina će se promijeniti.

7. Držite sebe na sigurnom. Djeca često profitiraju guranjem nas od sebe, pa ako to možete tolerirati i ostati suosjećajni, u redu je to dopustiti. Ali ako vas dijete udara, odmaknite se. Ako vas progoni, primite ga za ruku i recite: “Mislim da ne želim ovaku ljutu šaku pored sebe. Vidim koliko si ljut. Možeš udariti jastuk koji držim ili gurnuti moje ruke, ali neću dopustit da me povrijediš.” Djeca nam zapravo ne žele nauditi - to ih plaši i čini da se osjećaju krivima. Većinu vremena, kada suosjećamo i oni osjete da smo ih čuli, djeca prestanu udarati i počnu plakati.

8. Ostanite što bliže možete. Vaše dijete treba svjedoka koji ga prihvaća i voli čak i kad je ljut. Ako se trebate odmaknuti da ostanete na sigurnom, recite mu: "Neću dopustiti da me povrijediš, tako da malo odmičem, ali ja sam ovdje. Kad god si spreman za zagrljaj, ja sam ovdje.” Ako se povikne "Odlazi!” recite: “Govoriš mi da odem, pa se mičem korak unazad, ok? Neću te ostaviti samoga sa tim zastrašujućim osjećajima , ali ću se odmaknuti."

9. Nemojte pokušati procijeniti da li reagira pretjerano. Naravno da reagira! Ali zapamtite da djeca doživljavaju svaki dan boli i strahove koje nemogu izraziti riječima, a koje mi ni ne primjećujemo. Oni ih pohranjuju i onda tražiti priliku za "pražnjenje". Dakle, ako vaše dijete ima meltdown (ispad) nad plavom šalicom i stvarno ne možete ići odmah po crvenu šalicu u automobil, uredu je ljubavlju pozdraviti njegov “ispad". Većinu vremena, nije stvar u plavoj šalici, ili čemu god što zahtjeva. Kad su djeca razdražljiva i nemoguće im je ugoditi, oni obično samo imaju potrebu za plakanjem.

10. Potvrđujući njegovu ljutnju pomoći ćete mu da se malo smiri. Tada mu pomozite da dopre ispod ljutnje omekšavajući sebe. Ako zaista možete osjetiti suosjećanje za borbu ove mlade osobe, ona će to osjetiti i reagirati. Ne analizirajte, samo suosjećajte. "Ti si to stvarno htio, žao mi je, dušo." Nakon što prepoznate osjećaje ispod ljutnje, dijete će vjerojatno pauzirati i zaustaviti se. Vidjet ćete ranjivost ili čak suze. Možete joj pomoći da izvede na površinu te osjećaje, fokusirajući se ponovo - više puta - na izvorni okidač: ".. Jako mi je žao što ne možeš imati _____ , dušo. Žao mi je što je to tako teško." Kada naša ljubavi i suosjećanje susretne ranu, dijete pada u naše ruke da se isplače. I svi uznemirujući osjećaji ispare.

11. NAKON što se smirilo, možete razgovarati. Nemojte držati lekcije. Ispričajte priču kako biste mu pomogli taj veliki val emocija staviti u kontekst. "To su bili neki veliki osjećaji ... svatko treba plakati ponekad ... Htio si .... Rekao sam ne ... Vi ste bili jako razočarani … Postao si jako ljut .... Pod ljutnjom si bio tako tužan i razočaran .... Hvala što si mi pokazao kako si se osjećao ….” Ako želi promijeniti temu, pustite mu. Možete se vratiti na to kako biste zatvorili priču, kasnije u danu ili kod uspavljivanja.

12. Što je sa lekcijama? Ne morate činiti onoliko koliko mislite. Vaše dijete zna da je loše to što je učinilo. Stvar je u osjećajima koji su učinili to da dijete osjeća hitnost i potrebu za kršenjem pravila. Pomažući mu sa osjećajima, činite ponavljanje sloma manje vjerojatnim.Pričekajte emocionalno zatvaranje, i zadržite jednostavnost. Prepoznajte to da dio njega želi odabrati bolje idući put i uskladite se sa tim dijelom. Osigurajte priliku za vježbu boljeg riješenja za problem. "Kada smo jako ljuti, kao što si ti bio ljut na svoju sestru, zaboravljamo koliko volimo drugu osobu. Izgledaju kao da su naši neprijatelji. Zar ne? Bio si baš jako ljut na nju. Svi se znamo tako naljutiti i tada poželimo udarati. Ali ako to učinimo, kasnije nam bude žao što smo povrijedili nekoga. Poželimo da smo koristili riječi. Što bismo mogli reći ili učiniti umjesto udaranja?Ovakvo prihvaćanje emocija je početak otpornosti. Postupno, vaše dijete će internalizirati sposobnost da odoli razočaranjima, i naučiti da dok nemože dobiti ono što želi, on uvijek može dobiti nešto bolje - nekoga tko voli i prihvaća sve na njemu, uključujući i gadne dijelove kao što su bijes i razočaranje. Ono će naučili da emocije nisu opasne - one se mogu podnositi, bez da se djeluje po njima, i one prolaze. Postupno, ono će naučiti verbalizirati svoje osjećaje, čak i kad je bijesan. Vi ćete ga naučiti kako upravljati svojim emocijama. I imat ćete ojačanu, a ne ugroženu, vezu sa njim. Sve to zbog dubokog udaha i ostajanja suosjećajnim unatoč bijesu. Zvuči sveto, znam, i nećete uvijek uspjeti. Ali svaki put kad uspijete, učinit ćete malo čudo.

[Yummy_mummy]

Apsu, ovo odlicno zvuci u teoriji...nekako mi se ipak cini da je praksa druga stvar....

[nevena]

Apsu hvala za tekst, meni se jako svidja.
I necemo svaki put uspjeti sigurno, puno ovisi i o nasim emocijama i kolicini umora i strpljenja ali ako tu i tamo uspijemo dobro je.

[Uh-puh]

Apsu, ovo odlicno zvuci u teoriji...nekako mi se ipak cini da je praksa druga stvar....

Da, super je ovo od Apsu, ali kad krene tantrum, onda je gotovo sa pricanjem- barem je kod nas tako bilo.
No svakako vrijedi prvo probati sa tim pristupom. Ono sto sam ja naucila iz nasim tantruma je da dijete ima razloga za tantrume, kao sto i pise kod Apsu, a naucili smo ih i prekinuti tako sto smo u prvoj sekundi malo visim tonom ostro rekli
"hej!". To je nju nekako izbacilo iz modusa i presla bi u tuzno i ranjivo stanje gdje smo se onda mogli maziti i grliti koliko treba i vise. No ako smo propustili tu prvu sekundu, onda smo imali 15 min terora. Nocne tantrume nismo mogli sprijeciti, jer bi naravno uvijek propustili prvu i drugu sekundu.

