Separacijska anksioznost

[mitovski]

Trebam savjet na koji način da svojoj J. (4,5g) pomognem da ne osjeća toliku nelagodu zbog odvajanja.

Stvar je u tome da je krenula na psihološke radionice i ne želi tamo ostati bez mene, ne želi uopće sudjelovati u zajedničkoj igri i ne komunicira s psihologicom, čim se spomene njeno ime povlači se u sebe. Grčevito se drži mene. Ista stvar je i s tatom.
Radionice su vrlo ležernog karaktera, nitko ju na ništa ne prisiljava, sve ide postepeno i polako. Na radionice je krenula zbog perfekcionizma.
Na posljednjoj roditeljskoj radionici psihologica je rekla da je J. ekstremniji primjer perfekcionizma i da je vrlo bitno da sada prvo odradimo to odvajanje kako bi uopće počela sudjelovati u radionicama.
Savjetovala mi je da kod kuće pričam s njom o tome da ja ne mogu biti tamo jer nisu ni drugi roditelji, da možemo ostaviti vrata otvorena i da ja sjedim pred vratima, a kad ona osjeti potrebu da može izaći i doći do mene pa se vratiti. Ja pričam s njom o tome od kad smo krenuli na radionice međutim svaki taj razgovor završi tako da ona počne jako plakati i govoriti da onda ne želi ići itd.
Ne znam na koji još način mogu potaknuti njezino odvajanje bez tolikog osjećaja nelagode.

Taj problem imamo i u svakodnevnom životu a ne samo na psihološkim radionicama. Zapravo u svakoj novoj situaciji, nepoznatoj okolini ili nepoznatim ljudima ona se grčevito drži nas. Imali smo sada puno dječjih rođendana s njezinim najdražim prijateljima na kojima je trebalo od 2-5h da nas pusti i krene se igrati s djecom. Jedan rođendan je bio zamišljen da roditelji ostave djecu i kad smo kući pričali o tome počela je histerično plakati.

Odraslim ljudima...našim prijateljima i poznanicima ne odgovara na pitanja...znači ljudima s kojima se povremeno družimo. Kada joj se netko obrati okreće se prema meni ili MM i glavu nam zabije u trbuh.

Šta još mogu napraviti osim razgovora da joj pomognem? Samo da napomenem, to nisu nikakvi dugi i iscrpljujući razgovor, već joj svaki dan ili svaki drugi spomnem u 3-4 rečenice.

[tanja_b]

A kako funkcionira odvajanje u vrtiću?

[mitovski]

A u vrtić ide već 2 godine i počeci su bili teški i dosta dugo je bila histerija na vratima kad je trebalo ući u sobu. Ona i danas u vrtićku grupu ulazi pognute glave i treba joj neko vrijeme da se prilagodi, ali kasnije je kako kažu tete sve u redu. Na žalost nije nama separacija jedini problem ima tu svega što utječe i na samu separaciju.

[Anemona]

Uh, teška situacija.
Možda da ju počneš odvajati u malim, njoj ugodnim i prihvatljivim situacijama,...

Nisam pametna. Mi smo imali nešto slično, ali puuno blaže s odvajanjem na sportu (s 4 godine).
Meni je bilo bitno da ide, vidjela sam da mu treba vremena i jednostavno ga tamo čekala bome par mjeseci, dok nije bio spreman za odvajanje. Dalje je to išlo nekako lakše.

Ako imaš priliku možda da prva 2 puta sjediš na radionici, negdje u kutu, pa onda polako, kad se pomalo privikne, dogovoriš da ćeš izaći na 5 minuta na wc (naravno i poštivati dogovor), pa na 10 minuta,...

[Anemona]

Želim reči da ne vidim drugi način, nego postepeno i dozirano.

[tanja_b]

Na žalost, ne mogu ti puno pomoći sjećam se da je s mojim A. na te radionice išao jedan dečko koji je imao sličan problem i da su roditelji na kraju odustali od radionica jer mali nije htio ni ući unutra.
A je li vam psihologica dala ikakav savjet kako da to odradite?

[Anemona]

Na žalost, ne mogu ti puno pomoći sjećam se da je s mojim A. na te radionice išao jedan dečko koji je imao sličan problem i da su roditelji na kraju odustali od radionica jer mali nije htio ni ući unutra.
A je li vam psihologica dala ikakav savjet kako da to odradite?

