koji je to drugi...?
 |
|||
|
|
|||
koji je to drugi...?
Pa onaj što svira s njim, zaboravila sam kako se zove
Luka Šulić
hahahah Trina legendo
ja isto prakticiram samo deranje i psovanje
jos nisam skuzila u kojoj mjeri zelim (za sebe, ni za njih) da me diraju drustvene norme o ponasanju, tako da se ponasam prema trenutnom nahodenju. nekad su imali tantrum, a meni se nije dalo to slusat pa bi pi*dila i psovala, nekad ih ignorirala, a najponosnija na sebe bi bila kad uopce ne bi bila prisutna, bez ega, i totalno suosjecajno odradila sizu (nazalost takvi su trenuci najrjedji)
Ja si u zadnje vrijemme pustam Damira Niksica kad popizdim. Radi svaki put.
A koji je taj? Moram istražiti...marta prvotno napisa
Glede u svezi djece, dok su bili mali znala sam bacati šlape u vrata umjesto batina. Nisam tip koji psuje. Galamiti znam ponekad, ali to MENE iscrpljuje pa sam odustala.
Ali kad mm digne glas (a to je stvaaarno rijetko) nema zafrkavanja. Pouka priče - te stvari ne zlorabiti svakodnevno nego čuvati za ekstremne situacije, inače ih klinci ne doživljavaju ozbiljno. Tak kod mene doma ne doživljavaju moju povremenu galamu (da treba učiti, da treba spremati stvari) ali tatin glas ima drugačiju težinu.
Joj kad se sjetim
Nisam za kut, ma nisam ja ni za fotelju jer mi to nekako ne ide i ne ide ni mojoj djeci. Kut, doduse, nisam probala. Mozda valja :D
Seni, bas si dobar post napisala- ne trudim se ni ja izbjeci i sprijeciti uznemirujuce situacije. Nije to ni dobro. Ne mogu ja ici ispred djece i sklanjati moguce uzrocnike srdzbe.
Tako da, betty, ne slazem se ni ja s tobom
Ja kad vidim urlajuce dijete, ne pomislim prvo da roditelji rade nesto krivo. Pomislim: jadni ljudi
I ono sto mozes primijetiti je da ne izbacuje svako dijete svakog roditelja na jednak nacin.
Ja sam, primjerice, uvijek bila i jos sam "osjetljiva" : mrgreen: na stariju kcer. Mm na mladju.
Meni je mladja uvijek tako slatka kad se ljuti da se nekad sakrijem i smijem se
Onda je nabrzinu pokupim pa je skuliram da me nervira covjeka.
Valjda ovo ide mene, otprilike je pogodjen nickJoj kad se sjetim
Seni, bas si dobar post napisala- ne trudim se ni ja izbjeci i sprijeciti uznemirujuce situacije. Nije to ni dobro. Ne mogu ja ici ispred djece i sklanjati moguce uzrocnike srdzbe.
Tako da, betty, ne slazem se ni ja s tobom
Ja kad vidim urlajuce dijete, ne pomislim prvo da roditelji rade nesto krivo. Pomislim: jadni ljudi
I ono sto mozes primijetiti je da ne izbacuje svako dijete svakog roditelja na jednak nacin.
Ja sam, primjerice, uvijek bila i jos sam "osjetljiva" : mrgreen: na stariju kcer. Mm na mladju.
Meni je mladja uvijek tako slatka kad se ljuti da se nekad sakrijem i smijem se
Onda je nabrzinu pokupim pa je skuliram da me nervira covjeka.naravno da se ne sklanja sve ispred djece. ne znam gdje si to procitala. ali urlanje bez veze nije ponasanje koje je pozeljno. a ako se to dogadja u javnksti, onda roditelji mogu biti jadni samo utoliko sto ne znaju odgajati svoju djecu.
pokušala već. Nije upalilo. Vrišti dok ne ostane bez zraka. Ako ne vrišti zbog onoga zbog čega smo išli kući onda vrišti jer zna da zbog nje idemo kući. I to onda ne sluša 10ak ljidi u dućanu već tisuću drugih dok idemo prema autu kroz tri etaže velikog trgovačkog centra. No waybad idea
Da je to urlanje nepeihvatljivo zna ona i sama,ali želja je jača i do sljedećeg puta ona zaboravi šta je bilo prošli put. To je tantrumavo dite i moš se slikat dalje.
