Nisko samopouzdanje i motivacija

[laumi]

Stavljam temu na dio o djeci s posebnim potrebama jer se radi o dječaku s blažim poremećajem iz autističnog spektra. Moj sinak, idući mjesec će 9 godina, 3. razred.
Poremećaj je, srećom, blag, ali ima određenih problema, najviše sa samopouzdanjem, koje je vrlo, vrlo nisko. Inače je jako dobro socijaliziran, u školi nema nikakvih problema, ni s vladanjem niti s ocjenama, odličan je učenik. U tretmanu je na Rebru, kod dječjeg psihijatra, ponajprije zbog izrazite preosjetljivosti, ispada bijesa (samo doma) i tog niskog samopouzdanja i loše slike o sebi. Ako u nečemu nije najbolji (a među najboljim učenicima u razredu je), odmah misli da on ne valja ništa, govori da je glup, plače. Osim toga, govori da ne voli školu iako sa školom nema nikakvih problema, učiteljica ga hvali. No, njemu kao da fali motivacije, imam filing da školu više odrađuje, nego što mu je gušt.
Zadaće piše samostalno, koncentracija je super, svo gradivo zapamti na satu, doma ne učimo ništa, samo ga povremeno ispitamo, uvijek sve zna.

Najnoviji primjer njegovih problema je da ne želi dalje ići na dodatnu iz matematike jer "mu je matematika noćna mora i on nije dovoljno dobar jer je K. bolji od njega i ne želi ići na natjecanje jer će se osramotiti" (to sve popraćeno plačem). Uzalud mu ja objašnjavam da nije važno ako je K. bolji matematičar od njega, da su obojica jako dobri u matematici i nije važno što je K. još malo bolji. On sebi tumači da to znači da je on glup, ništa mu ne znači kad mu objašnjavam da je on među troje najboljih iz matematike u razredu.
Moja je dilema da li ga pustiti da odustane od dodatne matematike budući da vidim da mu rješavanje tih zadataka nije gušt ili ga nekako motivirati i kako?
No, s druge strane, njemu ništa u školi nije gušt, imam osjećaj da sve samo odrađuje. Žao mi je što je tako, tim više što mu sve odlično ide.