Meni jednostavno nije opcija odustati. Ako voditelji radionica nemaju rješenje, način kako da je pridobe, smatram da je tvoje pravo biti s njom koliko joj treba.
Ne znam drugi način.

U udruzi smo imali cijelo ljeto radionice i bilo je djece koja nisu željela ni uči. Roditelji su se automatski okretali i idu kući, jer im je neugodno.
Svakog tog roditelja sam pozvala da uđe, da sudjeluje, ili samo iz kuta gleda,... i djeci je bilo lakše. Krenula su.

Nisam primijetila da bi bilo koje drugo dijete, čiji roditelji nisu tamo bili, bilo uzrujano radi toga.

[mitovski]

Pa i traje to postepeno već skoro 2 mjeseca. Sjedim ja tamo na radionici s njom. To je grupica od petero djece, uvijek iste i uvijek ista psihologica i asistentica, znači nema promjena.
Ona na radionici ne želi sjesti na stolicu ako nisam ja na stolici. Imali smo pomak utoliko što je htjela sjesti na pod sama a ja na stolicu iza nje, ali prošli put smo se vratili na početak jer sam rekla da ne može sjediti na meni već mora sama a ja ću stajati iza nje, međutim to je rezultiralo time da je i ona stajala pored mene i nije sudjelovala u radionici.

[nevena]

ja nemam savjet zapravo. vrlo slicna je bila i moja cura. Nije se htjela odvojiti ni na testiranju za skolu pa sam na kraju i tu usla ja s njom.
Ni na rodjendane nije htjela, vecinom. Nismo forsirali. Kad je htjela isla je i koliko je htjela.
Ali to su sve bile neobavezne stvari. za radionice je malo ozbiljnija stvar.
Mozda ces morati odgoditi radionice za malo kasnije dok ne bude veca i zrelija. Kod moje cure je to ipak s vremenom iscezavalo.
Ili da probate najprije da ostane 15 tak min pa sve duze i duze.

Drzim fige da nesto ipak upali i da ne odustajete

[nevena]

a jel mozes ti s njom na radionice? mislim, da sudjelujes i ti kao da si ravnopravan clan na radionici. mozda ju tako pridobijes

[cappy]

Koliko dugo idete na te radionice? Bez obzira što je možda predviđeno da roditelji nisu tamo, budući da je za nju to tako teško, trebalo bi ti omogućiti da ostaneš s njom jer će uz tebe ona s vremenom upoznati te ljude i djecu i lakše prihvatiti odvajanje. Za to treba puno vremena ali drugačije ne ide. Naravno ako je to moguće,ako to koncept radionice dopušta. Ako ne, možda da probaš naći nešto tome slično ali da ti možeš neko vrijeme biti uz nju, dok uz sigurnost koju joj ti pružaš i potporu stručnjaka ne krene, malim koracima na bolje.

[Anemona]

mitovski, a "nagrada" kad napravi neki korak?
Da li bi to pomoglo?
Mi smo i tako znali raditi kad nije bilo druge.
Ajde zlato da se dogovorimo, danas lijepo na radionici sjediš sama,..., a nakon radionice ćeš dobiti xy.
To su neke male sitne nagradice,...

[mitovski]

Problem je da kad psihologica ili neko dijete nju spomene na radionici, ona se još više povuče u sebe i zatvori. Zato psihologica ne radi pritisak, nego onako polako.
Nije problem niti to što sam ja unutra, problem je što ona uopće ne želi sudjelovati, niti komunicirati već se grčevito drži mene, zato je psihologica rekla da smatra da nam je bitno da se polako probamo odvojiti, pa makar propustile radionicu i sjedile u hodniku ispred.

[Anemona]

mitovski, ako te tješi, ja sam bila jedina mama koja je na sportu sjedila mjesecima.
Ali uspjeli smo, dijete je steklo povjerenje, ostajalo samo,...
To mi je bio ključni korak. Da sam tada odustala od sporta, mislim da bi sve kasnije prilagodbe išle puno teže.

[Anemona]

Mada, 4,5 godina nije više malo. Možda imaš šanse obaviti s njom razgovor - to i to se jednostavno mora. Ne znam.

[zadarmamica]

Joj u nekim situacijama je moj sin takav.

