Ovaj moj tekst biti podugačak i ne znam koliko će ga imati tko volje čitati jer u njega sam pretočila dio sebe u svojih zadnjih godinu dana da bi dobili jasniju sliku šta je mene zapravo snašlo u životu

Onome tko uspije pročitati do kraja i razumjeti barem djelić onoga kako se ja osjećam od srca zahvaljujem na pažnji i vremenu.

Kad tuga pokuca na vrata...

Ni sama ne znam odakle početi...ja koja sam nekad bila borac u životu...doživljavala poraze i ponovno se dizala, no ovo moje umorno tijelo više nema snage za podignuti se, nema u meni niti mali atom snage za napraviti barem milimetar pomaka, izgubila sam sebe i utopila se u vlastitom moru tuge.

Prije godinu dana je počela moja najljepša priča, bajka koju bi svaka žena poželjela, mislila sam da sam najsretnija žena na svijetu i da je konačno došlo onih mojih 5 minuta sreće o kojima sam godinama sanjala i maštala. Mislila sam da su napokon došli oni dani u kojima nisam tražila previše već da volim i budem voljena, da nađem mir i sigurnu luku kad se pojave nevere. Sve se dogodilo u trenu, svakim danom me osvajao i obarao s nogu iako je bila velika razlika u godinama i ja sam bila jako opterećena s time. On me uvjeravao svakim danom da su godine samo broj. Gledao me je kao nitko do tada, njegove oči upijale su svaki moj pokret, osmijeh. Nisam mogla vjerovati koliko topline je bilo u tom pogledu, koliko topline u prvom poljupcu, koliko topline u svakom idućem susretu. Od toga susreta pa cijelih godinu dana nismo se razdvajali. On je bio moja druga polovica. Bio je „ono nešto“ što se događa samo jednom u životu. I ja sam njemu bila sve, barem sam tako mislila sve do sada. Pokazivao mi je i dokazivao ljubav svaki minut koji smo proveli zajedno. I sada kada pišem o toj ljubavi trnci me prolaze i svakakve misli lete kroz glavu. Koliko god sam se trudila izgledati mladoliko toliko je mene s vremena na vrijeme mučila ta razlika u godinama jer 14 godina baš i nije malo. Primjećivalo se da sam starija, ali ne baš toliko. Voljeli smo se ludo. Bili smo sve jedno drugome: i partneri i najbolji prijatelji, i brat i sestra i ljubavnici…i rame za plakanje i potpora u svemu. Zračili smo pozitivom. Imali smo skoro sve što jedan zadovoljan i sretan par ima. Od odnosa i razumijevanja do zajedničkog života. Sve.

Mnogi nisu bili oduševljeni našom vezom, bili su puni predrasuda.
Jer kada vidite stariju ženu koja je u vezi s mlađim muškarcem, što većina od nas tada pomisli?
Muškarci: „Uf, vidi ga ima MILFaču, blago mu se!! Kad bi bar bio na njegovom mjestu…“
Žene: „Zar ona šeta balavca uza sebe…pa nije normalna! Što ne može naći tipa svojih godina?! Očajno!“

Nisu prigovarali, ali su vjerovatno očekivali nekog „normalnog“ muškarca u mom životu i neku „normalnu“ ženu u njegovom životu i u takvoj ozbiljnoj vezi. Mislili su kako će nas to „proći“ i kako ćemo se jednog dana „probuditi“. Nismo se htjeli probuditi jer smo bili sretni kao nikada do tada, barem sam ja tako mislila bez obzira na trzavice koje smo znali imati i koje su bile rješive.

Spojili smo se slučajno – sudbina je valjda tako htjela – bila sam posložena, smirena i sigurna u sebe…Našli smo se u pravom trenutku na pravom mjestu…i sada kada razmišljam o tome vjerujem u to koliko je svemir upleo prste da se upće upoznamo i spojimo, dođemo jedno drugome u život. Bila sam voljena i voljela sam kao nikada u životu. On mi je pružao sve ono što niti jedan muškarac prije njega nije. Postavio je jako visoku ljestvicu ljubavi. Da, to je ljubav. Prava ljubav. A ja sam napokon bila JA. I bila sam sretna.