A ovo "ne ovako" mi je isto popilo zivce. Pusti ga nek onda sam slozi tanjur ili what ever.

[Yummy_mummy]

Slazem se da za svaki tantrum postoji razlog i prije nego dijete zavrsi u kutu, dobro je provjeritri je li gladno, zedno, bolesno, pokakano, umorno, je li to radi neke igre koju trenutno ne moze igrati. Dobro je razgovarati sa djetetom i pokusati ga urazumiti, utjesiti isl.
S druge strane treba imati na umu da su ta ista djeca do nedavno bila bebe i da se udovoljavalo svakoj njihovoj potrebi. Naravno, njihove potrebe su bile takve da je bilo razumno zadovoljiti svaku( potreba za njeznoscu, toplinom, utjehom, hranom, picem isl)
Ipak, radi se o djeci, a ne o odraslim osobama i kad primjerice krene tantrum jer ona zeli bas onu barbiku koju je vidjela u ducanu i krene urlati radi toga, jedno ustrajno ne je, prema nekom mom uvjerenju dodir stvarnosti koju moja kcer treba. Ne pomogne li to i ona nastavi, stavit cu je u kut u tom istom ducanu pa neka odredjeni ljudi misle da sam losa majka isl. Nakon sto se smiri, objasnit cu joj da ne mozemo uvijek imati sve sto zelimo, da je u redu sto je tuzna jer ne moze imati igracku, ali da je urlanje i bacanje po podu neprihvatljivo i ako se tako nastavi ponasati, ljudi ce bjezati od nje.
Mi djecu pripremamo za zivot, to je zivot... Kada biras ponasanje biras posljedice. I sto prije dodju do tog zakljucka, bolje za njih.

[cvijeta73]

yummy, moram priznati da sam ostala malo lagano u šoku da baš ti promičeš "kut" metodu odgoja djece.
iako, nikad mi nije jasno kako uspijete dijete u tantrumu staviti u taj kut. a da se to dijete ne makne iz tog kuta.
u svakom slučaju, čak i pod uvjetom da je uspješan i da smiri dijete - kut mi se ne sviđa. instinktivno.
a naročito u dućanu. i ako u tvojoj obitelji pali to je super. al u meni izaziva u meni revolt. i da sam ti ja dijete, plakala bih i urlala na najjače da moram pred svima buljiti u zid. pa se ti misli. i na kraju bih izašla s tom barbikom samo tako. sto posto

a ti tantrumi su, osim bolesti, meni najgori dio roditeljstva. i jedan i drugi su ih imali i meni se užasno teško bilo nositi s njima. baš teško. i ovo od apsu je u stvari - super. ideal kojemu bi trebalo bar težiti, ako se već ne možemo svaki put iskulirati.
ali, iako cilj izgleda pretežak, treba imati na umu da bili mi skulirani ili izrevoltirani do krajnjih granica, pokazivali podršku ili s druge strane bjesomučno na rubu živaca urlali na njih - tantrum ne prestaje. ništa neće naučiti iz njih. neće biti svjesni da su se loše ponašali, a niti ne znaju zašto je tantrum uopće krenuo.
tako da se višestruko isplati potruditi se ostati miran i ponašati se kao u postu od apsu. bar ponekad.
l

[mimi 25]

Moj najstariji je imao tantrume, samo dnevne, nocne nikada.
U tim trenucima nista ne bi pomagalo, bas nista. Zagrliti ga nisam mogla jer bi me gurao od sebe, o nekakvom razgovoru / objasnjavanju / prodikama nije bilo ni rijeci jer me uopce nije dozivljavao. Sve sto sam mogla je biti tamo, u istoj prostoriji s njim i cekati da projde. Pri kraju bi dopustio zagrljaj i nakon toga se ponasao kao da se nista nije dogodilo.....
Mladji sin se nekoliko puta bacio na pod, ja sam to potpuno ignorirala i vise nije ponavljao. Mislila sam da je i to tantrum, ali sada mi se cini da to i nije bilo to, vise neko iskusavanje granica, svjesno s njegove strane, nesto sto je on kontrolirao.
Za Lady jos ne znam, za sada nista.

Razgovarati s djetetom treba nakon tantruma, kada dijete pokaze spremnost jer dok tantrum traje ne znam bas koliko toga djeca cuju. I pokusati nekako izbjeci situacije koje mogu tantrum izazvati, ako ne onda prepoznati kada tantrum krene i pokusati ga suzbiti u korjenu.....
A ovo da roditelj treba zadrzati mirnocu je istina, ali ne samo radi djeteta nego i radi sebe. Meni je puno lakse bilo nositi se sa svojim osjecajima i strahovima nakon njegovog tantruma kada bi ostala mirna. Kada to ne bi uspjela mucila me griznja savjesti....i to jako. Pa mi je bilo jos teze sve si to posloziti u glavi.

[Yummy_mummy]

yummy, moram priznati da sam ostala malo lagano u šoku da baš ti promičeš "kut" metodu odgoja djece.
iako, nikad mi nije jasno kako uspijete dijete u tantrumu staviti u taj kut. a da se to dijete ne makne iz tog kuta.
u svakom slučaju, čak i pod uvjetom da je uspješan i da smiri dijete - kut mi se ne sviđa. instinktivno.
a naročito u dućanu. i ako u tvojoj obitelji pali to je super. al u meni izaziva u meni revolt. i da sam ti ja dijete, plakala bih i urlala na najjače da moram pred svima buljiti u zid. pa se ti misli. i na kraju bih izašla s tom barbikom samo tako. sto posto

a ti tantrumi su, osim bolesti, meni najgori dio roditeljstva. i jedan i drugi su ih imali i meni se užasno teško bilo nositi s njima. baš teško. i ovo od apsu je u stvari - super. ideal kojemu bi trebalo bar težiti, ako se već ne možemo svaki put iskulirati.
ali, iako cilj izgleda pretežak, treba imati na umu da bili mi skulirani ili izrevoltirani do krajnjih granica, pokazivali podršku ili s druge strane bjesomučno na rubu živaca urlali na njih - tantrum ne prestaje. ništa neće naučiti iz njih. neće biti svjesni da su se loše ponašali, a niti ne znaju zašto je tantrum uopće krenuo.
tako da se višestruko isplati potruditi se ostati miran i ponašati se kao u postu od apsu. bar ponekad.
l

Ne znam jesi li ikada gledala britansku super dadilju. Njen pristup je tvrdoglav,ali je uspijesan. Prvi put kad dijete stavis u kut, naravno da ce izaci van, ali ga odmah natrag stavis i uporno ga stavljas dok mu ne dosadi. Istina, prvi put to moze potrajati dugo, odnosno dijete ce izlaziti van 100 puta, ali ako dosljedno i smireno nastavi sijete stavljati u kut, skuzit ce poruku. Prvi put je bjezala van, sad vise ne i zna da dokle god se dere da bu bila u kutu.
I ne, nema sanse da bi izasla sa barbikom van
Znam da ce me neke sad okarakterizirati kao dusmansku majku, ali meni je kut zakon. I jos da dodam, on je posljednji resurs. Da me ne bi netko krivo shvatio, koristimo ga iskljucivo onda kada pregovori, uvjeravanja i smirivanja ne pomazu.