[mitovski]

Odustanak od radionica nam trenutno ne dolazi u obzir. Situacija je dosta ozbiljna što se ostalih stvari tiče. Smatram da je bolje i da ja sjedim tamo s njom nego da odustanemo.
Npr. u jednom djelu radionice sjedi se za stolom i svatko sam rješava neke zadatke. Ona čeka da se svi maknu od stola i krenu na drugu aktivnost, onda ona mene uzme za ruku i kaže ja bih sada rješila zadatke. Sjednemo zajedno za stol i rješava.
Nije problem da to odvajanje mora biti preko noći i da ja ne smijem ostati na radionici, ali moram ju poticati da ostane sama...samo što ja osim razgovora, koji nema trenutno nekog ploda osim što plače kad joj to spmenem, ne vidim ništa drugo.

Ne štedimo ju od takvih situacija, idemo mi na sve rođendane na koje je pozvana iako znamo da će satima biti uz nas prije nego se krene igrati. Evo, na zadnjem rođendanu je trebalo 5 sati.

Anemona ove nagradice kod nje ne pale. Probali smo i nema šanse.

[cappy]

Vjerujem da psihologica zna svoj posao, no mislim da će se malena prije ohrabriti uz tebe nego ako ju se bude na silu odvajalo, a ovo da presjedite u hodniku, ne znam, viđala sam to ali mislim da nije dalo rezultata, ta djeca nisu poželjela ući unutra i nikakve ucjene ili nagrade nisu palile jer nije da ona "ne želi" tamo biti sama, nego ne može.

[cappy]

Ja ti savjetujem da budeš s njom tamo, da budeš strpljiva i smirena i znaj da treba puno vremena za bilo koji napredak, ali bit će ga sigurno.

[vertex]

Ima li smisla probati pristupom: Ja sam tu dok ti trebam. Ipak, trebala bi na radionice bez mene. Reci mi kad budeš spremna pa ću onda izaći.

[cappy]

Ima li smisla probati pristupom: Ja sam tu dok ti trebam. Ipak, trebala bi na radionice bez mene. Reci mi kad budeš spremna pa ću onda izaći.

Potpis.

[mitovski]

Još jednom da ponovim, nitko ju neće na silu odvajati. Da ju se pokuša na silu odvojiti to bi rezultiralo histeričnim ispadom. Poznajem svoje dijete jako dobro.
I da to je istina Cappy, nije da ne želi, nego ne može.
Ne znam, probati ću povremeno pričati s njom o tome. Iskreno, ja nisam ni očekivala da će se odvojiti i bila sam spremna na višemjesečno sjedenje na radionicama.

[mitovski]

Meni su emocionalno jako teške te radionice. Vidim koliko se ona bori sama sa sobom. Ima ogromnu želju sudjelovati u zajedničkoj igri i zadacima a ne može.
Vertex, mogu probati i s takvim pristupom.
Po meni je najveći problem što su te radionice svaka 2 tjedna i ona se nema priliku naviknuti, tako da joj je to nakon 2 tjedna opet sve kao novo i ispočetka. Mislim da bi bilo puno lakše da su učestalije, ali eto nisu.

[tangerina]

mitovski, kužim te, i mi smo imali sličnih problema, tj i sad ih imamo, ali u sve manje situacija i manje intenzivno
i slažem se s anemonom, ne bih nikako odustajala, iako vjerujem da je to curi jako teško

ali mislim da je cilj da ona ostane unutra bez tebe za nju još uvijek preogroman
i da trebate za svaku radionicu smisliti neki puno manji, kao ovo što si navela sa sjedenjem sama u stolici, uglavnom nešto što je izazov ali nekako to i može progutati
ja se nisam libila nagrada kao motivacije (pala je majka svih sladolednih kupova proljetos), i na svaki sam uspjeh tisuću puta naglašavala "vidiš kako si to uspio!" i slično

[Deaedi]

mitovski, kakve su to radionice?

Nemam ni ja pametan savjet, moj mali (4g) se isto ne želi odvajati od mene, prilagodba na vrtić traje već 2g i nema pomaka....

[Mima]

Pa ona nije zrela za to, čudi me da psiholozi forsiraju

[mitovski]

Deaedi to su radionice kod Tanje Sever. Prvo smo bili na obradi, zbog raznih problema a onda su nam predložene radionice.