Bila sam spremna učiniti sve za njega iako sam znala da to nije dobro u vezi, no s obzirom da ga je bilo strah da ne odem od njega jer zbog njegovih loših iskustava od prije i nepovjerenja u ljude odlučila sam maknuti svih od sebe samo da ga uvjerim u suprotno i da napokon stekne to povjerenje i sigurnost u mene jer nisam željela vidjeti zabrinutost ili tugu na njegovom licu. Znala sam da nije dobro da smo stalno skupa jer u vezi treba svatko imati i dio svog prostora ali žrtvovala sam i to jer sam znala da je on tako mirniji a i sve što smo radili, skupa smo radili pa mi to nije teško niti padalo jer on je bio vrijedan svega. Nakon nekog vremena došle su trzavice zbog gluposti i koje su se znale ispriječiti između nas i gurati nas s puta ali nismo se dali već smo gurali naprijed...jedan dan bi bilo sve super a onda bi opet ponekad nešto isplivalo na površinu jer smo mi to dozvoljavali a nismo trebali, trebali smo se izdignuti iznad toga...

I mislila sam da jesmo onog trena kad smo odlučili osnovati obitelj i imati dijete. Vjerovala sam da polako sve sjeda na svoje mjesto. Na bebici nismo niti radili a ona je već bila tu. Kad sam saznala da sam trudna preplavilo me brdo emocija od straha do ushićenja. Kad sam sve to pretumbala u svojoj glavi ostao je jedini osjećaj a to je bila neizmjerna sreća. Sreća da ću muškarcu kojeg neizmjerno volim podariti ono najviše što priželjkuje i što je plod naše ljubavi a to je dijete. Živjela sam za taj dan kada će uzeti to dijete u naručaj i kada ću ugledati najveću sreću na njegovom licu jer moj životni san bi bio ispunjen.
Bila sam grozna trudnica, jer nije isto biti sa 20 godina i sa 40 godina trudan i on je to ponekad teško razumio.
Hormoni su mi divljali...u jednom trenu bih bila vrag a u drugom već nešto drugo. Ni sama nisam znala koja će ja danas iz mene izroniti i teško je i meni bilo samoj sa sobom, no držalo me je to što sam znala da kad se rodi bebica da će sve biti drugačije i da ćemo svi napokon biti sretni i znala sam da je svaka moja patnja, bol, živčanluk u trudnoći vrijedno toga.
No sreća nije dugo trajala...nalazi su pokazali da je naša curica bolesna, sindrom trostrukog x, imaju ga samo djeca ženskog spola i to 1 od njih 1000, i to baš naša željena curica... sve mi se srušilo u trenu... pitala sam se zašto nam se to događa, sada kada bi trebali biti sretni i veseliti se rođenju našeg djeteta.
Najgore razdoblje u mojem životu...
Oko mene je sve stalo, sve je bilo kao u magli, neki loš san. Toliku bol nisam nikad osjetila. Najviše me boljelo kad sam vidjela njegove suze, ruke koje me grle i to vječno pitanje zašto baš nama.
Trebalo je donijeti odluku šta dalje jer sindrom trostrukog x može biti bez ili sa blagim posljedicama na dijete ili pak sa onim najgorim posljedicama koje se nažalost ne mogu utvrditi niti jednim pregledom i čije se posljedice zapravo otkrivaju tijekom djetetova razvoja.
Teška odluka... povremeno nerazumijevanje između mene i njega...osjetila sam u nekim trenucima i da se udaljava od mene al uvjeravala sam sebe da umišljam...odluku smo donijeli i odlučili da ću ići na kasni pobačaj iliti inducirani porod jer u tako visokom stupnju trudnoće ne radi se klasični abortus...
08.01.2015. dan koji ću zauvijek zapamtiti, naša godišnjica veze i odlazak u bolnicu, 21 tjedan trudnoće + 4 dana... tuga i suze moj vjerni pratilac... započinje porod, nas dvije same u rađaoni, opraštam se od nje a ne možemo se oprostiti kao da me moli da još malo ostane, pitam se kako je njoj sada, da li ju boli, da li me mrzi, svašta mi prolazi kroz glavu a najgori je osjećaj onaj da si to nikad neću oprostiti, trauma koju niti jednoj ženi u životu ne bih poželjela.