Da napomenem,sad je ona već prešišala 4g. Tantrumi su daleko iza nas,ovo iz primjera je bio valjda zadnji. Vidiš kako sam ju lijepo odgojila
I ja da idem kući zbog nje i da mi propadne shoping,to je kazna za mene
Ali propadne shopping i mnogima uokolo... Kad ja vidim tak roditelje s klincima koji luduju po shopping centrima, najradije bih ih potapšala po ramenu i rekla "kog vraga ne odete u parkić???" I ozbiljno to mislim. Djeci koja su sklona ispadima NIJE MJESTO tamo dok ne nauče bolje. A nije problem samo neodgojeno dijete - znam po sebi... U shopping centrima ona fluorescentna rasvjeta djeluje jako JAKO razdražujuće i zna potaknuti kojekakve ispade kod klinaca. Meni izazove gadnu glavobolju ako sam unutra dugo, a kako se djeca osjećaju mogu samo zamisliti. Osvjedočila se prvi put još u Turbo Limaču i naučila da veliki dućani nisu mjesto za senzibilnu djecu. Pa sam ih vodila samo kad sam morala nešto isprobati. I godinama kupujem odjeću na placu, između ostalog i zato jer su štandovi VANI, na dnevnom svjetlu. Nikad mi klinci nisu napravili scenu na placu, ali dućan je druga priča (napisala sam već gore - moj stariji, koji je miroljubiv i dobar, bacio se na pod od muke)... A nisu moji jedini. I kad klince vidim da divljaju, ne gledam u njih nego u roditelje koji ne odustaju od VLASTITOG gušta jer ne žele da kazna bude i za njih, pa kaznu imaju svi ostali u dućanu... ufff.....pokušala već. Nije upalilo. Vrišti dok ne ostane bez zraka. Ako ne vrišti zbog onoga zbog čega smo išli kući onda vrišti jer zna da zbog nje idemo kući. I to onda ne sluša 10ak ljidi u dućanu već tisuću drugih dok idemo prema autu kroz tri etaže velikog trgovačkog centra. No way
Da je to urlanje nepeihvatljivo zna ona i sama,ali želja je jača i do sljedećeg puta ona zaboravi šta je bilo prošli put. To je tantrumavo dite i moš se slikat dalje.
Da napomenem,sad je ona već prešišala 4g. Tantrumi su daleko iza nas,ovo iz primjera je bio valjda zadnji. Vidiš kako sam ju lijepo odgojila
I ja da idem kući zbog nje i da mi propadne shoping,to je kazna za mene
AKo želite miran i ugodan shopping, zbrinite dijete drugdje (tata, bake, susjedi - mnogi će biti veseli da imaju 2 sata na samo s djetetom) i bit će bolje za sve.
Jao, beti!
Ne pricamo valjda o desetogodisnjacima pa da mozes tako nesto izjaviti.
Peterlin, evo odabrani radovisarajevskog konceptualnog umjetnika, pa mom izboru:
http://www.youtube.com/watch?v=f797eI3pMeI
http://www.youtube.com/watch?v=8YpeqLK9uV8
http://www.youtube.com/watch?v=ZCp7PVzLgds
http://www.youtube.com/watch?v=Q5ImMLIdTc8
http://www.youtube.com/watch?v=L3zK9YY5TIw
Ima toga za tri života. Produktivan tip.
Slažem se s Peterlin - neka mjesta jednostavno nisu za neku djecu.
Isto kao što neko dijete može u kino s 3-4 godine, drugo npr. moje, nisam vodila u kino do cca 6, jer je bio osjetljiv na jake zvukove i to jednostavno nije bilo mjesto za njega.
Ako šoping centar izaziva jaki tantrum kod djeteta, odgodite posjet.
Dobar je! Fala! (Nikad nisam prije čula za njega)
Auu Peterlin,ja sam s djecom jako jako rijetko u centrima i slažem se s tobom da to treba smanjiti na minimum. Njima je dosadno tamo,razumljivo je,tako da smo mi s djecom uvijek na svježem zraku...selo,livadice,parkići i tako to
Al izišli smo iz te faze tantruma bar šta se starije tiče,valjda će ovo mlađe djetešce bit bolje.