Mima, ma ne forsiraju psiholozi. Odmah na početku nam je rečeno da nema odvajanja na silu i da su imali slučajeve da su roditelji mjesecima sjedili na radionicama. Meni je samo predloženo da ju počnem pripremati na to da ostane sama, malo po malo. Kažem, najveći problem je što se ona toliko grčevito drži mene i odbija svaku komunikaciju s psihologicom i djecom.

Mislim da ću probati s malim koracima. Probati ću pričati s njom da na sljedećoj radionici sjedi sama na stolici i pokušati ću joj ponuditi da izabere neku malu nagradu, kako je Anemona predložila. Možda upali.

[Mima]

pa forsiraju tu vrstu terapije

[Bubica]

ne odustati od nekog tretmana, sigurno, ali možda provjeriti ima li nešto drugo što bi njoj više odgovaralo. Možda individualni rad, zašto forsirati grupu kada djetetu to ne odgovara, malena je ona još...ne znam po kojim principima se radi u tim grupama, kognitivno bihevioralni pristup, s puno pozitivnih poticaja, postavljanje malih ciljeva...i puno strpljenja.

[Yummy_mummy]

Ovo ne govorim kao psiholog nego iskljucivo kao mama: stvari oko kojih se najvise grizem kao roditelj su upravo one gdje nisam slusala vlastiti instinkt i unutarnji glas, nego sam se okretala nekakvim vanjskim mjerilima, usporedjivala s drugom djecom i sl. Tesko je reci sto napraviti, ali ja ju ne bih odvajala. Ona ocito ima problem i nesigurnost vezanu uz odvajanje i odvajanje ce problem samo produbiti, to je moje misljenje mame.
A psiholozi, eh, ne znam sto bih rekla. Mozda je dovoljno samo reci to da najcesce bas oni imaju djecu totalno zaribanu.
Mislim da je trebas pustiti da bude pored tebe kad i koliko zeli. Bude se ona odvojila bez brige. Niti jedno djete ne udje u pubertet kao roditeljski priljepak.
Moja kcer ima 3 godine i jos uvijek je jako cesto sa nama. Ne voli biti odvojena od nas. Mi je pustamo da slijedi svoj ritam. Ima faze kad moze biti odvojena od nas, ima kad je doslovce ko pijavica. Muz i ja vjerujemo da ce joj sama cinjenica da smo tu uz nju kad god nas treba biti dovoljna da i ona rasiri krila i sama poleti, kad ona bude spremna.

[Peterlin]

Odustanak od radionica nam trenutno ne dolazi u obzir. Situacija je dosta ozbiljna što se ostalih stvari tiče. Smatram da je bolje i da ja sjedim tamo s njom nego da odustanemo.
Npr. u jednom djelu radionice sjedi se za stolom i svatko sam rješava neke zadatke. Ona čeka da se svi maknu od stola i krenu na drugu aktivnost, onda ona mene uzme za ruku i kaže ja bih sada rješila zadatke. Sjednemo zajedno za stol i rješava.
Nije problem da to odvajanje mora biti preko noći i da ja ne smijem ostati na radionici, ali moram ju poticati da ostane sama...samo što ja osim razgovora, koji nema trenutno nekog ploda osim što plače kad joj to spmenem, ne vidim ništa drugo.

Ne štedimo ju od takvih situacija, idemo mi na sve rođendane na koje je pozvana iako znamo da će satima biti uz nas prije nego se krene igrati. Evo, na zadnjem rođendanu je trebalo 5 sati.

Anemona ove nagradice kod nje ne pale. Probali smo i nema šanse.

mitovski, probaj s POSTEPENIM odvajanjem na tim radionicama - izađi "na pišanje" i to možda čak više nego jednom, pa produljuj to malo pomalo.

Osim toga, prakticiraj odvajanje u redovnim situacijama - štajaznam, igraonice možda nisu pravo mjesto, ali odvajanje na kratko (ostavljanje djeteta kod poznate osobe u koju ona ima povjerenja) bi možda pomoglo.

Nemam vlasititih iskustava s tim jer mi smo svoju djecu od prve godine odvajali tako malo pomalo (počeli s 15 do20 min - ostavili kod bake pa trk na plac) i slično. Stariji je jednom gadno urlao (tad nije ostao samo kod bake nego je došla njezina prijateljica - nepoznata osoba) i sve je prošlo u redu. ALI to nažalost ne vrijedi za svako dijete. Nekima treba dulje. Moji su išli od vrtića na razne aktivnosti. S mlađim nije bilo separacijskih problema, a stariji se šlepao uz njega.