10.01.2015. u 6.50 ujutro rađam svoju curicu koja teži 400 grama, veličine 25 cm...pitaju me da li ju želim vidjeti a ja nemam snage za to jer znam da ne bih to preživjela...odnose ju onako zamotanu u plahtici od mene a zajedno s njom odlazi i moja duša... mrtva sam iznutra... nakon 3h voze me iz rađaone u sobu a ispred rađaone osoba koju najviše volim na svijetu, pogledam ga onako shrvana i drži me samo misao da je on uz mene i da ćemo zajedničkim snagama to sve skupa prebroditi.
Dolazim doma totalno pogubljena, ne znam kako da se nosim sa svime, ne znam kako da se ponašam, plačem, ne jedem, ne spavam, imam oscilacije i dolazi do sukoba između njega i mene. Osjećam da se sve više udaljava i da ga gubim i umjesto da žalim svoju curicu ja se počinjem boriti za njega i ne znam šta mi slijedeći dan nosi. On mi počinje predbacivati neke stvari od prije koje su po meni uvijek bile rješive i za koje sam mislila da im u ovdje sada u ovom trenutku nije mjesto, kaže mi da se vrtimo u krug i da nema više volje. Ja se i dalje pokušavam boriti za njega, ne znam za koji rub da se ulovim jer visim nad ponorom a na njegovom licu se očitava ravnodušnost i hladnoća.
Otkud odjednom to? Netko tko ti je govorio o neizmjernoj ljubavi? Šta je više istina? Tko je on, koji je ON zapravo onaj pravi? Da li je sve to bila gluma ili ? Jer ako je sve to bilo pretvaranje jer ljubav ne nestaje preko noći kako možeš ženi prije 6 mjeseci raditi dijete? Pa to nije samo igra. I tako se on 16 dana nakon poroda samo pokupio i otišao. Ostavio mene i moju djecu same da se nosimo sa svime ovime a on je nastavio život koji je vodio od prije godinu dana kao da nikad nismo niti postojali, samo tako nas izbrisao. Niti je nazvao da pita kako sam ja, kako moja djeca, jesu li došli nalazi od djeteta. Ništa.
Prvo što je napravio mu je bilo logirati na facebook, maknuti sve slike, objave i sl, staviti ograničenja meni, mojoj djeci i zajedničkim prijateljima. Stavljati gluposti na vlastiti zid i time mene dovoditi u situaciju da objašnjavam ljudima šta je sad ovo. I onda se zapitaš, kakva to osoba moraš biti? Zar je virtualni svijet i vrijeme koje provodiš na njemu važniji od stvarnog svijeta? Zar osoba koja je bila protiv virtualnog svijeta i laži je sada spala na to? Sve ono što je govorio da nikad ne bi napravio počeo je primjenjivati u JA BI i to i primjenjuje. Bože, što se dogodilo jer ja sam toj osobi htjela roditi dijete. Zar sam toliko krivo mogla procijeniti osobu? Jel meni ovo u mojim 40-tim godinama trebalo, da budem gola i bosa pred njime a da se na kraju osjećam kao odbačena krpa, sama sa sobom u cijeloj ovoj tuzi i bolu. Pa ja sam njega uvela u svoj život i život moje djece, u naš svijet, našu intimu a sada nam se sve okrenulo naopako. Sada bolujem i tugujem i nosim se s dva gubitka i nadam se kako ću se svaki tren probuditi i da će mi netko reći kako je ovo samo ružan san. Nekad sam bila borac sa velikim osmjehom na licu a sada ne mogu više izaći ni van među ljude jer imam osjećaj da će se cijeli svijet srušiti na mene. Ne mogu biti niti u stanu, ići u našu sobu jer me sve podsjeća na njega i prebolno mi je. Svašta mi prolazi kroz glavu... nemam više volje za ništa, izgubila sam vjeru u sebe, samopouzdanje, hodam po doktorima od psihologa do psihijatra a najgore od svega mi je što više nema moje curice.