[Beti3]

kut=ponižavanje djece

Nema šanse da odgajam dijete tako da ga ponižavam. Ja sam tu da im dam znanje o svijetu, potkrepljujem samopouzdanje, učim pristojnosti i ponašanju u društvu, naravno uz hranjenje, brigu o zdravlju i higijeni..., te najvažnije, volim ih

Tantrume treba spriječiti. Svaka mama zna svoje dijete i zna što će biti okidač za urlanje. Pa onda učiniti tako da taj okidač miruje Znam, sad ćete svašta pomisliti, ali kad ja vidim dijete koje se baca po podu i urla, kaznila bih mamu i tatu , a ne dijete. Ono nije krivo, ono je maleno, ono se bori sa tisuću raznih osjećaja i ne zna kako na kraj s njima. A mama i tata bi morali znati. No, to sam ja, koja ustvari i ne zna što je to tantrum iz prve ruke

[rehab]

Meni kut nije bed, kao ni sjedenje na stolici, odlazak u sobu i slično. Pretpostavljam da to nisu ona vremena kad su djecu slali u kut da kleče na kukuruzu i bulje u zid, ja svog samo izoliram na minutu - dvije i kad se smiri i ispriča, može ustati. Kao i kod Yummy, to mi služi samo za one krajnje slučajeve kad prevrši svaku mjeru i kad me stvaaarno dotjera do ruba.
I znam, lako je pričati onome tko nije iskusio život za dozlaboga tvrdoglavim djetetom koje lako plane. S mojim tvrdoglavkom nije bilo nikakve koristi od lijepe priče, razumijevanja, suosjećanja i sličnog. Kad njega uhvati, pomaže samo strog pristup ili ignoriranje, a tek kasnije kad se smiri razgovaramo o onome što se dogodilo i objašnjavamo. Znam to, jer sam isprobala sve moguće načine i jedino tako ide.
Drugi je imao u životu možda 3-4 kratkotrajna tantrumića (ne znam mogu li taj plač uopće i nazvati tantrumom) i nikada nisam morala koristiti gore opisane metode. Skreneš mu pozornost na nešto drugo ili ga pustiš na miru minutu - dvije, i on je već kao nov.
Ono što se meni najvažnijim pokazalo u prevenciji kod tantruma jest paziti da je dijete sito i hidrirano. Naravno, i u tim situacijama može doći do tantruma, ali kod nas se događalo puuuuno rjeđe.

[rehab]

kut=ponižavanje djece

Nema šanse da odgajam dijete tako da ga ponižavam. Ja sam tu da im dam znanje o svijetu, potkrepljujem samopouzdanje, učim pristojnosti i ponašanju u društvu, naravno uz hranjenje, brigu o zdravlju i higijeni..., te najvažnije, volim ih

Tantrume treba spriječiti. Svaka mama zna svoje dijete i zna što će biti okidač za urlanje. Pa onda učiniti tako da taj okidač miruje Znam, sad ćete svašta pomisliti, ali kad ja vidim dijete koje se baca po podu i urla, kaznila bih mamu i tatu , a ne dijete. Ono nije krivo, ono je maleno, ono se bori sa tisuću raznih osjećaja i ne zna kako na kraj s njima. A mama i tata bi morali znati. No, to sam ja, koja ustvari i ne zna što je to tantrum iz prve ruke

Jooooj Beti... Kad te čitam, osjećam se fakat neuspješnom Stvarno, bez ironije.
Pazi sad ovo. Igrom slučaja danas sam čitav dan imala vremena da budem 1 na 1 sa svojim tvrdoglavkom. Čitav dan smo pričali, smijali se, pjevali, igrali se, bojali i popodne ja sjednem popiti čaj, a on dolazi i kaže da se želi igrati. Ja ga zamolim da me sačeka dok popijem čaj, on se naljuti i udari me. Već je u dobi kad je odrastao i to je apsolutno nedopustivo ponašanje. Ja ga pošaljem u sobu da se ohladi (mogla sam i u kut, na stolicu, svejedno), a on me opet udari na putu u sobu. Za 5 minuta izlazi, ispriča se, poljubi me, kaže da zna da to nije smio napraviti i nastavimo kao da ništa nije bilo.
Što bi ti na mom mjestu ? Kako sam ja mogla predvidjeti da će me udariti ?

[Peterlin]

kut=ponižavanje djece

Nema šanse da odgajam dijete tako da ga ponižavam. Ja sam tu da im dam znanje o svijetu, potkrepljujem samopouzdanje, učim pristojnosti i ponašanju u društvu, naravno uz hranjenje, brigu o zdravlju i higijeni..., te najvažnije, volim ih

Tantrume treba spriječiti. Svaka mama zna svoje dijete i zna što će biti okidač za urlanje. Pa onda učiniti tako da taj okidač miruje Znam, sad ćete svašta pomisliti, ali kad ja vidim dijete koje se baca po podu i urla, kaznila bih mamu i tatu , a ne dijete. Ono nije krivo, ono je maleno, ono se bori sa tisuću raznih osjećaja i ne zna kako na kraj s njima. A mama i tata bi morali znati. No, to sam ja, koja ustvari i ne zna što je to tantrum iz prve ruke

To uopće ne mora biti tako.

Nije svrha kuta da dijete bude poniženo. Svrha kuta (mirnog mjesta) je da dijete bude istog trena odvojeno od neprihvatljive aktivnosti. I odvedeš ga u kut (kod nas je to bio "mirni stolac" ) i onda razgovaraš s njim o tome što se dogodilo i zašto sad ne smije štajaznam bacati stvari na pod. I tako dok ne shvati.

Moj L. se jednom bacio na pod. U trgovini. Imao je tada neke 3 godine, možda malo manje. Ja sam se okrenula i otišla, ostavila ga ravno 3 sekunde dok nije skužio da odlazim. Istog trena je prestao, ustao, dojurio je za mnom i nikad to nije ponovio. Eh, sad... to je moje LAKO odgojivo dijete. Nisu svi takvi... Mlađi mi je bio (i još je) naporan na drugačiji način - tvrdoglav do bola.... Odgaja on mene, odgajam ja njega. Ali ne pale kod svih klinaca iste metode. Moramo im naći radnu točku. I još jedna dobra vijest - to se s odrastanjem mijenja... jedno prođe - drugo te zastigne. To je život... Nitko nije rekao da će biti sve glatko i bez drame. Pa tko bi podnio toliku dosadu???