Ima li neka aktivnost (osim radionica) koja bi pomogla? Da li njeni poznati iz vrtića idu na neki sport, ritmiku, mali zbor ili slično? Možda bi joj pomoglo poznato društvo. Kako god bilo - sretno! A na radionici pitaj voditeljicu što predlaže.

[Lili75]

X
Ja bih postupno svakako poticala odvajanje kao peterlin i anemona.
Nije ona vise tako mala da se toliko panicno boji odvajanja a i uz druge vase probleme radionica joj sigurno moze samo pomoci.

[Bubica]

mislim da je tu problem ipak malo dublji, jer, koliko sam shvatila, dijete ostaje u vrtiću i pola dana....problem je kako se ona pri tome osjeća i kakvu paniku to kod nje izaziva. To treba rješavati, a ne forsirati odvajanje (koje se zapravo i događa).

yummy_mummy - ima djece koja ostanu zalijepljena uz svoje roditelje i cijeli život, ne doslovce ali emocionalno da, ne treba baš sve probleme banalizirati...ja bi vjerojatno išla po drugo mišljenje u neku kliniku ali dobro se raspitaj gdje, ja nemam iskustva...

[Peterlin]

Nije to tako rijetka pojava - ima na portalu dobar tekst o separacijskoj anksioznosti: http://www.roda.hr/article/read/sepa...ka-anksioznost

[Yummy_mummy]

mislim da je tu problem ipak malo dublji, jer, koliko sam shvatila, dijete ostaje u vrtiću i pola dana....problem je kako se ona pri tome osjeća i kakvu paniku to kod nje izaziva. To treba rješavati, a ne forsirati odvajanje (koje se zapravo i događa).

yummy_mummy - ima djece koja ostanu zalijepljena uz svoje roditelje i cijeli život, ne doslovce ali emocionalno da, ne treba baš sve probleme banalizirati...ja bi vjerojatno išla po drugo mišljenje u neku kliniku ali dobro se raspitaj gdje, ja nemam iskustva...

Slazem se Bubice, makar mi se nekad cini da kod djece koja se ne odvajaju od roditelja ni kad odrastu nije problem u separacijskoj anksioznosti djece, nego su roditelji ti koji ne znaju pustiti... No, sto ljudi, sto cudi...

[Storma]

Hej draga
Iz mog iskustva: ne forsaj ono što je za sada nemoguće. Rastavi sve na male korake, tipa, "ja ću samo do wc-a", pa neka ide i s tobom ako želi dok ne prihvati kamo ideš i da ćeš stvarno doći nazad.
Psiholozi ne forsiraju odvajanje, nemoj ni ti sebi stvarati pritisak da se ona mora odvojiti. Samo budi strpljiva i daj joj vremena, doći će na svoje.

[Lili75]

Ja nisam za forsiranje al ne kyzim ovo cekaj, doci ce na svoje. Kad- s 10, 15 ili 18god pa koliko ce situacija biti u tim godinama u kojima ce dijete patit jer samu sebe onemogucava.
Djetetu treba pomoc i mislim da mitovski odlicno promislja i postupa.
Sjecam se njenih postova dok se dijete bilo jos puno manje, tema je bila zahtjevno dijete medjutim u medjuvremu su se pojavili drugi ozbiljniji problemi, mozda neki nemaju cijelu sliku pa banaliziraju.

Sretno mitovski!

[mitovski]

Neke se vjerojatno sjećaju mojih tema, kojih je bilo i previše koje sam pootvarala skoro pa od njenog rođenja. Nije problem samo u odvajanju. Zbog toga i idemo na radionice. Za sada je problem u perfekcionizmu uz visoku inteligenciju. Taj perfekcionizam je kod nje uzeo dosta maha i sama psihologica mi je rekla na roditeljskoj radionici da je malo ekstremniji slučaj. Nju taj perfekcionizam jako koči u svakodnevnom životu. Ukoliko se ne radi na tome on može dovesti do anksioznosti i OKP-a. Neke naznake OKP-a ona ima ali vrlo blage.
Dakle, problem svakako nije banalan i problemi su puno dublji. Taj strah od odvajanja kod nje je zapravo zbog izrazitog manjka samopouzdanja koje joj je dao perfekcionizam i ona nas roditelje koristi kao neki štit. To rade i sva druga djeca, samo je kod nje to ekstremno.

