 |
|||
Jednoj pametnoj curici koja vidi da nije ni na kakvoj igraonici, dati dijagnozu "separacijska anksioznost", po meni je jako loše. Zar ti je to psihologica dijagnosticirala?
Da na njenu želju da bude s mamom, gledaš samo kao na obično dječje ponašanje, vjerujem da bi bilo lakše i njoj i tebi.
Nuđenje nagrade je vjerojatno pozitivno u okviru neke vrste terapije, a sve su ovo pitanja na koja ti ne trebaš sama davati odgovore, nego ih trebaš postaviti djetetovom terapeutu.
Na primjer, ne znam na temelju čega zaključuješ da bi individualna terapija bila lošija. Grupna terapija je korak iznad individualne, dakle "pacijent" treba biti spreman za grupnu terapiju.
Heh, ne daju se oni samo tako farbatimitovski prvotno napisa
Ne bih za sada prekidala ove radionice, dala bih joj još vremena. Njoj treba puno vremena da se osolobodi. Nisam sigurna da bi za nju 1 na 1 bilo bolje nego u grupi. Čak mislim da bi to bila gora varijanta.
Ove radionice su dobro osmišljene i djeca u grupi su pomno birana tako da mislim da će joj biti samo od koristi ako se uspije opustiti.
Jučer sam pričala s njom i ponudila sam joj nagradu ( iako nisam sigurna dali je to nuđenje nagrade pozitivno ili negativno) za početak ako će sjediti sama na podu kad je zajednička igra i ako će sjediti za stolom sama kad se rješavaju zadaci.
Pregovori su bili teški, morali smo točno utvrditi gdje ću ja sjediti, pa je htjela da kad ona sjedi za stolom da ja stojim iza nje , ali smo na kraju postigle dogovor da ja sjedim dalje na stolicama. E, onda je skužila da bi bilo dobro umjesto male nagrade tražiti Elsu ( crtić Snježno kraljevstvo - obožava) pa sam joj rekla da je Elsa jako skupa i da se za nju treba jako potruditi i onda sam ju pokušala podmititi ( nisam baš ponosna ali
Ali slažem se s onima koji su konstatirali da je 4,5 godine jako rano za takvu vrstu radionica. Ako je uspiješ pridobiti na suradnju, odlično, ali uzmite si dovoljno vremena za to.
Je li ikad kod kuće komentirala ono što su radili na radionici, drugu djecu koju ondje viđa, vrste aktivnosti, igre koje tamo rade...? Možda bi razgovor o sadržaju radionice, umjesto o formi (mama unutra ili vani, mama iza stola ili na stolcu) mogao navesti da razmišlja o svemu tome kao o nečem pozitivnom? Možda lupetam bezveze, ali sad mi je to palo na pamet...
Beti3 nije joj nitko dao dijagnozu...čitala sam na portalu o tom strahu od odvajanja i naziv je separacijska anksioznost pa sam tako i ja otvorila ovu temu s tim nazivom, psihologica je pričala o strahu od odvajanja koji uzrokuje veliku neugodu i nelagodu.
Da je njezino ponašanje općenito ne samo vezano za ovo odvajanje obično dječje ponašanje nebi sigurno išli kod psihologa niti na radionice.
Mislim da se u ovom slučaju radi upravo o tome da to nije samo obično dječje ponašanje.
I moj sin je bio priljepak (i još uvijek jest, na svoj način), ali na aktivnosti ovakvog tipa je pristajao bez prigovora i nije imao problema s ulaskom u prostoriju. A istovremeno sam vidjela djece kojima je to bio pravi, realni problem koji ih je blokirao.
mitovski, sasvim laički (drugačije i ne znam), rekla bih da nagrada u ovom kontekstu nije loša. Naš srednji ima neke elemente ponašanja i tegoba sa samim sobom kao tvoja curica, i njemu je recimo jako važno da mu se omogući da neke stvari ipak preživi i doživi pa da vidi da može. Kod njega mi je često manje važno na koji način tj. posežem za metodama koje mi inače nisu ni prvi ni drugi izbor, samo da bi ga dovela u neke situacije i onda on iz proživljavanja neke za njega teške situacije napravi korak naprijed.