A ovi šta će eventualno pomislit da neznam odgajati svoju djecu,neman šta reć,sve će se to vidit kasnije. Znam odrasle ljude koji su do 4 bacali se po podu,a nakon toga bili najpristojnija djeca u kvartu,poštivali starije,bili pristojni i ljubazni,suosjećajni i to sve mnogo izraženije od svojih vršnjaka...pravi mali bon ton dječaci i djevojčice
Eto... I rest my case
Pa baš se o tome radi - kod male djece (a ovo je topic za dobnu skupinu 1-3) ti često ne znaš što ih smeta, pogotovo u nekontroliranoj okolini (shopping centar). Veći klinci će ti reći... ali ovi mali - mi smo tu da vodimo brigu o njihovim potrebama. I kad vidiš da dreči - potrudiš se maknuti ono što ga smeta ili maknuti ga iz te okoline. Kraj priče.
Nisam mislila kritizirati tebe, ali mene znaju izluditi roditelji koji male klince (koji dreče i kojekako prosvjeduju) vuku po velikim dućanima do iznemoglosti. MENI je teško unutra provesti puno vremena, pa suosjećam s tim klincima. I još mi je razumljivo da roditelj ponekad mora pregristi, odvući klinca unutra da mu štajaznam proba zimske cipele, jer to ne može kupiti napamet, ali vidjela sam ja i viđam prečesto roditelje na kavi i s čikom u lampi, a klinci pored njih dreče vezani u kolicima i svakako... E, to mi je užas... Ovo kad moraš nešto obaviti - moraš i gotovo. Ali furati klinca tamo gdje je tebi gušt ko cucka (s oproštenjem) a ovaj je već poplavio od plača, to ne mogu gledati. Nažalost, shopping centar je mjesto gdje rijetko kad uđem a da ne vidim bar jednu takvu scenu. Baš sam ih se nagledala prošli mjesec (nisam mogla izbjeći kupovinu školskog pribora, odjeće i cipela za svoju djecu, pa sam silom prilika gledala tuđu u istom prostoru).
X naravno. Nije mi normalno ni da mi je dijete (1-3g) toliko "dobro odgojeno" da sjedi pored mene na kavi u kafiću svakodnevno i ne promeškolji se za stolom,a zijeva od dosade....al to su krajnosti
anci mi ote riječ iz usta.
a beti, ti baš znaš onako s visoka spustiti da pol foruma ne zna odgajati djecu. mah.
nego, htjela sam napisati da su kod j tantrumi trajali duže od 5 godina, što je nekakva granica u literaturi. jako rijetko doduše, i nikad u javnosti, al i jako intenzivno, čak, što je meni bilo najstrašnije od svega, znao je sam sebe udarati. to je tek prestrašno, vjerujte ako niste doživjeli. i to bi me izbezumilo do kraja, do plača.
poslije mi je i priznao da je to i radio da me izbezumi. na početku. a poslije kad uzme maha i pređe granicu, onda više nije ni znao što i zašto radi.
a nu ga sad, pristojan i veseli pubertetlija
plus, uvijek je bio, kako bih rekla, lakše odgojivo dijete, od sestre mu. osim tih tantruma, blaženi je bio dan kad sam saznala da postoji uopće riječ za to. jadna ja bez rode odgajala dijete. lol
njeni tantrumi nisu ni sjena bili njegovima. već sam napisala, ona je u najžešćim histerijama, s pol jednog oka uvijek promatrala našu reakciju i kako stvari stoje u okruženju
a ovo sa smijehom, sad me anci podsjetila, oftopik je, al neka.
neki dan dolazim ja po nju u školu. cijeli razred čeka u hodniku i njih 5 sa strane, ko pokisli miševi. među njima moja m. a učiteljica sva znojna od muke. njih 5 prvi završili zadatak i da jel mogu ići vani u dvorište do zvona. da mogu, nek budu ispred škole. u međuvremenu počela kiša i učiteljica poslala curicu iz razreda da ode po njih. a njih 5 poslalo curicu nazad u razred da poruči učiteljici da njima kiša ne smeta i da oni neće doć nazad. došli nakon 20 minuta, mokri ko miševi.
i sad trebaš se ljutiti na nju, na stranu da što ih uopće učiteljica ima slat same vani, ko zna kamo su mogli otići, al ne smiješ pred m učiteljicu pozvat na odgovornost. moraš nju, naravno. i jesam, al je meni to tako smiješno bilo da sam se jedva jedvice suzdržala da ono - ne puknem do kraja. suze su mi na oči došle, biće ova mislila da plačem. još kad sam vidjela njihove pokisnute face. i u prenesenom značenju, i doslovno.