[mikka]

jel ih saljete u kut i kad su jako sretni?

[Beti3]

Jooooj Beti... Kad te čitam, osjećam se fakat neuspješnom Stvarno, bez ironije.
Pazi sad ovo. Igrom slučaja danas sam čitav dan imala vremena da budem 1 na 1 sa svojim tvrdoglavkom. Čitav dan smo pričali, smijali se, pjevali, igrali se, bojali i popodne ja sjednem popiti čaj, a on dolazi i kaže da se želi igrati. Ja ga zamolim da me sačeka dok popijem čaj, on se naljuti i udari me. Već je u dobi kad je odrastao i to je apsolutno nedopustivo ponašanje. Ja ga pošaljem u sobu da se ohladi (mogla sam i u kut, na stolicu, svejedno), a on me opet udari na putu u sobu. Za 5 minuta izlazi, ispriča se, poljubi me, kaže da zna da to nije smio napraviti i nastavimo kao da ništa nije bilo.
Što bi ti na mom mjestu ? Kako sam ja mogla predvidjeti da će me udariti ?

Nemam pojma što bih, moram se uživiti u situaciju

Vjerojatno zavikala: NE!!! I ne bih poslala nikamo, to sigurno.
Nego mu rekla da sjedne za stol samnom, da zajedno popijemo čaj i popričamo o pravima svih nas u obitelji. Možda tako.

Ustvari, prije stavljanja čaja u svoju šalicu, upitala bih ga ako želi samnom popiti čaj, pa onda možda ne bi imao razloga za bijes.

No, znaš, lako je ovako izvana davati rješenja, svi smo mi različiti karakterom. Nije kod mene med i mlijeko, naravno da nije, samo neke stvari rješavam na svoj način, ne kažem da bi djelovao i kod drugih.

[sirius]

Kad je moj stariji bio nemoguc slala sam SEBE u kut samo da se maknem od njega.
zapravo , ne bas u kut, nego u drugu sobu na hladenje.
obzirom da nije postojao nacin ( osim da ga zakljucam i bacim kljuc? ) da on ostane u toj sobi , tada bih u sobu otisla ja . I zakljucala vrata. Preventivno. Da ga ne namlatim ko vola u kupusu.
On se zakeljio za vrata i lupao po njima.
uglavnom, tako je bilo sa starijim .., krasan karakter i samokontrola.
mlada je druga prica. Nju smo jednom poslali u sobu na hladenje, i ostali u soku kad nas je poslusala ( od prve). Nakon toga je u iznimnim prilikama sama sebe poslala u sobu kad god je mislila da treba . :D

[Uh-puh]

Nisam kaznjavala tantrume. Oni su mi bili kao neka iznimka. Toliko su se kosili sa njenim uobicajenim ponasanjem, da ih nisam niti kaznjavala niti smo previse pricali o tome.

[Sirius Black]

Tantrume treba spriječiti. Svaka mama zna svoje dijete i zna što će biti okidač za urlanje. Pa onda učiniti tako da taj okidač miruje Znam, sad ćete svašta pomisliti, ali kad ja vidim dijete koje se baca po podu i urla, kaznila bih mamu i tatu , a ne dijete. Ono nije krivo, ono je maleno, ono se bori sa tisuću raznih osjećaja i ne zna kako na kraj s njima. A mama i tata bi morali znati. No, to sam ja, koja ustvari i ne zna što je to tantrum iz prve ruke

Ovo zvuči tak jednostavno napisano kad nemaš iskustva s tim i kad je dijete jednostavno i prilagodljivo.

Moja starija je hiper osjetljiva i jako je teško bilo izbjeći te okidače. Npr. kad je bila beba urlala je ko nenormalna na promjene temperature (izlazak iz kade), na neugodni zvuk (šum vrećice), na prejaki miris.
Kad je bila malo veća teško je prihvaćala kupanje, pa smo imali cirkuse prvo da voda ne dođe u uši, onda poslije u oči. Pranje zubi je bilo uzrok svakodnevnih svađi. Smetala joj je vožnja u autu ako je bilo vruće i vrućina općenito. Izrazito teško je prihavaćala okuse.
Do 5-6 god. ako joj je bilo vruće, kad je ušla u stan skinula se do gaća, uz plakanje i cendranje. Glad i žeđ su bili popraćeni teškom nervozom. Uvijek smo morali paziti da njoj baš ništ ne smeta kad smo nekamo išli.
Nikad nije bilo tantruma u dućanu jer hoće da joj se nekaj kupi, ali ovih "osjetilnih" jako puno. Plus noćne more i mjesečarenje.
Osim toga jako osjeća atmosferu, npr. kad vlada nervoza i ona je razdražljiva. Upija energiju iz okoline ko spužva, i ima osjećaj za ljude, nakon par minuta uvjerena je da "zna" da li je netko dobar ili ne.

Opis djeteta iz uvodnog posta me jako podsjeća na to, i ne bih rekla da je to baš poremećaj, više pretjerana osjetljivost.

Sad ima 7 god. i puno bolju samokontrolu. Hvalile su je tete u vrtiću, a sad i učiteljica da je dobra, poslušna, pristojna i zrela. U javnosti se ponaša jako dobro i zna ostaviti dobar dojam, ali doma još uvijek nije priča gotova. Još uvijek pokušava izbjeći situacije koje su joj neugodne - npr. moram ju svaki dan podsjetiti da opere zube i tušira se. I još uvijek to ne radi kao neku dnevnu rutinu nego najradije ne bi. Koliko se vani drži reda i discipline, toliko se doma "ispuca" sa cviljenjem i cendranjem.

Kod male je druga situacija. Ona je svadljivija i upornija, i dere se kad nije po njenom jer ona baš sad to hoće. To je puno lakše riješiti jer ona bolje reagira na prijetnje i pregovore. Za stariju sam ponekad imala osjećaj da me ne doživljava kad joj je bila kriza.

[Yummy_mummy]

kut=ponižavanje djece

Nema šanse da odgajam dijete tako da ga ponižavam. Ja sam tu da im dam znanje o svijetu, potkrepljujem samopouzdanje, učim pristojnosti i ponašanju u društvu, naravno uz hranjenje, brigu o zdravlju i higijeni..., te najvažnije, volim ih

Tantrume treba spriječiti. Svaka mama zna svoje dijete i zna što će biti okidač za urlanje. Pa onda učiniti tako da taj okidač miruje Znam, sad ćete svašta pomisliti, ali kad ja vidim dijete koje se baca po podu i urla, kaznila bih mamu i tatu , a ne dijete. Ono nije krivo, ono je maleno, ono se bori sa tisuću raznih osjećaja i ne zna kako na kraj s njima. A mama i tata bi morali znati. No, to sam ja, koja ustvari i ne zna što je to tantrum iz prve ruke

Beti3, mislim da sve zavisi o dozi. Razlika izmedju otrova i lijeka je upravo kolicina. Nije mi bio cilj propagirati kut kao prvu odgojnu mjeru, to sam i naglasila. Kad objasnjavanje i razgovori sa djetetom ne pale, onda slijedi kut. Prostajala sam ja u kutu ohoho kad sam bila klika (bila sam dosta zvrkasta) i ne sjecam se da me je to ponizavalo.Traumaticnije su mi uspomene iz djetinjstva kad se sjetim svojih roditelja sa cigaretama u zubima i panicnog straha da ce umrijeti od raka nego moje stajanje u kutu zato sto mi je ponasanje bilo neprihvatljivo.