Meni su nagrade bile ok, ako je to bio jedini način da ju motiviram da prevlada svoj strah.
Jer kad bi jednom nešto napravila i vidjela da nije toliko strašno slijedeći put nismo više imali problema.
Teško mi je bilo naći realnu mjeru tih nagrada jer se nisam htjela dovesti u situaciju da dajem nagradu svaki dan.
Slažem se.
Moje dijete je imalo ogroman strah od ulaska u neku novu situaciju i puno puta mi je bilo najbitnije bilo kojim (pozitivnim) sredstvom dobiti da dobrovoljno u to krene. Kad bi krenuo, vidio, dalje bi bilo ok.
Evo gita75 napisala istu stvar.
A što su vam bile nagrade?
Moja je velika išla na radionice pa znam kako izgledaju. Mala je bila, ajmo to tako reći, malo blaža varijanta Mitovskine curice (odgojno teška, tvrdoglava, zatvorena), a sad je s uskoro 7 g. evoluirala u fazu gitine75 djevojčice. Visoka inteligencija, nesamopouzdanje i perfekcionizam. I s njom sam išla u isti PC po savjet.
Temeljem navedenih iskustava rekla bih da ti djevojčica jednostavno nije još zrela za takav tip terapije. Vjerujem da želiš što prije reagirati jer ti je glupo čekati da se stvari same počnu rješavati kad vam već sad gori pod nogama, ali mislim da će odrastanje puno pomoći.
Ukoliko ti plaćanje nije problem, nastavite zajedno, ali u tom bih joj slučaju ipak ispričala zašto je tamo - to je igraonica za jako pametnu djecu koja su malo bojažljiva, a tete im pomažu da ostanu pametna i da se prestanu bojati. Dakle pohvalila si je (pametna!) i pokazala da joj želiš pomoći (osjeća ona vrlo dobro tu svoju nelagodu i rado bi je se riješila).
S mlađom sam u toj dobi (4 i pol) bila vrlo zabrinuta jer osim obitelji apsolutno ni s kim nije razgovarala, u vrtić je oduvijek ulazila teško i pognute glave i iako je bila omiljena, najradije bi vrijeme provodila crtajući sebi ili drugima (satima!). Probleme nikad nije verbalizirala, nego držala u sebi. I danas joj je muka ako nekog odraslog nešto mora pitati.
S 5 i pol g.stvari su se naglo počele mijenjati na bolje, dobro, pomoglo je puno i to što ima brbljivu, druželjubivu stariju sestru.
Ono što dijete hoće da bude nagrada.
Samim time što je malena radije odustala od omiljene igračke, nego pristala na ono što mitovski od nje traži, upućuje da ju se ne može nagradom pridobiti.Vjerujem da kod neke djece to pali, ali u ovom slučaju promjena ponašanja tj. ostanak u sobi bez mame ili koncept sjedenja koji se od nje traži nije njena volja ili izbor, već ona to može tj. ne može, to nije hir djetata, već doslovce nemogućnost da to napravi( za sada) i treba raditi na tome, jer ponavljam, srž problema je negdje drugdje.
Ne mora to biti čista materijalna nagrada, može biti neka zajednička igra, odlazak u ZOO, neki muzej,... nešto što dijete jako želi.
Dakle sad čitam o elsi nagradi. Nagrade mogu biti male, srednje, veće. Sve to dijete samo odredi, što je za nju mala nagrada koju će dobiti ako uloži mali trud, pa srednja, za što se dobije, pa veća, najveća.
Znači ciljevi i nagrada, dijete samo zapiše mala, veća, još veća, najveća.
Ali to terapeut treba raditi, ne mame na forumu.