kakav tantrum s godinu i pol
pa dijete još ne zna di mu je noga, da ne velim, di mu je glava to je najnormalnije na svijetu- pa ne zna reći umoran sam dosadno mi je - ništa
stavite si vi povez na usta zavežite ruku i nogu i nek vas neko vuče po gužvi u dućanu pa da ne bi vrištali, majko mila,ideje...
moja je vrištala tak od treće do četvrte pete. ja sam našla slobodnog mjesta i pustila da se izmori onda bih je pokupila s poda i doma održala lekciju. ljudi su gledali, ali njihova stvar. gledam i ja svakakve pa što onda, eto zanimljivo mi
bome marta, dobri su ti ovi linkovi.
Ma može bit tantruma s godinu i pol, kako ne. Kao kod mog najstarijeg. A ovo šta kažeš da dijete ne zna di mu je noga, a di mu je glava :D me podsjetilo na nešto što mi je tad bilo frapantno, a sad nakon 13 godina mi je još više frapantno.
A. je sisao palac kao beba, za uspavljivanje i bilo kad, za gušt. Došlo ljeto, palac stalno u ustima, vrućina, more - sav je palac jadan ispucao, koža se stanjila, možda se nešto bilo i naselilo, ne znam. I ja mu jednog dana u šetnji kažem (ne misleći uopće da nešto od toga može bit, nego više iz navike da razgovaram s njim): Slušaj, zlato, vidi kakav je prstić ranjen, ne može zarast kad je stalno u ustima i mokar, bla bla..I on je prestao sisat prst. Potpuno i zauvijek. Niti u snu ga više nije stavljao u usta.
Da ne govorim da je to bila jedina stvar koju me valjda uopće u toj dobi pa do tko zna kad poslušao. A to ti je bilo s njegovih manje od godinu i po.
ok, a sad nam reci istinu šta si mu rekla. od riječi do riječi.
ok, a sad nam reci istinu šta si mu rekla. od riječi do riječi.
Majkemi, onao kao piše gore, samo bez bla ba :D
Onda mi je bilo nevjerojatno, danas mi je čak nepojmljivo.
ma, zamisli!!
za nepovjerovati kako je bio jači od navike
kad me vidiš drugi puta molim te reci mi da prestanem jest
kad me vidiš drugi puta molim te reci mi da prestanem jest
31 mjesec nije godina i pol, nego skoro duplo
Nikome ja ne spuštam s visoka, nego pišem čisto, neuvijeno u celofan, vlastito mišljenje. Sad, kome to ne paše, ne mora čitati. Mišljenje se može iznositi.
Bacanje po podu i urlanje nije uobičajeno ponašanje za djecu, to se događa ako djetetu nešto jako smeta. Ako netko ne smatra da je tako, tko mu brani da to i misli i napiše. ja sigurno ne.
Ovo je topić za dobnu skupinu od 3-6, bar tako piše gore.
Joj da... u pravu si. Zbrajala ovih 31 mjesec pa me to pomelo - to je ispod 3 godine, ali dovoljno blizu granici. Kako god bilo, dijete koje cirkusira traži pažnju. Na nama je da odaberemo pravu vrstu pažnje, a to nije uvijek lako.Ovo je topić za dobnu skupinu od 3-6
Nije lako, ni malo. Zar je netko rekao da je lako biti roditelj
tko nema i nije imao, taj očito ne vjeruje ili misli da se može vako-nako.
nisam imala, da se razumijemo...
ali sam dovoljno mudra da vjerujem da postoje djeca koja su, nazovimo temperamentnija nego što su bila moja.