Ne mogu se niti naljutiti na njega jer kad istinski voliš ne možeš prestati voljeti samo tek tako. A on je pak samo tako otišao i to moj mozak nikako ne može shvatiti. Pa tako se ne bi ponašali niti prema životinji kako se on ponio prema nama al ja ga i dalje volim.
Svi me tješe, pokušavaju pomoći, al to nije to jer jedini tko me može utješiti u ovoj tuzi i boli je on...jer bili smo zajedno u tome, vjerovala sam u nas i u to da neću to morati proći sama i to bi bilo prirodno da je on tu...ali njega nema, šok i nevjerica.
Fali mi neopisivo...njegov zagrljaj, njegov dodir i ljubav za koju sam mislila da gaji za mene jer je govorio da sam ja ta...čak je razmišljao i o ponovnoj trudnoći...i onda je preko noći promijenio mišljenje. Mi žene sve analiziramo i ne mogu jednostavno zatvoriti ovu knjigu u svom životu samo tek tako...1000 pitanja a odgovora nema jer on nije htio više ni razgovarati sa mnom. Pitam se što sam toliko zgriješila da se čovjek samo tek tako okrene i ode u ovakvoj situaciji?

I opet misao u glavi da njega nema više... koliko me pamćenje služi nikada od njega nisam tražila da pravi savršenog sebe. Sve me boli, cjelokupno ponašanje neke osobe kojoj si činio samo dobro. Želim njega... jer... nedostaje mi njegovo traženje mojeg tijela po krevetu i kada bi me u tom trenu čvrsto privinuo k sebi i tada bih se osjećala sigurno... A sada... šta više hoće od mene? Priznanje da sam ga voljela? Jesam, čovječe, voljela sam ga više od svoga života. I volim ga. I nedostaje mi, nedostaje mi svaki dan sve više i više, nedostaje mi onaj moj osmijeh koji sam imala kad sam bila sa njim, nedostaje mi ona sreća, oni dani, sve mi nedostaje. Moja sreća, moja tuga i cijeli moj svijet je stao u ta dva njegova oka, stao i ostao.Ma nedostaje mi sve njegovo ... I dalje zadrhtim kada čujem našu najdražu pjesmu i kad netko spomene njegovo ime. Isti stari osjećaj, kao da nikada nije ni prestalo.

Čudno je to, netko ti napravi toliko loših stvari, a ti pamtiš samo one dobre, i znaš da ne bi trebalo ni da se sjetiš, a opet, sjetiš se svaki dan. Kada su nam se usne spojile, znala sam da mogu živjeti još sto godina i posjetiti svaku zemlju na svijetu, ali da se nikada ništa neće moći usporediti s tim trenutkom kada sam poljubila muškarca svog života. Ponekad je tražio previše od moga srca. Dok je gledao moje najmanje greške nije shvaćao koliko velika djela činim za njega. Dan danas imam osjećaj da me pokušao otjerati iz svoga života. Možda je baš ''njegovo bogatstvo'' stajalo pred njim u tim trenutcima sa biserima u očima koje ljudi nazivaju suze. I uvijek isto pitanje mi prolazi glavom, je li moralo ovako? Upropastili smo sve, izgubila sam njega, izgubila sam našu curicu . Izgubila sam sve. Iznenada je ušao u moj život i promjenio ga, oplemenio. Kad sam najmanje očekivala da ga zavolim, zavoljela sam ga. Baš takvog kakav jeste. Svaki trenutak sa njim je bio nešto što ne mogu opisat’ riječima, nešto nestvarno. Taj osmijeh, oči. I dalje najviše volim taj njegov osmijeh, kad bi nam se pogledi susreli, kada bi onako frajerski išao prema meni, uvijek smo se smijali tome kako oboje hodamo, svatko na svoj način... specifičan hod smo imali i smijali bi se jedno drugom zbog toga...

Nikad neću reći da me nije i učinio sretnom, da sam ikada poželjela drugog kad sam sa njim. On me znao rasplakati i nasmijati. Poniziti i osvojiti. Naljutiti toliko da ga poželim otjerati do vraga, ali i zagrliti me tako da poželim da stane vrijeme. Da zauvijek ostane samo moj. On je znao sve. Jednostavno je znao sa mnom. Obećavali smo mnogo, a samo jedno nismo obećali, da ćemo otići jedno od drugog. I baš to neobećano se ostvarilo.

Ne mogu se pomiriti sa tim da je svemu došao kraj, tako brzo.. Jednostavno on je bio osoba koju morate zavoljeti, i uopće nije bio takav kakav je sad ispao. Previše je teško nastaviti dalje bez nekoga tko mi je bio sve. Osjećam da više nikada nećemo imati nove, zajedničke datume, zato ću ove dobro sačuvati u svome sjećanju, valjda tako treba biti, ne znam ...

Svaki dan na njega prvog pomislim ujutro, još uvijek imam njegove poruke na mobitelu, još uvijek imam njegovu sliku, pokušavala sam izbrisati te poruke, ali ne mogu, teško je. Teško je kad u jednom trenu izgubiš osobu koja je bila tvoj život. Sama pomisao na to da mu vjerovatno nikad nisam ništa značila me ubija, to da je sve možda bila laž i da je sve bila igra, igra u kojoj je on pobjedio. Ako je tako ja mu čestitam jer uspio me je slomiti i POBIJEDIO JE. I briga me šta će mi netko na ovo reći, dal’ će ovo on vidjeti ili pročitati. Briga me što me ne voli, što je bio arogantan i bezobrazan…
Razmišljam o tome kako čovjek može potrošiti vlastitu ljubav. Razmišljam o tome kako je svu možeš potrošiti na jednu osobu. Kako se može voljeti tako snažno, tako duboko, da za nekog drugog ništa ne preostane..
Jer, nemoguće je pronaći zamjenu za ljubav života.
Bio je jedini muškarac u mom životu čije sam bila vlasništvo, svjesno. Nikad više neću moći biti s nikim drugim jer on će zauvijek ostati u podsvijesti. I znam da je nezamjenjiv. Svaka žena ima jednog takvog muškarca u životu, koji ju prati cijeli život, i živi u njoj, zauvijek.
Čudno je to kako smo mi imali sve uslove za sreću i savršenu ljubav, a izabrali smo ništa. I nema nas. Neki bar imaju opravdane razloge što nisu uspjeli. Mi imamo hrpu gluposti, inata i ponosa. Sve, samo ne opravdanje.