[Yummy_mummy]

Sirius black, moja je ko tvoja starija...

[Zuska]

Slažem se s Cvijeotm oko stajanja u kutu.
I ovo mi posebno nije jasno, čak ni kad nema tantrum. Nema šanse da je mogu prisiliti da stoji u kutu. Tek bi se tada bacila na pod i urlala. Nema šanse da bi popustila.

iako, nikad mi nije jasno kako uspijete dijete u tantrumu staviti u taj kut. a da se to dijete ne makne iz tog kuta.
l

Imala sam neke pokušaje pred koji mjesec da se ode smiriti u sobu, ali onda bi stajala na vratima i gledala me urlajući dok bi fontana suza isprskala sve zidove. Ta vrsta kazni kod nje ne pali, ništa ne uči iz toga, osjećam samo da je duboko povrjeđujem.
Za sada pale razumni razgovor, a kad ne pale, onda pale prijetnje i ucjene (nećeš gledat Doru) i potkupljivanja (dobit ćeš 2 tik-taka). Za bombončić bi sve napravila, čak i vadila krv bez beda.

Kod tantruma pali ili odmah prekid na početku, onako, odlučnim glasom, ili čekati da se smiri, što ponekad nije jednostavno ni kratko, ali pali kad sam smirena, kad je previše ne obadam jer je u tantrumu, ali pokazujem razumijevanje i njen povratak dočekam raširenih ruku.
Uf, pokušavala sam razne pristupe, najgore je uplesti se u priču. Noć: pišaaaa mi se; ok, idemo pišati; ne piša mi seeeeeee; ok, ne idemo pišati; ali pišaaaa mi se..i tako dalje u krug, samo što ide krešendo urlanje i sve žešće bacakanje po krevetu. Sad je ne šljivim, budem kraj nje, čekam da prođe, to joj napomenem, kad krene ka smirivanju, a to je obično pristanak na neku od opcija (pišanje ili nepišanje u ovom primjeru.), znači da je spremna na suradnju i kraj...

Uf imali smo paklenih tjedan dana početka vrtića. Tamo sve super, doma tantrumi danju i noću. Bila je ko tempirana bomba.

[Zuska]

Meni je puno lakse bilo nositi se sa svojim osjecajima i strahovima nakon njegovog tantruma kada bi ostala mirna. Kada to ne bi uspjela mucila me griznja savjesti....i to jako. Pa mi je bilo jos teze sve si to posloziti u glavi.

potpis

[Zuska]

Ono što se meni najvažnijim pokazalo u prevenciji kod tantruma jest paziti da je dijete sito i hidrirano.

O da, dodala bih još i umor.
To su česti okidači.

[cipelica]

tantrum za moga sina nije bio plač niti nepoželjno ponašanje nego potpuni gubitak kontrole. dolazilo je naglo i ništa nisam mogla učiniti da ga smirim. on je vrištao jer se nije mogao nositi s emocijom( to je moj zaključak, samo nebo zna istinu)
počelo je sa 18 mjeseci. s vremenom su to prestali biti tantrumi a postali su naučeni obrasci ponašanja. kad smo to shvatili počeli smo pomalo vraćati vodstvo.
sada ima 7 godina, sve je to odavno iza nas

[trampolina]

Zašto je taj kut (bio) toliko popularna mjera discipliniranja? Nema šanse da bih dijete vikala i kažnjavala vani u dućanu, kako to uopće izgleda-ona stoji u kutu a ti nastavljaš sa shoppingom? Ili čekaš metar i po iza nje?

Argument "ja nisam to doživljavala kao poniženje" nikako ne stoji, jer ja nisam moje dijete. Različiti ljudi različito doživljavaju iste stvari.

Ovaj post od apsu je sjajan, ja bih ga samo malo više emocionalno obojila (gledam iz pozicije mojih klinaca).

Koliko sam shvatila, pravi tantrumi su izazvani unutarnjim sukobima, a kod ovih bacanja po podu s razlogom "kupi mi" više mi se čini da je to. manipulacija. Bar bi tako bilo kod moje djece.

Sinoć su H. i T. imali tandem tantrum.

Okidač je bio umor, plakali su sigurno 15 minuta s mantrom "hoću taaaaatuuuuu" i "zašto si mi obukla čaaaaraaaapeeeee".

Bilo pa prošlo, bitno je da mene više ne trza. Jako je loše kad taj njihov bijes otključa naše kosture iz ormara. A takve situacije su dušu dale za to.

[seni]

meni je isto post od apsu odlican. i ne bih rekla da je to samo teorija, a praksa je drugacija. jasno je da to ne uspijeva uvijek. ali kad uspijeva (bijah tamo ) onda funkcionira odlicno.
i kod toga je bitno napomenuti, da se ne radi o mirnoci tipa: mirna sam, smirena sam, nabacila sam opusteni izraz lica i govorim empaticne stvari, a u sebi bi najradje eksplodirala, urlala i slicno.
to nije to.
to je ona mirnoca, kao da si izasao izvan svoga tijela, pa promatras situaciju izvana. i zaista si miran i to zracis. da li ces stajati pored, blizu, malo dalje, imati fizicki kontakt s djetetom ili cvrsti zagrljaj (ima jedna teorija o tome - prokop) su tehnike, koje ovise o situaciji i roditelju i djetetu.
uz to, vazno je znati da ta mirnoca ne znaci pasivnost roditelja, ili to da je djetetu prepustio uzde, upravo suprotno. nacin kada roditelj pocne stahovati od tantruma, bojati ga se, te na neki nacin predaje vodstvo djetetu, nikako nije dobar.

inace, ne slazem se sa beti da roditelj uvijek moze predvidjeti tantrum i da je na njemu da sprijeci situacije na koje djete reagira tantrumom. mozda postoje ti jako, jako rijetki odnosi u kojima se temperamenti poklapaju, ili neki rijetki, rijetki nadroditelji kojima to uspijeva.
sto se tice sprijecavanja situacija - mislim da je to u mnogo slucajeva nemoguce, a uz to je i kontraproduktivno. situacije u kojima dijete regira supersenzibilno na npr. promjene temperature, ne znaci da ces kupiti "svemirsko odijelo" kako bi sprijecio doticne promjene, nego ces pomoci djetetu da se s tim normalnim pojavama nauci nositi.