čiji su roditelji jednako pametni i razumni kao što sam i sama, ali da ponekad postupaju onako kako je jedino moguće. također vođeni težnjom da odgoje pristojnu, pametnu i razumnu djecu. i djeca im jesu takva.
stvarno mogu zamisliti da netko ima drugačiju situaciju nego što sam ja imala doma.
i da to što moji nisu bili "takvi" (teže odgojivi, temperamentni, tantrumaši) to nije isključivo moja zasluga niti zasluga mojih odgojnih metoda.
ja sam samo došla reći da ovi tantrumaši kasnije mogu biti stvarno osobe za poželjeti. iz svojeg i sestrinog primjera sam se osvjedočila da su ova u startu zahtjevnija djeca danas totalno drugačiji, a ovi mirniji su bome u pubertetu nadoknadili propušteno. ništa drastično, ali dovoljno da se sa sjetom sjećaš kako si poslušno dijete imao. a ova moja tantrumašica je bila poput cvijetinog, samo što ona nije sama sebe udarala nego bi revala ko da je kolju i prijetila da će se izrigati. nemali broj puta se stvarno i ispovraćala, ali njoj to nije bila trauma ko i meni i točno je znala s čim će me izbaciti iz takta. interesantno, nikad to nije radila u javnosti nego tamo di se osjećala na domaćem terenu. danas je cura za poželjeti i ovo nam je sad samo jedna od anegdota iz njenog odrastanja. samo što meni tada nije bilo baš do smijeha.
i da, lajkala sam trinu jer mislim da se previše brinemo oko nekih stvari koje se poslije pokažu sasvim nevažne.
kad me vidiš drugi puta molim te reci mi da prestanem jest
Ah, da nemam ostalih dvoje, možda bih se i zanosila da je moja zasluga...
D. je prestao sa 6 godina, a M. (sad će joj 5) pogleda oba palca, procijeni koji je u boljem stanju pa njega stavi u usta
Misliš da nije ubičajeno da djeci nešto jako smeta? Kud ćeš uobičajenije situacije.
Pa vertex, ne mora biti da nije tvoja zasluga. Tvoja m. je treće dijete. Roditelji dotada valjda shvate što je bitno, manje bitno ili nebitno. a i da ono bitno može biti napravljeno na puno dobrih načina.
kad se samo sjetim da sam 3,4 tjedna razmišljala, u knjigama tražila, s prijateljicama razglabala... da li da pelenu mijenjam prije ili poslije podoja.
i bijah uvjerena da ja moram znati uvijek i svuda sto moje dijete misli, osjeća.... I da svaki moj krivi potez može imati nesagledive posljedice....
31 mjesec nije godina i pol, nego skoro duplo
Nikome ja ne spuštam s visoka, nego pišem čisto, neuvijeno u celofan, vlastito mišljenje. Sad, kome to ne paše, ne mora čitati. Mišljenje se može iznositi.
Bacanje po podu i urlanje nije uobičajeno ponašanje za djecu, to se događa ako djetetu nešto jako smeta. Ako netko ne smatra da je tako, tko mu brani da to i misli i napiše. ja sigurno ne.
Naravno,ne trebaš zamatati u celofan. Imaš pravo napisati svoje mišljenje,šta te briga hoće se netko uvrijedit,jel tako. Nismo svi isti.
Tako ja npr smatram da itekako znam i lijepo odgajam svoju djecu bez obzira na povremeni tantrum. Nije odgoj ravna linija i ne može na svim poljima sve savršeno štimati odmah iz prve. Neka su djeca upornija, jakog karaktera..druga su mirnija da ne kažem prilagodljivija i poslušnija.
Neke žene imaju strije jer je to takva koža,neke kao ja nemaju jer imam sreće,sasvim slučajno i bez moje vlastite zasluge
Tako i mozak,osobnost....svaka je različita
i meni meni!kad me vidiš drugi puta molim te reci mi da prestanem jest
ma ovak ja do tri godine samo tješim i dajem puse koliko god bili pametni to su male bebe i dovoljno je da ih žulja cipela da upadnu u emotivno nesavladiv problem nekom cipela nekom bombon nekom nešto treće. uostalom tri godine nisu neka čarobna granica to je zapravo ono dok se priviju uz tebe kad ih primiš na ruke jer im je mama sve na svijetu. kad počnu zfrkavat ne zanima me. sjećam se moje curke s jedno tri je htjela da idemo u "veliki dućan" a ne mali u ulici. bacila se na pod i dobrih deset minuta urlala. susjeda je izašla iz frizeraja i rekla svaka čast koje čelične živce imaš. ali ha se stvarno nisam živcirala ženska vježba svvoju volju i kad odvježba idemo doma (već smo obavili mali dućan) i nikom ništa. lekcija odrađena. prestala se bacati kad je shvatila A da niš od toga B da joj je stalo do toga da nije mala beba pred drugima. I dalje je nevjerojatno uporna i kreativna u pregovorima, ali itekako dobro zna kad je kraj rasprave. bez ikakvog cendranja i durenja što za devetogodišnjakinju smatram uspjehom.