Svakako ću zatražiti privatne konzultacije s psihologicom, ne u grupi s drugim roditeljima, pa ćemo tamo porazgovarati o ovome što me muči, ali mi je i jako korisno pročitati iskustva drugih mama ovdje.
Čokolada ova tvoja mlađa jako podsjeća na moju J.
Moja starija je do svoje 4 godine bila strašno povučeno dijete. Osim sa mnom, tatom i tetom i njenom djecom, jer smo živjeli u istoj kući i djelili isto dvorište nije ostvarivala nikakvu komunikaciju. Baš nikakvu, do te mjere kad bi stali porazgovarati s nekim ona bi oči prekrila rukama i tako stajala cijelo vrijeme..Svako jutro smo išli u isti dućan, u kojem su se uvijek izmjenjivale dvije prodavačice, svaki dan je ona tih par minuta u dućanu provela sa zatvorenim očima..odgovoriti nekom na pitanje, nema šanse. Kod kuće dok smo sami sve super, pričljiva, razigrana djevojčica. Ja sam u njoj uvijek vidjela jaku želju da se otvori, da ako je netko nešto pita ona odogovori itd, ali kao da bi blokirala kad bi to stvarno i trebala napraviti..Na rođendanima bi isto većinu vremena provodila meni uz nogu, osim ako bi na tom istom rođendanu bila i djeca od tete, onda bi bila malo slobodnija. Kad je krenula u vrtić ostala je tamo bez problema, ali samo zato što je skupa s njom krenula i jedna od kćerki njene tete, moje zaove. Ako je slučajno ona bila bolesna i nije išla u vrtić, moja ni čuti da ona mora ići bez nje...Nisam nikad forsirala da ona nešto od toga mora, iako sam se često osjećala loše zbog toga..Malo po malo stvari su se počele mjenjati..Mislim da se najveća promjena dogodila onda kad je seka imala neke 2godina, seka je jako otvoreno dijete, nije joj problem uletiti među djecu koju nikad u životu nije vidjela, nije joj problem razgovarati i odgovarati bilo kome na pitanja, tako da je ona u sve te situacije polako ulazila sa svojom mlađom sekom. Iako je mlađa 3 godine, ona joj je imam osjećaj pomalo dala dio sigurnosti koji joj je trebao. Danas je to sasvim drugačija priča, ona je otvorenija, normalno sudjeluje u svakom događaju u vrtiću, rođendanu i svim životnim situacija, ona je po prirodi povučenija, nikad neće biti najglasnija, nikad neće biti "vođa" u bilo čemu, ali ni ne treba..Otkad se ta promjena dogodila, ja ju vidim kao mnogo zadovoljnije dijete, jer znam da je i nju to mučilo bez obzira što mi to nikad nije rekla.
Mitovski, nadam se da je i sve što će vama trebati da se promjena dogodi, samo još malo vremena i strpljenja. Kako je netko prije napisao, nije da one te neke stvari ne žele, nego jednostavno ne mogu.. Želja postoji iako se možda čini da nije tako i potrebno je tako malo, a opet tako puno da se dogodi taj klik i da se desi promjena.
Nagrada može biti bilo što, ali nikad nisam nudila neke jako skupe nagrade.
Uvijek je imala neki predmet žudnje na kiosku, nešto od onog opusa skupi ih sve.
Ponekad bi napravila kolače koje voli.
Nekad bi se zajedno bavili nekom aktivnosti za koju nikad nemam vremena (slaganje lega i sl.).
Nagrada u očima djeteta može biti sve, ne samo nešto kupljeno, nego nešto što trenutno želi.
Jednom sam joj štrikala tuniku s hello kitty, e za tu nagradu se bogme načekala
izvrstan savjet čokolada, mitovski ja bih ovako postupila.
Ne slažem se da se radi o običnom dječjem ponašanju zato je mitovski i tražila pomoć, a što ako to ne prođe s godinama nego ne daj Bože preraste u kompulzivni/OKP? Ja vjerujem u ranu intervenciju i da je moje dijete u pitanju sigurno bih tražila rješenje a sjedila i čekala (inače sam skloma problem-solvingu
i ovo od Peterlin mi je razumno i lijepo pojašnjenje.