sto se tice mogucnosti predvidanja, s tim se jos manje slazem. djeca nisu nase produzene ruke ili noge, dijelovi naseg tijela, niti mi njihovog. niti su neka "pojednostavljenja" bica koja mi citamo kao plan grada. i mislim da nije dobro za roditelja da uopce gaji tu iluziju o 100 % razumijevanju. (koje uzgred budi receno bi bilo prilicno kontaproduktivno)
no ono uopce nije ni nuzno, da bi mogao pomoci djetetu kod tantruma.
dapace, mislim da je kontraproduktivno se previse ufuravati u to sto je uzrok?, ovo, ono.....? a da sam ovako, a da sam onako...
jer fokus stavljamo na nas, na okolinu, na cinjenice, a ne na dijete.
a fokus treba biti na tome kako djete savladava i razvija samokontrolu.

da me se ne bi krivo razumijelo, tu ne mislim da je ista lose u tome da sprijecimo okidace tantruma ako su nam jasni, te ako je sprecavanje suvislo. isto tako je odlicno ako dobro razumijemo strukturu ponasanja i reagiranja djeteta.
no mislim da ima i dovoljno tantruma kojima ne kuzimo uzrok, uprkos svom trudu. i to je tako.
svejedno ovo sto je apsu napisala, djeluje.

[Peterlin]

jel ih saljete u kut i kad su jako sretni?

Da, i te kako!

Ne u kut (to nisam nikad radila) ali sam i te kako znala tražiti da se smire i prestanu divljanjem izražavati sreću. Imala sam za to debele razloge - moj mlađi je alergičar i astmatičar, nakon par puta na hitnoj shvatila sam da te pretjerane izljeve BILO KAKVIH emocija moram prekidati u startu. Za dobro svih uključenih. Kad smo to uspjeli, prestali su odlasci na hitnu. Baš sam se prošli vikend toga sjetila (bili na hitnoj zbog ozljede stopala), kako dugo duuuugo nismo bili zbog zastoja disanja.

Pa si ti sad misli...

[KrisZg]

Time-out?
Kod nas je palilo. Nije bio kut u pitanju, vec bilo koje mjesto gdje su se mogli smiriti sa mnom ili bez mene...a moje je bilo u spajzi.

[Peterlin]

Time-out?
Kod nas je palilo. Nije bio kut u pitanju, vec bilo koje mjesto gdje su se mogli smiriti sa mnom ili bez mene...a moje je bilo u spajzi.

Kod nas fotelja. Nije bitno mjesto nego promjena aktivnosti i smirivanje.

[cvijeta73]

seni, super si sve napisala.
jel gladno, jel žedno, jel umorno...ma ko će ga znat.
sjećam se jednom kad je j tako urlao, moja sestra, nenaviknuta je počela plakati.
al da se razumijemo, nije lako ostati miran, a imaš unutarnji poriv što kaže sirius izmlatiti ga ko vola u kupusu.

peterlin, nije bitno mjesto, al fotelja se ipak bitno razlikuje od kuta. fotelja je fotelja, a kut je kut.
ako nekome pali taj time out - super.
meni definitivno nije. niti s jednim djetetom.
iako su se tantrumi kod j i kod m ipak razlikovali.
j bi se skroz pogubio, baš skroz, ono 100%.
a m je uvijek bila ajmo reć na nekih 70%. 30% je imala samokontrolu. a to je onda puno lakše za hendlat.

[KrisZg]

Ja nisam prakticirala kut upravo zato sto su ga cesto prakticirali na meni, uz klecanje. Nekako nisam svoje dijete zeljela tome izlagati ali necu sada biti svetica i reci da najstariji niti jednom nije bio u kutu.

[rehab]

Nemam pojma što bih, moram se uživiti u situaciju

Vjerojatno zavikala: NE!!! I ne bih poslala nikamo, to sigurno.
Nego mu rekla da sjedne za stol samnom, da zajedno popijemo čaj i popričamo o pravima svih nas u obitelji. Možda tako.

Ustvari, prije stavljanja čaja u svoju šalicu, upitala bih ga ako želi samnom popiti čaj, pa onda možda ne bi imao razloga za bijes.

No, znaš, lako je ovako izvana davati rješenja, svi smo mi različiti karakterom. Nije kod mene med i mlijeko, naravno da nije, samo neke stvari rješavam na svoj način, ne kažem da bi djelovao i kod drugih.

Ooooo sve on zna... Da ne zna, možda bi mi bilo lakše. Kad smo neku večer razgovarali, kaže on meni : sve ti ja to mama znam, ali ja to ne prihvaćam I ovo što Seni kaže, treba poznavati svoje dijete... On je tako nepredvidljiv da ja nemam pojma što mogu očekivati od njega u nekom trenutku. Kompliciran do bola. Nekad me tako iznenađuje i osjećam sreću i olakšanje jer vidim da naši beskrajni razgovori i rad s njim padaju na plodno tlo, a onda paf, iznenadi me nečim kao što je bio ovaj udarac jučer. Nekad imam osjećaj da previše očekujem od njega kad je ponašanje u pitanju, a nekad se opet bojim da sam ga razmazila i previše mu toga dopustila. Uglavnom, odgajati njega je kao zamršeni labirint, taman kad pomisliš da si našao izlaz, stvori se nova prepreka.
S drugim je sve tako lako i jednostavno, i kad sluša, i kad ne sluša..

[Carmina406]

Bila i ja u kutu,neznam da imam neke traume. Gledanje u zid te baš natjera da razmišljaš šta se dogodilo jer ti ništa ne odvlači pažnju,osim ako je zid neravan pa promatraš uzorak rupica.

Moji nisu u kutu,al "kazna" je u sobi,zajedno samnom. Onda razgovaramo šta se dogodilo. Više puta me curka "zamolila" da odem,valjda je njoj najgora kazna moja govorancija

Tantrumi u javnosti su nešto sasvim drugo. Tu nemam neko riješenje osim da s vremenom prestanu

Slažem se da treba razumjeti njihove osjećaje i da nije vrištanje bez razloga,svejedno će biti tužna ako je naumila ići vani a vani pljusak,jer nemože,nemože sve šta poželi. Nemože svaki put pobjediti u Čovječe ne ljuti se,nemože i kraj. Ponekad su sebični i vrište bezveze..ako je vrištanje podnošljivo ostavim ju u boravku,ako ide sve ječe i jače selimo u sobu,na razgovor i "kaznu"

[rehab]

Bila i ja u kutu,neznam da imam neke traume. Gledanje u zid te baš natjera da razmišljaš šta se dogodilo jer ti ništa ne odvlači pažnju,osim ako je zid neravan pa promatraš uzorak rupica.