Beti zapravo većinu stvari govori dobro, ali za neki prosjek. Meni su recimo svi njeni savjeti primjenjivi za H. i T. Da ih kojim slučajem primjenim na E.-kaos.
Tako da... obzirom da nas život vrlo često demantira predviđam beti vrlo, vrlo, vrlo intenzivne unuke
Bez brige, moj je najstariji bio vrlo, vrlo intenzivan. Dovoljno je reći da nismo s njim išli u posjete prvih pet godina
I onda dobijemo drugo dijete, uz kojeg se mogu npr. sunčati bez straha da će napraviti išta loše, već od njegove prve godine. Sve super, osim tvrdoglavosti.
To je preintenzivno za mene. Dijete koje u 20h ide spavati do 8h. Pihh
Beti3 kužin ja da to dosadi,al ja da moji spavaju od 8-8 bi ih imala 6ero...ne zato jer su dobri pa spavaju nego zato jer bi bilo vrimena da ih napravim...djecu da napravim
Vremena za raditi ih se uvijek nađe
Vremena za raditi ih se uvijek nađe
pikula ja sam pisala o tantrumima koji su počeli s godinu i pol.
evo ja ću opisati a ti procijeni.
do godine i pol predobra beba, jeo i spavao kao po špagi. s godinu i 4 mj počeo pričati( slagati kratke rečenice od 2,3 riječi). s 18 mj počinje protest oko pelena. nije dao da mu operem, očistim pokakanu guzu. što učiniti? nakon 2 tjedna natezanja očajna skidam mu pelenu po danu. starija sestra je koristila tutu pa je i on nakon nekoliko zapišavanja samostalno počeo sjedati. s godinu i 7 mj pelenu više nije imao ni po danu ni po noći.????????. dakle, imam troje djece i znam da to nije uobičajeno vrijeme za kontrolu nužde osobito kod dječaka. od tada do danas zapiškio se je možda 2-3 puta dok je bio bolestan, pokakao nikad.
skidanjem pelene nije prestala histerija. on nije plakao, on je potpuno gubio kontrolu nad sobom, lupao glavom u pod, zato što sam: upalila svjetlo a on je htio, digla poklopac od wc -a a on je htio, pomaknula tanjur na stolu a nije ga trebalo pomaknuti, seka je uzela nešto sa poda....
kad bi počeo vrištati nije bilo povratka. nema 'evo ti upali'. potpuno zamračenje koje je trajalo po po pola sata čak do sat vremena. ako bi ga primila u ruke on me odgurivao, ako bi ga nosila u drugu sobu on se vraćao,pa opet u sobu pa u krug, i dalje nastavljao neutješno. završavalo je tako što bi u suzama zaspao.
najteže je bilo to što je bio premali. niti razumije niti ne razumije. bojala sam se da će se ozbiljno ozlijediti.
nikad nije vrištao u trgovini. tko bi se sa njim takvim usudio ući u trgovinu?
s tri godine sam ga upisala u vrtić i ispisala.
s tri i pol godine je valjda mjesec dana svako večer plakao jer ne želi umrijeti niti želi da mama i tata umru. jbte, uopće ne znam gdje je pokupio pojam smrti. nismo imali smrtni slučaj u obitelji. s 4 je zbrajao i oduzimao do 20...
oko četvrte godine se gotovo potpuno uravnotežio. ponovno je krenuo u vrtić, tantrumi su prestali.
plakanje( deračenje, ne tantrumi) je trajalo još neko vrijeme. trajalo je jer sam se ja pretvorila u stroj koji pokušava spriječiti tantrume. trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da su tantrumi prestali i da mogu biti normalna osoba sa svojim željama.
meni se čini da neki misle da je svako plakanje koje traje tantrum. sve što se može prekinuti, spriječiti, utišati...sve je to laganica.. djeca ispituju ispituju i gledaju reakcije..smiren roditelj takvo dijete relativno brzo može umiriti i naučiti.
krenuo je prvi razred. da sve zna to znam. ono što me stvarno veseli je njegovo ponašanje koje je uvijek bilo odraz njegovih emocija.
nikad mu nisam prepričavala što je radio kad je bio skroz mali. ispričat ću mu kad naraste.
zbog njega smo pročitali brdo knjiga, zbog njega smo išli na radionice, on nam je toliko toga dao i toliko nas naučio. neizmjerno.
dobro. netko je s godinu i pol ko većina s tri. znam nije lako s mudricama dok se ne izraze
Joj, hvala s vima koji su ovdje podijelili svoja iskustva sa svojim malisanima.