Pa koliko sam ja shvatila, mitovski i jest krenula s djetetom na radionice upravo zato da joj pomogne podići samopouzdanje i riješiti te neke stvari... Da li je prerano - teško je reći. Vjerojatno jest, ali ne previše. Na njenom mjestu i ja bih probala. I ne bih odustala jer odustajanje šalje krivu poruku djetetu.
nije prerano za intervenciju, pitanje je samo kakva je najprimjerenija...
što se nagrada tiče, to mogu biti aktivnosti koje dijete voli, sitnice, ovisno o djetetu...moja se zadovolji časopisom s kioska, ili stotim flomićima, brat joj je uvijek bio puno skupljih zahtjeva...ima onih sitnih vrećica legića ako ih voli, sličice kakve. ja bi najprije probala s omiljenim aktivnostima kao nagradom (kino, park u drugom dijelu grada...)
Peterlin, ma da to sam ja objašnjavala forumašicama koje ne pročitaju sve postove prije pisanja
ni ja ne bih odustala
Psihologica Tanja Sever nam je na obradi rekla da je pravo vrijeme da krenemo s radionicama. Od radionica za sada nikako ne odustajemo, to trenutno nije upitno.
Problem je pokrenuti ju da sudjeluje na tim radionicama. Ona ima veliku želju sudjelovati, to se vidi, ona pomno promatra sve što se tamo događa, ali ne može, strah i nesigurnost ju koče.
Rade li u PCM individualnu terapiju?
Ne znam, mislim da za ovako male ne. Sutra baš idemo na radionicu pa ću popričati s psihologicom.
Mislim da intervencije samo mogu pomoći i djetetu i roditelju - govorim iz perspektive majke koja instinktivno zna da ima teže dijete i lakše je nakon savjetoavanja s nekim stučnim, objektivnijim.
Prijateljica na psihijatrijskoj specijalizaciji mi kaže da je bitniji klik između pacijenta prema terapeutu od same metode, sad ne znam je li tako i sa djecom. Ne bih forsirala nasilno odvajanje, ne vidim nikakvu dobrobit iz toga.
Na radionici o zahtjevnićima (žena koja 40 god. uspješno radi s njima) pričalo se o sistemu nagrađivanja koji je učinkovit kao i detaljno crtanje i stavljanje plana u obliku kartica djetetu na vidljivo mjesto. Ja bih joj rekla istinu i detaljno s njom nacrtala plan odlaska radionica, kako ćete sjediti, što ćete raditi, pa čak i onog poslije - odlaska na kolač, nečeg njoj važnog. Uz oblačiće sa ispisanim emocijama i crtežima tebe, nje, psihologa,... navodno, što preciznije i detaljnije jer je njima to bitno. I sama je rekla, ni to nije uvijek lako, ali je mnogim roditeljima ova tehnika olakšala svakodnevnicu.
Posljednje uređivanje od palčica : 05.11.2014. at 14:21
Mitovski, unatoč tome što si napisala da pohađanje radionica za vas ne dolazi u pitanje, ja bih ipak razmislila je li to ono što u ovom trenutku odgovara djetetu ? Možeš li se raspitati o nekoj individualnoj terapiji, npr. glazboterapiji ili likovnoj terapiji, na kojoj će dijete lakše oslobađati svoje osjećaje ? A u svakodnevnom životu da razvijate naviku odvajanja na način koji su ti savjetovale cure ?
Evo da vam podnesem izvještaj
Dakle, prošlih smo dana razgovarale. Pitala sam joj jeli joj lijepo na radionicama i rekla je da je. Kad sam ju pitala zašto ne želi sama sjediti i komunicirati, rekla je da ne zna, ali me kroz suze pitala smije li se tamo pogriješiti. Perfekcionizam je taj koji ju koči, a zbog toga smo tamo.
