Ponukana još jako friškim iskustvom sa hospitalizacijom svog jednogodišnjaka moram otvoriti temu i podijeliti to s vama.

Proslavili prvi rođendan, otišli na kontrolu i cijepljenje kod pedijatrice. Tu večer mali dobio temperaturu i ja ju povezala sa cijepljenjem, ne brinem previše, sutra će bit ko nov i idemo na rođendanski izlet. Sutra ujutro 38,5 ali ja i dalje snižavam. U podne se i dalje borimo s temperaturom ali i općim vrištanjem i plačem što je meni bio znak da nešto stvarno nije u redu jer se dijete tako inače ne ponaša, njega nešto boli. Ide pedijatrici, čekam sat i pol jer je gužva, da bi ustanovila da iza desnog uha ima veliku kvrgu i da ona ne može napraviti obradu nego nas šalje u bolnicu. Budući da nam je do tada ostala u dobrom sjećanju odlazim u Vinogradsku. Kvrga je sve veća, on kuri 39,5. Čekam 4 sata na stolcu (sama jer muž čuva starijeg) da dođu nalazi - krvna slika totalna koma. Dijagnoza: upala limfnih čvorova - dijete mora ostati u bolnici. Tu počinje moja borba...
Ja: on je premali da ostane sam, nikad nije noć prespavao bez cice, vrištat će, ne dolazi u obzir
Dr: joj pa imamo mi i djecu od 9 dana tu same...
Ja: to mene uopće nije briga, moje dijete ne ostaje samo niti 5 min a kamo li cijele noći. Koliko i kome moram platiti da ostanem?
Dr: imamo apartman za 500kn po danu ali ćete biti 2 tjedna... to vam je skupo... (ok - iskrena je...)
Ja: nisu novci problem, bubreg ću prodat... da li može antibiotike primat putem dnevne bolnice?
Dr: nemamo vam mi tu mogućnost... možda ima zarazna...
Ja: ok, onda idem u zaraznu jer ja dijete samo ne ostavljam
Dr: ali nisam vam sigurna da oni to mogu, pa neće njemu biti loše, utješit će ga sestre... (moš mislit...)
Ja: ne dolazi u obzir, di treba potpisat, mi odlazimo!

Potpisujem, uzimam nalaze i odlazim u zaraznu. Već je 6 sati popodne, zovem svoju mamu da mi dođe u zaraznu primit malog da odem na wc i da mi donese nešto za jest jer nisam ništa od doručka pojela.
Dolazim u zaraznu, prijem prolazim glatko i brzo, opet ga pregledavaju, dijagnoza ista ali možemo to riješiti preko dnevne bolnice i šalju nas na III. odjel za novorođenčad i dojenčad.
Prima nas ljubazan doktor Markovinović, daju mu prvi antibiotik i naručuju nas za ujutro na kontrolu i uzv.
Opet se cijelu noć borimo sa temperaturom i ujutro idemo u Zaraznu. Dežuran je primarius Knezović i nakon obavljenog ultrazvuka obavještava nas da dijete mora ostati jer je upala zahvatila i meko tkivo i da mu treba antibiotik koji se daje 3 puta dnevno i ne može se administrativno provest kroz dnevnu bolnicu. Na moje: "ali ja ostajem s njim", on odgovara: "naravno!"
Nisam mogla vjerovat, iako je situacija bila grozna ja se nisam morala boriti sa nikim, ostajemo skupa! Poslije sam saznala da su me švercali pod majku dojilju (iako dojim ali mi je dijete starije od 6 mjeseci) kao što i stalno švercaju mame iako neke niti ne doje ali žele biti uz svoje dijete.

Ostali smo 7 dana i moram priznat da mi je to najbolje bolničko iskustvo do sada. Sestre su toliko susretljive, nježne prema djeci, empatične, baš iskreno zabrinute za svaku bebicu, nisu namrgođene niti živčane. Jedino imaju stvarno užasno puno posla i rastrgane su između odjela i ambulante pa ponekad niti ne stignu odraditi neke stvari jer ih je jednostavno premalo. Doktori su divni, ljubazni, otvoreni za razgovor i objašnjavaju ti detaljno i smireno sve opcije. Ma čak su i čistačice i tete koje nose hranu nasmijane i ljubazne. Ne znam - da nije jadnih uvjeta i hrane mislila bi da sam u nekoj drugoj državi.

Eto - ako ikada morate idite u Zaraznu. Odjel III. Mali miš Teo i njegova presretna mama preporučaju