E, sad što se tiče odvajanja kako je Peterlin predložila...s moje strane baku i dedu nemamo a MM-ovi su jako daleko. Kad smo na moru ona ostane s bakom i tetom, malo prosvjeduje ali ostane.
Ovdje ostane samo kod jedne moje prijateljice koja ima malog sina kojeg je MM jedno vrijeme čuvao i kojeg J. jako voli. Trebalo je prvo godinu i pol dana da ona progovori s tom mojom prijateljicom, ali sad se opustila i kod njh ostaje bez problema, čak veselo. Jedno vrijeme je odbijala ići pa smo malo pomalo saznali da hoće ići kod njih ali ne želi da idu tamo kod njih u parkić jer su tamo nepoznata djeca i ljudi.
Taj strah od odvajanja umjesto da opada kako ona raste kod nje se samo još pojačava.

U igraonicama ne želi ostati niti pod razno. Jedan rođendan je bio u igraonici i na kraju smo otišli kući. Probali smo i s plesom, pa smo 2mj sjedile na podu dvorane i nije bilo šanse. Ide na ritmiku u vrtiću i to je isto bila muka da ide, ali ide njenih 5-6 najboljih prijateljica iz grupe pa se odvažila, ali to su bili dugački pregovori. Morala sam joj danima nabrajati tko će od njenih ići, koga će još biti, hoće biti njene tete i koja će druga teta biti, a sve se odvija u poznatom okruženju.

Probati ću s tim postepenim odvajanjem na radionicama, iako me za sada ne pušta ni na wc. Ovaj prijedlog psihologice da ja sjedim vani pa da i ona prosjedi samnom ispred vrata ako treba mi se ne sviđa jer poznajem svoje dijete...tako možemo sjediti mjesecima, ništa nećemo dobiti.
Meni je rečeno da se ponašam na radionici kao da nisam tamo, da ju ne potičem, ne nagovaram itd. Nisam sigurna da je to dobro. Mislim da bi puno bolje bilo da neko vrijeme i ja sudjelujem s njom, da možda zajedno sudjelujemo u ekoj zajedničkoj igri jer ona da bi se opustila prvo se mora dobro osjećati tamo i ugodno i steći povjerenje.
Mislim da ću popričati s psihologicom da vidim što ona kaže.

Čini mi se da postoji još jedan problem, a to je da J. zna da to nije 'samo' igraonica, već da smo tamo zbog nje i da ju se tamo i 'promatra'. Inače s njom nema uvijanja i upakiravanja kad pričamo jer me odmah spusti na zemlju. Psihologica nam je i na obradi rekla da pričamo s njom vrlo iskreno i otvoreno jer da svako 'muljanje' ona prepoznaje. Razmišljam već danima dali da joj kažem da to nije samo igraonica, ali ni sama ne znam šta i kako da joj kažem. Imam osjećaj da bi se prije opustila.

[cvijeta73]

možda će zvučiti da banaliziram problem, ali eto. takav je bio moj j. do škole nije ostajao niti jednom u nikakvoj igraonici, niti na rođendanima prijateljima. do škole nije išao na nikakve višednevne izlete s vrtićem. čak i u poznatom okruženju, recimo kućni rođendan, s nekom novom ekipom, trebalo mu je jako dugo da se opusti.
istovremeno je bez problema išao u vrtić (koji nikada baš nije volio), a obožavao je spavati kod moje mame, si kod moje prijateljice s čijim sinom je bio jako dobar. tamo je mogao biti tjedan dana, bez nas.
to sam pripisivala njegovom karakteru, a ne problemu kojeg treba riješiti.

u ovakvoj situaciji, "igraonici" koja nije igraonica, s nepoznatom djecom, s 4,5 godine - nema šanse da bi ostao. puno je to premalo godina da bi takvo ponašanje imalo čak i naziv. po meni. i nešto što treba riješiti. ima ova tvoja dovoljno drugih problema, poput tog perfecionizma, da sad rješava i strah od odvajanja. a ide u vrtić, znači naučena je na odvajanje od roditelja.
jedino kad bi mu to predstavila kao - vrtić. nešto što se mora i o čemu nema pregovora. to bi jedino upalilo. s time da bi prva dva puta vrištao do besvjesti, a onda bi se pomirio sa sudbinom. kao u vrtiću.
ovo malo po malo ne bi kod njega igralo.
ili, neki drugi modalitet. individualno, da ja budem s njim...