Nakon što sam joj ponudila nagradu, pregovarale smo i pristala je sjediti sama na stolici, podu i za stolom, ali kad sjedi za stolom da ja stojim iza nje.
Danas smo bile na radionici i ja sam presretna, ne samo da je sjedila sama, već je sudjelovala u svim zadacima, crtala, dozvolila psihologici da joj se fizički približi. Nije verbalno komunicirala, ali to nisam ni očekivala niti tražila za sada. Jednostavno sam vidjela na njoj da je bila puuno opuštenija.
Kad sam ju na kraju radionice pohvalila i rekla joj koliko sam ponosna na nju skoro je puknula od sreće i rekla mi je hvala, blistala je od sreće i ona je sama bila sretna što je uspjela.
Ja sam presretna, znam koliko je ovo za nju bio veliki korak, ali sam vidjela da je uživala i to mi je najvažnije. Srce mi je danas puno
Nadam se i vjerujem da ćemo malim koracima na kraju doći do velikog cilja, a to je da ona bude sretna i zadovoljna.
E da, za nagradu je tražila jedan časopis na kiosku.
Misica mala
Samo strpljivo i polako dalje.
Nema veće sreće od one kad vidimo sreću u očima naše djece..Jako mi je drago zbog napretka. Nadam se da će dan po dan biti sve bolje. Sretno!
Odlično!
Bravo!
Bravo mitovski! Uh, to je jako teška borba, dok se ne izvuče iz njih što ih muči.
Točno znam o čemu pričaš. Moj mali zna tako imati "fazu" da je nešto najednom problem i onda se vrtimo u krug tjednima, dok napokon kroz razgovor ne kaže što je točno problem.
Obično se radi o nečem toliko bezazlenom, da si čovjek uopće ne može zamisliti da baš to muči dijete.
Razgovarajte, razgovarajte, razgovarajte,... i onda hvalite, hvalite i hvalite napredak.
Super !
mitovski
meni se s mojim čini da baš kad ja već budem sva "o mila majko, ne znam više šta da radim, samo se vrtimo u krug" napravimo odjednom neki veliki korak naprijed
baš me razveselio tvoj post, mogu zamislit koliko je ona sama na sebe bila ponosna
i još nešto: nekad će se možda činit da ćete napravit opet korak-dva nazad, nemoj da te to obeshrabri
Super, super! Ja sam se skroz raznježila zbog tvog malog curetka, mitovski
Posljednje uređivanje od vertex : 07.11.2014. at 11:46
mitovski super!
pitala sam te za vrtic, jer sam mislila da ste imali neki dobar "modus operandi", no vidim da je i to bila muka.
no cure su te super savjetovale, ja mislim da su nagrade u tom kontekstou odlicne. i mi volimo biti nagradeni kad nesto dobro napravimo, zar ne?
divno, sva sam se raznježila
koliko joj treba hrabrosti da bi pobijedila samu sebe
ali uz takvu mamu
mitovski, baš mi je dragoooo
Mi smo s prvim vrtićem imali velikih problema, jako velikih, otišla je u regresiju
(piškenje i kakanje u gaće/pelenu) i na kraju kad više nije htjela ni iz kuće izaći
shvatila sam da je zbilja ozbiljno i pravac dječjem psihijatru.
Spasio nas je
(Uglavnom, kod nas su tete zaje*ale cijelu stvar jer su inzistirale da odem tako
da ona ne vidi i dok se ne bih vratila ona je neprestano plakala...)
Istu stvar su nama tete napravile.ocito misle da to pali kod vecine djece.mitovski, baš mi je dragoooo
Mi smo s prvim vrtićem imali velikih problema, jako velikih, otišla je u regresiju
(piškenje i kakanje u gaće/pelenu) i na kraju kad više nije htjela ni iz kuće izaći
shvatila sam da je zbilja ozbiljno i pravac dječjem psihijatru.