Pokušavam stisnuti zube i znam da bi trebalo nekako krenuti dalje ali još uvijek tražim način...


Mojem anđelu,
Jednom se rađa, jednom umire i jednom voli više od svega.
Teško je kada čovjek dotakne dno iznenada, ne nadajući se da će svoj život nastaviti u polupraznom svijetu, bez imalo nade za bolji život.
Kada izgubiš nekoga koga si voljela, nekoga tko je svakim danom rastao u tebi i pripremala se za novi život sa svojom mamom i tatom... kad ne znaš, a znaš da ćeš se sutra buditi bez nje... one koja je mogla biti tvoj cijeli život,
kada ne znaš , a znaš da nikada nećeš imati priliku vidjeti njezin osmijeh,
kada želiš da sve bude bajka, onakva kakvu sanjaš od malih nogu, a ne može,
tada sve pustiš da teče svojim tokom kako to samo život može.
Kada shvatiš da je nestalo najčudesnije i najljepše biće koje si imala pored sebe,
tada shvatiš da si izgubila pola duše, shvatiš da nemaš razloga zbog kojeg bi se veselila životu.
Nisam to željela, sudbina je uzela sve u svoje ruke i povela me drugim putem.
Želim se vratiti na mjesto gdje je sve krenulo po zlu, voljela bih da mogu vratiti vrijeme i promijeniti tijek događaja no svjesna sam da je to sada gubljenje vremena u dubokoj tami kojoj nema kraja.
U meni je prisutan ogroman osjećaj krivnje u sebi i krivim sebe za sve što se dešava, grižnja savjesti me razara.
Poželim da je sve to ružan san,
poželim se probuditi i da sve bude kao prije, ali to je samo želja koja me vodi ka stvarnosti, koja je bijedna i surova.
Poželim vidjeti, samo na sekund, tračak svijetlosti, ali to je samo želja koja me vodi ka tami.
Kada vrijeme uzme sve u svoje ruke, ono promijeni sve. Želim reći "zbogom" svemu lošem što mi se dogodilo, ali ne mogu, jer sve to me obilježilo na neki način.
Misli me vode ka patnji od koje stalno bježim. Kada god se okrenem, ona je tu i tjera me da patim. Svaki dan kao svaki prošli, gori od goreg. Trudim se da budem jaka, iako me boli svaki dio tijela i duše. Bježim sama od sebe, ali uvijek je tu nešto što me podsjeti na sve što je bilo.
Sve želim oderati sa sebe, a znam da će samo biti gore...
Još jedino mi je bila preostala nada da ću ipak uspjeti osobu koju najviše volim na ovom svijetu, za koju bih život svoj dala usrećiti na taj način da postane otac i da imamo svoju malenu čupavicu, plod naše ljubavi koja bi bila dokaz da smo jači od svega i da skupa možemo proći sve oluje i nevere ovog svijeta. Ta moja želja je bila jedina koja me držala u ovom moru tuge jer nitko sretniji tada od mene kad ugledam osmjeh i sreću na licu osobe koju neizmjerno volim. Nadala sam se da će možda i on jednog dana osjećati isto kao i ja i da ćemo se izdignuti kao Phoenix iznad svega no on je odustao samo tako od naših snova, pokupio se i nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo a ja sam na kraju u svemu tome ostala sama i ne znam kako ću preživjeti spoznaju da sve ovo što sam učinila i prošla nije bilo vrijedno svega jer teško je ovakav teret nositi sam bez osobe koju najviše voliš...
Molim moju dragu baku da mi anđela kojeg sam izgubila čuva i dok im se ja ne pridružim gore kaže da ju je mama neizmjerno voljela i željela više od ičeg i da ću ju uvijek voljeti iako je nema i neka mi oprosti što sam joj to učinila i nisam dala priliku za život jer nismo htjeli da se pati u životu iako nismo bili sigurni koje posljedice je ta prokleta bolest ostavila na njoj...
OPROSTI MI NIKAD PREŽALJENA A MOŽDA I JEDINA KĆERKICE
Voli te tvoja mama!