[mitovski]

Cvijeta73 i mi tako nekako razmisljamo i nismo tome di sada pridavali neku preveliku paznj

[mitovski]

Ode post...
Nismo tome pridavali preveliku paznju...ali ona uopce ne sudjeluje na radionici da bi rjesavali taj perfekcionizam. E sad, psihologica smatra da je to zbog tog neodvajanja i vjerojatno smatra da kad bi to rjesili da bi onda sudjelovala. Ne znam, mozda je i ona krenula u krivom smjeru a mozda i nije.

[Peterlin]

Ode post...
Nismo tome pridavali preveliku paznju...ali ona uopce ne sudjeluje na radionici da bi rjesavali taj perfekcionizam. E sad, psihologica smatra da je to zbog tog neodvajanja i vjerojatno smatra da kad bi to rjesili da bi onda sudjelovala. Ne znam, mozda je i ona krenula u krivom smjeru a mozda i nije.

Čuj, zdravoseljački - s psihologom ili bez psihologa, ne preostaje ti drugo nego isprobavati što djeluje, a što ne djeluje. Nešto će već kliknuti... Ja sam isto od svoje djece godinama radila "zamorce" i isprobavala na njima sve što mi je padalo na pamet da bi moglo upaliti za prevladavanje nekih smetnji (ne ovih kakve ima tvoje dijete, ali bilo je drugih i sigurno nema ni jednog djeteta koje nema neki svoj spektar ponašanja koje je problematično ili nam se bar čini da bi moglo takvo biti...)

Ni psiholozi nemaju kristalnu kuglu. Oni imaju samo malo više iskustva od nas jer su vidjeli više djece, ali mi definitivno najbolje poznamo svoj podmladak.

Na tvom mjestu ja bih i te kako REKLA DJETETU ISTINU - kako se osjećam u vezi njenog odbijanja odvajanja, kako mi je to teško, kako mislim da time gubi prilike koje bi joj u životu mogle donijeti nešto lijepo i zabavno... nešto u tom stilu. Eto. Probaj. Nemaš što izgubiti. Dijete se ionako drži tebe kao sijamski blizanac. Ja sam direktna i otvorena pa bih svojoj dječurliji rekla "pa daj ohani malo, mogu li se napokon otići popišati bez publike? Mogu li napokon otići Dragici na kavu bez tebe? Nađi si zabavu tih pol sata dok me nema - imaš društvo druge djece, daj si priliku da se zabaviš... "

[Mima]

Nije upitno da dijete treba terapiju, očito treba, nego je li zrela (obzirom na problem, ne po dobi) za ovakvu vrstu terapije (grupnu).

Očito ima i problem sa tim da je fokus na njoj, što je sasvim očekivano kad ima takve probleme, a taj pritisak mi se čini veći u grupi vršnjaka.

Na kraju krajeva, vi pretpostavljam masno plaćate te 'igraonice', pa sigurno da ti je u interesu da budu što efikasnije.

Što se tiče toga što ćeš joj reći, o tome se u svakom slučaju trebaš posavjetovati sa psihologom.

[cappy]

Ja mislim da odvajanje čak nije prioritetni problem i da ne treba na njemu stavljati naglasak, kao što je netko rekao, za nju bi puno korisnije bilo nešto gdje bi joj se netko posveti 1 na 1 i to češće od jednom u dva tjedna. Raspitaj se gdje bi to mogli dobiti, jer kad se neke druge stvari poslože i ovo odvajanje na radionici će doći samo od sebe. Govorim ti iz iskustva i držim vam fige.

[seni]

mitovski, kako je curica uspjela da u vrtic ide bez vas/tebe?

[studena]

ja sam na tragu cvijete i mime,
bez obzira na 4,5 godina i potrebe za terapijom,
možda ipak još malo pričekati,
nekako mi se čini da nije još zrela za to i da nećete puno postići,

moja A je bila isto teška za odvajanje /imam i ja otvorenih tema o tome/
stanje se puno popravilo sa školom,

[Mima]

ja ne mislim da ne treba terapiju, nego da možda nije zrela za grupnu.

[gita75]

Suosjećam, moja srednja je kao tvoja.
Mi nismo išli na psihološku obradu, iako smo možda trebali.

Na rođendanu s prijateljima je uspjela sama ostati s nekih 5,5 godina.
Kod bake (koju viđa svaki dan) je uspjela prespavati sa 6,5 godina (sa 6 je odlučila da će prespavati, ali trebalo joj je pola godine da to realizira).
Negdje u toj dobi je počela odgovarati na pitanja koja su joj postavljale odrasle osobe (susjedi, naši prijatelji). Do tada bi samo zurila u pod ili bi procijedila kratki da-ne odgovor na moje inzistiranje.
Sada ima 8, nedavno su imali natjecanje iz atletike i prije natjecanja ju je zabolio trbuh jer je čula da će tamo bacati motku, a ona nije znala što je motka.
Nije ni pitala što je to nego je samo izjavila da je boli trbuh. Uz tešku muku sam uspjela izvući iz nje što joj je i pristala je ići na natjecanje kad sam joj objasnila što je motka.

Cijeli prvi razred ju je boljela glava prije svakog testa (iako je prošla s 5,0). Vodili smo je na okulistički pregled iako sam znala da nisu oči u pitanju.
Pola dana je ljuta na sebe, a ostalu polovicu na cijeli svijet.
Nikad ne kaže što joj smeta, ja uvijek moram pogađati.
Mora biti u centru pažnje, uvijek (ali samo doma, odnosno kad sam ja u blizini).
Zadnju godinu vrtića je uspjela nastupiti na božićnoj priredbi (pjevati s ostalima), do tada je stajala i šutjela ili čak nije htjela ni stati sa svima nego je urlala dok je ne bi izveli van.

E, sad, vjerojatno bi ja reagirala u smislu odlaska psihologu da nisam vidjela neke pomake.
Ona je napredovala i pomicala te svoje granice, ali jaaako sporo.
Međutim, uvijek je u kolektivu u svakodnevnom radu (osim tih priredbi) funkcionirala dobro.
Tete i učiteljice imaju samo riječi hvale za nju, dok je doma sasvim druga priča.

Trenutno mi je najveći izazov naučiti je da kaže što je smeta, a ne da šuti i guta.
Ove godine nemamo glavobolje prije testova.

[gita75]

I mogu ti reći da je nikad nismo uspjeli natjerati na ništa dok to ona sama nije pregrizla.
Sjedenje na podu pored tebe je ok napredak.
Sad usmjeri priču prema tome da može sjediti na tebi ako želi, ali da bi bilo bolje da sjedi pored tebe.

[mitovski]

mitovski, kako je curica uspjela da u vrtic ide bez vas/tebe?

Ne znam, sigurno više od godinu dana joj je bilo teško prijeći prag sobe. Bilo je i bacanja po podu i čupanja iz naših ruku..međutim tete su govorile da se nakon pola sata smiri i da je kasnije sve uredu. I danas ulazi u sobu u vrtiću pognute glave i spuštenih ramene i onda se kasnije otvori. Trebalo je proći puno vremena da tete od nje dobiju odgovor na pitanje upućeno direktno njoj.

Ne bih za sada prekidala ove radionice, dala bih joj još vremena. Njoj treba puno vremena da se osolobodi. Nisam sigurna da bi za nju 1 na 1 bilo bolje nego u grupi. Čak mislim da bi to bila gora varijanta.
Ove radionice su dobro osmišljene i djeca u grupi su pomno birana tako da mislim da će joj biti samo od koristi ako se uspije opustiti.

Jučer sam pričala s njom i ponudila sam joj nagradu ( iako nisam sigurna dali je to nuđenje nagrade pozitivno ili negativno) za početak ako će sjediti sama na podu kad je zajednička igra i ako će sjediti za stolom sama kad se rješavaju zadaci.
Pregovori su bili teški , morali smo točno utvrditi gdje ću ja sjediti, pa je htjela da kad ona sjedi za stolom da ja stojim iza nje , ali smo na kraju postigle dogovor da ja sjedim dalje na stolicama. E, onda je skužila da bi bilo dobro umjesto male nagrade tražiti Elsu ( crtić Snježno kraljevstvo - obožava) pa sam joj rekla da je Elsa jako skupa i da se za nju treba jako potruditi i onda sam ju pokušala podmititi ( nisam baš ponosna ali ) pa sam joj rekla ok možemo razmisliti o Elsi ako ćeš sjediti sama na podu, za stolom i ako ćeš komunicirati na radionici , pa je rekla da onda nema veze da će Elsu za Božić