Spasio nas je
(Uglavnom, kod nas su tete zaje*ale cijelu stvar jer su inzistirale da odem tako
da ona ne vidi i dok se ne bih vratila ona je neprestano plakala...)
Doslo je do toga da se dobrih 6mj oporavljao.toliko je bio istraumatiziran.ponoci plakanje i stiskanje uz mene.strah.
Nitko ga nije smio taknuti.od mene se nije odvajao.nije vise zelio provoditi vrijeme kod babe i dide,nisu ga smili poljubiti.ma svasta je tu bilo.a da ne govorim da su posli drugim mamama komentirale moje dijete.uzas jedan.rekla sam im da imaju besplatnu reklamu od mene.
Super je cura!
Jako je dobro što je uspjela prepoznati i reći što je tišti i vjerujem da ste na dobrom putu za dalje.
Jesu li perfekcionizam i potencijalni okp jedini problemi? Pitam zato što je i E. neko vrijeme bio s opakim simptomima okp-a. Uspješno smo ih riješili u 4 zida, ali stručna pomoć je trebala meni i mmu. Kad bi se netko njemu približio (osim nas) smatrao je to potvrdom da ne valja i da ga treba "popraviti", a to bi ga gurnulo još dublje u nesamopouzdanje i perfekcionizam.
I zapravo se s to dvoje još uvijek borimo, ima pomaka na bolje. A ono što najviše pomaže je svakodnevno utapanje u ljubavi i pažnji.
I upiranje prstom u svaku svoju pogrešku-vidi, pogriješila sam i ništa se strašno nije dogodilo, popravit ću.
Puno stvari djeca riješe odrastanjem. Doduše, puno ih i izađe na vidjelo tijekom odrastanja.
Prvo vam se moram zahvaliti svima na podršci! Puno znači
A sad da odgovorim Trampolini.
Ne znam jesu li perfekcionizam i potencijalni okp jedini problemi. Ne znam dali su ostali problemi isprepleteni s ovim ili ne. Ona jako puno plače, od rođenja. I to nije kmečanje to su baš krokodilske suze, ridanje. Okidač može biti bilo što, zato što joj je zima, vruče, žedna je, gladna je do toga da ne može nešto napraviti, nije po njenom, mora ići spavati, kupati se itd. Toga kroz dan ima puno.
Perfekcionizam je kod nje dosta veliki problem i jako ju koči. I psihologica je rekla da je malo ekstremniji kod nje. Šta god da se novo pojavi njoj je to ogroman problem, ne želi ni probati, niti čuti za to i pokazuje velike frustracije zbog toga.
Npr., dobila je s 3 godine bicikl. I trebalo je jedno 3-4 mjeseca da ju nagovorimo da bicikl odnesemo iz stana na cestu. Prvo smo ju mjesecima malo po malo nagovarali da uopće proba sjesti na njega, pa smo ga s balkona dovukli u stan, pa je tako malo sjedila na njemu, pa je probala voziti ga i vidjela da to nije tako lako, pa nije htjela ni čuti za njega.
Kad je konačno uspjela bila je zadovoljna, ali čim bi se dogodilo da zapne negdje ona silazi s njega i odustaje i plače i viče ne znam.
Počela su je nedavno zanimati slova i ja joj napišem njeno ime i kažem joj da proba i ona i tu počinje plač. Pitam je zašto plače i nakon nekoliko minuta plakanja dobivam odgovor tj. pitanje: A nije važno ako pogriješim? Nekoliko dana nakon toga sjedi za stolom i crta i zove me da vidim kako je napisala slova. Ona je valjda sama vježbala slova dok nije bila zadovoljna i onda me zvala da vidim.
Ovo što ti kažeš Trampolina to i mi stalno radimo. Pogriješimo nešto pa kažemo kako smo pogriješili, ali nema veze to ćemo popraviti itd. Kad nešto radi uvijek ju pohvalim za trud, ne samo za krajnji rezultat. Što se tiče ljubavi i pažnje toga stvarno ne nedostaje ni s moje ni s MM-ove strane.