Sad smo kod bake i djeda i trenutno je situacija nepodnosljiva jer se nadovezao i kasalj koji ga budi pa smo na nogama i nocu i danju, pokusavamo ga utisati, smiriti, ali on se dere i pati.
Da, bas sam ga prepoznala kad je cipelica opisivala dubinu i intenzitet tantruma. Mislim da sam blizu sagorijevanja, a i moji roditelji se tesko nose s tantrumima.
Sad kad je bolestan, onda je izazov ocistiti mu nos, dvoje ga drzimo, nece da pije cajeve ili opcenito tekucinu koju bih htjela da unese, ima panicni strah od doktora, bolnice, svega vezanog za to, osobito fobiju od flastera, nitko u njegovoj blizini ne smije imati flaster jer pocne histerizirati: ne flaster, ne treba flaster i tako sve dok ga osoba ne odlijepi. Ja ne znam kako bi on prezivio, nedajboze, hospitalizaciju.
S obzirom da imam jos i tromjesecnu bebu, tesko je, no nadam se da cemo i ovu fazu prebroditi.
Istovremeno je izrazito osjetljiv, extremno tvrdoglav, pun frustracija, moje drago dijete
Ovaj opis ti opisuje valjda 60%djece.
Mogla bih gotovo sve potpisati za svoje dijete, a nisam ga smatrala ekstra zahtjevnim.
Želim ti reči da je to normalno ponašanje djeteta, koje je još i bolesno, a i dobilo brata/seku - to su normalne reakcije.
Ma istina, kao da su nam djeca i naši životi neki projekti pa se natječemo za prestižnu nagradu. Zdravo je imati nekad ljude oko sebe koji ovako razmišljaju. Život je relativan.
Joj do kada traju ti ludi tantrumi?ovih dana je ratno stanje doma.mali je skroz poludio.a mozda i ja imam manje zivaca jer sam trudna i umor me drzi.
Ali ovo sa 3ipo god je sad skroz ludilo.
evo da nas cvijeta ubije u pojam:
moja "placete li pred djecom" tema je nastala nakon takvog iskustva,tantrum + udaranje same sebe....nego, htjela sam napisati da su kod j tantrumi trajali duže od 5 godina, što je nekakva granica u literaturi. jako rijetko doduše, i nikad u javnosti, al i jako intenzivno, čak, što je meni bilo najstrašnije od svega, znao je sam sebe udarati. to je tek prestrašno, vjerujte ako niste doživjeli. i to bi me izbezumilo do kraja, do plača.
poslije mi je i priznao da je to i radio da me izbezumi. na početku. a poslije kad uzme maha i pređe granicu, onda više nije ni znao što i zašto radi.
a nu ga sad, pristojan i veseli pubertetlija
N. nije pokazivala naznake da ce imati tantrume,krenuli su oko 2ge god (do tada je bila san snova,milo,preblago i susretljivo djetesce) a kad sam pokazala snimku jednog ispada prijateljici ostala je u soku i rekla: ma da,nikad od N ne bi rekla...jer njena,od rodjenja puno zahtjevnija cura nije nikad imala tako zestoke reakcije i ispade...
kut ne prakticiram,u vrticu sam svjedocila metodi kut + pljeskanje djece osobi koja ide u kut,odnosno stolicu koja je izdvojena u dnu prostorije...
to je ocito posramljivanje pred ostatkom (mijesana je grupa,stariji mozda kuze tu ironiju i upute teta:amo sad pljesak,bravo Karmen,u kut...moja bi jos mogla pomislit da se pljesce jer je ova nesto dobro napravila),ostala sam sokirana da tako nesto osobe educirane za rad s djecom mogu napravit!
ja sam provala grlit,ignorirat,posljednje sto radim jest da je zamolim da ode u svoju sobu i dodje kad se smiri...kad ona ne ode,ja izadjem iz prostorije....
nakon 10-15 min mi dodje i kaze:smirila sam se.... i ponasa se ko da nista nije bilo...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