Ja svog ne tjeram da gleda u zid, kleči ili nešto slično. Može stajati, sjediti, plesati, dubiti na glavi ako hoće, ali bitno mi je da ga odmaknem, da stane, da malo razmisli i da se smiri. Jer jedino to upali.

[Peterlin]

Eh, baš ste me podsjetile na koješta...

Moj mlađi je bio (i danas je) jako jaaaako osjetljiv na pad razine šećera. Tad bi dobio napade bijesa i urlikanja.

SJećam se da mi je bilo vrlo teško objasniti svekrvi da RUČAK NE SMIJE BITI IZA 12 (a prije toga sam znala od doma nositi pecivo ili kod nje uzeti jabuke pa dati djetetu) jer ako ne bi jeo na vrijeme, to je bio pakao. Isto - taj nije pio od svoje volje nikada, morali smo dugo godina misliti da imamo vodu za njega i da mu dajemo na vrijeme, jer ako bi bilo što od toga pokrenulo lavinu - nije bilo šanse to zaustaviti. Sva sreća pa smo brzo prokužili stvari i posložili režim koji se morao STRIKTNO poštovati. Nije bilo šanse da kasne obroci, da se zakasni na kupanje ili spavanje (popodnevno ili noćno) i tako do škole. Režim ko u kasarni, ali je pomagalo. Znalo je biti teških trenutaka (štajaznam - ljeto, dani dugi, ja bi se vani šetala, ali figa, moram ići doma poslužiti večeru, pa kupanje, pa spavanje, jer ako nije sve striktno po špagi - cijeli sustav se raspadne). Muka mi je bila čekaonica kod pedijatra i druge institucije gdje trebaš doći na vrijeme, kao i bilo kakve aktivnosti koje su remetile red. Isuse, koje su to bile autistične godine... ali prošlo je. Posložiš i onda je mir, ali objasni ti rodbini i prijateljima zašto klinac mora u toliko-i-toliko biti u krevetu... Puno puta sam poslala goste doma jer su klinci morali ići spat. Sad je bolje, ležernije, ali i danas je to prilično rigorozno. Ne što bih ja bila stroga mama, nego mi je ta tablica s rasporedom 1000 puta spasila živce.

[nevena]

slazem se sa sirius, uzasno tesko je ostati miran kod takvih situacija kad ga ustvari zelis izmlatiti zbo nerazumnog ponasanja. zapravo kako cu reagirati ovisi i o kolicini moga umora i emocionalnog stanja.

recimo situacija jucer, vracamo se iz vrtica i uvijek da ruku preko ceste i ovaj put nece. ja mu uzmem rukicu i pocinje dreka. i tako je pocelo.
u tom trenutku mi se cinilo da ako sad popustim i pustim ga samog preko ceste (nije mala cesta bila bas) da ce uvijek biti tako. a znala sam da ce pocet dreka ako mu na silu dam ruku.
kod banalnijih stavri popustim da sprijecim dreku nekada mada bojim se da to znaci bas ono preuzimanje vodstva od strane njega. bojim se da ne postane ono sto cipelica kaze nauceni obrazac ponasanja
tesko se nosim s tim

[rehab]

Eh, baš ste me podsjetile na koješta...

Moj mlađi je bio (i danas je) jako jaaaako osjetljiv na pad razine šećera. Tad bi dobio napade bijesa i urlikanja.

SJećam se da mi je bilo vrlo teško objasniti svekrvi da RUČAK NE SMIJE BITI IZA 12 (a prije toga sam znala od doma nositi pecivo ili kod nje uzeti jabuke pa dati djetetu) jer ako ne bi jeo na vrijeme, to je bio pakao. Isto - taj nije pio od svoje volje nikada, morali smo dugo godina misliti da imamo vodu za njega i da mu dajemo na vrijeme, jer ako bi bilo što od toga pokrenulo lavinu - nije bilo šanse to zaustaviti. Sva sreća pa smo brzo prokužili stvari i posložili režim koji se morao STRIKTNO poštovati. Nije bilo šanse da kasne obroci, da se zakasni na kupanje ili spavanje (popodnevno ili noćno) i tako do škole. Režim ko u kasarni, ali je pomagalo. Znalo je biti teških trenutaka (štajaznam - ljeto, dani dugi, ja bi se vani šetala, ali figa, moram ići doma poslužiti večeru, pa kupanje, pa spavanje, jer ako nije sve striktno po špagi - cijeli sustav se raspadne). Muka mi je bila čekaonica kod pedijatra i druge institucije gdje trebaš doći na vrijeme, kao i bilo kakve aktivnosti koje su remetile red. Isuse, koje su to bile autistične godine... ali prošlo je. Posložiš i onda je mir, ali objasni ti rodbini i prijateljima zašto klinac mora u toliko-i-toliko biti u krevetu... Puno puta sam poslala goste doma jer su klinci morali ići spat. Sad je bolje, ležernije, ali i danas je to prilično rigorozno. Ne što bih ja bila stroga mama, nego mi je ta tablica s rasporedom 1000 puta spasila živce.

Oooo da, moji su isto trebali strogo isplaniran režim, ne zato što sam ja tako htjela, nego zato što je to njima trebalo.
I nikada nisu znali reći da su gladni ili žedni Kad vidim da su se unervozili, skužim da je već vrijeme za ručak. Što se vode tiče, spasio nas je aparat za vodu, stavili smo ga na vidno mjesto u kući, kraj njega stoje njihove čaše i svako malo piju. Dok ga nismo imali, stalno smo ih morali nutkati vodom, jer se ne bi sjetili sami upitati.

[Carmina406]

Ja svog ne tjeram da gleda u zid, kleči ili nešto slično. Može stajati, sjediti, plesati, dubiti na glavi ako hoće, ali bitno mi je da ga odmaknem, da stane, da malo razmisli i da se smiri. Jer jedino to upali.

Ovo moje gledanje u zid bilo je ironično,naravno. Meni osobno je to glupo,kao i klečanje. Klečanje mi fizičko kažnjavanje i dokazivanje moći nad djetetom.

Da se smiri,to je jedini i krajnji cilj.

Evo zadnji naš tantrum bio je u dućanu cipela. Cura se bacila na zemlju i hoće cipele,baš koje je zacrtala i to ne zbog cipela,one nisu bile bitne već zbog kutije od cipela.

Baca se po podu,vrišti,plače. Mm kraj mene,gura malog u kolicima. Grašci znoja kaplju mu niz čelo. Ljudi nas krajem oka gledaju,zgranuto. Cura je imala 3ipo,al izgleda ko da joj je barem 5 i ljudi vjerojatno misle:NEODGOJENA,divlja itd. Puštam ju da isplače prvi val,odmičemo se od nje kao da ju ne poznajemo. Mm bježi s malim na drugi kraj dućana,pravi se englez. Mrmlja sebi u bradu kako joj više nakada ništa neće kupiti,nikada i ništa,samo hranu. Odlazimo na kasu da platimo cipele za bebača u kolicima,mala nas slijedi i dalje plačući glasno jer želi kutiju od cipela. Spuštam se u čučanj i pitam curu želi li zagrljaj i da ju uzmem. Hoće. Smirila se u zagrljaju. Nosim ju i objašnjavam zašto ne možemo imati kutiju. Ona ponavlja zamnom s razumjevanjem. Da smo kući sve bi bilo isto ovako,osim šta bi cura završila u "kazni",a kazna je 2minutno sjedenje na krevetu.

Sram,koliko god se trudila sebi objasnit da je sve to normalno i da se događa i drugima,svejedno me bilo sram pogleda nepoznatih ljudi. I nije da me briga za tuđe mišljenje,al eto sram me takvih javnih nastupa

[Peterlin]

Oooo da, moji su isto trebali strogo isplaniran režim, ne zato što sam ja tako htjela, nego zato što je to njima trebalo.
I nikada nisu znali reći da su gladni ili žedni Kad vidim da su se unervozili, skužim da je već vrijeme za ručak. Što se vode tiče, spasio nas je aparat za vodu, stavili smo ga na vidno mjesto u kući, kraj njega stoje njihove čaše i svako malo piju. Dok ga nismo imali, stalno smo ih morali nutkati vodom, jer se ne bi sjetili sami upitati.

I mojima je trebalo, zapravo mlađem je JAKO JAKO trebalo, a stariji se priklonio bez ikakve drame.

Tragovi toga vidljivi su i danas iako su dječaci već zapravo mladići - nema kod nas ostavljanja domaće zadaće za drugi dan (jer se to lako zaboravi) ili odgađanja bilo kakvih obveza... Mnogi bi to nazvali dresurom, ali nema gledanja televizije ako knjige za idući dan nisu spremljene. Isto vrijedi i za odjeću. Baš sam jutros špotala mlađeg sina (a usput i muža) jer je ostavio svoju odjeću na gomili - prljavo i nosivo, sve na stolcu u zgužvanoj gomili... Pa je morao ustati sat vremena prije nego bi inače i išao je slagati odjeću prije nego sam ja izašla iz kuće. Da nije - spavao bi kao i inače do zadnjeg trena i zakasnio u školu zbog toga što ne bi mogao naći odjeću na vrijeme... Ne bi bilo prvi put. A što da mu radim? Povremeno propustim nadzor (da vidim da li mogu sami) - stariji bez problema, a mlađem očito treba još koja godina sazrijevanja.

[trampolina]

Peterlin pitpisujem od riječi do riječi.

Vojni režim nas je spasio, dugo sam strepila od nenadanih izbacivanja iz rutine.

Carmina, sram? Poznam taj osjećaj, ali ostavila sam ga negdje u prošlosti. E. mi je priredip toliko dogodovština, za pet života bi mi bilo dovoljno. Cijepljena sam protiv srama

[Beti3]

Evo zadnji naš tantrum bio je u dućanu cipela. Cura se bacila na zemlju i hoće cipele,baš koje je zacrtala i to ne zbog cipela,one nisu bile bitne već zbog kutije od cipela.

Baca se po podu,vrišti,plače.
Sram,koliko god se trudila sebi objasnit da je sve to normalno i da se događa i drugima,svejedno me bilo sram pogleda nepoznatih ljudi. I nije da me briga za tuđe mišljenje,al eto sram me takvih javnih nastupa

Na tvom mjestu ja bih je uzela u ruke na prvi udah prije nego zaurla, ostavila sve cipele, na lice navukla izgled potpunog neprihvaćanja, bez ijedne riječi ju stavila u auto i krenula doma. Ignorirajući je. I ledenim glasom, posve mirno, rekla da je takvo ponašanje neprihvatljivo i ne smije se ponoviti! Vjerujem da bi od šoka što mama može biti takva, zanijemila.

Nehumano? Preoštro? Kako kome, ali meni je urlanje bez razloga totalno neprihvatljivo ponašanje. neka se duri koliko hoće, na kraju obično shvate da je bolje poslušati i ponašati se koliko-toliko prihvatljivo.


A kut i dalje ne odobravam, i nikad neću, bez obzira na razloge. Pri pomisli na osjećaje koje bi meni stvorilo stajanje u kutu, nikome to ne bih priuštila.

[nanimira]

Nemojte djecu tjerati u čošak, kut il kamo već jer će imat traume od toga-osjećat će se nesigurno i osramoćeno,a posebno ako to radite pred drugim ljudima...tako smo sestra i ja završile i dan danas nam nije lako ostati prisebnima kad se nađemo u nekoj neugodnoj situaciji. ne želim u osobne detalje,ali nikako to ne bih preporučila, užasno je za osjećaj sigurnosti, samopouzdanja,samokontrole i sl.

[Trina]

To ti je ta dob. (a trebalo mi je da izračunam koliko je to 31 mjesec, ipak ja imam 423 mj)
Tad djeca ulaze u razdoblje kad žele sve i misle da mogu sve, pa te testiraju da vide dokud će to ići. Ja to ignoriram, ne dira me previše, kažem da se ne može derati, bacati, vrištati..štogod..i da ćemo stvari rješavati kad se smiri. Onda pustim da odplaču svoje pa nastavimo ormalno. Ne treba se obazirati na svaku, samo ćeš svoje živce oštetiti. To je ta dob i proći će.

[Trina]

A što se kuta tiče, ja to ne prakticiram. Ne prakticiram ništa osim deranja i psovanja. I sigurno će imati traume od lude matere. A nečije dijete od stavljanja u kut. A svi ćemo imati traume od tekstova o tome što izaziva traume jer danas moraš vježbati svaki dan, trčati svako jutro, jesti zdravu hranu, biti vegetarijanac, slušati S.Hausera i onog drugoga, odgajati djecu ko da su gospe od cukra jer ako ne radiš tako onda si u k--urcu. Nekad je bilo in biti u k, danas nije. prema tome, ako netko stavlja dijete u kut i to funkcionira, neka ga stavlja, neće sigurno imati traume od tri minute provedene u kutu. Od tri sata dnevno oće, ali od tri minute neće. A ti se, autorice teme, malo opusti jer ako te dijete od godinu ipo ne gleda minutu ipo u oči, ne znači da je autistično, nego da je malo, zdravo, živo dijete. Ako baca igračke, ne želi prati ruke ili mijenjati pelenu, nije poremećen nego je živ i ima svoju volju i svoj karakter. Opusti se i prihvati da nisi rodila orhideju nego dijete sa svojim osobinama.

[Peterlin]

Trina, ti si zakon!

Da te nema, trebalo bi te izmisliti!

[rehab]

Lol, odvaljujem na "...S. Hausera i onog drugog..."