Ona se strašno muči u sebi, stalno analizira, brine, mozak radi sto na sat. Najteže mi je što tako rijetko kod nje vidim onu dječju bezbrižnost, ali nadam se da ćemo sve to pobijediti, zapravo sigurna sam da hoćemo.
Ovih dana pokazuje napredak. Počela je kad uđemo i izađemo iz trgovine govoriti dobar dan i doviđenja, što je prije zbog srama bilo nemoguće. Jučer smo bili na pizzi i u pizzeriji su na jednom mjestu bili baloni za djecu, odšetala je sama nekih 10 metara od nas i uzela balon, a pored tih balona su sjedili ljudi. To je do sada bilo neeeemooogućee. Nije bilo šanse da tako nešto sama napravi a da ne vuče mene ili MM-a za ruku. Neki napredak se vidi.
bravo mitovski, JAAAKO sam sretna zbog vaše curice i vas.
Istpila sam se na tvoj opis njenog pogleda u predpredzadnjem postu.
polako i sigurno, ide to na bolje!
Sretno da tako nastavite dalje!
Ovo me podsjetilo na nešto. Da, drama oko odvajanja godinama i u jaslicama i u vrtiću i kod moje...inače je sklona tantrumima, divlja, neobuzdana, prodorna u nastojanjima, tvrdoglava, uporna, pronicljiva kao i mnogo djece te dobi i samo mama i samo mama.
No da ne duljim, 2 pune godine je išla u muzičku školu, mamine puse, grlenje, animiranje od strane učitelja, samo da bi ušla u grupu, 8 djece njene dobi. Bilo je suza, bilo je drama, bilo je svega. Milion puta sam htjela odustati, ali nisam. Zašto, ne znam, mužu je bilo već dosta, ja reko, ne znam osjećam da moram biti upornija od nje i da joj ovaj muzički treba. Do zadnjeg dana kada je bio kraj i oproštajka nije rado htjela ići, da bi zadnj dan izjavila kako voli svog učitelja, ja reko superA mi odlazimo u drugu školu. Na kraju joj je bilo žao što je potrgala iz bjesa gitaru od letve, čaše i jedne žice koju su radili na grupi. Nisam ni znala da je se još sjeća.
Ali dobila je konačno mjesto u državnoj muzičkoj. Žena hladna, pomalo čak i drska, bez imalo simpatije i naklonosti prema mojoj kćeri koja će uskoro 5. Ja sam htjela instatno otići, čak smo skoro i zakačile odmah prvi dan kad smo kao imali zajedničku grupu za upoznavanje i djeca i roditelji u grupi. Ali sam se zakočila, reko čekaj, to što se meni ne sviđa, ne znači da se neće i mojoj curki.
Prije nego što smo došle prvi puta, rekla sam joj samo od jeseni krećeš u državnu muzičku kod jedne tete i pokazala sam joj fotku na interentu od nje. Bez puno objašnjvanja i govornacije.
Prvi dan kako smo došli, poljubila ona mene, zagrlila, i rekla mama čekaj me tu, i ušla u prostoriju. A ja
Bicikl sa pedalama nije htjela voziti pa oko dobre dvije godine, samo bez pedala, ono odguruješ s nogama i naravno tako je naučila odlično balansriati, svašta je izvodila sa njim, ali za pedale niti čuti. Ona to ne može, ona je premala stalno je ponavaljala. Da bi ovo ljeto u parku sama od sebe usred igre uzela i sjela na bicikl klinca koji ide s njom u vrtić i počela voziti bicikl iz dva pokušaja i to bicikl koji je duplo veći od njenog. Tako da ono, što sam ustvari više htjela reći, ne znam ni sama, ali podjestilo me na neke stvari.
Ustvari da, potaklo me ovo što je Beti3 napisala. Složila bi se ja sa time.
Posljednje uređivanje od šafran : 20.11.2014. at 12:44
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom